Zemlje s područja bivše Jugoslavije

PODRUČJE bivše Jugoslavije regija je začuđujućih raznolikosti. To je područje u kojem se stapaju različite kulture, jezici i religije. Nažalost, ime Jugoslavija mnoge ljude asocira na rat i sukobe. Još od ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda 1914. pa sve do etničkog čišćenja u novije vrijeme na Balkanu je bilo malo mira. U ratovima koji su se vodili na tom području neki su narodi pokušali steći nezavisnost, pa su tako nekadašnje republike postale nezavisne države. Na kraju se Jugoslavija raspala i sada na njenom području postoje države Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Slovenija i Srbija.

Unatoč svemu tom političkom, etničkom i vjerskom metežu na tom su se području odvijali zapanjujući događaji koje bismo mogli nazvati pričom o ljubavi, jedinstvu i međusobnom povjerenju. Jehovini svjedoci prevladali su predrasude i neprijateljstva koja su uzdrmala Balkan. Usprkos kulturnoj raznolikosti svi oni ostaju ujedinjeni zato što su odani uzvišenijoj vlasti — Božjem Kraljevstvu.

POČECI

Kako je na ovom području započelo djelovanje Jehovinog naroda? Naša priča počinje s Franzom Brandom, mladim brijačem iz Vojvodine. On je u potrazi za poslom otišao u Austriju, gdje je upoznao istinu. Godine 1925. vratio se u domovinu i počeo je svjedočiti drugima. Pridružio se maloj grupi ljudi koji su čitali i proučavali biblijske priručnike s naslovom Studije Svetog pisma, koje su dobili od svojih rođaka iz Sjedinjenih Država.

Ti su ljudi shvatili da moraju propovijedati, pa su na srpski bile prevedene dvije brošurice koje su objašnjavale biblijska učenja. Nažalost, prije nego što su bile razdijeljene, tu je grupu posjetio jedan od istaknutijih članova organizacije koji je postao buntovnik te je osnovao vlastitu sektu. On je sve druge osim Franza nagovorio da ostave Istraživače Biblije.

Franz se zatim preselio u Sloveniju, točnije u Maribor, gdje se zaposlio u brijačnici. Svjedočio je vlasniku brijačnice, Richardu Tautzu, koji je prihvatio istinu. Franz i Richard u radnji su svakome tko bi došao govorili o Bibliji, pa su po tome i postali poznati. Njihove su ih mušterije pažljivo slušale — nastojeći ne micati se i ne govoriti dok su ih oni brijali! Jedna od njihovih mušterija bio je i političar Đuro Džamonja. Dolazio im je i Rudolf Kalle, koji je vodio radionicu za popravak pisaćih strojeva. I Đuro i Rudolf brzo su napredovali i uskoro su se krstili. Đuro se prestao baviti politikom i angažirao se u osnivanju “Svetionika — udruženja istraživača Svetog pisma za Kraljevinu Jugoslaviju”. Registriranje tog udruženja omogućilo je braći da nesmetano propovijedaju i održavaju sastanke.

“FOTO-DRAMA” POTIČE INTERES ZA ISTINU

Švicarska podružnica Jehovinih svjedoka poslala je 1931. dvojicu braće u Jugoslaviju da po velikim gradovima prikazuju “Foto-dramu stvaranja”. Dvorane su bile prepune, a prisutni su s velikom pažnjom slušali dok je brat Džamonja govorio. “Foto-drama” je po cijeloj zemlji pobudila veliko zanimanje za biblijsku istinu. U međuvremenu su braća u Mariboru počela održavati sastanke na slovenskom i njemačkom. I u Zagrebu i njegovoj okolici postojale su grupe koje su održavale sastanke. Na njima su prisutni razgovarali o onome što su pročitali u publikacijama koje su bile prevedene na hrvatski.

Zatim su braća odlučila početi s prevođenjem Stražarske kule na slovenski i hrvatski — što u to vrijeme nije bio nimalo lak pothvat. Nakon što bi časopis bio preveden, jedna bi sestra pomoću indigo-papira pretipkala cijeli prijevod, i tako se časopis umnožavao u svega 20 primjeraka. Kasnije su braća nabavila stroj za umnožavanje, pa je naklada Stražarske kule narasla na 200 primjeraka.

Braća i sestre opskrbili bi se tim časopisima te bi vlakom putovali po Jugoslaviji i propovijedali. Ponekad bi braća u Sloveniji unajmila nenatkriveni kamion i vozača koji nije bio naš brat. On bi ih odvezao u područje na kojem su htjeli propovijedati i čekao cijeli dan dok ne bi završili. U tim ranim danima objavitelji Kraljevstva nisu baš bili dobro poučeni kako propovijedati, a ponekad su to činili na netaktičan način. No Jehova je blagoslivljao njihove napore i pomagao im je pronaći one koji “ispravno gledaju na vječni život” (Djela 13:48).

“Za istinu sam čuo 1931. od svoje tetke Terezije Gradič i njenog muža Franca”, prisjeća se Franc Sagmeister. “Njih dvoje bili su među prvim objaviteljima u Sloveniji. Franc je u početku bio jako protiv religije, ali je počeo s velikim zanimanjem čitati Bibliju. To me se dojmilo, pa sam mu se pridružio u proučavanju Svetog pisma. Premda mi se obitelj protivila, želio sam drugima govoriti o onome što sam učio. Kad je to saznao župnik, odmah me pozvao k sebi. Rekao mi je da ne smijem imati Bibliju jer je ne mogu razumjeti. Ali ja mu nisam htio dati svoju Bibliju. Kad je neko vrijeme nakon toga umro moj otac, župnik mi je prišao na ulici ljut što nisam za oca platio niti jednu misu. Rekao sam mu: ‘Platio bih ne sto, nego i tisuću, misa kad bi to išta pomoglo mom ocu.’

‘Pomoglo bi, pomoglo!’ rekao je župnik.

‘Ako je on na nebu’, odgovorio sam, ‘vaše mu mise ne trebaju, a ako je u paklu, ni tada mu ne trebaju.’

‘A što ako je u čistilištu?’ odvratio mi je župnik.

‘Gospodine župniče’, rekao sam mu, ‘vi dobro znate da ja imam veliko imanje. Spreman sam odmah otići odvjetniku i sve vam to prepisati ako mi iz Biblije dokažete da čovjek ima besmrtnu dušu koja preživljava smrt, da postoje pakao i čistilište i da je Bog nekakvo trojstvo.’

Prostrijelio me pogledom, zapalio cigaretu i otišao.”

PIONIRI KREĆU NA PODRUČJE

U 1930-ima revna braća i sestre omogućili su da svjetlo istine zasja u Jugoslaviji. Naprimjer u Mariboru su u službu koja se nazivala ferijalna pionirska služba stupile Grete Staudinger, Katarina Konečnik, a kasnije i Karolina Stropnik. U Mostaru je glas istine prepoznao dirigent Alfred Tuček, pa je i on počeo s pionirskom službom. A u Zagrebu je brošuricu Gdje su mrtvi? dobio 23-godišnji Dušan Mikić. I on je brzo napredovao, krstio se i postao pionir. Redovi pionira ubrzo su ojačali kad su stigla revna braća i sestre iz Njemačke.

Dok je istina u Jugoslaviji puštala sve dublji korijen, u Njemačkoj je propovijedanje došlo pod zabranu. Podružnica u Švicarskoj poslala je u Jugoslaviju dvadesetak iskusnih pionira, među kojima su bili Martin Pötzinger, Alfred Schmidt, Vinzenz (Vinko) i Josephine Platajs te Willi i Elisabeth Wilke. Premda nisu znali ni slovenski ni srpski ni hrvatski, ti su samopožrtvovni pioniri odvažno propovijedali pomoću kartica s napisanim svjedočanstvom, polažući time temelj daljnjem napretku djela.

IZAZOVI PIONIRSKE SLUŽBE

Revnost u služenju Jehovi i ljubav prema ljudima pomogli su tim pionirima da prebrode poteškoće koje su doživljavali zbog nepoznavanja jezika i nedostatka novca. Nije bilo lako ni putovati od mjesta do mjesta. Pioniri su znali pješačiti i do 40 kilometara, i to po nepovoljnim vremenskim uvjetima i preko teško prohodnih terena kako bi došli do zabačenih sela. Jedna pionirka priča da je od sela do sela hodala bosa kako bi joj cipele dulje trajale. Martinu Pötzingeru, koji je kasnije postao član Vodećeg tijela, ostalo je u lijepom sjećanju vrijeme kad je putovao selima s naprtnjačom punom literature i propovijedao svima koji su ga željeli saslušati.

Problem s prijevozom djelomično je bio riješen kad je tim vjernim pionirima jedan brat iz Švicarske poklonio bicikle. Oni su ih desetljećima koristili za službu.

Premda su ljudi koji su tada živjeli u Jugoslaviji bili poznati po svojoj gostoljubivosti, pioniri su često doživljavali proganjanje i protivljenje na vjerskoj osnovi. Svećenici su imali velik utjecaj na ljude, osobito u manjim selima. Ponekad su huškali djecu da idu za pionirima i gađaju ih kamenjem. Također su nagovarali vlasti da pionirima prave probleme, da im oduzimaju literaturu i da ih privode u policiju.

Willi Wilke jednom je prilikom propovijedao u jednom malom selu u Hrvatskoj kad je začuo graju na seoskom trgu. On, njegova žena i Grete Staudinger, koja je također bila pionir, ondje su nudili ljudima brošuricu Pravedni Vladar, koja je na naslovnici imala sliku Isusa Krista. “Užasnuo sam se kad sam stigao onamo i vidio da je grupa od dvadesetak bijesnih ljudi okružila moju ženu, prijeteći joj srpovima. U blizini je jedna druga grupa ljudi spaljivala naše brošurice.”

Pionirima isprva nije bilo jasno zašto su ti skromni seljani tako ljuti. Sestra Wilke vrlo slabo je znala jezik, pa nije shvaćala što se događa. Međutim Grete je tečno govorila i njemački i jugoslavenske jezike, pa je istupila i pitala ljude zašto to rade.

“Ne želimo kralja Petra!” odgovorili su gotovo uglas.

“Ni mi ga ne želimo”, odgovorila je Grete.

Ljudi su ostali iznenađeni. Pokazujući na sliku s brošurice, upitali su je: “Zašto onda vršite propagandu za kralja?”

Grete je sada shvatila što se događa. Samo godinu dana prije toga, 1934, bio je ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar I, a na prijestolju ga je trebao naslijediti njegov sin Petar. Međutim seljani su bili pobornici autonomije i nisu željeli srpskog kralja. Ne shvaćajući da slika prikazuje Isusa Krista, mislili su da je na njoj kralj Petar!

Nesporazum je bio riješen i pioniri su ljudima dali temeljito svjedočanstvo o Kralju, Isusu Kristu. Neki koji su svoju brošuricu spalili sada su željeli drugu. Pioniri su iz tog sela otišli sretni, osjetivši da je nad njima bila Jehovina zaštitnička ruka.

Pioniri su trebali uvažavati i običaje ljudi. Kad su u Bosni propovijedali u muslimanskim selima, posebno su morali paziti da ne uvrijede seljane. Naprimjer pogledati u oči udatu muslimanku značilo je da ćete se možda suočiti s negativnom reakcijom njenog muža.

U to je vrijeme u zemlji bilo malo skupština i grupa. Zato pioniri nakon cjelodnevnog propovijedanja u nekom dalekom selu ponekad nisu imali gdje prenoćiti. Budući da su imali malo novca, nisu mogli platiti primjereno prenoćište. Josephine Platajs priča: “U jednom nas selu nitko nije želio primiti jer su se svi bojali katoličkog svećenika. Kad smo krenuli iz sela, već se bilo smračilo. Dok smo išli, vidjeli smo veliko drvo ispod kojega je bilo puno suhog lišća, i tu smo prespavali. Torba u kojoj smo nosili odjeću poslužila nam je kao jastuk, a moj je muž užetom privezao bicikl za svoj gležanj. Kad smo se ujutro probudili, vidjeli smo da je u blizini bunar, pa smo se ondje oprali. Jehova ne samo da nas je štitio nego se brinuo i za naše fizičke potrebe.”

Ti su se pioniri uvjerili da se Jehova brine za njih čak i u malim stvarima. Njima je širenje dobre vijesti bilo važnije od osobne udobnosti.

PREŠLI SU U MAKEDONIJU

Alfred i Frida Tuček, oboje pioniri, iskoristili su priliku za širenje vijesti o Kraljevstvu dok su putovali iz Slovenije u Bugarsku. U makedonskom mjestu Strumici svjedočili su vlasniku trgovine Dimitru Jovanoviču i posudili su mu nešto literature. Ponovno su ga posjetili kad su se nakon mjesec dana vraćali iz Bugarske. On im je rekao da nije pročitao literaturu, pa su ga zamolili da im je vrati kako bi je mogli dati nekome tko će je rado pročitati. To je izazvalo Dimitrovu znatiželju. Molio ih je da mu daju još malo vremena i rekao da će sigurno pročitati literaturu. Nakon što ju je pročitao, shvatio je da je pronašao istinu i bio je prva osoba koja se u Makedoniji krstila kao Jehovin svjedok.

Dimitar je svjedočio dvojici braće, Aleksu i Kosti Arsovu. Uskoro su u Makedoniji djelovala trojica Svjedoka. Oni su počeli propovijedati služeći se časopisima i gramofonom s kojeg su puštali snimljene propovijedi. Jedan od tih časopisa dospio je u ruke evangeličkom metodističkom pastoru, koji ga je dao bistrom mladiću iz svoje crkve, Tuši Carčevu. Tuši se svidjelo ono što je pročitao i nagovorio je svog pastora da mu nabavi još tih časopisa. Uskoro je Tušo naučio da nije u redu tražiti plaću za propovijedanje dobre vijesti. To je oduševljeno ispričao svom pastoru koji mu zbog toga više nije htio donositi časopise. No Tušo je u njima pronašao adresu mariborskog ureda te je pismenim putem zatražio da mu se časopisi šalju poštom. Ured je zamolio Dimitra, Aleksu i Kostu da posjete Tušu. Uskoro je u Makedoniji osnovana grupa.

Braća su 1935. sjedište ureda preselila iz Maribora u Beograd, glavni grad Jugoslavije. Nadgledavanje rada ureda povjereno je Franzu Brandu i Rudolfu Kalleu.

ZABRANA DJELOVANJA

Brošura koju je Katolička crkva izdala 1933. jasno dokazuje s kakvom su revnošću u to vrijeme djelovala naša braća. U brošuri se potanko opisivalo njihovo propovjedničko djelovanje. Crkva je u njoj iznijela predviđanje da će našem djelu uskoro doći kraj. Kako li je pogrešno bilo to predviđanje!

U sjevernom dijelu Jugoslavije svećenstvo je bilo ljuto zbog revnog propovijedanja male skupine pionira. Još su ih više razbjesnili sudovi koji su spriječili ograničavanje njihove propovjedničke aktivnosti. A onda je jedan isusovački svećenik iz Slovenije postao ministar unutarnjih poslova. Jednom od svojih prvih uredbi raspustio je udruženje “Svetionik”. U kolovozu 1936. naše je djelovanje bilo i službeno zabranjeno. Vlasti su zapečatile dvorane i zaplijenile svu literaturu. Nasreću, skupštine su pravovremeno bile obaviještene što će se dogoditi, pa su vlasti pronašle malo literature. Kako bi se djelovanje Jehovinih svjedoka moglo nastaviti, u Beogradu je osnovana mala izdavačka kuća pod imenom “Kula stražara”, a sastanci su se nastavili održavati u privatnim kućama.

Nakon što je zabrana stupila na snagu, vlasti su sve jačim pritiskom nastojale zaustaviti propovijedanje. Oni koji su bili u punovremenoj službi posebno su bili na meti, što je braći koja su govorila njemački sve više otežavalo situaciju. Ti su pioniri u Jugoslaviju stigli upravo zato što je naše djelovanje u drugim europskim zemljama bilo zabranjeno, a sada se to dogodilo i u Jugoslaviji. Premda su te pionire uhićivali i zatvarali, to nije umanjilo njihovu revnost. “Ponekad je bilo jako teško dobiti dopuštenje za posjet u zatvoru, ali Jehova nas nikad nije napustio”, rekla je jedna sestra. “Jednom nam je jedan brat došao u posjet, ali nije dobio dozvolu da nas vidi. Obratio se stražaru tako glasno da smo ga i mi mogli čuti. Već i to što smo mu čuli glas jako nas je ohrabrilo.”

U tim burnim vremenima trebalo je puno hrabrosti da bi se prevela i raspačavala brošurica Sudac Rutherford razotkriva petu kolonu jer je ona javno govorila o tome kako Katolička crkva podržava političke planove nacističke vlade. Bila je prevedena na srpski, hrvatski i slovenski, a na svakom je jeziku bilo tiskano 20 000 primjeraka. Brošurica je odmah bila zabranjena i bila je povod za izgon stranih pionira i tužbu državnog odvjetnika, koji je za izdavače tražio 10 do 15 godina zatvora. Usprkos opasnosti malobrojni objavitelji u Jugoslaviji brzo su raspačali svih 60 000 primjeraka.

“Ljudi su u to vrijeme bili gladni pisane riječi i voljeli su čitati”, objašnjava Lina Babić, koja je istinu upoznala pretkraj Drugog svjetskog rata i usko je surađivala s vjernom braćom i sestrama. Ona priča: “Budući da smo uvijek morali biti oprezni, ja sam rukom prepisivala literaturu u svoju bilježnicu. Ako bi me netko pretraživao, izgledalo bi da se radi o osobnim bilješkama.”

ILI TOLSTOJ ILI JEHOVA

Kad se svijet već nalazio na rubu rata, u jednoj od najvećih skupština u Jugoslaviji došlo je do raskola. Neki su počeli zagovarati gledišta ruskog pisca i religijskog mislioca Lava Tolstoja. Tolstoj je bio član ruske pravoslavne crkve, no smatrao je da su sve kršćanske crkve iskvarene institucije koje kršćanstvo prikazuju u posve krivom svjetlu. Neka braća počela su s istim takvim nepovjerenjem gledati na sve religije i postala su nezadovoljna Jehovinom organizacijom. Zloupotrijebivši ovlasti koje je imao, brat koji je predvodio zagrebačku skupštinu naveo je većinu objavitelja na prihvaćanje Tolstojevih gledišta. Imao je tako jak utjecaj na braću da je većina skupštine — njih više od 60 — prihvatila rezoluciju kojom su se odrekli Jehovine organizacije.

Kad je za to čuo Rudolf Kalle, žurno je otputovao iz Beograda u Zagreb da bi se sastao s cijelom skupštinom. U govoru koji je održao iznio je osnovne biblijske istine koje je Jehova obznanio preko razreda vjernog i razboritog roba (Mat. 24:45-47). Zatim je upitao: “Od koga ste saznali sve te istine? Od Tolstoja ili od Jehovine organizacije?” Citirajući Jošuu 24:15, brat Kalle je zamolio one koji žele i dalje surađivati s Jehovinom organizacijom da dignu ruku. Ruku su digla samo dvojica.

“Bilo je to neizrecivo bolno”, kazao je brat Kalle.

U tom je trenutku izgledalo da je izgubljeno sve ono što je skupština dotad postigla.

Tada je brat Kalle pozvao na podij dvojicu vjerne braće i rekao: “Ostali smo samo trojica — i nas trojica sačinjavamo ovdje u ovom gradu Jehovin narod. Molim vas sve da napustite dvoranu i idete svojim putem. Nas ostavite na miru, jer mi želimo služiti Jehovi Bogu našemu — a vi služite vašem Tolstoju. Vaše društvo nije nam više potrebno.”

Nekoliko sekundi vladao je neopisiv muk, a onda su se počele dizati ruke i svi su počeli vikati: “Mi želimo služiti Jehovi!” Na kraju su prostoriju napustili samo onaj sluga skupštine koji je postao otpadnik i nekoliko njegovih pristaša. Taj ispit vjernosti ojačao je Jehovine odane sluge za daleko teže kušnje koje su uskoro uslijedile.

TEŠKA RATNA VREMENA

Šestog travnja 1941. njemačka je vojska upala u Jugoslaviju. Ured Zajednice bio je oštećen u teškom bombardiranju Beograda. Njemačke su trupe razdijelile Jugoslaviju. Jedno je vrijeme bila otežana komunikacija između ureda u Srbiji i braće u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji. Još je gore bilo braći na krajnjem jugu Makedonije, koja su kontakt s uredom uspjela ostvariti tek nakon rata.

Braća su se iznenada našla u novim, teškim okolnostima. Svijet je ušao u međunarodni sukob koji je našoj dragoj braći i sestrama donio velike kušnje i rešetanje. Njihova vjera i ljubav prema Jehovi i njegovoj organizaciji ubrzo su se našle na ispitu.

Ured u Beogradu bio je zatvoren, a dostava duhovne hrane počela se voditi iz Zagreba. Budući da su novčane i zatvorske kazne bile zamijenjene deportacijama u koncentracijske logore i pogubljenjima, razboritost i povjerljivost dobile su još veću važnost.

Kad su njemačke trupe zauzele i razdijelile Jugoslaviju, otvoreni su koncentracijski logori. U Hrvatskoj su ti logori služili za izolaciju i pogubljivanje pripadnika nekih etničkih i ne-katoličkih manjina te protivnika režima. U Srbiji su nacisti otvorili radne i koncentracijske logore. Više od 150 naše braće iz Mađarske, Slovačke i drugih zemalja zbog svog je neutralnog stava bilo zatvoreno u logoru u Boru. I u Jugoslaviji su Jehovini svjedoci postali meta nacističkog režima. Zato se služba propovijedanja uglavnom vršila putem neformalnog svjedočenja. Objaviteljima se savjetovalo da sa sobom nose samo Bibliju i jednu publikaciju te ih se uputilo što reći ako budu uhićeni. Sastanke su održavali u malim grupama, a prisutni nisu znali na kojim se još mjestima održavaju sastanci.

Budući da se literatura nije mogla na siguran način uvoziti, morala se ilegalno umnožavati u zemlji. Braća su na raznim mjestima noću marljivo radila na izradi časopisa i brošurica. Marljivo su radila i na svom radnom mjestu kako bi zaradila novac potreban za tiskanje literature. Zahvaljujući svojim poslovnim poznanstvima braća su uvijek nekako uspjela nabaviti potreban tiskarski materijal. Dok su unutar jugoslavenskih granica nacionalne i vjerske predrasude uzimale maha, naša su braća bila ujedinjena i svojim su novcem financirala izdavanje životno važne duhovne hrane. No kako će tu literaturu dostaviti izoliranim grupama objavitelja?

