“Sjedi mirno i pazi!”
Živjeti s hiperaktivnim poremećajem manjka pozornosti
“Jim je cijelo vrijeme govorio da je Cal samo razmažen i ako bismo ga — mislio je na mene — više pritisnuli, on bi se popravio. Onda se pojavio taj liječnik i rekao nam da nije stvar u meni, da nije stvar u nama, da nije stvar u Calovim učiteljima: nešto zaista nije bilo u redu s našim dječakom.”
CAL pati od hiperaktivnog poremećaja manjka pozornosti (HPMP), stanja kojem je karakteristična nepažljivost, impulzivno ponašanje i hiperaktivnost. Procjenjuje se da taj poremećaj pogađa 3 do 5 posto djece školske dobi. “Njihov je um poput televizora s neispravnim upravljačem za selektiranje programa”, kaže Priscilla L. Vail, specijalist za učenje. “Jedna misao vodi do druge, bez povezanosti ili discipline.”
Razmotrimo ukratko tri glavna simptoma HPMP-a.
Nepažljivost: Dijete koje ima HPMP ne može zanemariti nevažne detalje i usredotočiti se na jednu temu. Zato mu lako odvraćaju pažnju nebitni prizori, zvukovi i mirisi. Ono obraća pažnju, ali niti jedan se detalj iz njegove okoline ne ističe. Ne može odlučiti koji prvenstveno zaslužuje njegovu koncentraciju.
Impulzivno ponašanje: Dijete s HPMP-om postupa prije nego što razmisli, a da ne uzme u obzir posljedice. Ono loše planira i rasuđuje te su njegovi postupci ponekad opasni. “Ono juri na ulicu, penje se na prozor, vere se po drvetu”, piše dr. Paul Wender. “Zbog toga zadobiva mnoge nepotrebne posjekotine, modrice, ogrebotine i mora ići liječniku.”
Hiperaktivnost: Hiperaktivna se djeca neprestano vrpolje. Ona ne mogu mirno sjediti. “Čak i kad su starija”, piše dr. Gordon Serfontein u svojoj knjizi The Hidden Handicap, “pažljivo promatranje otkrit će neki oblik neprestanog kretanja koje uključuje noge, stopala, ruke, dlanove, usne ili jezik.”
No, neka djeca koja su nepažljiva i impulzivna nisu hiperaktivna. Njihov se poremećaj ponekad naziva samo poremećaj manjka pozornosti ili PMP. Dr. Ronald Goldberg objašnjava da se PMP “može pojaviti, a da uopće nije popraćen hiperaktivnošću. Ili se može pojaviti s bilo kojim stupnjem hiperaktivnosti — od jedva zamjetljive, preko prilično iritirajuće do snažno onesposobljujuće.”
Što uzrokuje HPMP?
Tokom godina problemi s pozornošću pripisivani su svačemu, od loše roditeljske brige pa do fluorescentnog svjetla. Sada se smatra da je HPMP povezan sa smetnjama u određenim funkcijama mozga. Godine 1990, Nacionalni institut za mentalno zdravlje testirao je 25 odraslih osoba koje imaju simptome HPMP-a i ustanovio da imaju sporiji metabolizam glukoze upravo u područjima mozga koja kontroliraju kretanje i pozornost. U oko 40 posto slučajeva HPMP-a izgleda da određenu ulogu igra genetska građa pojedinca. Prema The Hyperactive Child Book, još neki faktori koji mogu biti povezani s HPMP-om jesu uzimanje alkohola ili droga tijekom majčine trudnoće, a kod djeteta trovanje olovom i, u izoliranim slučajevima, dijeta.
Adolescenti i odrasli s HPMP-om
Posljednjih su godina liječnici ustanovili da HPMP nije poremećaj vezan samo za djetinjstvo. “Obično će”, kaže dr. Larry Silver, “roditelji dovesti dijete na liječenje i reći: ‘I ja sam bio takav kad sam bio dijete.’ Zatim će priznati da još uvijek imaju problema s čekanjem u redu, sjedenjem na sastancima, dovršavanjem stvari.” Sada se vjeruje da oko polovina sve djece koja pate od HPMP-a barem neke od svojih simptoma zadržavaju kao adolescenti i odrasle osobe.
Tokom adolescencije ponašanje osoba koje pate od HPMP-a može prijeći s riskantnog u delinkventno. “Nekad sam se brinula da se neće upisati na fakultet”, kaže majka jednog adolescenta s HPMP-om. “Sada se samo molim da ne završi u zatvoru.” Da takve bojazni mogu biti opravdane pokazuje studija u kojoj su uspoređene 103 hiperaktivne mlade osobe s kontrolnom grupom od 100 djece koja nisu imala poremećaj. “Do svojih ranih 20-ih”, izvještava Newsweek, “za djecu iz hiperaktivne grupe bilo je dva puta vjerojatnije da imaju dosje o hapšenjima, pet puta vjerojatnije da su kažnjavana zbog krivičnog djela i devet puta vjerojatnije da su odslužila kaznu zatvora.”
Za odraslu osobu HPMP predstavlja jedinstveni sklop problema. Dr. Edna Copeland kaže: “Hiperaktivni dječak može se pretvoriti u odraslu osobu koja stalno mijenja posao, često biva otpuštena, protrati cijeli dan te je nemirna.” Kada se ne razumije uzrok tome, ti simptomi mogu brak staviti pod izuzetan pritisak. “Prilikom jednostavnih konverzacija”, kaže žena jednog čovjeka s HPMP-om, “on ne bi čak ni čuo sve što sam rekla. To izgleda kao da je uvijek negdje drugdje.”
Naravno, ta su obilježja uobičajena kod mnogih ljudi — barem do određenog stupnja. “Morate pitati jesu li simptomi oduvijek prisutni”, kaže dr. George Dorry. Naprimjer, on kaže da ako je čovjek zaboravljiv samo otkad je izgubio posao ili otkad mu je žena rodila dijete, tada se ne radi o poremećaju.
Nadalje, ako netko zaista ima HPMP, njegovi su simptomi sveprisutni — to jest pogađaju gotovo svaki aspekt njegovog života. To je bio slučaj s 38-godišnjim Garyem, inteligentnim, energičnim čovjekom koji izgleda da nije mogao dovršiti niti jedan zadatak, a da ga nešto nije omelo. Već je imao više od 120 poslova. “Jednostavno sam prihvatio činjenicu da uopće ne mogu uspjeti”, rekao je on. No Garyu i mnogim drugima — djeci, adolescentima i odraslima — pomoglo se da izađu na kraj s HPMP-om. Kako?