Otok koji se pojavio i opet nestao

DANA 28. lipnja 1831. na zapadnoj obali sredozemnog otoka Sicilije osjetio se jak potres. Na moru je jedan pomorac osjetio da se njegov brod zatresao, ali je pomislio da je udario o pješčani sprud.

Danima nakon toga more u blizini Sicilije bilo je uzburkano. Na vodi su plutale uginule ribe. U zraku se osjećao težak miris sumpora. Valovi su izbacili na obalu komade plovučca.

Dana 10. srpnja Giovanni Corrao, kapetan napuljskog jedrenjaka Teresine, plovio je Sredozemnim morem kad je na pučini ugledao nevjerojatan prizor — ogromni mlaz vode i dima dizao se dvadesetak metara uvis. Čula se i “zaglušujuća buka nalik grmljavini”.

Ferdinand II, kralj Dviju Sicilija, zapovjedio je da ratni brod Etna izvidi što se to dogodilo. Vijesti o tom događaju stigle su i do Malte, koja je u to vrijeme bila pod britanskom vlašću. Ne želeći zaostati za Talijanima, Sir Henry Hotham, britanski viceadmiral na tom otoku, također je poslao brodove čije su posade trebale “utvrditi i ubilježiti na karte točan položaj mjesta na kojem se to dogodilo te podrobno istražiti tu pojavu”.

Tako je nastalo jedno sporno pitanje koje do dan-danas nije riješeno.

Devetnaestog srpnja 1831. na potezu između Sicilije i afričke obale već se mogao vidjeti novi otok koji je nastao erupcijom podvodnog vulkana. Kad je Charles Swinburne, zapovjednik britanskog jedrenjaka Rapid, plovio oko zapadne obale Sicilije, ugledao je visok, neravni mlaz izrazito bijelog dima ili pare. Swinburne je zaplovio ravno prema njemu. Kad je pala noć, bljeskovi svjetla pomiješali su se s dimom, koji se dobro vidio i na mjesečini. Iz središta tog mlaza izbijala je živa vatra. Pred zoru se dim polako razišao i Swinburne je ugledao “mali tamni brežuljak koji je virio iz mora svega jedan metar”.

Za manje od mjesec dana otok se već izdizao otprilike 60 metara iznad površine mora, a širina mu je bila oko tri i po kilometra. “Naravno, taj je fenomen pobudio veliko zanimanje, tako da su mnogi brzo došli na mjesto događaja”, izvijestio je list Malta Government Gazette. Među njima je bio i profesor Friedrich Hoffmann, pruski geolog koji je u to vrijeme vršio istraživanja na Siciliji. Hoffmann se približio otoku na jedan kilometar, tako da ga je vidio “potpuno jasno”. Međutim, nije se htio iskrcati na otok jer je bio svjestan da bi to moglo biti opasno.

Kapetan Humphrey Senhouse nije tako razmišljao. On se 2. kolovoza navodno iskrcao na otok i postavio na njemu britansku zastavu. Otoku je dao ime Graham, u čast Sir Jamesu Grahamu, ministru britanske ratne mornarice.

Sveučilište u Cataniji (Sicilija) zadužilo je prirodoslovca profesora Carla Gemellara da istraži taj otok. On mu je dao ime Ferdinandea, po kralju Ferdinandu II. Ne mareći puno za to što je na otoku već bila postavljena zastava, Ferdinand je službeno proglasio otok dijelom svog kraljevstva, premda se on nije nalazio u teritorijalnim vodama Sicilije.

Na kraju su na otok došli Francuzi. Geolog Constant Prévost dao je otoku ime Julia jer je nastao u mjesecu julu, odnosno srpnju. Prévost je također postavio na otoku zastavu svoje zemlje. Svrha tog čina bila je “dati na znanje svima koji će u budućnosti doći na taj otok da Francuska uvijek pokazuje zanimanje za znanost”, napisao je Prévost.

Rasprave o tome kojoj zemlji pripada taj otok sve su više izmicale kontroli. Prema jednom članku koji je nedavno objavljen u londonskom Timesu, Britanija, Italija i Francuska “umalo nisu zaratile” zbog tog malog otoka.

No, svađa oko tog otoka — koji još i danas jedni nazivaju Julia, drugi Ferdinandea, a treći Grahama — nije dugo potrajala. Nakon što je u rujnu 1831. posjetio otok, Hoffmann je napisao: “Otok iz dana u dan postaje sve manji i ako se nastavi to uništavanje koje smo vidjeli svojim očima (...), zimske oluje razorit će ga u roku od nekoliko mjeseci.”

Do prosinca se otok toliko urušio da je od njega ostao samo opasan greben čiji se vrh nalazio otprilike metar ispod površine mora. “Od otoka Julie nije ostalo ništa osim mnogih imena koja su mu dali putnici iz raznih zemalja koji su imali jedinstvenu priliku vidjeti spektakl njegovog stvaranja i nestanka”, napisao je talijanski vulkanolog Giuseppe Mercalli.

Je li to kraj priče? Nipošto! Područje na kojem se nekad nalazio otok još uvijek je geološki aktivno. Prema riječima sicilijanskog povjesničara Salvatorea Mazzarelle, danas je to područje “strateški jednako važno kao što je bilo u 19. stoljeću”. Neki geolozi smatraju da će otok ponovno izroniti iz mora. Već sada raste napetost oko pitanja kome bi mogao pripasti taj otok koji bi se tek mogao pojaviti.

Tako je priča o otoku koji se pojavio i potom nestao postala još jedna tužna priča u povijesti ljudskih vlasti. Talijanski novinar Filippo D’Arpa zanimljivo je opisao tu priču, nazvavši je “metaforom o apsurdnosti vlasti”.