Stevan Stanković bio je srpske nacionalnosti i radio je kao željezničar. Bio je spreman pomagati svojoj braći bez obzira na to koje su nacionalnosti. Usprkos opasnosti Stevan je potajno prenosio literaturu iz Hrvatske u Srbiju, koja je bila pod vojnom okupacijom. Jednoga je dana policija u njegovom kovčegu otkrila literaturu. Tražili su od njega da im kaže otkuda mu ta literatura. No on im to nije želio reći jer nije htio izdati braću. Policija ga je odvela u zatvor na ispitivanje, a zatim je bio prebačen u obližnji koncentracijski logor Jasenovac. Taj je vjerni brat izgubio život u tom logoru, poznatom po okrutnostima koje su se ondje događale.

Mihovil Balković bio je mudar i domišljat brat, koji je u tim teškim vremenima u Hrvatskoj radio kao limar. Osim što je radio na svom poslu, posjećivao je braću kako bi ih hrabrio i dostavljao im literaturu. Njegov unuk priča: “Jednom je saznao da će u vlaku kojim putuje biti obavljen pretres kad stignu do sljedećeg grada. Zato je sišao s vlaka jednu stanicu ranije. Premda je veći dio grada bio okružen bodljikavom žicom, on je pronašao prolaz kroz jedan vinograd. Literaturu je nosio u naprtnjači, a na vrh je stavio dvije boce rakije i neke druge stvari. Dok je oprezno hodao vinogradom, naišao je na jedan bunker i začuo je jednog vojnika koji je povikao: ‘Stoj! Tko si?’ Kad je prišao bliže, jedan od vojnika upitao ga je: ‘Što to nosiš?’

‘Malo brašna, malo graha i krumpira’, odgovorio je.

Kad su ga upitali što je u bocama, rekao im je: ‘Pomirišite i kušajte.’

Kad je vojnik kušao rakiju, Mihovil mu je rekao: ‘Dečki, ova je boca za vas, a ova druga ako može meni.’

Vojnici su bili sretni što su dobili rakiju, pa su samo rekli: ‘Stari, možeš ići!’

I tako je literatura stigla na odredište”, zaključuje Mihovilov unuk.

Mihovil je zaista bio hrabar čovjek. Putovao je kroz područja koja su držale sukobljene strane. Ponekad bi se našao oči u oči s partizanima, a ponekad s ustašama ili četnicima. Ali nije se dao zastrašiti, nego je sve te situacije koristio da bi svjedočio i objasnio kakvu nadu nudi Biblija. Za to je trebalo mnogo hrabrosti jer je Jehovinim svjedocima život uvijek bio u opasnosti. Nekoliko je puta bio uhićen, ispitivan i zatvaran.

Pretkraj rata, u noći 9. studenoga 1944, partizani su pretražili Mihovilovu kuću, oduzeli mu literaturu i odveli ga. Nažalost, nikad se nije vratio. Kasnije se saznalo da su mu odrubili glavu.

Josip Sabo još je kao dječak jednom prilikom poslužio u prijevozu literature u Slavoniji. Na biciklu je otraga na nosač svezao sanduk u koji je stavio literaturu, a potom ga je dobro pokrio i do vrha naslagao kruške. U to su vrijeme na ulazu u gotovo svako selo bile barikade i straže.

Na svakoj kontrolnoj točki pitali su ga što nosi u sanduku. “Idem k stricu i nosim mu kruške”, odgovorio bi, a vojnici bi uzeli nekoliko komada. Kako se sve više primicao svom odredištu, bilo je sve manje krušaka koje su skrivale literaturu. Zato je Josip morao skrenuti na sporedni put da ne ostane bez krušaka i dragocjene literature.

VJERNI DO SMRTI

Lestan Fabijan, zidar iz Zagreba, prenio je dobru vijest Ivanu Severu, Franji Drevenu i Filipu Huzeku-Gumbaziru. Svi su se oni krstili u roku od šest mjeseci te su počeli propovijedati i održavati sastanke. Uvečer 15. siječnja 1943. vojna ophodnja došla je u kuću Ivana Severa da ga uhiti zajedno s Franjom Drevenom i Filipom Ilićem, koji je također bio naš brat. Pretražili su kuću, zaplijenili svu literaturu i odveli braću.

Lestan je čuo za ta uhićenja, pa je zajedno s Filipom Huzekom-Gumbazirom otišao Franjinoj majci i sestri da ih utješi. Međutim partizani su to saznali, pa su uhitili i Lestana i Filipa. Ta su petorica braće na temelju Biblije objasnila da oni služe jedino Jehovi i da su Kristovi vojnici. Budući da su odbili uzeti oružje i poći u rat, osuđeni su na smrt. Nakon toga su ostali u zatvoru.

Jedne noći svu petoricu braće vojnici su probudili, skinuli s njih odjeću i odveli ih u šumu. Dok su hodali, braća su dobila priliku predomisliti se. Vojnici su ih nastojali slomiti apelirajući na njihovu ljubav prema obitelji. Filipu Huzeku-Gumbaziru rekli su da mora misliti na svoju trudnu ženu i četvero djece. On im je rekao kako čvrsto vjeruje da će se Jehova brinuti za njih. Franjo Dreven nije imao ženu ni djecu, pa su ga pitali tko će se brinuti za njegovu majku i sestru.

Kad su stigli na predviđeno mjesto, vojnici su ostavili braću da stoje na zimskoj hladnoći. Zatim su počela pogubljenja. Najprije su strijeljali Filipa Huzeka-Gumbazira. Zatim su pričekali i pitali druge jesu li se predomislili. No braća su ostala čvrsta. Vojnici su zatim ubili Franju, potom Ivana i na kraju Lestana. Filip Ilić je ostao zadnji. On je pokleknuo i pristao je pridružiti se vojnicima. Međutim nakon tri mjeseca teško se razbolio, pa se vratio kući i tada je ispričao sve što se dogodilo. Život koji je nastojao sačuvati pogazivši svoja uvjerenja, ipak je prerano izgubio jer je teško bolestan umro.

U Sloveniji su mnoga naša braća i sestre postali žrtve progonstva. Naprimjer 38-godišnji kovač Franc Drozg nije želio uzeti oružje. Zato su ga nacistički vojnici strijeljali u Mariboru 8. lipnja 1942. Neki očevici ispričali su da mu je prije strijeljanja oko vrata obješen natpis s riječima iz Ivana 17:14: “Ja nisam od svijeta.” Njegova jaka vjera očituje se u pismu koje je napisao svega nekoliko minuta prije pogubljenja: “Dragi prijatelju! Ruperte, danas sam osuđen na smrt. Ne tuguj zbog mene. Pozdravljam tebe i sve vas u kući. Vidimo se u Kraljevstvu Božjem.”

Vlasti nisu posustajale u svojim nastojanjima da zaustave propovijedanje, no Jehova je pokazao da je Bog spasenja. Primjerice policija je često provodila racije pri kojima bi se svi ljudi s određenog područja morali postrojiti radi kontrole osobnih isprava. Svi koji bi izgledali sumnjivo bili bi odvedeni u zatvor. U međuvremenu bi drugi policajci pretraživali kuće i stanove. Braća su često osjetila Jehovinu zaštitu i skrb kad je policija preskočila njihove domove, nesumnjivo misleći da su ih već pretražili. U najmanje dva navrata u stanovima braće nalazila se velika količina literature i strojevi za umnožavanje. U tim su se opasnim vremenima objavitelji mnogo puta u službi propovijedanja osvjedočili u istinitost biblijske izjave da je “Jehova pun samilosti i milosrdan” (Jak. 5:11).

OSUĐENI NA SMRT

Kad je 1945. završio Drugi svjetski rat, završilo je i jedno od najkrvavijih razdoblja u povijesti ljudskog roda. Sada kad su Hitler i njegovi saveznici bili poraženi, braća su se nadala da će ranije nametnuta zakonska ograničenja biti ukinuta i da će ponovno moći slobodno propovijedati. Bilo je razloga za optimizam jer je nova komunistička vlast obećavala slobodu tiska, govora i vjeroispovijesti.

Međutim u rujnu 1946. bilo je uhićeno 15 braće i 3 sestre. Među njima su bili Rudolf Kalle, Dušan Mikić i Edmund Stropnik. Istraga je trajala pet mjeseci. Vlasti su optužile Jehovine svjedoke da djeluju protiv naroda i države i da ugrožavaju sam opstanak Jugoslavije. Tvrdile su da se naše djelovanje vodi iz Sjedinjenih Država i da objavljivanje Božjeg Kraljevstva koristimo kao paravan za rušenje socijalizma i ponovnu uspostavu kapitalizma. U optuživanju je predvodio jedan katolički svećenik koji je tvrdio da su braća američki špijuni koji rade pod krinkom religije.

Optužena su se braća na sudu hrabro branila i dala su lijepo svjedočanstvo za Jehovu i njegovo Kraljevstvo. Mladi brat Vjekoslav Kos izjavio je: “Časni sude, ovu vjeru i njena biblijska učenja primio sam od svoje majke. Ja služim Bogu. Za vrijeme njemačke okupacije moja je majka bila zatvorena. Moje dvije sestre i brat bili su iste vjere kao i ona. Nijemci su ih odveli u Dachau, gdje su ih i strijeljali jer su ih zbog njihove vjere proglasili komunistima. Zbog iste te vjere ja sada stojim pred ovim sudom kao fašist.” Sud ga je oslobodio.

No prema ostalima nije bio tako blag. Trojica optužene braće bila su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na zatvorske kazne u trajanju od 1 do 15 godina. Međutim ta je nepravedna presuda odmah izazvala žestoke proteste naše braće iz cijelog svijeta. Svjedoci iz Sjedinjenih Država, Kanade, Velike Britanije i drugih europskih zemalja uputili su vladi Jugoslavije tisuće protestnih pisama. Poslali su i tisuće brzojava. Čak su i neki državni dužnosnici poslali pisma u kojima su se zauzeli za braću. Zahvaljujući toj snažnoj podršci braći su smrtne kazne zamijenjene 20-godišnjim zatvorskim kaznama.

No tu nije bio kraj protivljenju. Dvije godine kasnije slovenske su vlasti zbog propovijedanja uhitile Janeza Robasa i njegovu ženu Mariju, zajedno s Jožetom Maroltom i Frančiškom Verbec. U optužnici je, između ostalog, stajalo: “Članovi ‘jehovske sekte’ vrbovali su ljude i huškali ih protiv postojećeg društvenog poretka i protiv služenja vojnog roka.” Vlasti su tvrdile da su braća slabila obrambenu moć zemlje, pa su ih osudile na zatvor i prisilni rad u trajanju od tri do šest godina.

A onda su 1952. zbog promjene politike svi Jehovini svjedoci koji su se nalazili u zatvoru bili pušteni na slobodu, a dobra vijest o Kraljevstvu nastavila se propovijedati. Tako se pokazalo istinitim Jehovino obećanje: “Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće biti uspješno i zlim ćeš proglasiti svaki jezik koji se na sudu podigne na tebe” (Iza. 54:17).

Međutim vlasti su i dalje nastojale navesti braću da se prestanu držati svojih uvjerenja. U medijima se govorilo da su oni “sišli s uma” i da njihov “fanatizam graniči s ludošću”. Stalno ocrnjivanje Jehovinih svjedoka i strah od prismotre počeli su uznemiravati neku braću. Kad su vjerna braća bila puštena iz zatvora, drugi iz skupštine mislili su da su oni špijuni. No Jehova je nastavio jačati skupštine putem vjerne, duhovno zrele braće.

Kad je po završetku Drugog svjetskog rata Josip Broz Tito došao na vlast, postalo je jasno da će u Jugoslaviji vojska imati vrlo važnu ulogu. Sve koji su iz bilo kojeg razloga odbili služiti vojsku smatralo se državnim neprijateljima.

ISPITI VJERNOSTI

Tijekom Drugog svjetskog rata devetogodišnji Ladislav Foro iz Hrvatske prisustvovao je jednom obaveznom zboru mještana na kojem je katolički svećenik učenicima držao propovijed. Nakon nje Ladislav je iz znatiželje zavirio iza zastora na pozornici i vidio svećenika kako svlači svećeničku odoru. Ispod nje nosio je ustašku uniformu, a oko pojasa redenik s municijom i ručnu bombu. Svećenik je uzeo sablju, uzjahao konja i rekao: “Sada, braćo, idemo pokrštavati, a tko ne bude pristao, zna se...”

Ladislav je znao da se božji čovjek ne bi smio tako ponašati. Ubrzo je počeo sa svojim stricem ići na sastanke Jehovinih svjedoka, koji su se održavali u tajnosti. Premda su mu se roditelji jako protivili zbog toga, Ladislav je nastavio pohađati sastanke i dobro je duhovno napredovao.

Kad je 1952. bio pozvan u vojsku, jasno je zauzeo stav u pogledu kršćanske neutralnosti. Puno su ga puta vodili na ispitivanje ne bi li ga prisilili da položi zakletvu i prihvati oružje. Jednom su ga odveli u vojarnu gdje je bilo okupljeno 12 000 vojnika radi polaganja svečane zakletve. Ladislavu su pred svima stavili pušku na rame, no on ju je odmah bacio. Koristeći razglas tako da ih svi mogu čuti, zaprijetili su mu da će ga ustrijeliti ako to još jednom učini. Kad je on i drugi put odbio uzeti pušku, odveli su ga i bacili u nekoliko metara duboku jamu koja je nastala eksplozijom bombe. Izdana je naredba za strijeljanje. Jedan je vojnik na zapovijed dva puta pucao u jamu, a potom su se vojnici vratili u vojarnu. No meci nisu pogodili Ladislava!

Vojnici su ga te noći izvukli iz jame i odveli u zatvor u Sarajevo. Ondje su mu dali pismo u kojem je pisalo da njegovi suvjernici mogu raditi što hoće i biti na slobodi dok on trune u zatvoru sa zločincima. Stalno su vršili pritisak na njega i satima ga nagovarali da se predomisli. No Ladislav je sam sebi rekao: “Zar sam došao služiti Jehovi zbog ovog ili onog pojedinca? Jesam li ovdje da se dopadnem ljudima? Živim li od toga što će oni reći, misliti ili učiniti?”

Takav duhovan stav pomogao je Ladislavu da ostane vjeran Bogu u zatvoru sve dok nakon četiri i pol godine nije bio pušten na slobodu. Kasnije je godinama služio kao pokrajinski nadglednik. Tijekom svih tih godina vjerne službe imao je podršku svoje supruge Anice, koja je i sama predana Jehovi.

ZAKONSKA REGISTRACIJA DONOSI ODREĐENU SLOBODU

Nakon što je 1948. prekinuo bliske veze sa Sovjetskim Savezom, Tito je decentralizirao vlast i postupno dao ljudima više slobode. Premda je zadržano socijalističko državno uređenje, odnos prema religiji postao je tolerantniji.

Vlasti su pozvale predstavnike Jehovinih svjedoka da se sastanu s njima te su im predložile da izrade novi ustav Zajednice, koji bi im omogućio legalno djelovanje. Braća su sastavila ustav i tako su 9. rujna 1953. Jehovini svjedoci u Jugoslaviji bili ponovno zakonski registrirani.

Dok su u drugim komunističkim zemljama vlasti deportirale našu braću, u Jugoslaviji su se Jehovini svjedoci slobodno sastajali u dvoranama koje su bile registrirane kao vjerski objekti. Time je ujedno omogućeno da naša braća iz Makedonije dobivaju literaturu i budu u kontaktu s uredom u Zagrebu. Premda su Jehovini svjedoci 1953. bili zakonski registrirani kao vjerska zajednica, još 38 godina nisu mogli legalno propovijedati od kuće do kuće.

Zbog neutralnosti braće vlasti su na naše propovijedanje gledale kao na širenje propagande. Razgranata mreža tajne policije i njenih doušnika otežavala je propovijedanje. Braća koju bi uhvatili kako propovijedaju mogla su završiti u zatvoru i biti novčano kažnjena. U jednom je izvještaju pisalo: “Uhićenja i progon se nastavljaju. To se naročito događa u Sloveniji, gdje je utjecaj Katoličke crkve najjači i gdje policija i njeni agenti mnoge pripadnike Jehovinog naroda drže pod prismotrom ne bi li ih uhvatili u proučavanju Božje Riječi sa zainteresiranim osobama. No braća su čvrsto odlučila pokoravati se Bogu, a ne ljudima, i tako osujetiti nakane svojih progonitelja.”

“OPREZNI KAO ZMIJE”

Kad bi braća u Sloveniji propovijedala po selima, najprije bi upitala domaćine imaju li jaja za prodaju. Ako bi cijena bila prihvatljiva, kupili bi jaja kako ne bi izazvali sumnju. Kad bi nakupovali puno jaja, u sljedećim kućama pitali bi domaćine prodaju li drva za ogrjev. Ako bi procijenili da je to mudro, počeli bi s njima razgovarati o Bibliji (Mat. 10:16).

U Zagrebu i okolici braća su sustavno obrađivala područja, ali su pazila da ne privuku pažnju. Jedna metoda bila je svjedočiti u svakoj desetoj kući. Naprimjer ako su trebali propovijedati u kući s kućnim brojem 1, objavitelji bi išli i u kuće broj 11, 21, 31 i tako dalje. Na taj su način mnogi čuli za Jehovu. No budući da je bilo teško propovijedati od vrata do vrata, braća su najčešće svjedočila neformalno.

U Srbiji su se braća sastajala u privatnim kućama. Damir Porobić priča kako su se nakon Drugog svjetskog rata sastanci održavali u kući njegove bake: “Prisustvovalo je pet do deset osoba. Bakina kuća bila je idealna za sastanke jer je imala ulaz s dvije ulice. Tako su svi mogli doći i otići, a da ne djeluju sumnjivo.”

Veronika Babić rođena je u Hrvatskoj i njena je obitelj počela proučavati sredinom 1950-ih. Krstila se 1957, a potom se s mužem preselila u Sarajevo. Milica Radišić iz Slavonije krstila se 1950. Njena se obitelj također odselila u Bosnu. Te su dvije obitelji počele u Bosni širiti istinu o Kraljevstvu. Kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, i ondje je trebalo oprezno propovijedati. “Prijavljivali su nas miliciji”, priča Veronika, “i oduzimali nam literaturu. Hapsili su nas, ispitivali, prijetili nam zatvorom i novčano nas kažnjavali. No ništa od toga nije nas obeshrabrilo ni zastrašilo. Baš naprotiv, to je ojačalo našu vjeru u Jehovu.”

Milica priča: “Jednog dana u dvoranu je došao jedan čovjek koji se interesirao za istinu. Lijepo smo ga primili i čak je neko vrijeme živio kod braće. S oduševljenjem je komentirao na sastancima. A onda ga je naša kći vidjela na poslu kako ide na sastanak tajne policije. Shvatili smo da ga je policija poslala da nas špijunira. Budući da se doznalo za njegovu vezu s policijom, prestao je dolaziti.”

PRVE DVORANE

Prije nego što su Jehovini svjedoci bili zakonski registrirani bilo im je zabranjeno sastajanje u privatnim kućama, a budući da su se braća upravo tako sastajala, izlagala su se opasnosti da budu uhićena. No čak i nakon što im je bilo dopušteno javno održavati sastanke, bilo je teško pronaći mjesta za sastajanje jer mnogi ljudi nisu voljeli Jehovine svjedoke, pa im nisu htjeli iznajmiti svoje prostore. Stoga su braća odlučila kupiti objekte u kojima će održavati sastanke.

Ubrzo su u centru Zagreba, u današnjoj Žerjavićevoj ulici, pronašla jednu radionicu, koju su preuredila u lijepu dvoranu sa 160 mjesta. Pored nje uređen je i mali ured u kojem se tiskala literatura. U dvorani su se održavali i pokrajinski sastanci i oblasni kongresi, a prisutni su sjedili čak i u dvorištu. Otvorena je 1957, kad je u njoj održan prvi kongres na kojem su se okupili Jehovini svjedoci iz svih dijelova Jugoslavije. Kasnije su braća kupila zgradu u centru Zagreba, u Kamaufovoj ulici. U njoj se Betel nalazio od 1963. do 1998.

U Beogradu su 1957. braća kupila zgradu u kojoj su uredila dvoranu za sastanke i ured za potrebe Betela. Potom su u Ljubljani kupili jednu staju i preuredili je u dvoranu. U Sarajevu su 1963. od garaže napravili dvoranu u kojoj se sastajala prva skupština u Bosni i Hercegovini. Na nekima od tih objekata trebalo je puno raditi, no braća su velikodušno trošila svoje vrijeme i financijska sredstva, a Jehova je blagoslovio njihov trud.

PUTUJUĆI NADGLEDNICI DOPRINOSE DUHOVNOM NAPRETKU

Godine 1960. imenovani su putujući nadglednici koji su trebali skupštinama pružati pomoć i ohrabrenje. Neka su braća bila pozvana da služe kao “vikend” putujući nadglednici. Ta su braća spremno trošila svoje slobodne dane kako bi putovala u skupštine, hrabrila braću i promicala jedinstvo.

“Otprilike godinu dana služio sam sa svojom ženom kao ‘vikend’ pokrajinski nadglednik, a kasnije kao punovremeni putujući nadglednik”, priča Henrik Kovačić, član Odbora podružnice u Hrvatskoj. “Braća su jako teško živjela, pa smo često spavali u kućama u kojima nije bilo tekuće vode ni sanitarija. No braća su jako cijenila naše posjete i pokazivala su nam izuzetnu ljubav i gostoljubivost. Dali bi nam svoj krevet i nahranili nas premda su i oni sami imali malo. U nekim smo skupštinama svake noći spavali u drugom domu kako ne bismo bili braći na teret.”

“Premda nije bilo lako služiti kao ‘vikend’ putujući nadglednik, meni je to bilo divno iskustvo”, kaže Šandor Palfi, koji danas služi u Srbiji kao član Odbora zemlje. “Braća su s nestrpljenjem očekivala naš posjet. Bila su siromašna, no trudila su se ugostiti nas najbolje što mogu. Posjet pokrajinskog nadglednika njima je bio posebno važna prigoda.”

Brat Miloš Knežević vodio je ured Zajednice u Jugoslaviji, a za to je vrijeme služio i kao pokrajinski nadglednik. Tijekom komunističke vladavine, koja je trajala desetljećima, odigrao je važnu ulogu u rješavanju mnogih tužbi podignutih protiv naše braće.

KRASAN NAPREDAK U MAKEDONIJI

Godine 1968. jedan mladić iz Kočana studirao je na fakultetu u Zagrebu, gdje je čuo za istinu. Kad se vratio kući, govorio je o dobroj vijesti svojim rođacima i prijateljima.

“Taj je mladić bio moj bratić”, priča Stojan Bogatinov, prvi Kočanin koji se krstio. “Radio sam kao konobar i ponekad sam s kolegama na poslu razgovarao o religiji. Nakon jednog takvog razgovora u restoran je došao jedan pravoslavni zvonar. Dok sam ga posluživao, upitao sam ga bih li mogao dobiti Bibliju iz njegove crkve jer sam jako želio upoznati Boga. Rekao mi je da će mi je donijeti. Tako sam ubrzo dobio svoj prvi ‘Novi zavjet’. Bio sam tako sretan da sam nakon posla brzo pošao kući kako bih ga počeo čitati.

