Živjeti s poremećajem u učenju

Šestogodišnjem Davidu najomiljeniji dio dana je vrijeme za priču. On jako voli kad mu mama čita priču i nije mu teško zapamtiti ono što čuje. Ali David ima jedan problem. On ne zna sam čitati. Ustvari, bilo koji zadatak koji zahtijeva vizualne sposobnosti frustrira ga.

Sarah ide treću godinu u školu, no njeno je pisanje neobično neuredno. Slova koja piše loše su oblikovana, a neka su napisana naopako. Ono što još povećava zabrinutost njezinih roditelja jest činjenica da Sarah ima problema čak i s pisanjem vlastitog imena.

Joshu, mladom tinejdžeru, idu dobro svi predmeti u školi osim matematike. On jednostavno uopće ne razumije koncepciju numeričkih vrijednosti. Josha razljuti već sam pogled na brojke, a kada sjedne da bi napravio svoju domaću zadaću iz matematike, njegovo se raspoloženje naglo pokvari.

ŠTO nije u redu s Davidom, Sarah i Joshom? Jesu li oni jednostavno lijeni, tvrdoglavi ili možda tupavi? Ni u kom slučaju. Svaki od njih ima normalnu do natprosječnu inteligenciju. No, isto tako svakog od njih koči poremećaj u učenju. David pati od disleksije, što je termin koji se primjenjuje na brojne probleme s čitanjem. Izrazite teškoće s pisanjem kakve ima Sarah nazivaju se disgrafija. A Joshova nesposobnost da razumije osnovne koncepte matematike poznata je kao diskalkulija. To su samo tri vrste poremećaja u učenju. Postoje još mnoge druge, a neki stručnjaci procjenjuju da takvi poremećaji ukupno pogađaju najmanje 10 posto djece u Sjedinjenim Državama.

Definiranje poremećajâ u učenju

Istina, za većinu mladih učenje je ponekad izazov. No obično to ne ukazuje na poremećaj u učenju. Umjesto toga, to samo pokazuje da sva djeca u učenju imaju jače i slabije strane. Neka imaju snažnu sposobnost slušanja; slušanjem mogu prilično dobro upijati informacije. Druga su više vizualno orijentirana; mogu bolje učiti čitanjem. Međutim, u školi su učenici skupljeni u razred i od svih se očekuje da uče bez obzira na to koje se metode učenja koriste. Stoga je neizbježno da će neki imati problema s učenjem.

No, prema mišljenjima nekih stručnjaka, postoji razlika između običnih problema s učenjem i poremećajâ u učenju. Objašnjeno je da se problemi s učenjem mogu svladati strpljivošću i trudom. Za razliku od toga, za poremećaje u učenju kaže se da su dublje ukorijenjeni. “Izgleda da mozak djeteta koje ima poremećaj u učenju na manjkav način percipira, obrađuje i pamti određene vrste mentalnih zadataka”, pišu liječnici Paul i Esther Wender.a

Ipak, prisutnost poremećaja u učenju ne mora obavezno značiti da je dijete mentalno hendikepirano. Da bi to objasnili, Wenderovi povlače paralelu s ljudima koji nemaju muzičkog sluha, koji ne mogu razlikovati muzičke tonove. “Ljudima koji nemaju muzičkog sluha nije oštećen mozak i s njihovim je osjetilom sluha sve u redu”, pišu Wenderovi. “Nitko neće reći da je lijenost, loše poučavanje ili loša motivacija razlog za to što nemaju muzičkog sluha.” Jednako je, kažu oni, i s onima koji imaju poremećaj u učenju. Često se teškoća usredotočuje na jedan poseban aspekt učenja.

To objašnjava zašto su mnoga djeca koja imaju poremećaj u učenju prosječno do natprosječno inteligentna; neka su zaista izrazito bistra. Upravo taj paradoks često upozorava liječnike na moguću prisutnost poremećaja u učenju. U knjizi Why Is My Child Having Trouble at School? objašnjava se: “Dijete koje ima poremećaj u učenju funkcionira dvije ili tri godine ispod nivoa koji se očekuje za njegovu dob i procijenjen IQ.” Drugim riječima, problem nije samo u tome što dijete ima poteškoća s time da ide ukorak sa svojim vršnjacima. Zapravo, njegovi rezultati nisu na istoj razini s njegovim vlastitim potencijalom.

Pružanje potrebne pomoći

Emocionalne posljedice poremećaja u učenju često povećavaju problem. Kada djeca s poremećajem u učenju loše prođu u školi, njihovi učitelji i vršnjaci, pa čak možda i njihova obitelj, mogu na njih gledati kao na promašaje. Nažalost, mnoga takva djeca razviju negativnu sliku o sebi koja može i dalje biti prisutna kako odrastaju. To je opravdani razlog za zabrinutost, budući da su poremećaji u učenju uglavnom trajno prisutni.b “Poremećaji u učenju jesu poremećaji za čitav život”, piše dr. Larry B. Silver. “Isti poremećaji koji ometaju čitanje, pisanje i aritmetiku ometat će sportske i druge aktivnosti, obiteljski život i slaganje s prijateljima.”

Stoga je od presudne važnosti da djeca koja imaju poremećaje u učenju dobivaju roditeljsku podršku. “Djeca koja znaju da ih njihovi roditelji snažno podržavaju imaju temelj da mogu razviti osjećaj kompetentnosti i samopoštovanja”, kaže se u knjizi Parenting a Child With a Learning Disability.

No da bi im mogli pružati podršku roditelji moraju prvo preispitati svoje osjećaje. Neki roditelji imaju osjećaj krivnje, kao da su oni u neku ruku krivi za stanje svog djeteta. Neke obuzme panika te se osjećaju shrvani izazovima koji su stavljeni pred njih. Obje takve reakcije beskorisne su. One koče roditelje i sprečavaju da dijete dobije pomoć koja mu je potrebna.

Zato ako iskusan specijalist ustanovi da vaše dijete ima poremećaj u učenju, nemojte očajavati. Sjetite se da djeca koja imaju poremećaje u učenju trebaju samo dodatnu podršku u nekoj specifičnoj vještini učenja. Uzmite si vremena kako biste se upoznali sa svim programima za djecu koja imaju poremećaj u učenju, a koji bi mogli biti dostupni u vašem području. Mnoge su škole sada bolje opremljene da se mogu nositi s takvim situacijama nego što je to bio slučaj godinama ranije.

Stručnjaci ističu da biste trebali pohvaliti svoje dijete za svako postignuće, bez obzira na to koliko ono može biti malo. Budite velikodušni s pohvalama. Istovremeno, nemojte zanemarivati primjenjivanje stege. Djeci je potrebna organiziranost i to tim više u slučaju one djece koja imaju poremećaj u učenju. Dajte svom djetetu do znanja što očekujete od njega i držite se mjerila koja ste postavili.

Na koncu, naučite realno gledati na svoju situaciju. U knjizi Parenting a Child With a Learning Disability to se ilustrira na sljedeći način: “Zamislite da idete u svoj omiljeni restoran i naručite teleći kotlet. Kada konobar stavi tanjur ispred vas, otkrivate da je na njemu janjeća vratina. I jedno i drugo su izvrsna jela, ali vi ste očekivali teletinu. Mnogi roditelji trebaju napraviti mentalnu promjenu u svom razmišljanju. Možda se niste pripremili na janjetinu, ali otkrivate da je vrlo ukusna. Tako to izgleda i kada odgajate dijete koje ima posebne potrebe.”

[Bilješke]