Abraham je vjerojatno imao preko 70 godina kad je s obitelji otišao iz Ura (Post. 11:31–12:4). Potom je nekih stotinu godina živio u šatorima i proputovao Kanaan uzduž i poprijeko. Umro je kad je imao 175 godina (Post. 25:7). No Abraham nije doživio ispunjenje Jehovinog obećanja da će njegovim potomcima dati kanaansku zemlju. Isto tako, nije živio dovoljno dugo da bi vidio osnutak obećanog grada, odnosno Božjeg kraljevstva. Unatoč tome Abraham je umro “star i zadovoljan svojim životom” (Post. 25:8). Usprkos svim izazovima s kojima se suočio, i dalje je imao jaku vjeru i bio je spreman čekati Jehovu. Što mu je dalo snage da bude ustrajan? Cijelog njegovog života Jehova ga je štitio i postupao s njim kao s prijateljem (Post. 15:1; Iza. 41:8; Jak. 2:22). Poput Abrahama, i mi očekujemo grad s pravim temeljima (Hebr. 11:10). No mi ne moramo čekati da taj grad bude sagrađen. Božje kraljevstvo uspostavljeno je 1914. i već je preuzelo svu vlast na nebu (Otkr. 12:7–10). Mi sada čekamo da ono preuzme vlast nad cijelom Zemljom (w20.08 31:11-12).

Da bismo mogli pažljivo slušati druge, trebamo biti ponizni i strpljivi. To zahtijeva trud. No on se itekako isplati, i to iz najmanje tri razloga. Kao prvo, manja je vjerojatnost da ćemo brzopleto prosuditi ljude i doći do krivih zaključaka. Kao drugo, moći ćemo razabrati kako se neki naš suvjernik osjeća i zašto postupa na određeni način, a to će nam pomoći da imamo više suosjećanja prema njemu. Kao treće, možemo pomoći osobi da bolje razumije samu sebe. Ponekad zapravo ne razumijemo ni svoje vlastite osjećaje dok ih ne pretočimo u riječi. Nekoj našoj braći i sestrama teško je govoriti o svojim osjećajima zbog prijašnjih životnih iskustava, utjecaja kulture u kojoj su odrasli ili jednostavno zato što su takvi po naravi. Možda će trebati vremena da se oslobode i kažu nam što doista osjećaju. No budemo li strpljivi poput Jehove, s vremenom će steći povjerenje u nas. A kad budu spremni govoriti o svojim osjećajima, trebamo ih pažljivo slušati (w20.04 16:6-7).

Ribe se obično zadržavaju ondje gdje im voda odgovara i gdje ima obilje hrane. Je li važno kada ribar ide u ribolov? Jedan misionar koji služi na jednom tihooceanskom otoku uvjerio se da je to itekako važno. Kad ga je jedan tamošnji brat pozvao u ribolov, misionar mu je rekao: “Može, vidimo se sutra, u 9 ujutro.” Brat mu je nato odvratio: “Ne ide to tako! Riba se lovi onda kad je pravo vrijeme za to, a ne onda kad nama to paše.” Slično tome Isusovi učenici, koji su bili “ribari ljudi”, odlazili su onamo gdje je bilo “ribe”, i to u vrijeme kad je bilo najviše šanse da će je pronaći. Naprimjer, Isusovi sljedbenici propovijedali su u hramu i u sinagogama, od kuće do kuće i na trgovima (Djela 5:42; 17:17; 18:4). I mi trebamo znati kakve su životne navike ljudi na našem području. Trebamo biti prilagodljivi i propovijedati na mjestima na kojima obično ima ljudi i u vrijeme kad je najveća vjerojatnost da ćemo ih ondje naći (1. Kor. 9:19–23; w20.09 36:8-9).