Iznenadio sam se kad sam na putu do kuće sreo svog bratića, koji se bio vratio iz Zagreba. Pozvao me k sebi, no rekao sam mu da ne mogu ići s njim jer želim što prije doći kući i početi čitati Bibliju. ‘Imam nešto što će te zanimati’, odgovorio mi je. ‘Kod kuće imam knjige koje će ti pomoći da bolje razumiješ Bibliju.’ Tako smo ipak otišli k njemu. Obradovao sam se kad sam vidio da on ima cijelu Bibliju, neke brošure i Stražarske kule na hrvatskom. Dao mi je tu literaturu i ja sam je istog trena počeo čitati. Odmah sam shvatio da je to nešto posebno. Nisam poznavao nijednog Jehovinog svjedoka, no želio sam ih upoznati.

Kad je moj bratić krenuo natrag u Zagreb, ja sam pošao s njim. Ondje me je jedan gostoljubivi Jehovin svjedok, Ivica Pavlaković, pozvao u svoj dom i tako sam ostao kod njega tri dana. Za to vrijeme postavljao sam mu mnoga pitanja, a on mi je uvijek odgovarao služeći se Biblijom, što me se duboko dojmilo. Bio sam na jednom skupštinskom sastanku i srdačnost braće pozitivno je djelovala na mene.

Ivica me odveo u Betel, odakle sam otišao sretna srca i ruku punih literature. Nakon tih nekoliko nezaboravnih dana vratio sam se u Kočane s duhovnim blagom koje sam pronašao. Budući da u mom kraju nije bilo Jehovinih svjedoka, počeo sam redovito kontaktirati s Ivicom putem pisama. Postavljao sam mu mnoga pitanja, a on bi mi pismeno odgovarao na njih. Puno sam toga naučio, pa sam i drugima počeo govoriti o tome, što je izazvalo interes kod moje žene i djece. Tako je naša obitelj ubrzo postala ujedinjena u istini. Puno smo naučili o Bibliji. Bili smo sretni i počeli smo revno govoriti svojim rođacima i prijateljima o dobroj vijesti, a mnogi su nas slušali. No s propovijedanjem su nastupila i progonstva.”

UJEDINJENI NA KONGRESU U NJEMAČKOJ

Premda braća iz Jugoslavije nisu bila izolirana poput onih u drugim komunističkim zemljama, bilo ih je malo i čeznula su za time da iz prve ruke osjete ljubav koja vlada u našem međunarodnom bratstvu. Kad su saznali da će se 1969. održati međunarodni kongres “Mir na Zemlji”, od vlasti su zatražili dopuštenje da odu u inozemstvo kako bi mu prisustvovali. Bili su presretni kad su ga dobili!

Kongres je održan u njemačkom gradu Nürnbergu, na velikom stadionu na kojem je Hitler samo nekoliko desetaka godina ranije na vojnoj paradi prijetio da će istrijebiti Jehovine svjedoke. Program se iznosio na mnogo jezika, a delegatima iz Jugoslavije bilo je drago kad su saznali da će se program na njihovim jezicima održavati u parku kraj glavnog stadiona. Velika pozornica nalazila se na sredini čistine, tako da je polovica delegata sjedila s jedne strane, gdje su slušali program na hrvatskom odnosno srpskom jeziku, dok je druga polovica sjedila s druge strane pozornice i slušala program na slovenskom. Osmodnevni program silno je ojačao vjeru naše braće i produbio njihovo znanje.

Unajmljeni su vlakovi i autobusi kojima su doputovali delegati iz svih dijelova Jugoslavije. Jedan brat koji je doputovao na kongres iz Hrvatske kaže: “Bili smo presretni što smo ujedinjeni s našom braćom i sestrama, pa smo na prozore našeg vlaka ponosno izvjesili kongresne natpise.”

Braća su se oduševila kad su vidjela i čula brata Nathana Knorra i Fredericka Franza iz Brooklyna. “Nismo mogli obuzdati svoje oduševljenje kad su došli na naš sektor kako bi nas pozdravili”, prisjeća se jedan brat. Blagoslovi koje su dobila braća iz Jugoslavije daleko su nadmašili žrtve koje su morala učiniti kako bi došla na kongres. “Put na kongres koštao je dvije mjesečne plaće, a osim toga bilo je teško dobiti deset slobodnih dana”, kaže Milosija Simić, koja je doputovala iz Srbije. “Nisam bila sigurna hoću li još uvijek imati posao kad se vratim, no čvrsto sam odlučila otići na kongres. Bilo je predivno! Još i danas, nakon četrdesetak godina, suze mi navru na oči kad se sjetim tog kongresa.” Na njemu su se okupila braća iz svih dijelova Jugoslavije. Ondje su imala priliku osjetiti jedinstvo koje vlada u našem međunarodnom bratstvu, pa su se u Jugoslaviju vratila ojačana za poteškoće koje su ih čekale.

NA SCENU STUPAJU DOMAĆI PIONIRI

Pioniri iz Njemačke koji su došli početkom 1930-ih odigrali su važnu ulogu u širenju dobre vijesti. A sada kad je porastao broj objavitelja, porastao je i broj domaćih pionira. Naprimjer u Sloveniji je bilo iskusnih pionira koji su bili spremni otići u daleke krajeve Jugoslavije u kojima je postojala veća potreba za propovjednicima. Ti su pioniri hrabro prihvatili izazov učenja novih jezika i prilagođavanja novim kulturama.

“Doputovala sam u Prištinu, najveći grad na Kosovu”, priča Jolanda Kocjančič. “Ondje se govori albanski i srpski. Premda Minka Karlovšek i ja nismo znale ni jedan od ta dva jezika, odlučile smo započeti s propovijedanjem i tako učiti jezik. U prvoj kući naišle smo na najstarijeg sina jedne udovice koja je bila Čehinja. Počele smo svjedočiti na slovenskom pomiješanim sa srpskim riječima. Rekle smo: ‘Željele bismo s vašom obitelji razgovarati o dobroj vijesti iz Biblije.’

‘Uđite’, rekao nam je, ‘moja majka vas očekuje.’

Kad smo ušle, njegova majka Ružica žurno je izašla pred nas. Objasnila nam je da je prije dva tjedna molila Jehovu da joj pošalje nekoga tko bi je poučio o njemu. Njena sestra, koja je Jehovin svjedok i živi u Češkoj, često ju je poticala da se moli Jehovi za pomoć. Ružica je bila uvjerena da je naš dolazak bio odgovor na njenu molitvu. Tako je ona nas učila srpski, a mi smo nju poučavali biblijskoj istini. Kod nje su kao podstanari živjeli neki studenti koji su nam se pridružili u proučavanju Biblije. Jedan od njih dao nam je albanski rječnik, koji nam je dobro došao pri učenju tog jezika.”

Zoran Lalović iz Crne Gore još je kao dijete dobio Bibliju od jednog pionira iz Zagreba. Pet godina kasnije, 1980, s njim je počeo proučavati jedan specijalni pionir iz Srbije. “Bilo mi je teško prekinuti veze sa svojim društvom iz diska”, kaže Zoran, “no kad sam konačno to učinio, počeo sam brzo napredovati. Samo nekoliko mjeseci kasnije krstio sam se u Beogradu. Odmah nakon toga dobio sam zadatak da održim javno predavanje jer nije bilo dovoljno braće. U Podgorici smo počeli smo održavati i sve druge sastanke.”

KRŠTENJA U RIŽINIM POLJIMA

“Kad su novi bili spremni za krštenje, ja sam ih krštavao”, rekao je Stojan Bogatinov iz Makedonije. “Nismo imali kadu, a obližnja rječica bila je preplitka. No u našem kraju ima mnogo rižinih polja s kanalima za navodnjavanje. Neki od njih bili su dovoljno duboki i čisti za krštavanje. Sjećam se prvog krštenja na jednom rižinom polju. Dok smo hodali poljem prema kanalu, netko mi je doviknuo: ‘Stojane, imaš nove radnike!’

‘Da, da’, odgovorio sam, ‘puno je posla.’ Nisu znali da smo mi radnici u duhovnoj žetvi koja se odvija u Makedoniji.”

Braća iz Makedonije imala su vrlo malo kontakata s Betelom u Zagrebu i trebala su još puno toga naučiti u vezi s organizacijskim stvarima. Stojan Stojmilov počeo je ići na sastanke u Njemačkoj. Kad se vratio u Makedoniju, obradovao se saznavši da u Kočanima ima braće. “Ispričao sam braći kako se u Njemačkoj vode sastanci”, priča on, “a ona su me odmah zamolila da vodim razmatranje Stražarske kule i održim javno predavanje. Rekao sam da još nisam kršten, no braća su inzistirala na tome, govoreći da ću ja to najbolje znati. Tako sam pristao. S vremenom smo moja žena i ja napredovali, pa smo se i nas dvoje krstili u rižinom polju.”

Veselin Iliev danas u Kočanima služi kao starješina. On priča: “Vrlo smo malo znali o teokratskoj organizaciji, no jako smo voljeli istinu.” Jehova se s vremenom pobrinuo da se ispravi ono što je bilo pogrešno. Na makedonskom se izdavalo sve više literature i to je znatno doprinijelo širenju istine o Kraljevstvu i jačanju skupština.

VIŠE SLOBODE, ALI I DALJE NA OPREZU

Budući da Jugoslavija nije bila pod utjecajem Sovjetskog Saveza, u njoj su ljudi uživali slobode koje nisu postojale u zemljama iza željezne zavjese. Krajem ‘60-ih godina Jugoslavija je postala prva komunistička zemlja koja je ukinula vize i smanjila kontrolu na svojim granicama. Sada kad su mogla slobodnije putovati, naša braća iz sjevernih krajeva Jugoslavije preuzela su zadatak dostavljanja literature u zemlje koje su graničile sa Sovjetskim Savezom, gdje je propovijedanje još uvijek bilo zabranjeno.

Najprije bi iz Njemačke kombijima dopremili literaturu u Jugoslaviju. Đuro Landić, koji služi u Hrvatskoj kao član Odbora podružnice, sjeća se da se u njihovoj kući skladištila literatura sve do pada Sovjetskog Saveza. “Svi smo imali automobile s duplim dnom i duplim blatobranima”, priča brat Đuro. “Znali smo da bismo mogli ostati bez automobila i završiti u zatvoru ako nas uhvate, ali rado smo to činili. Kad bismo predali braći pakete, ona su se toliko radovala da su plakala. To nas je uvijek motiviralo da ponovno idemo k njima, bez obzira na troškove i rizik.”

Sestra Milosija Simić nosila je literaturu iz Srbije u Bugarsku. Ona priča: “Nikad nisam znala kome trebam predati literaturu — samo bih dobila adresu. Jednom sam sišla s autobusa i pronašla adresu s papirića, no ondje nikoga nije bilo kod kuće. Napravila sam krug po naselju, došla iz drugog pravca i ponovno pozvonila. No ni ovaj put nikoga nije bilo kod kuće. To sam u toku dana ponovila desetak puta, oprezno kako ne bih izazvala sumnju. No nisam mogla pronaći nikoga kod kuće. Kasnije se pokazalo da je to bio pravi blagoslov jer sam saznala da sam dobila krivu adresu.

Budući da sam puno truda uložila u prepisivanje i pretipkavanje literature, našla sam se u dilemi. Nisam mogla naprosto baciti literaturu, pa sam je odlučila vratiti u Srbiju, gdje će se moći iskoristiti. No premda sam imala povratnu kartu, trebala sam kupiti kartu do kolodvora gdje sam morala presjesti. Inače je bilo uobičajeno da mi braća koja su primila literaturu daju novac za kartu. To smo radili zato što se u zemlju smjelo unijeti samo ograničenu svotu novca. Na kolodvoru sam krenula prema šalteru i molila se da ondje naiđem na ženu. Čim sam došla, muškarac koji je dotad radio na šalteru nekamo je otišao, a na njegovo je mjesto došla žena. U zamjenu za kartu ponudila sam joj odjeću u koju je bila umotana literatura. Žena je pristala i tako sam dobila kartu.”

Početkom 1980-ih braća su prevodila literaturu na albanski i makedonski te slala rukom pisane tekstove u mali ured u Beogradu. Ondje ih je Milosija pomoću indiga pretipkavala u osam primjeraka. To je bio pravi izazov budući da se radilo o tekstovima koji su bili napisani rukom, i to na njoj nepoznatim jezicima.

NEPOKOLEBLJIVA MLADA BRAĆA

Premda je službeno bila na snazi sloboda vjeroispovijesti, vlasti su na našu neutralnost gledale kao na prijetnju jedinstvu Jugoslavije. Zato su braća doživljavala poteškoće. U Drugom svjetskom ratu mnoga su vjerna braća svoju neutralnost čak bila spremna platiti životom. No tijekom tridesetak poratnih godina nisu svi imali tako čvrstu vjeru. Neki su išli na kršćanske sastanke i u službu propovijedanja, a kad bi dobili poziv za vojsku, pronalazili su opravdanja za služenje vojske.

Mlada braća koja su odlučila ostati neutralna mogla su biti osuđena na kazne zatvora u trajanju do deset godina. Osim toga mogla su biti osuđena po nekoliko puta prije svoje tridesete godine. Neki koji su se suočili s tim ispitima vjernosti i nisu htjeli pogaziti svoja uvjerenja bili su vrlo mladi u istini. Mnogi od njih danas predvode u skupštinama i povjerene su im razne odgovorne službe.

NEZABORAVNI MEĐUNARODNI KONGRES

Jehovini svjedoci u Jugoslaviji nikad prije nisu iskusili radost organiziranja međunarodnog kongresa. Stoga je razumljivo da su bili presretni kada je 1991. Vodeće tijelo najavilo da će se jedan u nizu međunarodnih kongresa “Ljubitelji slobode” održati u Zagrebu.

No bilo je problema. Nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost, nad ovim prostorima počeli su se nadvijati tmurni oblaci rata. Bi li bilo uputno organizirati kongres? Trebalo je prvenstveno misliti na sigurnost stranih i domaćih delegata. Nakon mnogih molitvi i puno razmišljanja braća su odlučila nastaviti s pripremama za kongres.

Theodore Jaracz, član Vodećeg tijela, doputovao je u Hrvatsku nekoliko tjedana ranije kako bi pomogao braći oko organiziranja kongresa. Budući da su sve druge javne priredbe u Zagrebu bile otkazane, pažnja javnosti bila je usmjerena na ono što se događalo na maksimirskom stadionu. Kako se približavao kongres, situacija u zemlji bila je sve nestabilnija. Braća su svaki dan analizirala sigurnosno stanje, neprestano postavljajući jedno te isto pitanje: Treba li nastaviti s pripremama ili otkazati kongres? Gorljivo su se molili Jehovi da ih vodi. Za divno čudo, politička se klima stabilizirala, što je omogućilo da se kongres održi od 16. do 18. kolovoza 1991.

Teško je zamisliti veću suprotnost. Hrvatska je bila na rubu rata, a Jehovini svjedoci u Zagrebu dočekali su tisuće gostiju koji su došli na međunarodni kongres “Ljubitelji božanske slobode”.* Dok su mnogi ljudi bježali iz zemlje, braća i sestre iz 15 zemalja okupili su se zajedno u ljubavi i slobodi. Velike grupe delegata doputovale su avionom iz Sjedinjenih Država, Kanade i drugih zapadnih zemalja. No zbog napete situacije zagrebački je aerodrom bio zatvoren, pa su avioni morali sletjeti u Ljubljani. Odatle su delegati autobusima doputovali u Zagreb. Odvažnost gostujuće braće poslužila je kao lijepo svjedočanstvo ljudima, a njihov dolazak na kongres neopisivo je ohrabrio domaću braću. Najveća grupa, koja je brojala oko 3 000 delegata, došla je iz Italije. Njihova srdačnost i oduševljenje bili su žarki poput vatre koja se ne može ugasiti (1. Sol. 5:19).

Braći je naročito ojačalo vjeru to što je na kongres došlo pet članova Vodećeg tijela. Mnogi se još i danas sjećaju govora koje su održali Carey Barber, Lloyd Barry, Milton Henschel, Theodore Jaracz i Lyman Swingle. Ne dajući se zastrašiti napetim stanjem u zemlji, ta braća koja su iza sebe imala mnogo godina iskustva hrabro su došla na kongres kako bi ojačala braću poticajnim govorima.

Zbog političkih nemira vlasti su strahovale da bi među delegatima iz raznih dijelova Jugoslavije moglo doći do etničkih sukoba. Kako su samo odahnule kad se vidjelo da se braća okupljaju u miru i da među njima vlada srdačna bratska ljubav. Zato je svaki dan bilo sve manje policajaca.

Taj nezaboravni kongres pokazao je da Jehovini svjedoci čine pravo međunarodno bratstvo. Razmišljanje o tome pomoglo je braći da sačuvaju jedinstvo tijekom teškog razdoblja koje ih je čekalo. Autobusi kojima su delegati iz Srbije i Makedonije putovali svojim kućama bili su među posljednjim vozilima koja su prošla kontrolnu točku na granici Hrvatske i Srbije. Nakon što su naša braća sigurno ušla u Srbiju, granica se zatvorila. Mnogi kažu da je upravo tada počeo rat.

Narednih mjeseci i godina republike bivše Jugoslavije postale su nezavisne države. Sukobi koji su uslijedili odnijeli su desetke tisuća života i prouzročili neizrecive patnje. Što je bilo s našom braćom u tim burnim vremenima? Kako je Jehova blagoslovio propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu u tim sada nezavisnim državama? O tome će biti riječi u nastavku.

Bosna i Hercegovina

“Šesnaestog svibnja 1992. nas 13 stisnulo se jedno uz drugo u jednoj kući dok su granate padale po Sarajevu. Dvije granate pogodile su kuću u koju smo se sklonili. Iako je među nama bilo Hrvata, Srba i Bošnjaka — pripadnika ona ista tri naroda koja su se vani međusobno ubijala — mi smo bili ujedinjeni jer smo služili istom Bogu. Pred zoru se granatiranje smirilo, pa smo otišli iz stana jer smo se bojali da ne poginemo. Tada smo, kao i noć prije, naglas vapili k Jehovi i on nas je čuo” (Halim Curi).

Sarajevo, grad s više od 400 000 stanovnika, doživio je jednu od najdužih i najtežih opsada u povijesti modernog ratovanja. Što je bilo s našom braćom i sestrama tijekom etničkog i vjerskog sukoba koji je raskomadao tu zemlju? Prije nego što to saznamo, spomenimo neke pojedinosti o Bosni i Hercegovini.

Ona se nalazila u srcu bivše Jugoslavije — između Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Njeni stanovnici jako drže do tradicije i obitelji i vrlo su gostoljubivi. Slobodno vrijeme često provode pijući kavu kod susjeda ili u nekom kafiću. U Bosni žive tri naroda — Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Mnogi sebe ne smatraju pobožnima. Međutim upravo religija razjedinjuje te ljude. Bošnjaci su muslimani, Srbi su pravoslavci, a Hrvati su rimokatolici.

Početkom 1990-ih došlo je do alarmantnog porasta vjerske netrpeljivosti i etničke mržnje, koji je na koncu doveo do stravičnog etničkog čišćenja. Vojske su iz sela i gradova protjerivale civilno stanovništvo kako bi etnički i vjerski očistile područja koja su smatrale svojima. Zbog toga je neutralnost naše braće i sestara došla na kušnju. U Bosni, kao i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, ljudi uglavnom pripadaju religiji kojoj su pripadali i njihovi roditelji, a vjerska se pripadnost često vidi po prezimenu. Kad istinoljubive osobe počnu služiti Jehovi, drugi možda smatraju da su one izdale svoju obitelj i svoju tradiciju. No naša su se braća uvjerila da im vjernost Jehovi služi kao zaštita.

GRAD POD OPSADOM

Kao što smo već spomenuli, na braću u Jugoslaviji snažan su dojam ostavili ljubav i jedinstvo koji su se očitovali na kongresu “Ljubitelji božanske slobode” održanom 1991. u Zagrebu. Taj nezaboravni kongres pripremio je braću za nevolje koje su uslijedile. Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji su do jučer u Sarajevu živjeli u miru odjednom su se našli u bezizlaznoj situaciji kad je vojska opkolila taj grad i sve koji su se zatekli u njemu — pa tako i našu braću. Premda je politička situacija bila jako napeta, nitko nije mogao predvidjeti koliko će taj sukob potrajati.

“Ljudi skapavaju od gladi”, rekao je Halim Curi, starješina iz Sarajeva. “Svaki mjesec dobiju samo nekoliko kilograma brašna, deset dekagrama šećera i pola litre ulja. Gdje god u gradu ima zemlje ljudi sade povrće. Po cijelom Sarajevu sijeku drva za ogrjev. Kad više nema drveća, ljudi u stanovima skidaju parkete i njima lože vatru na kojoj kuhaju i griju se. Lože sve što može gorjeti, čak i stare cipele.”

Kad je započela opsada Sarajeva, Ljiljana Ninković i njen muž Nenad našli su se na jednoj strani grada i nisu mogli doći do svoje dvije kćeri, koje su ostale na drugoj strani. “Bili smo obitelj kao i svaka druga. Imali smo dvoje djece, stan i auto”, kaže Ljiljana. “A onda se odjednom sve promijenilo.”

No često su osjetili Jehovinu zaštitu. “Dvaput se dogodilo da je granata pogodila stan samo nekoliko trenutaka nakon što smo izišli”, kaže dalje Ljiljana. “Iako nam je bilo teško, radovali smo se malim stvarima. Naprimjer bili smo sretni kad smo mogli otići u park i nabrati listove maslačka za salatu, tako da ne moramo jesti samo rižu. Naučili smo biti zadovoljni onim što imamo i ništa ne smatrati samo po sebi razumljivim.”

ZBRINJAVANJE MATERIJALNIH I DUHOVNIH POTREBA

Jedan od najvećih problema bio je opskrba vodom. U kućama je rijetko kad bilo vode. Ljudi su morali pješačiti i do pet kilometara da bi došli do nje i morali su prolaziti kroz područja na kojima su bili na nišanu snajperista. Kad bi došli do vode, morali su satima stajati u redu da bi napunili kanistre, a potom se s tim teškim teretom vratiti kući.

“Našli bismo se u kušnji kad bismo čuli da će nakratko doći voda”, priča Halim. “Tada su se svi trebali istuširati, oprati odjeću te natočiti vodu u što više posuda. No što ako bi taj dugoočekivani trenutak došao baš u vrijeme kad se održava naš skupštinski sastanak? Morali smo odlučiti — hoćemo li ići na sastanak ili ostati kod kuće zbog vode.”

Iako su braća morala zbrinuti svoje osnovne materijalne potrebe, znala su koliko je važno ne zanemariti ni svoje duhovne potrebe. Na sastancima nisu dobivala samo duhovnu hranu nego i vijesti o tome tko je u zatvoru, tko je ranjen, pa i tko je poginuo. “Svi smo bili kao jedna obitelj”, priča Milutin Pajić, koji služi kao skupštinski starješina. “Nakon sastanka nitko nije htio ići kući. Gotovo uvijek smo još satima ostajali zajedno i pričali o istini.”

