Što kaže Biblija?
Je li moguće ljubiti svoje neprijatelje?
Jednom prilikom Isus Krist je rekao: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone, da biste bili sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5:44, 45).
SMATRATE li da religija potiče ljude da pokazuju ljubav i promiču mir ili ih potiče na mržnju i nasilje? Danas mnogi smatraju da religija potiče na mržnju i nasilje, posebno kad je u sprezi s politikom, rasizmom i nacionalizmom. No, prema Isusovim riječima, pravi ‘sinovi Božji’ oponašaju Božju ljubav i iskazuju je čak i svojim neprijateljima.
Jedan Božji sluga rekao je: “Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, ako je žedan, napoji ga (...). Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrom!” (Rimljanima 12:20, 21). No je li zaista moguće pokazivati takvu ljubav u ovom razdijeljenom svijetu? Jehovini svjedoci smatraju da je moguće! Razmotrimo primjer Isusa i njegovih prvih sljedbenika.
Ljubili su svoje neprijatelje
Isus je naučavao istinu o Bogu i mnogi su ga sa zadovoljstvom slušali. No bilo je i onih koji su mu se protivili, a neki od njih to su činili iz neznanja (Ivan 7:12, 13; Djela apostolska 2:36-38; 3:15, 17). Ipak, Isus je nastavio prenositi životno važnu poruku svima, pa i svojim protivnicima (Marko 12:13-34). Zašto? Znao je da će neki promijeniti mišljenje, priznati da je on Mesija i uskladiti svoj život s istinama iz Božje Riječi (Ivan 7:1, 37-46; 17:17).
Isus je pokazao da ljubi svoje neprijatelje čak i one večeri kad ga je naoružana svjetina bez opravdanog razloga uhvatila. Naime apostol Petar mačem je ozlijedio jednog od tih protivnika, a Isus ga je izliječio. Tom je prilikom Isus izrekao važno načelo koje i danas vrijedi za njegove prave sljedbenike. Rekao je: “Svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!” (Matej 26:48-52; Ivan 18:10, 11). Oko 30 godina kasnije Petar je napisao: “Krist je trpio za vas i dao vam primjer da u svemu idete stopama njegovim. (...) Kad je trpio, nije prijetio, nego se prepustio [Bogu]” (1. Petrova 2:21, 23). Petar je očito shvatio da se pravi Kristovi sljedbenici ne smiju osvećivati, već da uvijek trebaju pokazivati ljubav (Matej 5:9).
Svi oni koji ‘u svemu idu Isusovim stopama’ oponašaju njegovo milosrđe i ljubav. U 2. Timoteju 2:24 stoji: “Gospodinov se rob ne smije svađati, nego treba biti blag prema svima, (...) obuzdavati se kad trpi zlo.” Te bi se osobine trebale jasno vidjeti u životu svih pravih kršćana, koji se trude živjeti u miru s drugima i miroljubivo rješavati probleme.
Miroljubivi “poslanici koji zastupaju Krista”
Apostol Pavao svojim je suvjernicima napisao: “Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista (...). Kao Kristovi zastupnici molimo: ‘Pomirite se s Bogom!’” (2. Korinćanima 5:20). Veleposlanici u nekoj stranoj zemlji ne miješaju se u unutarnja politička i vojna pitanja zemlje u kojoj služe, već ostaju neutralni. Njihov je zadatak predstavljati i zastupati svoju vladu.
Slično je i s Kristovim zastupnicima. Isusa smatraju svojim Kraljem i zastupaju njegovo nebesko Kraljevstvo miroljubivo objavljujući dobru vijest (Matej 24:14; Ivan 18:36). U skladu s tim Pavao je kršćanima svog vremena napisao: “Ne ratujemo po tijelu. Jer oružje našega ratovanja nije tjelesno, nego ima veliku snagu od Boga za rušenje (...) krivih razmišljanja i svake oholosti koja se podiže protiv poznavanja Boga” (2. Korinćanima 10:3-5; Efežanima 6:13-20).
U vrijeme kad je Pavao zapisao te riječi, kršćani su bili progonjeni u mnogim zemljama. Naravno, mogli su se osvetiti svojim neprijateljima. Umjesto toga oni su ih i dalje ljubili i prenosili poruku pomirenja svima koji su ih željeli slušati. Encyclopedia of Religion and War o tome kaže: “Prvi Isusovi sljedbenici nisu išli u rat niti su služili vojni rok”, jer su shvatili da to “nije spojivo ni s ljubavi koju je Isus propovijedao niti sa zapovijedi da ljube svoje neprijatelje”.a
Poput prvih kršćana, Jehovini svjedoci smatraju Isusa svojim Kraljem. Također ga smatraju Kraljem Božjeg Kraljevstva, nebeske vladavine koja će uskoro donijeti trajni mir i sigurnost na Zemlju (Danijel 2:44; Matej 6:9, 10). Stoga kao poslanici tog Kraljevstva govore drugima o tome zašto je ta vladavina dobra za ljude. Osim toga trude se biti dobri građani zemalja u kojima žive, plaćaju poreze i poslušni su zakonima koji nisu u suprotnosti s Božjim zakonom (Djela apostolska 5:29; Rimljanima 13:1, 7).
Nažalost, poput prvih kršćana, i Jehovini svjedoci ponekad nailaze na nerazumijevanje, protivnici ih prikazuju u krivom svjetlu i progone. Ipak, oni se nikad ne osvećuju. Umjesto toga nastoje biti “u miru sa svim ljudima”, nadajući se da će se neki protivnici “pomiriti s Bogom” i dobiti priliku da žive vječnob (Rimljanima 12:18; Ivan 17:3).
a “Kršćanski pisci prije Konstantina [rimskog cara koji je vladao od 306. do 337.] jednoglasno su osuđivali ubijanje u ratovima”, navodi Encyclopedia of Religion and War. Takvo gledište značajno se promijenilo kad je otpad koji je bio prorečen u Bibliji uzeo maha (Djela apostolska 20:29, 30; 1. Timoteju 4:1).
b Poput kršćana iz prvog stoljeća, Jehovini svjedoci zakonskim sredstvima brane svoje vjerske slobode kad je to potrebno (Djela apostolska 25:11; Filipljanima 1:7).