Bilo je to teško vrijeme i braća su često strahovala za svoj život. No služenje Jehovi bilo im je važnije od svega. Dok je zemlju razdirao rat, pripadnici Jehovinog naroda još su se više približili jedni drugima, a i svom nebeskom Ocu. Djeca su vidjela kako njihovi roditelji vjerno služe Jehovi, pa su i sama razvila nepokolebljivu vjeru.

Bihać je gotovo četiri godine bio odsječen od ostatka zemlje. Ljudi nisu mogli izaći iz grada, a nisu mogli dobiti ni humanitarnu pomoć. “Najgore nam je bilo na početku rata, i to ne toliko zbog teške situacije, nego zato što smo se suočili s nečim sasvim novim, nečim što nikad prije nismo doživjeli”, priča Osman Šaćirbegović, koji je tada bio jedini brat u gradu. “Koliko god to čudno zvučalo, kad je započelo granatiranje, napetost je popustila jer smo ubrzo shvatili da nije svaka granata smrtonosna. Neke nisu ni eksplodirale.”

Budući da nitko nije mogao predvidjeti koliko će rat potrajati, braća iz Betela u Zagrebu i Beču zajedno su organizirala slanje humanitarne pomoći koja se skladištila u dvoranama i domovima braće u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru, Travniku i Bihaću. Kako se rat sve više razbuktavao, gradovi su se preko noći našli pod opsadom. Budući da su iznenada bili prekinuti svi opskrbni putevi, zalihe hrane i drugih potrepština brzo su se iscrpile. No premda su diljem Bosne gradovi bili odsječeni od ostatka svijeta, među Jehovinim svjedocima vladalo je neraskidivo jedinstvo. Kakva je to samo bila suprotnost etničkoj i vjerskoj mržnji koja se širila zemljom poput silovite vatre!

REVNI, ALI OPREZNI

Osim što je ljudima bilo teško zbrinjavati svoje svakodnevne potrebe, prijetila im je i opasnost od snajperista, koji su po cijelom Sarajevu nasumce ubijali nedužne civile. S neba su pljuštale granate koje su sijale smrt. Kretanje gradovima koji su bili pod opsadom znalo je biti jako opasno. Ljudi su stalno živjeli u strahu. No naša braća, koja su bila hrabra, ali i mudra, nisu prestala prenositi dobru vijest o Kraljevstvu ljudima kojima je očajnički trebala utjeha.

“Tijekom jednog od najtežih napada na Sarajevo”, priča jedan starješina, “u samo jednom danu eksplodiralo je na tisuće granata. Te subote ujutro braća su nazvala starješine i upitala ih: ‘Gdje ćemo imati sastanak za službu propovijedanja?’”

“Vidjela sam da ljudi vape za istinom”, kaže jedna sestra. “To mi je pomoglo ne samo da ustrajem nego i da ostanem radosna u tim teškim okolnostima.”

Mnogi ljudi shvatili su da im je potrebna nada koju pruža Biblija. “Umjesto da mi tražimo ljude, oni traže nas jer žele učiti o Bogu”, rekao je jedan brat. “Sami dolaze u dvoranu i traže da se s njima proučava.”

Ljudi su jasno mogli vidjeti jedinstvo koje vlada u našem kršćanskom bratstvu i to je znatno doprinijelo uspjehu koji su braća tijekom rata postizala u službi propovijedanja. “Bilo je to veliko svjedočanstvo”, priča Nada Bešker, sestra koja već godinama služi kao specijalni pionir. “Ljudi su često znali vidjeti kako naša braća, Bošnjaci i Srbi, zajedno idu u službu propovijedanja. A kad bi vidjeli kako sestra koja je Hrvatica i sestra koja je prije bila muslimanka proučavaju s osobom srpske nacionalnosti, morali su priznati da smo mi drugačiji od drugih ljudi.”

Rezultati revnog propovijedanja naše braće vide se još i danas jer su mnogi koji sada služe Jehovi upoznali istinu upravo tijekom rata. Naprimjer u skupštini u Banja Luci broj objavitelja se udvostručio, iako se stotinjak objavitelja preselilo u druge skupštine.

OBITELJ KOJA JE VJERNO SLUŽILA BOGU

Naša su braća uvijek bila vrlo oprezna. No neki su ipak nastradali jer su ih snašli “vrijeme nevolje i nepredviđeni događaji” (Prop. 9:11). Stradali su naprosto zato što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tako je bilo i s obitelji Đorem. Božo Đorem, koji je po nacionalnosti bio Srbin, krstio se na međunarodnom kongresu u Zagrebu 1991. Nakon što se vratio u Sarajevo, nekoliko je puta bio u zatvoru, gdje su ga zlostavljali zbog njegovog neutralnog stava. Godine 1994. bio je osuđen na 14 mjeseci zatvora. Najteže mu je bilo to što nije mogao biti sa svojom ženom Henom i njihovom petogodišnjom kćeri Magdalenom.

Ubrzo nakon što je Božo bio pušten iz zatvora, dogodilo se nešto strašno. Jednog mirnog poslijepodneva ta je obitelj krenula na jedan biblijski tečaj nedaleko od svog doma. Dok su bili na ulici, tišinu je odjednom prekinula eksplozija granate. Hena i Magdalena poginule su na licu mjesta, a Božo je kasnije preminuo u bolnici.

KRŠĆANSKA NEUTRALNOST

Budući da je većina ljudi imala predrasude prema Jehovinim svjedocima, gotovo nitko nije imao razumijevanja za naš neutralan stav. Skupština u Banja Luci sastojala se uglavnom od mlade braće koju je vojska htjela odvesti u rat. Budući da su ostali neutralni, vojnici su ih pretukli.

“Policajci su nas često ispitivali i govorili nam da smo kukavice jer ne branimo svoje obitelji”, priča Osman Šaćirbegović.

Osman je znao reći policajcima: “Pištolj vam služi za zaštitu, zar ne?”

“Naravno”, odgovorili bi mu.

“Biste li ga mijenjali za top da se još bolje zaštitite?”

“Pa da.”

“A biste li top mijenjali za tenk?”

“Dakako!”

“Sve biste to učinili samo da se što bolje zaštitite”, rekao bi im Osman. “A vidite, mene štiti Jehova, svemogući Bog i Stvoritelj svega što postoji. Koju bih bolju zaštitu mogao imati?” Tada bi policajci shvatili što im želi reći te bi ga ostavili na miru.

STIŽE HUMANITARNA POMOĆ

Premda su braća iz okolnih zemalja znala da se Jehovini svjedoci u Bosni nalaze u teškoj situaciji, neko vrijeme nisu im mogla dopremiti humanitarnu pomoć koja im je bila prijeko potrebna. A onda su u listopadu 1993. vlasti dale na znanje da postoji mogućnost dopreme humanitarne pomoći. Premda je to bilo opasno, braća su odlučila iskoristiti tu priliku. Tako je 26. listopada iz Beča krenulo prema Bosni pet kamiona natovarenih sa 16 tona hrane i ogrjeva. Kako će taj konvoj proći kroz mnoga područja u kojima je još uvijek bjesnio rat?*

Na putu je bilo situacija u kojima su se braća našla u smrtnoj opasnosti. “Tog sam jutra krenuo kasnije od ostalih”, priča jedan vozač, “i tako sam se našao iza nekoliko drugih kamiona koji su također vozili humanitarnu pomoć. Kad sam se približio jednoj kontrolnoj točki, vidio sam da svi kamioni stoje i da vojnici pregledavaju isprave. Odjednom sam začuo pucanj iz snajpera. Vidjeli smo da je pogođen jedan vozač koji nije bio Jehovin svjedok.”

Budući da su samo vozači smjeli s kamionima ući u Sarajevo, druga braća koja su s njima putovala morala su ih čekati izvan grada. No jako su željeli ohrabriti tamošnju braću, pa su nekako došli do telefona i nazvali objavitelje u Sarajevu. Tako su putem telefona održali javno predavanje kojim su braći pružili itekako potrebno ohrabrenje. U ratu su putujući nadglednici, članovi Odbora zemlje iz Hrvatske i betelski radnici mnogo puta stavili na kocku vlastiti život kako bi pomogli svojoj braći da prežive i ostanu duhovno jaka.

Gotovo četiri godine nije se moglo poslati pomoć našoj braći u Bihaću. Grad je bio pod opsadom, pa nije bilo moguće dostaviti hranu i drugu pomoć, no naša braća ipak nisu ostala bez duhovne hrane. Kako su je dobivala? Našu službu za Kraljevstvo i Stražarsku kulu dobivali su telefaksom. Potom su ih pretipkavali kako bi svaka obitelj dobila svoj primjerak. Kad je započeo rat, u gradu je bilo samo troje krštenih objavitelja. Bilo je i 12 nekrštenih objavitelja koji su dvije godine s nestrpljenjem čekali prvu priliku da se krste u znak predanja Jehovi.

Braći je bilo teško zbog toga što su tako dugo bila izolirana. “Moji interesenti nikad nisu bili na kongresu i nisu znali kako je to kad skupštinu posjeti pokrajinski nadglednik”, priča Osman. “Često smo razgovarali o tome kako će biti lijepo kad se budemo mogli družiti s mnogo naše braće.”

Stoga je razumljivo da su braća bila presretna kad su 11. kolovoza 1995. u Bihać stigla dva vozila s uočljivim natpisom “Jehovini svjedoci — humanitarna pomoć”. Bila su to prva privatna vozila koja su dopremila humanitarnu pomoć otkako je započela opsada grada! Pomoć je stigla upravo kad su braća već bila na izmaku snaga — i fizički i psihički.

Susjedi su gledali kako se braća brinu jedni za druge, naprimjer kako popravljaju razbijene prozore. “To je zadivilo moje susjede jer su znali da nemamo novca”, kazao je Osman. “Bilo je to tako lijepo svjedočanstvo da i danas ljudi pričaju o tome.” U Bihaću danas postoji revna skupština s 34 objavitelja i 5 pionira.

NEZABORAVNO PUTOVANJE

Naša su braća puno puta izložila opasnosti vlastiti život da bi dopremila hranu i literaturu u ratom poharane gradove u Bosni. No putovanje na koje su krenuli 7. lipnja 1994. bilo je drugačije. Tog je dana rano ujutro iz Zagreba krenuo konvoj od tri kamiona u kojima su bili članovi Odbora zemlje i još neka braća. Cilj im je bio dostaviti humanitarnu pomoć te iznijeti skraćeni program jednodnevnog pokrajinskog sastanka — prvog u tri godine!

Jedan od gradova u kojima je bio organiziran taj posebni sastanak bio je Tuzla. Tamošnja je skupština na početku rata imala samo dvadesetak krštenih objavitelja. Kako su se samo braća iznenadila kad su vidjela da je na pokrajinski sastanak došlo preko 200 osoba! Trideset ih se krstilo. Danas Tuzla ima tri skupštine i više od 300 objavitelja.

U Zenici su braća pronašla prikladno mjesto za održavanje sastanka, no bilo im je teško naći odgovarajući bazen za krštenje. Nakon mnogo traženja na koncu su pronašli bačvu koja je mogla poslužiti toj svrsi. Jedini problem bilo je to što je imala neugodan miris, naime u njoj se prije držala riba! No kandidate za krštenje, koji su se odazvali na Isusov poziv da postanu “ribari ljudi”, to uopće nije smetalo (Mat. 4:19). Herbert Frenzel, koji danas u Hrvatskoj služi kao član Odbora podružnice, tom je prilikom održao govor za krštenje. “Kandidati su tako dugo čekali krštenje da nisu htjeli da ih išta u tome spriječi”, kaže on. “Nakon krštenja osjećali su se kao da su izvojevali veliku pobjedu!” Danas u Zenici postoji revna skupština sa 68 objavitelja.

Jedino mjesto u Sarajevu na kojem se mogao održati sastanak nalazilo se nedaleko od raskrižja koje je bilo na meti snajperista. Nakon što su braća sigurno stigla na sastanak, suočila su se s još jednim problemom — gdje održati krštenje, ali i što učiniti da se ne prolijeva dragocjena voda. Da bi imali dovoljno vode za krštenje svih kandidata, poredali su ih po veličini i krstili najprije one najmanje, a na kraju najveće!

Bio je to predivan dan za našu braću i sestre! Nisu dopustili da strašni događaji oko njih zasjene neopisivu radost koju su osjećali zbog toga što su se mogli okupiti na tom sastanku. Danas u Sarajevu postoje tri krasne skupštine.

KAD JE ZAVRŠIO RAT

Ponovno otvaranje opskrbnih puteva donekle je olakšalo život našoj braći i sestrama. No i dalje se provodilo etničko čišćenje i protjerivanje ljudi iz njihovih domova. Ivica Arabadžić, koji služi kao starješina u Hrvatskoj, sjeća se kako je bio prisiljen otići iz svoje obiteljske kuće u Banja Luci. “Došao je neki čovjek s pištoljem i naredio nam da se iselimo, rekavši da je to sada njegova kuća. On je bio istjeran iz svoje kuće u Šibeniku zato što je Srbin. Sada je htio da mi napustimo svoju kuću. Jedan vojni policajac s kojim sam proučavao zauzeo se za nas. Premda nismo mogli zadržati svoju kuću, uspjeli smo dogovoriti zamjenu — našu kuću za kuću tog Srbina. Bilo nam je teško napustiti svoj dom i skupštinu koja nam je pomogla da upoznamo istinu, no nismo imali drugog izbora. Ponijevši sa sobom tek neke najnužnije stvari, krenuli smo u naš ‘novi’ dom u Hrvatskoj. No kad smo stigli u Šibenik, otkrili smo da se netko već uselio u praznu kuću koja je sada pripadala nama. Nismo znali što učiniti. Braća su nam odmah priskočila u pomoć, a jedan nas je starješina primio u svoj dom. Kod njega smo ostali godinu dana, sve dok nije bilo riješeno naše stambeno pitanje.”

Premda je politička situacija u Bosni i Hercegovini još uvijek nestabilna, biblijska istina širi se diljem te zemlje koja ima gotovo 40 posto muslimanskog stanovništva. Od završetka rata naša su braća sagradila nekoliko novih dvorana. Jedna od njih nalazi se u Banja Luci. Gradnjom te dvorane braća nisu dobila samo prijeko potrebno mjesto za sastajanje nego su izvojevala i značajnu pravnu pobjedu. U tom području koje je pod snažnim utjecajem Srpske pravoslavne crkve braća su godinama bezuspješno pokušavala dobiti dozvolu za gradnju dvorane. Ni nakon rata, kad su Jehovini svjedoci u Bosni zakonski registrirani, to im nije polazilo za rukom. No braća su se puno molila i ulagala velik trud te su na kraju uspjela dobiti potrebnu dokumentaciju. Tom je pobjedom stvoren zakonski presedan za sve dvorane koje će se u budućnosti graditi u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Vjerska sloboda omogućuje da u zemlji služe 32 specijalna pionira, od kojih su mnogi došli iz inozemstva. Oni pomažu braći u područjima gdje postoji veća potreba za propovjednicima. Njihova revnost u službi i vjerno podupiranje teokratskog reda pravi su blagoslov za skupštine.

U Sarajevu su naša braća prije petnaestak godina svakodnevno bila na nišanu snajperista, a danas se u njemu u miru održavaju kongresi na koje dolaze delegati iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Iako su u prošlom stoljeću ratovi poharali tu lijepu brdovitu zemlju, Jehovini sluge koji žive u njoj postali su još povezaniji jer među njima vlada “nelicemjerna bratska ljubav” (1. Petr. 1:22). Danas u Bosni i Hercegovini ima 16 skupština i 1 163 objavitelja koji ujedinjeno hvale pravog Boga, Jehovu.

Hrvatska

Nakon što je 1991. u Zagrebu završio međunarodni kongres, granica između Hrvatske i Srbije naglo se zatvorila. Glavne ceste i mostovi bili su uništeni ili su na njima bile postavljene barikade, pa se mnogi delegati iz istočnog dijela Hrvatske nisu mogli vratiti kući. Mnogi Jehovini svjedoci iz drugih dijelova zemlje u toj su situaciji pokazali iskrenu bratsku ljubav. Premda su i sami živjeli u oskudici, primili su u svoje domove braću koja se nisu mogla vratiti kući.

U Zagrebu su se danju i noću oglašavale sirene, upozoravajući na opasnost od zračnog napada. Ljudi su trčali u skloništa. Takva je situacija trajala mjesecima. Budući da je podrum zagrebačkog Betela bio dobro zaštićen, gradske vlasti odredile su da ondje bude sklonište za građanstvo. Tako se braći ukazala izvrsna prilika za svjedočenje, pa su prolaznici koji bi došli u sklonište dobili više od samog zaklona. Naprimjer jednog dana sirene su dale znak za uzbunu, a ljudi su, kao i obično, istrčali iz obližnjeg tramvaja i došli u sklonište u podrumu Betela. Svi su bili pomalo napeti, pa ih je jedan starješina iz Betela upitao žele li gledati dijapozitive snimljene na međunarodnom kongresu koji je nekoliko mjeseci ranije bio održan u Zagrebu. Svi su rekli da žele, a nakon što su pogledali slike rekli su da su im se svidjele.

Zbog oružanih sukoba bilo je vrlo teško ići na sastanke. Nažalost, i neke dvorane bile su pogođene mecima i granatama. No braća su cijenila duhovnu hranu više nego ikad prije i “nisu propuštala svoje sastanke” (Hebr. 10:25). Naprimjer na Šibenik su šest mjeseci padale granate, tako da se braća nisu mogla sastajati u dvorani. “Živjeli smo izvan grada, pa smo u našoj kući održavali razmatranje knjige i Stražarske kule”, objašnjava jedan starješina. “Unatoč teškoj situaciji nismo izgubili revnost za službu propovijedanja. Svjedočili smo u svom susjedstvu i okolnim selima. Svi su znali da smo Jehovini svjedoci. Vidjeli su da smo drugačiji od drugih.”

BRATSKA LJUBAV U VRIJEME RATA

Mnogi koji su ostali bez svojih domova bili su smješteni kod braće, a skupštine su poduzele sve što je bilo potrebno kako bi im pomogle. Tako su u dvorani u Osijeku braća srdačno dočekala jednu obitelj koja je upravo bila izbjegla iz Tuzle pod vrlo teškim okolnostima. Članovi skupštine jako su se obradovali kad su saznali da je žena iz te obitelji njihova duhovna sestra.

Vlasti su dopustile toj obitelji da se useli u jednu kuću, no ona je bila stara i trošna. Kad su braća vidjela da je kuća u jako lošem stanju, priskočila su im u pomoć. Jedni su donijeli peć, drugi prozore, a treći vrata i krevet. Neki su donijeli građevinski materijal, a neki pak hranu i drvo za ogrjev. Tako je ta obitelj sutradan već imala jednu sobu u kojoj je mogla živjeti. No u kući je još trebalo dosta toga popraviti da bi u njoj mogli prezimiti. Stoga je skupština sastavila popis stvari koje su im nedostajale, a potom su im objavitelji davali što je tko mogao. Premda su i sami bili siromašni, prikupili su sve što je toj obitelji bilo potrebno za život — od žlica do materijala za pokrivanje krova.

Kako se rat nastavio, zalihe hrane brzo su se istrošile. No podružnica je ulagala velike napore kako bi zbrinula ne samo materijalne nego i duhovne potrebe naše braće. U suradnji s Vodećim tijelom organizirala je prikupljanje hrane, odjeće, obuće i lijekova. U početku je pomoć uglavnom stizala od domaće braće, no kako su ona i sama bila u teškoj situaciji, nisu mogla baš puno učiniti. U međuvremenu su i braća iz Austrije, Italije, Njemačke i Švicarske počela velikodušno slati odjeću, lijekove i biblijsku literaturu. Kamioni su stizali danju i noću. Vozili su ih volonteri koji su potrebe svoje braće u Hrvatskoj smatrali važnijima od vlastite sigurnosti. Iz glavnog skladišta u Zagrebu humanitarna pomoć slala se skupštinama kojima je bila potrebna.

Nakon što su braća u Hrvatskoj dobila pomoć, pitala su se kako pomoći svojoj braći u Bosni. Kamioni natovareni sa 16 tona hrane i ogrjeva krenuli su prema bosanskoj granici. Bilo je to opasno jer su sa svih strana stizale vijesti o djelovanju paravojnih jedinica. Svaki susret s njima mogao je značiti gubitak humanitarne pomoći i smrt za one koji je prevoze.

“Vozili smo kroz šumu, prolazeći jednu kontrolnu točku za drugom”, priča jedan brat. “Povremeno smo vozili i duž linije fronta. Usprkos opasnosti uspjeli smo doći do Travnika. Vojnik koji je čuo za naš dolazak otrčao je u kuću gdje su se sastala naša braća. ‘Stigli su vaši s kamionima!’ povikao je. Braća su bila presretna! Unijeli smo hranu u kuću, izmijenili nekoliko riječi, a onda smo brzo krenuli dalje. Morali smo stići u još neke gradove.”

Mnoga su braća pisala u Betel u Zagrebu kako bi se zahvalila za pomoć koju su dobila. “Puno vam hvala što tako marljivo radite kako bismo mi mogli redovito dobivati svu duhovnu hranu”, napisala je jedna skupština. “Hvala vam što ste nam poslali i humanitarnu pomoć. Ona je braći zaista prijeko potrebna. Zahvaljujemo vam od sveg srca za sav vaš trud, ljubav i brigu.”

U jednom drugom pismu pisalo je: “Kod nas ima nekoliko braće koji su prognanici, a neki od njih nemaju nikakvih prihoda. Kad su dobili humanitarnu pomoć i vidjeli koliko je mnogo toga došlo, suze su im navrle na oči. Ljubav, briga, darežljivost i nesebičnost njihove braće duboko ih je dirnula i ohrabrila.”

U tim teškim vremenima posebnu se pažnju poklanjalo tome da braća dobivaju duhovnu hranu kako bi ostala jaka u vjeri. Bilo je očito da i Jehova svojim duhom pomaže braći ne samo da podnose strašne nevolje nego i da duhovno napreduju (Jak. 1:2-4).

PORUKA KOJA DAJE UTJEHU I NADU

Humanitarne organizacije činile su sve što mogu kako bi zbrinjavale materijalne potrebe ljudi, no samo su Jehovini svjedoci pružali pomoć koja donosi trajno rješenje svih problema. Braća nisu skrštenih ruku čekala svršetak rata, nego su se svojski trudila prenositi ljudima dobru vijest o Kraljevstvu.

Jedan od gradova koji je pretrpio najteža razaranja bio je Vukovar. Naša su braća, poput većine njegovih stanovnika, morala pobjeći. No u gradu je ostala jedna naša sestra, Marija. Nitko od braće u Hrvatskoj četiri godine nije imao kontakata s njom, ali ona je nastavila revno propovijedati malobrojnim stanovnicima koji su ostali u gradu. Njena je revnost bila bogato nagrađena. Kako su se braća samo iznenadila kad je na oblasni kongres 1996. došlo 20 osoba iz Vukovara!

Naša poruka ljudima daje nadu, ali može i mijenjati živote. Na početku rata jedan je mladi vojnik brzo napredovao u jednoj elitnoj postrojbi hrvatske vojske. Dok je 1994. jednom čekao vlak, dobio je traktat Tko uistinu vlada svijetom? Sa zanimanjem ga je pročitao i saznao da je za nasilje koje se čini nad ljudima odgovoran Sotona, a ne Bog. Te su ga se istine duboko dojmile. Jedan od razloga zbog kojih je odlučio postati vojnik bio je osvetiti smrt svoje 19-godišnje sestre i dvoje drugih članova svoje obitelji koji su ubijeni u ratu. Premda je namjeravao otići u selo u kojem su živjeli ljudi koji su ih ubili, ono što je pročitao u traktatu navelo ga je na razmišljanje. Počeo je proučavati Bibliju i mijenjati svoju osobnost. Krstio se 1997. Na koncu je ipak otišao u selo u kojem su živjeli ljudi koji su pobili njegovu obitelj — ali ne da se osveti, nego da prenese dobru vijest o Božjem Kraljevstvu ljudima koji su trebali saznati za Božje milosrđe.

Objavitelji su revno propovijedali čak i tijekom najžešćih sukoba, pa je u Hrvatskoj zabilježen izvanredan porast. Od početka rata 1991. do njegovog kraja 1995. broj pionira porastao je za 132 posto. Broj biblijskih tečajeva porastao je za 63 posto, a broj objavitelja za 35 posto. Očito je da su braća u Hrvatskoj hrabro propovijedala Božju Riječ, a Jehova je bogato blagoslovio njihov trud.

SAMOPOŽRTVOVNA BRAĆA

Kratko prije međunarodnog kongresa 1991. u zemlju su stigli prvi misionari iz Gileada, Kanađani Daniel i Helen Nizan. Neki parovi iz drugih europskih zemalja koji su naučili hrvatski također su bili pozvani da služe u Hrvatskoj.

Među njima su bili Heinz i Elke Polach iz Austrije. Oni su u Austriji i Danskoj služili kao specijalni pioniri na jugoslavenskom području, a onda su 1991. bili pozvani u Hrvatsku. U vrijeme kad su započeli s putujućom službom izbio je rat. Prva pokrajina u kojoj su služili obuhvaćala je područja koja su bila zahvaćena ratom — Dalmaciju i dio Bosne. “Tijekom rata nije bilo lako posjećivati skupštine u Bosni”, rekao je Heinz. “Zbog raznih opasnosti nismo mogli putovati svojim automobilom, pa smo se morali oslanjati na nepouzdani autobusni prijevoz. Nismo mogli nositi puno prtljage — samo par torbi i pisaći stroj.

Morali smo biti snalažljivi. Kad smo jednom putovali iz Tuzle u Zenicu, vojnici su zaustavili naš autobus. Rekli su nam da je preopasno nastaviti put. Svi smo morali izaći iz autobusa. No znali smo da nas braća u Zenici čekaju, pa smo počeli tražiti nekoga tko bi nas htio povesti. Na koncu je naišao konvoj cisterni koje su prevozile gorivo te su imale potrebne isprave. Jedan od vozača pristao je povesti nas. Za vrijeme vožnje iskoristili smo priliku da svjedočimo tom čovjeku, koji nas je sa zanimanjem slušao.

Kasnije smo zbog pucnjave ponovno stali te smo morali nastaviti sporednim cestama. Te su ceste bile u lošem stanju, a da stvar bude gora, bile su prekrivene snijegom. Često smo trebali stati i pružiti pomoć drugim kamionima koji su zapeli u snijegu. U jednom trenutku počeli su pucati na nas, pa smo morali što prije otići iz tog područja. Došli smo do Vareša, stotinjak kilometara od našeg odredišta, te smo morali ondje prenoćiti.

Vozač je spavao na sjedalima, a Elke i ja bili smo zbijeni kraj njegovih nogu. Stisnuli smo se jedno uz drugo da bi nam bilo toplije. Bila je to najduža noć u mom životu. No kad smo sutradan napokon stigli u Zenicu, braća su bila presretna što nas vide. Isplatilo se sve to proći! Premda braća nisu imala vode ni struje, učinila su sve što su mogla kako bi nas što ljepše ugostila. Iako su bili siromašni, u duhovnom pogledu bili su itekako bogati i vidjelo se da jako vole istinu.”

Od rata do danas u Hrvatsku je došlo gotovo 50 specijalnih pionira iz Austrije, Italije, Njemačke i drugih zemalja. Jehovina organizacija pružila je domaćoj braći daljnju pomoć i ohrabrenje poslavši im još misionara. Ti revni punovremeni sluge daju velik doprinos u službi propovijedanja i u skupštinama.

“JOŠ NE MOGU VJEROVATI DA SAM TO DOŽIVIO!”

Do 1990. Stražarska kula na hrvatskom izlazila je jednom mjesečno i prevodila se s njemačkog. Braća koja su je prevodila nisu živjela u Betelu. No 1991. literaturu je počeo prevoditi prevoditeljski tim u Betelu. S vremenom je Vodeće tijelo odobrilo da se počne raditi na prijevodu Novi svijet grčkih knjiga Biblije. Do tada se koristio prijevod star više od 150 godina, čiji je način izražavanja zastario, pa su brojni izrazi bili nepoznati suvremenom čitatelju. Prevoditeljski tim iz Hrvatske predvodio je projekt prevođenja Biblije, a srpski i makedonski tim usko su surađivali s njim. Tako se puno postiglo zahvaljujući zajedničkom radu i razmjeni znanja i iskustava.

Jehovini svjedoci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije još će dugo pamtiti petak 23. srpnja 1999. Na sva četiri oblasna kongresa “Božja proročanska riječ” u isto su vrijeme predstavljeni hrvatski i srpski prijevod Novi svijet grčkih knjiga Biblije, a prisutni su bili obaviješteni da će uskoro izaći i makedonski prijevod. Prolomio se snažan aplauz od kojeg nekoliko minuta govornici nisu mogli doći do riječi. Svi su bili izvan sebe od radosti, a mnoga su braća zaplakala od sreće. “Još ne mogu vjerovati da sam to doživio!” rekao je jedan dugogodišnji starješina. Cjelovita Biblija na ta tri jezika predstavljena je na oblasnim kongresima 2006.

Do 1996. djelovanje Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nadgledao je Odbor zemlje iz Hrvatske, koji je radio pod vodstvom austrijske podružnice. A onda je 1996. imenovan četveročlani Odbor podružnice koji je trebao nadgledati propovijedanje na tom području. Rezultati pokazuju da Jehova blagoslivlja takav način vođenja djela.

NOVI BETEL I DVORANE

Kao što se to događa i drugdje u svijetu, betelska obitelj u Zagrebu osjetila je posljedice porasta broja objavitelja. Broj betelskih radnika porastao je s desetak na oko 50. No budući da je u Betelu bilo mjesta samo za četiri do pet parova, neki su betelski radnici stanovali na drugim mjestima po gradu.

Ubrzo nakon što je imenovan Odbor podružnice, Vodeće tijelo odobrilo je da se u Zagrebu kupi zemljište s objektom prikladnim za Betel. Domaća braća i članovi graditeljskog tima ubrzo su dogradili postojeći objekt. Krasan novi Betel postao je središte teokratskog djelovanja na ovim prostorima. U subotu 23. listopada 1999. svečano su otvoreni novi Betel s dvoranom te zgrada s dvije dvorane u središnjem dijelu Zagreba. Otvorenju su prisustvovali delegati iz 15 zemalja, među kojima je bio i brat Gerrit Lösch iz Vodećeg tijela, koji je održao prigodni govor. Sutradan je u zagrebačkom Domu sportova održan poseban program kojem je prisustvovalo 4 886 osoba. Bio je to nezaboravan dan za Jehovine sluge u Hrvatskoj, među kojima su bili i neki koji su vjerno služili Jehovi više od 50 godina, i to tijekom nekih od izuzetno teških razdoblja suvremene povijesti!

U Hrvatskoj se intenzivno radi i na gradnji novih dvorana. Do 1990. mnoge su skupštine održavale sastanke u podrumima ili privatnim kućama. Tako se skupština u Splitu 20 godina sastajala u maloj prostoriji jedne privatne kuće. Premda su imali samo 50 stolica, ponekad je na sastanku bilo dvostruko više prisutnih, pa su mnogi morali stajati u dvorištu. U tom su se prostoru održavali i pokrajinski sastanci i oblasni kongresi, kojima je znalo prisustvovati i više od 150 osoba. Danas u Splitu postoje četiri skupštine, koje se sastaju u dvije lijepe dvorane. Zbog porasta broja objavitelja sada se pokrajinski sastanci održavaju u kongresnoj dvorani jednog hotela. Odjel za gradnju u Betelu, koji radi pod nadzorom Regionalnog projektnog ureda u Seltersu, organizira gradnju funkcionalnih i lijepih dvorana.

I mlađa i starija braća koja su se stavila na raspolaganje za gradnju dvorana obavila su golem posao. Do danas je sagrađeno 25 novih dvorana, a 7 ih je renovirano. To je doprinijelo daljnjem napretku djela Kraljevstva, što služi na hvalu Jehovi.

DALJNJI NAPREDAK

Kad je Hrvatska 1991. stekla nezavisnost, na snazi su još uvijek bili stari zakoni o vjerskim zajednicama. U novoosnovanoj državi bilo je gotovo 90 posto katolika. Stoga je Crkva imala velik utjecaj na vlasti. No zbog pravnog statusa koji su Jehovini svjedoci imali u bivšoj državi i zbog toga što su naša braća bila na glasu kao uzorni građani Ministarstvo pravosuđa je 13. listopada 2003. izdalo rješenje o upisu Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj u evidenciju vjerskih zajednica.

Početkom 1990-ih cijela je bivša Jugoslavija imala samo jedan razred pionira na pionirskom tečaju. Danas se samo u Hrvatskoj svake godine održava po nekoliko takvih tečajeva. Lijepo je znati da je u Hrvatskoj u rujnu 2008. djelovalo 69 skupština, odnosno 5 451 objavitelj. Posebno je ohrabrujuć podatak da je obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 9 728 osoba. Sve to pokazuje da postoji velik potencijal za daljnji napredak.

Premda je vjerska netrpeljivost prilično raširena, a pritisci svakodnevnog života sve više rastu, svi Jehovini sluge u ovoj zemlji odlučniji su nego ikada nastaviti s propovijedanjem dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu bez obzira na to što bi Sotona u svom gnjevu mogao učiniti (Otkr. 12:12). Većini je ljudi svakodnevna borba za preživljavanje postala glavna životna preokupacija. No među njima ima i duhovno gladnih osoba koje uzdišu zbog bijednog moralnog stanja u svijetu (Ezek. 9:3, 4; Mat. 5:6). Jehovini svjedoci pronalaze takve ljude i pomažu im da i oni obožavaju jedinog pravog Boga te da pozivaju druge: “Dođite! Pođimo na goru Jehovinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas poučavati putevima svojim, i ići ćemo stazama njegovim” (Iza. 2:3).

Makedonija

“Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” rekao je čovjek kojeg je u prvom stoljeću apostol Pavao vidio u viziji (Djela 16:8-10). Zaključivši da ih Bog poziva da objavljuju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu na tom neobrađenom području, Pavao i njegovi suradnici spremno su prihvatili taj poziv, pa se u tim krajevima ubrzo počelo širiti kršćanstvo. Na sličan se način i u suvremenoj Makedoniji, koja obuhvaća tek jedan dio područja antičke Makedonije, počelo naglo širiti obožavanje pravog Boga. Kako je to bilo?

Nakon Drugog svjetskog rata Makedonija je postala najjužnija jugoslavenska republika. Nezavisnost je stekla 1991. Dvije godine kasnije, 1993, Jehovini svjedoci bili su sretni kad su zakonski registrirani u novoj državi. To je omogućilo da se u Makedoniji otvori ured u nadležnosti austrijske podružnice. Stoga je 1993. u Skoplju kupljena jedna kuća, a makedonski prevoditeljski tim preselio se iz Zagreba u taj novi Betel u Alžirskoj ulici.

Michael i Dina Schieben došli su iz Njemačke kako bi služili u pokrajinskoj službi. U Makedoniju su bili poslani i Daniel i Helen Nizan, koji su dotad služili u Srbiji. Imenovan je Odbor zemlje i otvoren je novi Betel.

OGRANIČENJE UVOZA LITERATURE

Premda su Jehovini svjedoci bili zakonski registrirani, imali su poteškoća s uvozom literature. Od 1994. do 1998. vlasti su im dozvoljavale da uvoze samo jedan časopis po objavitelju. Stoga su braća za svoje interesente kopirala članke za razmatranje iz Stražarske kule. No časopise su mogla dobivati i poštom iz inozemstva, a i stranci koji bi došli u Makedoniju smjeli su unijeti u zemlju manju količinu časopisa. Na koncu je nakon višegodišnjeg sudskog postupka Vrhovni sud donio presudu u korist Jehovinih svjedoka, tako da oni otad mogu uvoziti literature koliko god žele.

U kolovozu 2000. broj objavitelja popeo se na 1 024. Tako je broj onih koji su izvijestili službu propovijedanja prvi put prešao 1 000! Kako se na makedonskom objavljivalo sve više literature i kako je broj objavitelja stalno rastao, postojeća kuća u Alžirskoj ulici postala je premala da bi zadovoljila potrebe sve veće betelske obitelji. Stoga su iduće godine kupljene tri male susjedne kuće, koje su srušene kako bi se dobio prostor za izgradnju dviju novih zgrada. Danas 34 člana makedonske betelske obitelji žive i rade u tri lijepo uređene zgrade. Otvorenje tog novog Betela održano je 17. svibnja 2003. Na toj radosnoj prigodi svečani govor održao je brat Guy Pierce iz Vodećeg tijela.

GRADNJA DVORANA

Braća i sestre iz cijele Makedonije jako su zahvalni što je pokrenut program za izgradnju dvorana u zemljama koje same nemaju dovoljno financijskih sredstava ni stručne radne snage. Peteročlani graditeljski tim bio je poslan da pomaže domaćim skupštinama u izgradnji dvorana. Tako je od 2001. do 2007. izgrađeno devet novih dvorana. Taj graditeljski tim sastavljen od braće raznih nacionalnosti pružio je lijepo svjedočanstvo radeći u miru, jedinstvu i bez ikakvih nacionalističkih predrasuda. Jedan trgovac koji je posjetio novu dvoranu primijetio je da je iznimno kvalitetno sagrađena te je rekao: “Ova je zgrada doista izgrađena s ljubavlju.”

Kad je graditeljski tim gradio novu dvoranu u Štipu, jedan od susjeda sumnjao je da će gradnja biti uspješna jer mu se činilo da su članovi tima neiskusni i premladi. No kad je dvorana bila dovršena, donio je na gradilište nacrte za svoju novu kuću i molio ih da mu je oni sagrade. Rekao je da će im to dobro platiti jer ga se jako dojmila kvaliteta gradnje. Jako se začudio kad su mu braća rekla da dvoranu nisu gradila zbog zarade, nego zato što vole Boga i svoje bližnje.

PRIJEVOD NOVI SVIJET

U međuvremenu jedna je druga mala grupa braće i sestara predano radila na jednom drugom zadatku — prevođenju Biblije Novi svijet na makedonski. Jehova je blagoslovio njihov marljiv rad, tako da su za samo pet godina preveli cijelu Bibliju. Braća i sestre bili su presretni kad je 2006. u Skoplju na oblasnom kongresu “Izbavljenje je blizu!” član Vodećeg tijela Gerrit Lösch predstavio taj novi prijevod Biblije. Braća su dugo i oduševljeno pljeskala, a mnogi nisu mogli suspregnuti suze. Neki su već u podnevnoj pauzi sjeli i s užitkom počeli čitati taj izvanredan prijevod Božje Riječi na svom materinjem jeziku.

Mnogi Makedonci duboko poštuju Bibliju. Uzmimo za primjer Orhana, koji je počeo proučavati Bibliju prije šest godina. Tada je bio nepismen, no brat koji je s njim proučavao naučio ga je čitati i pisati. Orhan se krstio prije tri godine i dosad je šest puta pročitao Bibliju!

Neko je vrijeme bio jedini Jehovin svjedok u Resenu. No mnogi su pohvalno govorili o tom čovjeku koji je prije bio nepismen. Neki su roditelji zamolili braću da proučavaju s njihovom djecom, želeći da i ona postanu poput Orhana. Kako je sve više ljudi pokazivalo interes za istinu, s vremenom se u tom mjestu svakog tjedna počelo održavati skupštinsko razmatranje knjige. Jedan je interesent postao nekršteni objavitelj, a Orhan danas služi kao stalni pionir i sluga pomoćnik.

PREŠLI SU U MAKEDONIJU

U srpnju 2004. jedan bračni par specijalnih pionira iz Albanije došao je propovijedati Albancima, koji u Makedoniji čine četvrtinu stanovništva. Ubrzo je postalo jasno da im treba pomoć jer su bili jedini objavitelji na području s preko 500 000 Albanaca. Zato im se godinu dana kasnije pridružio još jedan par iz Albanije. Tako su ta četiri specijalna pionira počela duhovno pomagati maloj grupi od sedmero zainteresiranih osoba u Kičevu, u području koje je većinom nastanjeno Albancima. Ta je grupa bila jako sretna kad je idućeg proljeća na obilježavanje Kristove smrti došla 61 osoba. Govor je tom prilikom bio održan na albanskom i makedonskom. Otad je grupa porasla, pa sada broji 17 revnih objavitelja, a sastancima prosječno prisustvuje više od 30 osoba.

Da bi se obradila sva područja u Makedoniji, Vodeće tijelo odobrilo je posebnu akciju koja je trajala od travnja do srpnja 2007. Cilj je bio propovijedati na području koje dotad nije bilo obrađeno i širiti dobru vijest među albanskim stanovništvom.

Odaziv je bio izvrstan. U akciju se rado uključilo 337 braće i sestara iz sedam zemalja. Što su postigli? Diljem Makedonije obradili su preko 200 područja na kojima živi 400 000 stanovnika, a većina njih nikad prije nije čula dobru vijest. Tijekom te četveromjesečne akcije podijelili su više od 25 000 knjiga i brošura te više od 40 000 časopisa. U službi su proveli 25 000 sati te su započeli preko 200 biblijskih tečajeva.

“Nekima su se oči napunile suzama kad su čuli otkuda smo i zašto smo došli k njima”, ispričao je jedan brat. “Druge je do suza ganulo ono što su pročitali u Božjoj Riječi.”

Mnogi koji su sudjelovali u toj akciji rekli su da im je to bilo predivno iskustvo. Jedna je sestra napisala: “Razgovarali smo s učiteljicom koja nam je rekla: ‘Bog vas blagoslovio! Zadivljena sam time što radite. Jako mi se sviđa to što govorite!’”

“Bilo nam je teško otići s tog misionarskog područja”, rekao je jedan objavitelj. “Vidjeli smo koliko ljudi žeđaju za istinom i na kraju smo se teška srca rastali s osobama s kojima smo počeli proučavati.”

Jedan bračni par rekao je: “Žao nam je što nismo uzeli više slobodnih dana da možemo duže ostati jer sada vidimo koliko je ovdje velika potreba za propovjednicima.”

Jedan je objavitelj opisao i osjećaje mnogih drugih kad je rekao: “Ne sjećam se da smo ikada dosad bili tako sretni kao obitelj.”

U planinskom području nedaleko od Tetova grupa objavitelja propovijedala je u jednom selu u kojem nitko dotada nije svjedočio. Dvije sestre počele su propovijedati jednom stranom ulice, a dva brata drugom. Nisu stigli ni do četvrte kuće, a već je cijela ulica znala da dolaze Jehovini svjedoci. Vijest o tome ubrzo se proširila po cijelom selu, pa se oko sestara okupila velika grupa zainteresiranih žena. Malo dalje niz ulicu 16 muškaraca s nestrpljenjem je čekalo braću. Domaćini su brzo donijeli objaviteljima četiri stolice, a jedan im je čovjek skuhao kavu. Objavitelji su okupljenom mnoštvu podijelili literaturu te su im počeli prenositi istinu vješto se služeći Biblijom.

Mnogi su postavljali pitanja i svi su pažljivo slušali. Na kraju posjeta mnogi seljani nisu htjeli otići, a da se osobno ne pozdrave s braćom. No braća su se uzmenirila kad su vidjela da im prilazi jedna starija žena koja je prijeteći štapom rekla: “Dat ću ja vama!” Čime su je objavitelji tako razljutili? “Svima ste dali knjigu, samo meni niste!” rekla je žena. “I ja hoću onu veliku žutu”, kazala je, pokazavši na knjigu Biblijske priče koju je dobio njen susjed. Nato su joj braća dala svoju posljednju knjigu.

PROPOVIJEDANJE ROMIMA

U Makedoniji živi mnogo Roma koji govore makedonski, no njihov je materinji jezik usmeni romski, koji je mješavina nekoliko romskih dijalekata. Prema nekim izvorima, glavni grad Skoplje ima najveću romsku četvrt u Europi s 30 000 stanovnika. U naselju Šuto Orizari postoji zgrada s dvije dvorane. Ondje održavaju sastanke tri romske skupštine. Na tom plodnom području djeluje 200 objavitelja. U Makedoniji je to jedno od područja s najboljim omjerom broja objavitelja i stanovnika — 1 naprema 150. Romi vrlo povoljno reagiraju na propovijedanje, što se vidi i po podatku da je 2008. na obilježavanje Kristove smrti došlo 708 osoba!

Što se poduzima kako bi se poniznim i duhovno gladnim Romima pomoglo da uče o Božjem naumu na svom materinjem jeziku? Predložak posebnog predavanja za 2007. preveden je na romski, a jedan starješina koji je Rom iznio je govor pred 506 prisutnih koji su ga slušali s velikim zanimanjem. Objavitelji raznih narodnosti — Romi, Makedonci i Albanci — bili su presretni kad je na oblasnom kongresu 2007. predstavljena brošura Što Bog zahtijeva od nas? na romskom jeziku (makedonska varijanta). Dotada su objavitelji često vodili biblijske tečajeve na svom, romskom jeziku, no koristili su literaturu na makedonskom. Sada se služe brošurom Zahtjevi na romskom kako bi pomogli istinoljubivim Romima prihvatiti istinu i pritom postižu lijep uspjeh.

Danas 1 277 objavitelja u 21 skupštini u Makedoniji marljivo propovijeda kao što je to činio i apostol Pavao u prvom stoljeću. Broj onih koji danas u Makedoniji traže i s cijenjenjem prihvaćaju istinu pokazuje da se i u suvremeno doba itekako isplatilo “prijeći u Makedoniju”.

Srbija

Srbija se nalazi u srcu Balkana. To je zemlja velikih kulturnih raznolikosti u kojoj žive pripadnici raznih naroda. Upravo je u Beogradu 1935. bio otvoren ured koji je nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka na području bivše Jugoslavije, što je dovelo do velikog teokratskog porasta. No kako su braća iz Srbije u novije doba pomagala svojim suvjernicima u novim državama koje su nastale na ovom području?

Dok su državne granice bile zatvorene i dok je posvuda vladala vjerska i nacionalna mržnja, braća raznih nacionalnosti u miru su zajednički radila u Betelu u Zagrebu. No kako su nacionalističke predrasude sve više uzimale maha, naša braća srpske nacionalnosti bila su prisiljena otići iz Zagreba. Tako se od 1992, nakon više od 50 godina, literatura na srpski ponovno prevodi u Beogradu. Taj je potez bio i mudar i pravovremen.

Kad je izbio rat, u Bosni se pojavila velika potreba za humanitarnom pomoći. Austrijska podružnica pokazala je ljubav na djelu, pa je organizirala prikupljanje pomoći, a braća u Srbiji bila su u najboljem položaju da je dostave u one dijelove Bosne koje su kontrolirali Srbi.

Premda u Srbiji nije bilo rata, osjećale su se njegove posljedice. Ekonomski embargo otežao je dostavu literature iz tiskare u Njemačkoj. Kada skupštine nisu na vrijeme dobile najnovije časopise, braća su proučavala starija izdanja, i to sve dok nova izdanja nisu došla. Međutim braća su na kraju ipak dobila sve brojeve časopisa.

DOŠLI SU ‘POMAGATI BRAĆI I JAČATI IH’

“Kad smo 1991. stigli u Srbiju, zemlja je bila politički jako nestabilna”, ispričao je misionar Daniel Nizan. “Jako nas se dojmilo kad smo vidjeli da su braća revna iako žive u vrlo teškim uvjetima. Sjećam se da smo se jako iznenadili kad je na prvom pokrajinskom sastanku kojem smo moja supruga i ja prisustvovali ustalo 50 kandidata za krštenje. To nas je jako ohrabrilo.”

Bračni par Nizan dao je velik doprinos u organiziranju posla u novootvorenom uredu u Beogradu. Prvobitno se sjedište Zajednice nalazilo u Ulici Milorada Mitrovića, a u njemu je bilo mjesta samo za deset osoba. U prizemlju je bila i dvorana. No kako se prevoditeljski tim povećavao, trebalo je više prostora. Na koncu su braća pronašla pogodnu lokaciju za gradnju Betela. Krajem 1995. betelska se obitelj uselila u novi Betel.

Budući da su vremena bila sve teža, ljudi su sve spremnije prihvaćali istinu. Kako je rastao broj objavitelja, rasla je i potreba za brižnim nadglednicima. Toj su potrebi jednim dijelom udovoljili specijalni pioniri koji su stigli iz Italije. Bili su to samopožrtvovni punovremeni sluge koji su s puno entuzijazma trošili svoju snagu pomažući drugima. Premda im nije bilo lako naučiti srpski jezik i prilagoditi se novoj kulturi, i to još u ratnim uvjetima, oni su ‘pomagali braći i jačali ih’ (Kol. 4:11).

Pioniri iz drugih zemalja pomagali su na razne načine, no što je najvažnije, “donijeli su sa sobom bogato teokratsko iskustvo”, kazao je Rainer Scholz, koordinator Odbora zemlje u Srbiji. U Srbiji danas djeluje 70 specijalnih pionira, a 63 skupštine u toj zemlji jako su im zahvalne za pomoć koju im pružaju.

STRAHOVITA INFLACIJA

Srbija nije mogla izbjeći razorne ekonomske posljedice rata, osobito nekontroliranu inflaciju. Prema jednom izvoru, “u 116 dana od listopada 1993. do 24. siječnja 1994, inflacija je ukupno iznosila 500 bilijuna posto”. Mira Blagojević u Betelu radi od 1982. Ona priča da je na tržnicu morala nositi torbu punu novca da bi kupila malo povrća.

Sestra Gordana Siriški kaže da se mirovinom njene majke mogla kupiti samo rola toaletnog papira. “Teško nam je razumjeti kako su ljudi preživljavali kad je sve što su imali odjednom postalo bezvrijedno”, kaže Gordana. “Zahvalni smo braći iz inozemstva što su nam slala humanitarnu pomoć. Dok je većina ljudi gubila vjeru u banke i vlasti, mnogi su stjecali vjeru u Boga, a braća su se sve više zbližavala.”

PREVOĐENJE BIBLIJE

Nekoliko su godina prevoditeljski timovi za jezike s područja bivše Jugoslavije zajednički radili u Betelu u Zagrebu. Ali nakon rata svaki se tim preselio u svoju zemlju. Međutim svi su timovi nastavili suradnju s prevoditeljskim timom u Zagrebu. Ta se suradnja pokazala naročito korisnom kad je srpski tim počeo raditi na prijevodu grčkih knjiga Biblije Novi svijet. Cilj je bio dovršiti prijevod do kongresa 1999.

No upravo kad su prevoditelji dovršavali biblijski prijevod, zemlja se spremala za rat. Očekivalo se da će nakon bombardiranja biti problema s telefonskim vezama i da će zbog toga biti teško slati materijale iz Beograda u tiskaru u Njemačkoj. U utorak 23. ožujka, neposredno prije početka bombardiranja, braća su cijelu noć radila da bi rano ujutro mogla prijevod poslati elektroničkim putem u Njemačku. Nekoliko sati nakon toga počelo je bombardiranje, a prevoditelji su pobjegli u sklonište, radosni što su uspjeli dovršiti posao. Njihova je radost bila još veća kad je četiri mjeseca nakon toga tiskana Biblija predstavljena javnosti na kongresu u Beogradu. Unatoč bombardiranju i čestim nestancima struje, braća su prevodila i drugu literaturu. No često su morali prekidati posao kako bi potražili zaklon. Iako je to bilo jako stresno, svi su bili sretni što sudjeluju u proizvodnji životno važne duhovne hrane.

Uz mnogo truda i Jehovin blagoslov u srpnju 1999. izašao je srpski prijevod grčkih knjiga Biblije Novi svijet. Braća su bila presretna i zahvalna što taj prijevod Biblije mogu čitati na svom jeziku. Cjeloviti srpski prijevod Novi svijet predstavljen je na kongresu 2006, u ćiriličkom i latiničkom izdanju.

VJERSKA MRŽNJA JAČA

Budući da je pravoslavlje glavna religija u Srbiji, općenito se smatra da biti Srbin znači biti pravoslavac i da nisi Srbin ako ne pripadaš Pravoslavnoj crkvi. Međutim tijekom 1990-ih mnogi su prihvatili našu poruku i stekli nadu koju daje Biblija. Do kraja rata 1999. broj objavitelja gotovo se udvostručio — najveći je iznosio 4 026.

Taj duhovni napredak izazvao je gnjev Pravoslavne crkve i ona se okomila na Jehovin narod. Raspirujući nacionalizam, Crkva je nastojala zaustaviti naše kršćansko propovjedničko djelo. Protivnici su pribjegavali otvorenom nasilju i zakonskim smicalicama da bi uplašili našu braću. Tako je primjerice 21 naš brat još uvijek bio u zatvoru zbog svoje političke neutralnosti. Većina je puštena iz zatvora ubrzo nakon svršetka rata. Svi su oni zahvalni Jehovi što ih je jačao u vjeri i pomogao im da izdrže sve te kušnje.

A onda je 9. travnja 2001. Savezno ministarstvo unutarnjih poslova bez najave zabranilo uvoz naše literature uz objašnjenje da ona štetno djeluje na mlade u zemlji. Na popisu zabranjenih izdanja našla se i Biblija.

Televizija i tisak negativno su izvještavali o našem djelu, pa su neki ljudi kojima su braća došla na vrata bili nasilni. “Znali su nas udariti šakom ili ošamariti dok smo propovijedali od vrata do vrata, a ponekad su nas gađali kamenjem”, priča jedan specijalni pionir. I neke su dvorane bile oštećene. Danas se naša braća u Srbiji slobodno mogu sastajati, ali i dalje moraju biti oprezna.

Braća i dalje revno propovijedaju. Ona potvrđuju da Jehovin narod ne gaji nikakve predrasude i da pokazuje pravu kršćansku ljubav. Posljednjih godina organiziraju se posebne akcije propovijedanja koje se uvijek pokažu uspješnima. Braća iz drugih europskih zemalja koriste svoj godišnji odmor propovijedajući na neobrađenim područjima u Srbiji i Crnoj Gori. No posla je još puno jer dobru vijest treba čuti tri milijuna ljudi koji žive u tim područjima.

Betelski kompleks u Beogradu danas se sastoji od tri zgrade okružene lijepo uređenim vrtom. Naše djelovanje u Srbiji i Crnoj Gori nadgleda tročlani Odbor zemlje. Budući da Jehova blagoslivlja svoj narod u tom području koje je osjetilo razorne posljedice rata, ime Srbija može nas asocirati na revnost i nepokolebljivost Jehovinih svjedoka.

Kosovo

Napetost koja je tijekom 1980-ih rasla između Srba i Albanaca na Kosovu dovela je u 1990-ima do otvorenih sukoba koji su uzrokovali mnogo boli i patnje. U toj su situaciji naša braća i sestre imali priliku pokazati “nelicemjernu bratsku ljubav” svojoj braći svih nacionalnosti (1. Petr. 1:22). Osim toga poslušali su Kristovu zapovijed da “ljube neprijatelje svoje i mole se za one koji ih progone” (Mat. 5:43-48). No ponekad to nije bilo lako.

“Pobožni muslimani nisu uvijek blagonakloni prema našoj braći koja su prije bili muslimani”, kaže Saliu Abazi, koji je i sam bio musliman. “A i naše obitelji imaju osjećaj da smo im okrenuli leđa jer smo izabrali drugu vjeru. Pored toga zbog napetosti između Albanaca i Srba bivšim muslimanima nije uvijek lako propovijedati Srbima.”

Unatoč tome u domu brata Saliua na sastancima se okupljalo 30 osoba različitih nacionalnosti. “U to su se vrijeme sastanci održavali na srpskom, a literatura nam je stizala iz Beograda”, kaže brat Saliu. “Jednog dana policija je iznenada došla na moja vrata. Kratko prije toga braća iz Beograda dovezla su literaturu i svi smo bili na okupu. Kad sam policajcima rekao da su to moja braća, nikako im nije bilo jasno kako Srbi i Albanci mogu biti braća.” Ta grupa objavitelja uspjela je 1998. u Prištini unajmiti prostor za održavanje sastanaka.

U proljeće 1999. međuetničke napetosti i nacionalizam uzeli su maha. “Susjed mi je prijetio da će nam zapaliti kuću ako sin i ja ne odemo u rat”, priča Saliu. “Politička situacija strašno je djelovala na ljude. Budući da nisu priznavali bivšu srpsku vlast, više se nitko nije držao zakona, pa su ljudi postali nasilni i radili su sve što su htjeli.”

Kako se politička situacija sve više pogoršavala, Srbima na Kosovu bilo je sve teže. Tijekom sukoba 1999. na tisuće Srba i Albanaca bilo je prisiljeno pobjeći u susjedne zemlje. Usprkos tome Saliu je tijekom tih krvavih etničkih sukoba stavio svoj život na kocku time što je omogućio svojoj braći srpske nacionalnosti da se sklone u njegov dom.

USVOJILI SU JEHOVIN NAČIN RAZMIŠLJANJA

“Između Srba i Albanaca vlada velika mržnja”, rekla je jedna sestra. “Tako su nas odmalena odgajali. Čak i nakon što smo upoznali istinu nismo se mogli lako osloboditi tih osjećaja. Mnogi od nas morali su učiniti velike promjene kako bi usvojili Jehovin način razmišljanja. Ta je mržnja bila tako snažna da sam izbjegavala jednu sestru u skupštini samo zato što je Srpkinja, premda sam naučila da je Jehova ljubav. No daljnje proučavanje Biblije pomoglo mi je uvidjeti da učenja drugih religija razjedinjuju, ali da istina iz Jehovine Riječi ujedinjuje ljude.” Božja Riječ ima snagu mijenjati ljude. Je li i toj sestri pomogla obući novu kršćansku osobnost? Ona kaže: “Sada sam sretna što mogu služiti u istoj skupštini sa svojom srpskom braćom i sestrama” (Kol. 3:7-11; Hebr. 4:12).

Pravi se kršćani ističu svojim jedinstvom u ovom vjerski razjedinjenom svijetu. Dok su nacionalisti spaljivali kuće i bacali ručne bombe, naša su braća putovala u Beograd na kongres, koji se održao u srpnju 1998. Albanci, Hrvati, Makedonci i Romi u miru su se vozili u istom autobusu. Dashurie Gashi na tom se kongresu trebala krstiti. Ona kaže: “Kad su vojnici zaustavili autobus, na licu im se vidjelo koliko su začuđeni. Usred sve te etničke mržnje koja je vladala na ovim prostorima, ovdje je bio jedan ujedinjen narod — Jehovin narod.”

Jedna mlada Romkinja istinu je upoznala od svojih tetki koje su živjele u inozemstvu. Prva prepreka koju je morala svladati bila je nepismenost. No iz ljubavi prema Jehovi učila je čitati i pisati tri godine dok je proučavala Bibliju. Druga prepreka bio je njen djed s kojim je živjela. “Iskradala bih se iz kuće da idem na sastanke”, kaže ona. No kad bi se vratila, djed bi je istukao. “Zbog istine sam trpjela bol i u doslovnom smislu, no nisam željela odustati. Razmišljala sam o tome koliko je Job patio. Jako sam zavoljela Jehovu i nipošto nisam željela prestati proučavati.” Ona danas služi kao pionir i vodi biblijski tečaj s dvije nepismene djevojke. Premda nije išla u školu, sretna je što je u Teokratskoj školi propovijedanja naučila kako poučavati druge.

Adem Grajçevci bio je musliman prije nego što je 1993. upoznao istinu u Njemačkoj. Godine 1999. vratio se na Kosovo te se poput mnogih koji su postali Jehovini svjedoci morao suočiti s predrasudama i protivljenjem svoje obitelji. “Dok sam upoznavao istinu, puno mi je pomoglo to što sam naučio da Sotona vlada svijetom i da on stoji iza svih strahota koje se događaju”, kaže Adem. Njegovom ocu nije bilo nimalo drago što je on prihvatio kršćansku vjeru, pa mu je rekao da mora izabrati — ili Jehova ili obitelj. Adem je izabrao Jehovu, duhovno je napredovao i danas služi kao starješina. Nasreću, njegov se otac s vremenom smekšao i sada više poštuje njegov izbor.

Ademovog sina Adnana u mladosti religija nije zanimala. Trenirao je borilačke vještine i njegovi su ga suparnici zvali Ubojica. No kad je istina došla do njegovog srca, odrekao se takvog načina života. Dobro je napredovao i krstio se. “Kratko nakon što sam se krstio, morao sam donijeti odluku”, rekao je. “Imao sam dobar posao i dobro sam živio. No moja je duhovnost trpjela i imao sam malo vremena za službu propovijedanja. Shvatio sam da je vrijeme za promjenu i ostavio sam svoj posao.” Postao je pionir, imenovan je za slugu pomoćnika, a kasnije je bio pozvan da pohađa prvi razred Škole za organizacijsko osposobljavanje u Albaniji. Adnan je sada starješina i sa svojom suprugom Hedijom služi kao specijalni pionir. Što danas misli o odluci koju je donio? “Ne mogu biti sretniji nego što jesam. Nimalo ne žalim što sam izabrao punovremenu službu”, kaže on.

SLUŽE ISTOM BOGU I PRIMAJU ISTU POUKU

Danas na Kosovu ima šest skupština i sve one održavaju sastanke u unajmljenim prostorima. Neke su male. Primjerice ona u Peći ima 28 objavitelja. Budući da na Kosovu ima premalo imenovane braće, u nekim se skupštinama javno predavanje ne održava svaki tjedan. No te skupštine, poput one u Peći, svakoga tjedna održavaju razmatranje Stražarske kule i druge skupštinske sastanke.

Odbor zemlje iz Srbije godinama se s ljubavlju brinuo za braću na Kosovu, pružajući im pastirsku skrb i u najtežim trenucima. Da bi se udovoljilo potrebama braće u novim okolnostima, Vodeće tijelo je 2000. brigu za propovijedanje na Kosovu povjerilo albanskoj podružnici.

Sve donedavno većina Jehovinih svjedoka na Kosovu bila je srpske nacionalnosti, pa su se sastanci održavali na srpskom, a braća su prisutnim Albancima rado pomagala da prate program. Danas je situacija obrnuta. Većina braće na Kosovu su Albanci. Samo se u jednoj skupštini sastanci održavaju na srpskom. U ostalim se skupštinama održavaju na albanskom, a braća rado prevode govore kako bi ih mogla pratiti braća koja govore srpski. Pokrajinski sastanci i oblasni kongresi održavaju se na oba jezika. Tako je cjelokupni program oblasnog kongresa 2008. održan na albanskom uz prijevod na srpski, a glavne su govore starješine s Kosova održali na srpskom. Jedan brat kaže: “Iako oko nas vlada mržnja, u dvorani smo svi poput složne obitelji.”

Premda su stanovnici Kosova većinom muslimani, poštuju Bibliju i mnogi vole razgovarati o religiji. Braća na Kosovu sretna su što je 2008. zabilježen dotad najveći broj od 164 objavitelja. Dok se potpuno uzdaju u Jehovu, odvažno i marljivo obrađuju svoje područje i dobru vijest prenose ljudima svih nacionalnosti.

Crna Gora

Crna Gora je zemlja velikih raznolikosti i prirodnih ljepota od kojih zastaje dah. Neki je smatraju neotkrivenim biserom Mediterana. Ona obuhvaća 293 kilometra prelijepe jadranske obale. Kanjon Tare jedan je od najdubljih i najdužih u Europi. Skadarsko jezero jedno je od najvećih jezera na Balkanu, a uz njega se nalazi jedan od najvećih europskih ptičjih rezervata. Sve to možete vidjeti u tako maloj zemlji!

No njena je povijest obilježena ratovima, sukobima i patnjama. Sve te nevolje kroz koje je crnogorski narod prolazio ostavile su dubok trag na njegovoj tradiciji, mentalitetu i kulturi. U crnogorskoj se kulturi jako cijeni junaštvo, čestitost, dostojanstvenost, skromnost, samopožrtvovnost i poštovanje prema drugima. Brojni pripadnici odvažnog crnogorskog naroda prihvatili su dobru vijest o Kraljevstvu i sada predano brane biblijsku istinu.

DUHOVNI NAPREDAK

Može li itko tko je prisustvovao povijesnom kongresu koji se 1991. održao u Zagrebu zaboraviti jedinstvo i ljubav braće koja su došla iz svih krajeva bivše Jugoslavije? “U to je vrijeme sve već mirisalo na rat, pa je bilo opasno putovati iz Crne Gore u Hrvatsku”, priča Savo Čeprnjić, koji je kratko prije toga počeo proučavati Bibliju. “Iznenadio sam se kad sam vidio koliko je autobusa stiglo na kongres bez ikakvih problema. Još su me više zadivili mir i jedinstvo koji su vladali među Jehovinim svjedocima. Prvog dana ondje su bile stotine policajaca, ali kad su vidjeli da smo miroljubivi, narednih ih je dana bilo vrlo malo.”

Prije rata jedan je bračni par redovito dolazio iz Hrvatske u Crnu Goru da bi proučavao sa Savom. No kako je Savo nastavio proučavati kad je granica bila zatvorena?

“Napredniji interesenti morali su preuzeti poučavanje ostalih”, objašnjava Savo. “Sa mnom je knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji proučavao jedan brat. No kad to više nije bilo moguće, sa mnom je nastavio proučavati jedan interesent. Do 1992. već je bilo 15 osoba koje su se sastajale u Herceg-Novom radi razmatranja knjige i Stražarske kule.” Savo, njegova supruga i kći nastavili su napredovati i krstili su se 1993. Danas u tom lijepom primorskom gradu postoji dvorana i skupština od 25 objavitelja.

Početkom 1990-ih u glavnom gradu Podgorici postojala je grupa objavitelja koji su održavali sastanke. Grupa je rasla, pa su 1997. počeli planirati kupnju zemljišta za dvoranu. Zemljište koje su braća kupila bilo je ograđeno zidom. Smatrali su da je dobro ostaviti taj zid kako bi zaklanjao dvoranu. No policajac koji je živio u podrumu susjedne zgrade molio ih je da ga sruše kako bi u njegov mračni stan dolazilo više svjetla. Braća su radi dobrosusjedskih odnosa pristala na to te su umjesto zida postavila ogradu. Kasnije se pokazalo da je ta susretljivost bila jako mudar potez!

Kad su drugi stanari iz te zgrade braći počeli praviti probleme, taj im je policajac zaprijetio da će se osobno pobrinuti da završe na sudu ako oštete dvoranu. Braća sada imaju lijepu dvoranu, stan za specijalne pionire i veliko natkriveno parkiralište koje se može koristiti i za pokrajinske sastanke.

No braća u Nikšiću nisu tako dobro prošla. Oni su 1996. kupili zemljište, ali neprijateljski raspoloženi susjedi nisu željeli da se na njemu sagradi dvorana. Braća su dan i noć čuvala gradilište bojeći se da bi susjedi mogli napraviti kakvu štetu. Jednog je dana svećenik okupio dvjestotinjak ljudi koji su nahrupili na gradilište naoružani vatrenim oružjem i palicama. Počeli su pucati u zrak i rušiti dvoranu opeku po opeku. Policija je to mirno promatrala i ništa nije poduzimala.

Budući da se ta situacija nije mogla riješiti mirnim putem, braća su potražila drugu lokaciju. Nakon četiri godine pronašli su kuću koju su renovirali i pretvorili u dvoranu. U novoj sredini isprva nije bilo problema, no nakon nekoliko mjeseci u dvorani je pod sumnjivim okolnostima izbio požar, tako da je potpuno izgorjela. Međutim naša se nepokolebljiva braća nisu predala. Ponovno su se dali na posao i obnovili dvoranu. Otad više nemaju problema.

U Crnoj Gori danas djeluju 4 skupštine, odnosno 201 objavitelj. Njihovo djelovanje nadgleda Odbor zemlje iz Srbije. Budući da je omjer objavitelja i drugih stanovnika 1 naprema 2 967, braća su zahvalna za pomoć koju im pruža 6 specijalnih pionira. Većina ljudi u Crnoj Gori smatra da vjera više ima veze s tradicijom nego s čitanjem Biblije. No naša im braća i sestre predano, ustrajno i odvažno propovijedaju dobru vijest.

Slovenija

Prije nego što je Slovenija 1991. stekla nezavisnost, bila je sastavni dio Jugoslavije, smještena na njenom sjeverozapadu. Nakon što je postala nezavisna država bilježi neprestan gospodarski rast, a 2004. postala je članica Europske unije. Premda je relativno mala, Slovenija je zemlja vrlo raznolikog krajolika. Krase je veličanstvene Alpe, planinska jezera, bujne šume, velike krške pećine i lijepa rivijera. Za nešto manje od sat vremena može se stići od prohladnih alpskih obronaka do maslinika i vinograda na toploj jadranskoj obali. Osim toga kulturne i povijesne znamenitosti Slovenije nude posjetiteljima beskrajne mogućnosti za istraživanje. No ta malena zemlja nije privlačna samo zbog svojih prirodnih ljepota i povijesnih gradova. Ona ima i bogatu duhovnu baštinu.

DVORANE I PIONIRI

Podsjetimo se da su upravo u Mariboru dva brijača počela propovijedati o svojoj novoj vjeri. Jedan restoran pokazao se pogodnim mjestom za sastanke male grupe koja se okupila u Mariboru. Kasnije je dobio i prikladan naziv — Novi Svet. Danas su Jehovini svjedoci u Sloveniji zahvalni Jehovi što imaju lijepe dvorane u kojima održavaju svoje sastanke i primaju biblijsku pouku. Zbog porasta broja objavitelja i povoljnijih okolnosti koje su nastupile tijekom 1990-ih osnovan je Regionalni odbor za gradnju. Uz pomoć više od 100 dobrovoljaca i financijske pomoći iz inozemstva skupštine su od 1995. sagradile ili renovirale 14 dvorana.

Kako je rastao broj objavitelja, tako se povećavao i broj stalnih pionira — od 10, koliko ih je bilo 1990, do 107 godine 2000. U te revne pionire ubraja se i Anica Kristan, koja je prije nego što je upoznala istinu bila član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Braća i sestre koji su iz drugih zemalja došli služiti u Sloveniju dali su velik zamah službi propovijedanja. Tako su 1992. stigli prvi misionari, Franco i Debbie Dagostini. Kad su oni kasnije premješteni u Afriku, u Sloveniju je poslano dvoje novih misionara iz Austrije, Daniel i Karin Friedl. Nakon njih stigli su Geoffrey i Tonia Powell te Jochen i Michaela Fischer. Oni su zajedno sa specijalnim pionirima iz Austrije, Italije i Poljske prionuli na posao s dubokom ljubavi prema Jehovi i snažnom željom da pomažu ljudima.

ODBORI ZA KONTAKTIRANJE S BOLNICAMA

Godine 1994. u Betelu je započela s radom Služba za suradnju s bolnicama i osnovana su dva Odbora za kontaktiranje s bolnicama. Neka braća koja su bila u tim odborima sastala su se s ministrom zdravstva, a on je organizirao sastanak s ravnateljima svih slovenskih bolnica. Braća su im objasnila svrhu tih odbora i razjasnila zašto Jehovini svjedoci ne prihvaćaju transfuziju. Zahvaljujući tome liječnici su postali spremniji izaći u susret pacijentima koji odbijaju krv, a u stručnim medicinskim časopisima izašli su članci o beskrvnom liječenju.

U Sloveniji je 1995. izvedena prva operacija na otvorenom srcu bez transfuzije. O toj uspješnoj operaciji izvjestili su i mediji, a kirurg i anesteziolog koji su je izveli napisali su o njoj stručni članak. Tako je utrt put beskrvnom liječenju i danas sve više liječnika poštuje želju Jehovinih svjedoka da se liječe bez transfuzije krvi.

VIŠE OBJAVITELJA VEĆE POTREBE

Nakon političkih promjena do kojih je došlo 1991. Vodeće tijelo odlučilo je da se u Sloveniji otvori ured kako bi se bolje organizirale teokratske aktivnosti u toj zemlji. U središnjem dijelu Ljubljane kupljen je jedan prizemni objekt. Nakon što je renoviran, u njega se 1. srpnja 1993. uselila betelska obitelj. Ona je isprva imala 10 članova, no za desetak godina bilo ih je 35. Stoga je unajmljena jedna obližnja kuća kako bi se u njoj smjestile kuhinja, blagovaonica i praonica. U to su se vrijeme i betelski radnici preselili u stanove u blizini kako bi se u Betelu stvorilo više uredskog prostora. Godine 1997. taj je ured postao podružnica.

Kad je Vodeće tijelo odobrilo gradnju novog Betela, braća su počela tražiti prikladno zemljište. Nakon što su pogledali četrdesetak lokacija, odlučili su se za zemljište u Kamniku, koji se nalazi u podnožju predivnih Alpa, 20 kilometara od Ljubljane. Ubrzo su dobili lokacijsku i građevinsku dozvolu, kupili zemljište, sklopili ugovor s jednom građevinskom tvrtkom i pozvali članove međunarodnog graditeljskog tima da se uključe u gradnju. Činilo se da je sve spremno za početak radova.

No kad se pročulo što će se na tom mjestu graditi, susjedi su se odmah tome javno usprotivili. Na dan kad je trebala početi gradnja prosvjednici su barikadama zapriječili pristup gradilištu. Istaknuli su i transparente s prosvjednim porukama. Šest dana kasnije, oko podneva, stiglo je tridesetak policajaca koji su trebali štititi radnike komunalnog poduzeća poslane da uklone barikade. Prosvjednici su pritom vrijeđali policiju. U međuvremenu je početak gradnje bio odgođen, pa toga dana na gradilištu nije bio nitko od braće ni ljudi iz građevinske tvrtke koja je trebala obavljati radove. Budući da je gradnja bila odgođena, prosvjedi su se smirili, a naša su braća pokušavala doći do mirnog rješenja.

Prosvjednici su triput rušili ogradu gradilišta, no mjesec dana kasnije gradnja je ipak počela i nastavljena je bez ikakvih problema. Napad na Jehovin narod na kraju se pretvorio u blagoslov jer je cijeli taj slučaj privukao veliku medijsku pozornost. Tako su televizija, radio i novine više od 150 puta izvještavali o događajima vezanima uz gradnju Betela. Betel je sagrađen za 11 mjeseci, a u kolovozu 2005. betelska obitelj uselila se u svoj novi dom.

Otada se odnos između naše braće i njihovih susjeda posve promijenio. Mnogi su došli pogledati Betel. Jedan čovjek koji se prije protivio gradnji kasnije je želio saznati više o tome tko smo mi i što će se raditi u toj zgradi. Kad je došao razgledati Betel, zadivilo ga je kako su ga braća srdačno dočekala i kako je sve čisto. Rekao im je: “Susjedi me pitaju jesam li sad na vašoj strani, a ja im kažem: ‘Koliko god sam prije bio protiv Jehovinih svjedoka, toliko sam sada za njih jer su to dobri ljudi.’”

Svi su bili radosni kad je 12. kolovoza 2006. brat Theodore Jaracz iz Vodećeg tijela održao svečani govor prigodom otvorenja Betela pred 144 osobe iz oko 20 zemalja. Na posebnom sastanku održanom u Ljubljani održao je govor pred 3 097 osoba iz cijele Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

DOBRI IZGLEDI ZA DALJNJI NAPREDAK

Jehovini svjedoci u Sloveniji potpuno su sigurni da će im njihov nebeski Otac i u budućnosti pružati vodstvo i blagoslivljati ih. Braća su bila presretna kad su na oblasnom kongresu 2004. na svom jeziku dobila prijevod grčkih knjiga Biblije Novi svijet. Sada imaju lijepi novi Betel i mnogo revnih pionira te su odlučni izvršiti zadatak da propovijedaju i čine učenike (Mat. 28:19, 20).

U Sloveniji su ljudi većinom rimokatolici, a za vrijeme komunizma mnogi su postali ateisti. Pored toga mnogi su shrvani životnim brigama ili su zaokupljeni materijalističkim ciljevima. Drugima je najviše stalo do sporta i zabave. Međutim još uvijek se može naći osobe iskrenog srca koje žele saznati više o Božjim obećanjima zapisanim u Bibliji.

U Sloveniji djelo i dalje napreduje. U kolovozu 2008. najveći broj objavitelja popeo se na 1 935, a četvrtina njih bila je u nekom obliku pionirske službe. Braća nastoje doći i do ljudi koji govore stranim jezicima, kao što su albanski, engleski, hrvatski, kineski i srpski, a propovijedaju i na slovenskom znakovnom jeziku. Za razliku od skromnih početaka, kad su u Sloveniji bila samo dva objavitelja koja su u svojoj brijačnici počela širiti dobru vijest, danas mnoštvo revnih objavitelja raznih nacionalnosti nastoji pronaći osobe dostojne dobre vijesti koje žele služiti pravom Bogu, Jehovi (Mat. 10:11).

Na dijelu Balkana na kojem se prije nalazila Jugoslavija često su izbijali sukobi koji su ljudima donosili mnogo boli i patnje. No unatoč vjerskoj netrpeljivosti i nacionalizmu, Jehovini sluge prepoznaju se po ljubavi kakvu i Bog pokazuje. Ta osobina dokazuje da su pravi Kristovi učenici i da je služenje pravom Bogu Jehovi uzvišenije od bilo čega što bi nam ovaj svijet mogao ponuditi. Ona sve veći broj ljudi privlači istini i pomaže našoj braći da budu nepokolebljiva, odlučna ujedinjeno služiti Jehovi u svu vječnost (Iza. 2:2-4; Ivan 13:35).

[Bilješke]

Izvorni moto kongresa bio je “Ljubitelji slobode”. Međutim zbog političke klime koja je vladala u Jugoslaviji zagrebački je kongres održan pod motom “Ljubitelji božanske slobode” kako bi se razjasnilo o kakvoj je slobodi riječ.

Vidi članak “Pomoć našoj obitelji vjernika u Bosni” u Stražarskoj kuli od 1. studenoga 1994, stranice 23-27.

[Istaknuta misao na stranici 165]

Dok su unutar jugoslavenskih granica nacionalne i vjerske predrasude uzimale maha, naša su braća bila ujedinjena

[Istaknuta misao na stranici 173]

“Jesam li ovdje da se dopadnem ljudima? Živim li od toga što će oni reći, misliti ili učiniti?”

[Okvir na stranici 144]

Različitosti na prostorima bivše Jugoslavije

  Ako bismo više ljudi zamolili da opišu različitosti koje su postojale u bivšoj Jugoslaviji, vjerojatno bismo dobili različite odgovore. Ipak, činjenica je da na tom prostoru živi sedam naroda različitih vjera i jezika koji se pišu različitim pismima. Nacionalnosti se primarno određuju po vjerskoj pripadnosti. Prije više od 1 000 godina u kršćanstvu je došlo do raskola — podjele na rimokatolicizam i pravoslavlje. Crta razdvajanja između tih religija prolazi posred bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj i Sloveniji prevladava rimokatolicizam, a u Srbiji i Makedoniji pravoslavlje. U Bosni žive ljudi različitih vjera — muslimani, katolici i pravoslavci.

  Kao što vjera dijeli ljude, tako ih dijeli i jezik. U svim zemljama nastalima na prostoru bivše Jugoslavije, izuzev na Kosovu, govori se neki od južnoslavenskih jezika. Premda svaka zemlja ima svoj jezik, velike jezične sličnosti omogućavaju komunikaciju između Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Nešto je drugačije s Kosovom, Makedonijom i Slovenijom. Premda je krajem 19. stoljeća bilo pokušaja da se slični jezici stope, takvim je nastojanjima došao kraj 1991. godine kad se Jugoslavija raspala. Otad svaka zemlja nastoji izgraditi svoj nacionalni identitet, a one koje imaju slične jezike izbjegavaju riječi koje bi ih poistovjećivale s drugim narodima s tog prostora.

[Okvir/slika na stranici 148]

Urar koji je širio dobru vijest po Slavoniji

  Antun Abramović je tijekom 1930-ih putovao po selima u Hrvatskoj popravljajući satove. U nekoj je gostionici pronašao jednu našu brošuricu. Pročitao ju je i odmah shvatio da je ono što u njoj piše istina. Svim je srcem prihvatio istinu. Zato je pisao uredu Zajednice i zatražio još literature. Ubrzo se krstio kao Jehovin sluga. I nakon toga je putovao po selima, no više nije samo popravljao satove nego je i svjedočio ljudima. Budući da je naše djelovanje tada bilo zabranjeno, njegov mu je zanat omogućio da na neupadljiv način propovijeda. U malom mjestu Privlaci naišao je na ljude koji su prigrlili istinu. S vremenom je ondje bila osnovana mala skupština. Odande se istina proširila u Vinkovce i okolna mjesta.

  Tijekom Drugog svjetskog rata brat Abramović je radio na ilegalnom tiskanju literature koja se raznosila po Jugoslaviji. Zbog svoje se revnosti našao među četrnaestoricom braće koja su 1947. bila osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Nakon što je izašao iz zatvora, služio je kao putujući nadglednik. Cijeli je život revno služio Jehovi.

[Okvir/slika na stranici 151]

Dirigent postaje pionir

  Krajem 1920-ih dirigent orkestra kraljevske garde Alfred Tuček dobio je poštom u Mostar biblijsku literaturu od svog kolege Fritza Grögera. Alfred se potom obratio udruženju “Svetionik” u Mariboru i obavijestio ga da želi postati stalni pionir. S vremenom je postao jedan od prvih pionira u Jugoslaviji. Premda je imao dobro plaćen posao kao dirigent vojnog orkestra, iz ljubavi prema Jehovi ostavio je posao i nije se “obazirao na ono što je otraga” (Luka 9:62). Početkom 1930-ih s pionirima iz Njemačke putovao je po raznim mjestima i prikazivao “Foto-dramu stvaranja”. Također je radio na izradi karata područja kako bi se propovijedanje u Jugoslaviji moglo odvijati na organizirani način. Godine 1934. oženio je Fridu, pionirku iz Njemačke. Njihovo prvo područje bilo je Sarajevo. Kasnije su dobru vijest propovijedali po Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. U početku su uglavnom putovali biciklom, a kasnije motociklom. Premda ljudi u to vrijeme nisu lako prihvaćali dobru vijest, a propovijedanje je bilo zabranjeno, oni su shvatili da je važno doprijeti do što većeg broja ljudi.

[Okvir/slike na stranicama 155 i 156]

Pomoć iz neočekivanog izvora

  Martin Pötzinger služio je u nekoliko srednjoeuropskih zemalja prije nego što je bio imenovan za nadglednika skupine pionira u Jugoslaviji. U to je vrijeme upoznao Gertrud Mende, revnu pionirku iz Njemačke, koju je kasnije i oženio. Kad je pionirima bilo potrebno liječenje, u potpunosti su ovisili o Jehovi. Premda nisu imali zdravstveno osiguranje, uvijek su dobili potrebnu pomoć. Jehova im je u nekim kritičnim situacijama pomagao putem susretljivih osoba. Primjerice kad je brat Pötzinger u Zagrebu teško obolio, tu se našla sestra Mende da mu pruži pomoć.

  Gertrud priča: “Sredinom 1930-ih i Martin i ja trebali smo otputovati u Sarajevo da bismo ondje služili. No stvari se nisu odvijale onako kako smo mi to očekivali. Jedne se večeri Martin nije baš dobro osjećao, a u noći mu je temperatura narasla gotovo do 40°C. Kad sam ujutro došla do njegovog stana da vidim kako mu je, njegova mi je gazdarica rekla da je zabrinjava njegovo stanje. Pokušale smo ga izliječiti narodnim lijekom — jako zašećerenim kuhanim vinom. Međutim nije mu bilo ništa bolje. Nazvala sam nekoliko liječnika čije sam brojeve pronašla u imeniku, ali nijedan od njih nije želio odmah doći u kućni posjet. Svi su imali neki izgovor.

  Gazdarica je predložila da nazovem bolnicu. Nazvala sam ravnatelja i objasnila mu da je Martin u krevetu i da ima temperaturu 40 stupnjeva. On je bio jako susretljiv i poslao je po njega hitnu pomoć. Kad su Martina odnijeli u vozilo, gazdarica mi je rekla: ‘Više ga nećete vidjeti.’

  Kao da sama ta situacija nije bila dovoljno stresna, javio se i problem s financijama. Mi pioniri imali smo samo onoliko novca koliko smo dobivali kao prilog za literaturu, a to je jedva bilo dovoljno za preživljavanje. Nismo znali što učiniti niti koliko će koštati liječenje. Dr. Thaler je pregledao Martina i postavio dijagnozu: ‘Martin ima upalu porebrice i mora na operaciju. Trebat će mu neko vrijeme da se oporavi.’

  Dr. Thaler je očigledno shvatio da nemamo novca, pa je rekao: ‘Za ljude s vjerom poput vaše i ja želim nešto učiniti.’ Tako je Martin dobio besplatno liječenje. Uz Jehovinu smo pomoć uspjeli prebroditi tu tešku situaciju. Zbog Martinove bolesti nismo mogli otputovati u Sarajevo, nego smo se morali vratiti u Njemačku.”

[Slika]

Martin Pötzinger u Njemačkoj 1931.

[Okvir/slika na stranicama 161 i 162]

Danju na svjetskom zaposlenju, do kasno u noć uz stroj za tiskanje

LINA BABIĆ

OSOBNI PODACI: Rođena 1925.

Krštena 1946.

Za Betel je počela raditi 1953, kad je naše djelovanje bilo zakonski registrirano. Radila je na tiskanju i otpremi časopisa i ostale literature. I dan-danas predano služi u zagrebačkom Betelu.

  NAKON što su braća bila puštena iz zatvora, odmah se započelo s pripremama za umnožavanje časopisa. No braće je bilo malo, a posla zaista mnogo. Saznavši za to, odlučila sam pomoći iako sam imala svjetsko zaposlenje. Nakon mog redovnog posla, na kojem sam radila puno radno vrijeme, nije mi bilo teško dokasna raditi na umnožavanju literature.

  Zajednica u to vrijeme u Zagrebu nije imala nikakve prostorije. Stariji bračni par, Petar i Jelena Jelić, dali su na raspolaganje svoju spavaću sobu, zapravo svoju jedinu sobu, i tu se započelo raditi na umnožavanju literature. Soba u kojoj se radilo bila je veličine 4,5 na 4,5 metara. Na krevetima se nalazio okvir od drva s razapetim platnom pričvršćenim na taj okvir, što je dobro poslužilo da se na njega poslaže otisnute listove. Do kreveta bio je stol i na njemu ručni stroj za umnožavanje pomoću kojega se moglo izraditi do 800 otisaka na sat — smiješno mali broj naspram onog što se postiže modernim strojevima u tiskarama. No bili smo zadovoljni da i tako sporo možemo izraditi sve što je potrebno.

  Bilo je dirljivo vidjeti taj bračni par kako strpljivo čeka da se posao završi, pa da mogu poći na spavanje. Nikad nisu rekli da im je to teško. Dapače, radost im je zračila iz očiju. Zaista su bili sretni što mogu učiniti tu uslugu u korist djela Božjeg. Dvije starije sestre radile su na sabiranju, klamanju i presavijanju otisnutih listova, a ponekad im je pomagala i sestra Jelena. Pomoć tih sestara bila je dragocjena.

  Godine 1958. dobili smo električni aparat za umnožavanje. I sami uvjeti za rad bili su poboljšani. Od početnih 20 časopisa 1931, početkom 1960-ih došli smo do naklade od 2 400 primjeraka na tri jezika — hrvatskom, srpskom i slovenskom. Premda nismo mogli tiskati knjige, tiskali smo velik broj brošurica. Godine 1966. postigli smo najveću ikad zabilježenu nakladu neke naše publikacije. Knjiga “Stvari u kojima Bogu nije moguće lagati” tiskana je u državnoj tiskari u obliku 12 brošurica. Na tri jezika tiskano je ukupno 600 000 brošurica — zapravo 50 000 knjiga.

  Danas služim u zagrebačkom Betelu. Sretna sam kad se osvrnem na sve te godine koje sam provela u službi Jehovi i kad vidim kako on blagoslivlja djelo u svim zemljama na prostoru bivše Jugoslavije.

[Okvir/slika na stranicama 176 i 177]

“Sutra sve može biti potpuno drugačije”

IVICA ZEMLJAN

OSOBNI PODACI: Rođen 1948.

Kršten 1961.

Zbog neutralnosti je pet puta bio u zatvoru, a kasnije je služio kao “vikend” pokrajinski nadglednik. Sada služi kao starješina u jednoj zagrebačkoj skupštini.

  RODITELJI su mi bili u istini i istina je bila glavna tema naših kućnih razgovora. Kad sam dobio poziv za regrutaciju, javio sam se i rekao da želim obrazložiti svoj stav. Nakon što sam objasnio svoj neutralan stav, dali su me na sud i bio sam osuđen na devet mjeseci zatvora. Kad sam došao kući, već me je čekao drugi poziv za vojsku. Opet sam bio na suđenju i dobio godinu dana zatvora. Kad sam izašao, već me je čekao treći poziv i novo suđenje. Ovaj put dobio sam 15 mjeseci zatvora. Četvrti put dobio sam 20 mjeseci, a peti put 2 godine — ukupno preko šest godina zatvora. Sve se to zbivalo između 1966. i 1980.

  Dva su me puta poslali na Goli otok. Cijeli je otok bio zatvor u kojem su bili uglavnom politički zatvorenici. Tretirali su me kao i druge političke zatvorenike. Radili smo na “zatrpavanju mora”. Premještali smo kamenje s jedne strane otoka na drugu. Nosili smo ga na drvenim nosilima, koja su natovarena bila teška stotinjak kilograma. Bacali smo ga u more, a potom se vraćali po novo kamenje i tako uvijek iznova cijeli dan.

  Kad su me drugi put poslali na Goli otok, bio je običaj da se svakog novog zatvorenika stavi mjesec dana u samicu. To je bilo grozno, jer si zaključan i potpuno sam. U to sam se vrijeme molio kao nikad prije. Nisam imao ni Bibliju ni druge publikacije. Bio sam potpuno izoliran, što mi je bilo jako teško. Jedino ohrabrenje bilo je pismo koje sam dobio od roditelja. Tada sam osjetio snagu riječi apostola Pavla: “Kad sam slab, onda sam jak” (2. Kor. 12:10). Koliko sam samo bio sretan i jak kad sam izašao iz zatvora i opet dobio radno mjesto.

  Kad sam došao u drugi zatvor, bio sam pozvan pred psihologa koji me jako grubo izvrijeđao. Vikao je na mene i svašta mi govorio, između ostalog, i da nisam normalan. Ja nisam smio ništa prigovoriti niti se braniti. No zanimljivo je da me taj isti psiholog drugi dan pozvao i potpuno drugim tonom glasa rekao: “Razmišljao sam o tebi i mislim da ovaj zatvor nije za tebe. Naći ću ti posao izvan zatvora.” To je na moje iznenađenje i učinio. Ne znam što se dogodilo da se tako promijenio, ali meni je to pokazalo da nikad ne treba strahovati i misliti da je sve gotovo. Sutra sve može biti potpuno drugačije. Jehovi zahvaljujem za sva ta iskustva koja su me približila njemu.

[Okvir/slika na stranici 179]

‘Smiju li ljudi govoriti o nogometu?’

HENRIK KOVAČIĆ

OSOBNI PODACI: Rođen 1944.

Kršten 1962.

Tijekom 1973. služio je kao “vikend” putujući nadglednik, a od 1974. do 1976. kao punovremeni putujući nadglednik. Danas služi u Betelu u Hrvatskoj kao član Odbora podružnice.

  KAD smo išli u službu propovijedanja, nikad nismo znali hoćemo li se vratiti kući. Milicija nas je često privodila i ispitivala. Mnogi su pogrešno shvaćali ono što smo govorili.

  Jednom su mi na saslušanju u milicijskoj stanici rekli da se o Bogu može govoriti samo u za to predviđenim prostorijama, a ne na cesti ili po kućama. Tada sam se poput Nehemije kratko u sebi pomolio Jehovi da nađem prave riječi. Zatim sam upitao istražitelja: “Smiju li ljudi u vašem gradu o nogometu govoriti samo na stadionu ili i na drugim mjestima?” Odgovorio je da se o nogometu može govoriti na svakom mjestu. Nato sam mu rekao: “Onda se i o Bogu može govoriti na svakom mjestu, a ne samo u za to namijenjenim prostorijama.” Premda su mog suradnika i mene ispitivali oko pet sati, na kraju su nas pustili.

  Kad se osvrnemo na 40 godina naše službe Jehovi, moja supruga Ana i ja možemo reći da je nizašto ne bismo mijenjali. Drago nam je da je uz našu pomoć gotovo 70 osoba upoznalo istinu. Svaki zadatak koji nam Jehova daje može samo obogatiti naš život.

[Okvir/slika na stranicama 195 i 196]

Obećali smo da ćemo se vratiti

HALIM CURI

OSOBNI PODACI: Rođen 1968.

Kršten 1988.

Sudjelovao je u organiziranju dopreme i raspodjele humanitarne pomoći u Sarajevu. Danas služi kao starješina, član Odbora za kontaktiranje s bolnicama i zastupnik je vjerske zajednice Jehovinih svjedoka u Bosni i Hercegovini.

  SARAJEVO je 1992. bilo pod opsadom. Kad nismo mogli dobiti novu literaturu, proučavali smo starije časopise. Braća su na jednom starom pisaćem stroju pretipkavala članke za skupštinsko razmatranje. Premda je skupština imala samo 52 objavitelja, na sastancima smo imali preko 200 prisutnih i vodili smo oko 240 biblijskih tečajeva.

  U studenom 1993, tijekom najgorih ratnih razaranja, rodila nam se kći Arijana. U tom teškom vremenu nije bilo lako imati malo dijete. Ponekad tjednima nismo imali vode ni struje. Namještaj smo koristili za loženje vatre, a na sastanke smo morali ići kroz opasna područja. Snajperisti su pucali na svakoga koga bi vidjeli, pa smo morali trčeći prelaziti neke ulice i barikade.

  Jednog mirnog dana, kad smo se moja žena, kćerkica, brat Dražen Radišić i ja vraćali kući sa sastanka, odjednom smo začuli rafalnu paljbu. Bacili smo se na tlo, no jedan me metak pogodio u trbuh. Osjetio sam strašnu bol. Mnogi su ljudi s prozora vidjeli što se dogodilo, a neki su hrabri mladići istrčali iz kuća kako bi nas odveli na sigurno. Brzo su me prebacili u bolnicu, gdje su mi odmah htjeli dati transfuziju. Objasnio sam liječniku da zbog savjesti ne mogu prihvatiti krv. Nagovarali su me da se predomislim, no nisam se dao pokolebati. Bio sam spreman snositi posljedice svoje odluke. Na koncu su me ipak operirali. Operacija je trajala dva i pol sata, a nakon nje uspješno sam se oporavio iako nisam primio transfuziju krvi.

  Nakon operacije trebao sam mirovati, što u ratnim uvjetima nije bilo moguće. Odlučili smo posjetiti našu obitelj u Austriji. Iz Sarajeva se moglo izaći samo kroz tunel ispod aerodroma. Taj je tunel bio dug 900 metara i visok tek nešto više od jednog metra. Moja je žena nosila našu kćerkicu, a ja sam pokušavao nositi prtljagu. Međutim nakon operacije nisam imao snage, pa mi je ona morala pomoći.

  Teško je opisati radost koju nam je donio boravak u Austriji. Kad smo odlazili iz Sarajeva, obećali smo braći i našem Stvoritelju da ćemo se vratiti. Bilo nam je jako teško napustiti obitelj u Austriji, a naročito moju majku. No objasnili smo im kako smo obećali Bogu da ćemo se vratiti u Sarajevo ako nam pomogne da izađemo iz grada i malo se odmorimo. Kako bismo mu onda mogli reći: “Hvala ti što si nam pomogao da dođemo ovamo. Ovdje nam je jako lijepo i sada želimo ostati”? Osim toga bili smo potrebni braći u Sarajevu. U svemu tome moja žena Amra bila mi je velika podrška.

  Tako smo u prosincu 1994. stigli do tunela koji je vodio u Sarajevo. Ovaj put nismo izlazili iz grada, nego smo ulazili u njega. Kad su vidjeli da se vraćamo, ljudi su nas pitali: “Što to radite? Svi žele izaći, a vi se vraćate u opkoljeni grad?” Ne mogu riječima opisati kako je bilo divno ponovno se sastati s našom braćom u dvorani u Sarajevu. Nikad nismo požalili što smo se vratili.

[Okvir na stranici 210]

Hrvatski otoci

  Hrvatska obala duga je 1 778 kilometara i ima više od 1 000 otoka, otočića i hridi. Pedesetak otoka je nastanjeno. Neki nemaju niti kvadratni kilometar, a oni najveći imaju preko 400 kvadratnih kilometara.

  Otočani se uglavnom bave ribarstvom, maslinarstvom, vinogradarstvom i poljodjelstvom. U okviru nacionalnog parka Kornati, koji obuhvaća 140 otoka i grebena, nalaze se lokacije koje su pravi raj za ronioce. Stanovnici otoka Krapnja i Zlarina bave se vađenjem koralja i spužvi. Hvar je poznat po lavandi, medu i ulju ružmarina. Na goletnom Pagu ovce pasu oskudnu i slanu travu, koja njihovom mlijeku daje poseban okus. Od tog se mlijeka pravi čuveni paški sir.

  Jehovini svjedoci trude se doći do ljudi na svim tim otocima. Da bi se došlo na neke od njih, dovoljno je samo prijeći most, dok se do drugih mora putovati trajektom. Braća vole organizirati posebne akcije u kojima grupe objavitelja po nekoliko dana propovijedaju na nekom otoku. Ponekad je pravi izazov sporazumijevati se s otočanima jer oni govore dijalektom koji ljudi s kopna teško razumiju.

  No lijepo je znati da neki otočani povoljno reagiraju na dobru vijest. Na Korčuli čak postoji skupština s 52 objavitelja. Budući da se ta skupština nalazi na otoku, braći s kopna koja drže javna predavanja nije lako doći do nje. No oni samopožrtvovno pomažu toj otočnoj skupštini da ostane ujedinjena s međunarodnim kršćanskim bratstvom (1. Petr. 5:9).

[Okvir/slika na stranici 224]

“Odlučila sam otići u zatvor 11 dana ranije”

PAVLINA BOGOEVSKA

OSOBNI PODACI: Rođena 1938.

Krštena 1972.

Pionirsku službu započela je 1975, a 1977. postala je prvi specijalni pionir u Makedoniji. Uz njenu je pomoć 80 osoba upoznalo istinu.

  MNOGO puta kad sam propovijedala ljudi su me prijavili miliciji. Tako bih završila u milicijskoj stanici na ispitivanju, koje je ponekad trajalo satima. Mnogo su me puta novčano kaznili. Na sudu sam bila lažno optužena da sam neprijatelj države i da širim zapadnjačku propagandu. Jednom su me osudili na 20 dana zatvora, a drugi put na 30 dana.

  U vrijeme kad se trebao održati naš oblasni kongres trebala sam početi služiti zatvorsku kaznu u trajanju od 20 dana. Zamolila sam sud da mi odgodi odsluženje kazne, no molba mi je bila odbijena. Zato sam odlučila otići u zatvor 11 dana ranije. U zatvoru su se začudili kad su me vidjeli. Nisu mogli vjerovati da netko želi što prije otići u zatvor. Pružila mi se prilika za svjedočenje, a oni su mi obećali da će učiniti sve što je u njihovoj moći da mi izađu u susret. Nakon 11 dana jedan je milicajac došao u zatvor da provjeri jesam li se javila na izdržavanje kazne. Kako se samo iznenadio kad su mu u upravi rekli da sam ondje već 11 dana! Tako sam na koncu ipak mogla prisustvovati kongresu.

[Okvir/slika na stranici 232]

‘Braća su se trudila ugostiti me najbolje što su mogla’

ŠANDOR PALFI

OSOBNI PODACI: Rođen 1933.

Kršten 1964.

Njegovi roditelji upoznali su istinu u logoru koji su partizani osnovali ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Brat Palfi ranije je služio kao “vikend” putujući nadglednik, a danas služi u Odboru zemlje.

  BUDUĆI da su moji porijeklom Mađari, neko smo vrijeme proveli u partizanskom logoru. No to se pokazalo blagoslovom, jer su ondje moji roditelji upoznali istinu. Ja se kao tinejdžer nisam zanimao za istinu. Međutim na mene je u velikoj mjeri utjecao brat Franz Brand, koji je nekoliko godina živio u našoj kući. Brat Brand me zamolio da prevedem jednu publikaciju s mađarskog na srpski. Ja sam pristao, misleći da ću biti od pomoći. Kasnije sam saznao da tu publikaciju zapravo i nije trebalo prevoditi. Brat me samo želio navesti da je pročitam. Njegova je taktika bila uspješna. Krstio sam se nedugo nakon toga, godine 1964.

  Neke od mojih najdražih uspomena vezane su uz putujuću službu. Ona nije uvijek bila laka, jer su braća bila siromašna. Mnogo sam puta spavao u istoj sobi s cijelom obitelji. Sve su se te žrtve itekako isplatile. Bilo je divno vidjeti radost braće koja su jedva čekala moj posjet. Uvijek su se trudila ugostiti me najbolje što su mogla. Kako da im onda ne budem zahvalan?

[Okvir/slika na stranicama 236 i 237]

“Kako mogu doći do tih ljudi?”

AGRON BASHOTA

OSOBNI PODACI: Rođen 1973.

Kršten 2002.

Bio je vojnik u Oslobodilačkoj vojsci Kosova, a danas je stalni pionir i sluga pomoćnik.

  KAD sam vidio kakve se sve strahote čine u ratu, primjerice ubijanje male djece, zaključio sam da Bog ne postoji. “Ako postoji, zašto ne prekine sve te patnje?” pitao sam se. Još sam više izgubio vjeru kad sam vidio da muslimanski vjerski vođe podupiru rat protiv Srba. Prije rata bio sam muslimanski vjernik. Međutim do kraja rata postao sam ateist i otišao sam u Oslobodilačku vojsku Kosova. Premda sam u njoj bio kratko vrijeme, zadobio sam veliko poštovanje drugih i brojne povlastice. Postao sam agresivan i ponosan jer su svi radili ono što sam ja rekao.

Nažalost, takav sam bio i prema svojoj ženi Meriti. Mislio sam da mora napraviti sve što joj kažem i da me mora bespogovorno slušati. Merita je tijekom rata kontaktirala s Jehovinim svjedocima i imala je njihovu literaturu. Jedne večeri prije nego što je otišla spavati rekla mi je: “Uzmi ovo i pročitaj. Govori o Bogu.” Razljutio sam se jer sam zaključio kako ona misli da me može poučavati o Bogu. Da se ne bismo posvađali, Merita je otišla u sobu na spavanje.

  Tako sam ostao sam s literaturom u rukama i počeo čitati brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Nakon nje pročitao sam brošuricu Vrijeme za istinsku podložnost Bogu. Mene je kao muslimana iznenadilo da se u njoj citira Kur’an. Pročitao sam i nekoliko primjeraka Stražarske kule i Probudite se! Čitao sam dokasna, a onda sam otišao u spavaću sobu i probudio ženu. “Od koga si ovo dobila?” upitao sam je. “Kako mogu doći do tih ljudi?”

Jako me se dojmilo ono što sam pročitao, no moja mi žena nije vjerovala i bojala se da bih im nešto mogao učiniti. Te smo večeri ipak nazvali jednu sestru koja nam je rekla kada će se i gdje održati njihov sastanak. Sutradan ujutro otišli smo na sastanak. Zadivio sam se kad sam vidio kako su braća ljubazna i srdačna. Nisam mogao vjerovati da na svijetu postoji takav narod. Vidio sam da su drugačiji. Tijekom sastanka sjetio sam se jednog pitanja i nisam imao strpljenja čekati kraj sastanka da dobijem odgovor, pa sam digao ruku da postavim to pitanje. Starješine nisu znali zašto tako jako želim razgovarati s njima, pa su me se pribojavali. Sigurno im je pao kamen sa srca kad su saznali da me samo zanima što moram učiniti da bih postao Jehovin svjedok.

  Istog sam dana počeo proučavati Bibliju. Morao sam učiniti puno promjena u svojoj osobnosti, a one nisu bile lake. Želio sam prestati pušiti i shvatio sam da moram prekinuti sve veze sa svojim bivšim prijateljima. Molitva i redovito prisustvovanje sastancima pomogli su mi da se pokajem zbog svog prijašnjeg načina života i obučem novu osobnost. Istina je posve promijenila moj život i život moje obitelji. Danas sa ženom služim kao stalni pionir, a 2006. imenovan sam za slugu pomoćnika. Sada pomažem drugima da shvate zašto ljudi pate i kako će Jehova uskoro riješiti sve naše probleme.

[Okvir/slika na stranicama 249 i 250]

“Izgleda da im Jehova nije dao da je vide”

JANEZ NOVAK

OSOBNI PODACI: Rođen 1964.

Kršten 1983.

Bio je tri godine u zatvoru zbog svojih vjerskih uvjerenja, a danas je član Odbora podružnice.

  U PROSINCU 1984. nekoliko sam puta dobio poziv za vojsku. Kad su mi poziv zataknuli za vrata i zaprijetili mi da će po mene doći vojna milicija, odlučio sam otići u vojarnu i objasniti svoj stav. No oni nisu htjeli ni čuti za to i učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da me prisile na služenje vojske. Obrijali su mi glavu, oduzeli mi civilnu odjeću i dali vojnu uniformu. Kad sam je odbio, nasilu su mi je obukli, a onda su mi gurnuli olovku u ruku i pokušali me prisiliti da potpišem pristanak na služenje vojske. Ja to nisam želio.

  Nisam želio sudjelovati ni u jutarnjoj tjelovježbi i pozdravljanju zastave. Kad su me četvorica vojnika odvela u dvorište i naredila mi da vježbam, nisam htio dignuti ruke. No oni su mi ih pokušavali nasilu dignuti sve dok nisu shvatili koliko je besmisleno to što rade. Znali su uperiti pušku u mene i prijetiti da će me ubiti. Ponekad su me pokušavali potkupiti kavom i kolačima.

  Neki su od muke zaplakali jer nisam htio popustiti. Drugi su se razbjesnili kad nisam želio pljunuti na sliku maršala Tita koju su stavili pred mene. Nakon nekoliko dana pokušali su me prisiliti da nosim oružje, što sam isto tako odbio. To se smatralo ozbiljnim kršenjem vojnih pravila, pa sam u vojarni mjesec dana bio u pritvoru. Potom sam nekoliko tjedana bio u zatvoru u Zagrebu, gdje sam čekao presudu. U ćeliji je cijelu noć gorjelo crveno svjetlo, a na zahod sam mogao ići samo ako je čuvar bio dobre volje.

  Na kraju sam bio osuđen na tri godine robije na Golom otoku, kamo su slali najgore osuđenike. Odveli su me u taj zatvor, poznat po nasilju među zatvorenicima, a na rukama sam imao lance jer nisam htio služiti vojsku. Tamo sam sreo četiri Jehovina svjedoka koji su također bili zatvoreni zbog svoje neutralnosti.

  Nismo smjeli imati Bibliju ni drugu literaturu. No tamo je već bila jedna Biblija. Obitelj mi je slala Stražarsku kulu u kutiji s dvostrukim dnom. Stražari nikad nisu otkrili da imamo literaturu ni da održavamo kršćanske sastanke. Ponekad bi se pojavili, a literatura koju nismo stigli sakriti stajala je na vidljivom mjestu, no izgleda da im Jehova nije dao da je vide.

Nakon godinu dana prebačen sam u Sloveniju kako bih odslužio ostatak kazne. Oženio sam se dok sam još bio u zatvoru. Kad sam izašao, moja žena Rahela i ja započeli smo pionirsku službu, a od 1993. služimo u Betelu u Sloveniji.

[Tabela/grafički prikaz na stranicama 244 i 245]

ZNAČAJNI DOGAĐAJI zemlje s područja bivše Jugoslavije

1920-ih Manja grupa u Mariboru održava sastanke na kojima razgovaraju o Bibliji

1930-ih U Jugoslaviju dolaze pioniri s njemačkog govornog područja

1935. U Beogradu otvoren ured Zajednice za Jugoslaviju

1940

1941. Nijemci okupiraju Jugoslaviju, počinje veliko progonstvo

1950

1953. Zajednica registrirana, no ne može se posve slobodno svjedočiti po kućama

1957. U Zagrebu otvorena dvorana u vlasništvu Zajednice i mala tiskara. U Beogradu ponovno otvoren ured

1960

1963. Otvorenje Betela u Zagrebu (Kamaufova ulica)

1969. Braća iz Jugoslavije odlaze na međunarodni kongres u Nürnberg

1970

1990

1991. U Zagrebu održan prvi međunarodni kongres. Dolaze prvi misionari iz Gileada. U Sloveniji otvoren ured koji nadgleda austrijska podružnica. Počinje rat

1993. Registracija Jehovinih svjedoka u Makedoniji

1994. U Sloveniji osnovan Odbor za kontaktiranje s bolnicama

1999. Otvorenje novog Betela u Hrvatskoj

2000

2003. Upis Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj u evidenciju vjerskih zajednica. Otvorenje novog Betela u Makedoniji

2004. Izlazi prijevod grčkih knjiga Biblije Novi svijet na slovenskom

2006. Otvorenje novog Betela u Sloveniji. Cjeloviti prijevod Novi svijet izlazi na hrvatskom, srpskom i makedonskom. U Beogradu osnovana grupa koja djeluje na kineskom

2007. U Makedoniji održano prvo predavanje na romskom jeziku. Izlazi prva publikacija na romskom jeziku (makedonska varijanta)

2010

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Broj objavitelja

Broj pionira

                                                   14 000

                                                   10 500

                                                    7 000

                                                    3 500

1940.    1950.    1960.    1970.    1990.    2000.   2010.

[Karta na stranici 147]

(Vidi publikaciju)

ČEŠKA

AUSTRIJA

  BEČ

SLOVAČKA

  BRATISLAVA

MAĐARSKA

  BUDIMPEŠTA

RUMUNJSKA

BUGARSKA

GRČKA

ALBANIJA

  TIRANA

JONSKO MORE

ITALIJA

JADRANSKO MORE

BIVŠA JUGOSLAVIJA

SLOVENIJA

  LJUBLJANA

  Maribor

  Kamnik

HRVATSKA

  ZAGREB

  SLAVONIJA

  Osijek

  Vukovar

  Vinkovci

  Privlaka

  Jasenovac

  Šibenik

  Split

  DALMACIJA

  Goli otok

  Pag

  Kornati

  Zlarin

  Krapanj

  Hvar

  Korčula

BOSNA I HERCEGOVINA

  SARAJEVO

  Bihać

  Banja Luka

  Tuzla

  Travnik

  Zenica

  Vareš

  Mostar

SRBIJA

  BEOGRAD

  VOJVODINA

  Bor

CRNA GORA

  PODGORICA

  Nikšić

  Herceg-Novi

  Tara

  Skadarsko jezero

KOSOVO

  Peć

  PRIŠTINA

MAKEDONIJA

  SKOPLJE

  Tetovo

  Kočani

  Štip

  Kičevo

  Strumica

  Resen

(Na karti se navode samo ona mjesta koja se spominju u tekstu.)

Napomena: Kosovo je proglasilo neovisnost u veljači 2008. Nastojeći riješiti spor oko statusa Kosova, Opća skupština UN-a zatražila je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde.

[Slika preko cijele stranice 142]

[Slika na stranici 145]

Franz Brand

[Slike na stranici 146]

Rudolf Kalle i jedan od njegovih pisaćih strojeva

[Slika na stranici 149]

Braća iz Slovenije išla su u službu unajmljenim kamionom

[Slika na stranici 154]

Neki od pionira koji su se tih davnih dana suočavali s brojnim poteškoćama

[Slika na stranici 157]

Alfred i Frida Tuček uz svoje bicikle

[Slika na stranici 158]

Rudolf Kalle ispred ureda u Beogradu

[Slike na stranici 168]

Franc Drozg i reprodukcija njegovog pisma

[Slika na stranici 180]

Desno: staja u Ljubljani koja je bila preuređena u dvoranu

[Slika na stranici 180]

Dolje: dvorana u Žerjavićevoj (prije Ulica 8. maja), jedna od prvih u Zagrebu

[Slika na stranici 182]

Stojan Bogatinov

[Slike na stranicama 184 i 185]

U pozadini: međunarodni kongres “Mir na Zemlji” održan 1969. u Nürnbergu; lijevo: vlak s delegatima iz Jugoslavije; desno: Nathan Knorr

[Slika na stranici 188]

Đuro Landić

[Slike na stranici 192]

Govor Miltona Henschela i krštenje na međunarodnom kongresu “Ljubitelji božanske slobode” u Zagrebu 1991.

[Slika na stranici 197]

Ljiljana sa svojim kćerima

[Slike na stranici 199]

Iz Austrije je kamionima stigla humanitarna pomoć

[Slika na stranici 200]

Obitelj Đorem 1991.

[Slika na stranici 204]

Krštenje u bačvi za ribu u Zenici 1994.

[Slike na stranici 209]

Humanitarna pomoć skladištila se u Zagrebu

[Slika na stranici 215]

Elke i Heinz Polach

[Slike na stranici 216]

Odbor podružnice i Betel

[Slika na stranici 228]

Dostava humanitarne pomoći u Bosnu

[Slike na stranici 233]

Odbor zemlje i Betel u Beogradu

[Slika na stranici 235]

Saliu Abazi

[Slike na stranici 243]

Propovijedanje u Podgorici; dvorana u Podgorici

[Slika na stranici 247]

Stari grad Piran

[Slika na stranici 251]

Stari Betel u Ljubljani 2002.

[Slika na stranici 253]

Betel u Kamniku, otvoren 2006.

[Slika na stranici 254]

Odbor podružnice