Datiranje biblijskih događaja

1. (a) Po čemu se vidi da Jehova pazi na vrijeme? (b) Što pridonosi sve boljem razumijevanju biblijske kronologije?

U VIZIJI o “kralju sjevera” i “kralju juga” koju je objavio Danijelu, Jehovin je anđeo nekoliko puta spomenuo “vrijeme koje je određeno” (Dan. 11:6, 27, 29, 35). I brojni drugi reci pokazuju da Jehova pazi na vrijeme i da svoje naume izvršava točno na vrijeme (Luka 21:24; 1. Sol. 5:1, 2). U svoju Riječ, Bibliju, uvrstio je brojne vremenske odrednice pomoću kojih možemo utvrditi kada su se zbili pojedini važni događaji. Danas mnogo bolje razumijemo biblijsku kronologiju. Arheološkim i drugim istraživanjima neprestano se dolazi do novih spoznaja koje rasvjetljavaju nejasnoće i omogućuju nam datiranje (određivanje vremena) ključnih biblijskih događaja (Izr. 4:18).

2. Opiši kako se računa s rednim brojevima.

² Redni i glavni brojevi. U prethodnom smo dodatku (u 24. i 25. odlomku) saznali koja je razlika između glavnih i rednih brojeva. To valja imati na umu kada se u skladu sa suvremenim metodama određuje trajanje raznih razdoblja spomenutih u Bibliji. Naprimjer, u formulaciji “trideset i sedme godine izgnanstva Jojakina, kralja Judina”, izraz “trideset i sedme” je redni broj. On opisuje razdoblje od 36 cijelih godina te još neodređen broj dana, tjedana ili mjeseci koji su prošli nakon što se navršila 36. godina (Jer. 52:31).

3. (a) Koji zapisi pomažu u datiranju biblijskih događaja? (b) Što je to godina ustoličenja, a kako su se računale godine vladanja?

³ Godine vladanja i godina ustoličenja. Biblija spominje državne spise kraljevstva Jude i Izraela te državne dokumente Babilona i Perzije. U sva ta četiri kraljevstva vodili su se točni ljetopisi čiji su se vremenski opisi zasnivali na vremenu vladanja njihovih kraljeva, a isti je način bilježenja upotrijebljen i u Bibliji. Biblija vrlo često spominje i naziv zapisa iz kojeg su uzeti podaci, primjerice ‘knjigu povijesti Salamunove’ (1. Kralj. 11:41). Vladavina pojedinog kralja obuhvaća dio godine njegova ustoličenja i sve one godine koje je potom proveo na vlasti i koje mu se službeno računaju kao godine njegova vladanja. Godine vladanja obično su se računale od nisana do nisana, odnosno od proljeća do proljeća. Godina ustoličenja bila je godina u kojoj je novi kralj stupio na prijestolje. Međutim, mjeseci do sljedećeg proljeća, odnosno nisana, još su se uvijek ubrajali u posljednju godinu vladanja njegova prethodnika. Novom se kralju prva godina vladanja računala od prvog dana prvog sljedećeg mjeseca nisana.

4. Objasni kako se na temelju podataka o godinama vladanja kraljeva može izračunati kada su se zbili razni biblijski događaji.

⁴ Predočimo to jednim primjerom. Salamun je, po svemu sudeći, počeo vladati još i prijenisana 1037. pr. n. e., dok je David još bio živ. David je umro ubrzo nakon toga (1. Kralj. 1:39, 40; 2:10). Međutim, Davidova posljednja godina vladanja trajala je i dalje, sve do proljeća 1037. pr. n. e. To se razdoblje uračunalo u 40. godinu njegove vlasti. Taj dio godine — od početka Salamunova vladanja pa do proljeća 1037. pr. n. e. — smatra se godinom Salamunovog ustoličenja, a ne njegovom prvom godinom vladanja, jer se taj dio godine još uvijek pripisivao vladavini njegova oca. Prema tome, Salamunova prva godina vladanja započela je tek u nisanu 1037. pr. n. e. (1. Kralj. 2:12). Na kraju Biblija za Salamuna kaže da je vladao 40 godina (1. Kralj. 11:42). Dakle, ako imamo na umu tu razliku između godine ustoličenja i godina vladanja, možemo točno izračunati kada su se zbili razni biblijski događaji.*

5. Kako znamo kada je u Jeruzalemu bilo obnovljeno obožavanje Jehove?

⁵ Ključni datum kao polazište. Ključni datum koji služi kao polazište pri datiranju događaja unazad do stvaranja Adama pada na 539. pr. n. e., kad je Kir svrgnuo babilonsku dinastiju.* Kir je izdao proglas o oslobođenju Židova tijekom prve godine svoje vlasti, prije proljeća 537. pr. n. e. Iz Ezre 3:1 saznajemo da su se sinovi Izraelovi vratili u Jeruzalem do sedmog mjeseca, tišrija, koji po našem kalendaru obuhvaća dio rujna i dio listopada. Iz toga proizlazi da je obožavanje Jehove u Jeruzalemu bilo obnovljeno ujesen 537. pr. n. e.

6. (a) Koje je proročansko razdoblje završilo ujesen 537. pr. n. e.? (b) Kada je to razdoblje moralo započeti i koji to događaji potvrđuju?

⁶ Obnova obožavanja Jehove ujesen 537. pr. n. e. označila je kraj jednog proročanskog razdoblja. Kojeg razdoblja? Razdoblja od “sedamdeset godina” u kojem je Obećana zemlja ležala ‘pretvorena u pustoš’ i o kojem je Jehova kazao: “Kad se navrši sedamdeset godina u Babilonu, pohodit ću vas i ispunit ću vam dobru riječ svoju da ću vas vratiti na ovo mjesto” (Jer. 25:11, 12; 29:10). Po onome što je Danijel učinio pri kraju razdoblja od “sedamdeset godina” vidi se da je dobro poznavao to proročanstvo (Dan. 9:1-3). Budući da je “sedamdeset godina” završilo ujesen 537. pr. n. e., očito je moralo započeti ujesen 607. pr. n. e. To potvrđuju događaji koji su se zbili. U 52. poglavlju knjige proroka Jeremije opisane su važne pojedinosti opsade Jeruzalema, ulazak babilonske vojske u grad i zarobljavanje kralja Sidkije 607. pr. n. e. Nakon toga su, kako to stoji u 12. retku, “petoga mjeseca, desetoga dana u mjesecu” (to jest desetoga dana mjeseca aba, koji po našem kalendaru zahvaća dijelove srpnja i kolovoza), Babilonci spalili hram i grad. No to još nije bio početak razdoblja od “sedamdeset godina”. Tragovi židovske vlasti još su uvijek bili prisutni jer je babilonski kralj postavio Gedaliju za upravitelja nad preostalim židovskim stanovništvom. No “sedmoga mjeseca” Gedalija je zajedno s još nekim ljudima bio ubijen, pa su preostali Židovi u strahu pobjegli u Egipat. Tek tada, otprilike 1. listopada 607. pr. n. e., u punom su se smislu počele ispunjavati riječi da će zemlja ‘počivati pusta, dok se ne navrši sedamdeset godina’ (2. Kralj. 25:22-26; 2. Ljet. 36:20, 21).

7. (a) Kako se može izračunati koliko je godina prošlo od podjele kraljevstva nakon Salamunove smrti do razorenja Jeruzalema? (b) Kako Ezekijelovo proročanstvo potvrđuje taj izračun?

⁷ Od 607. pr. n. e. do 997. pr. n. e. Postoji mnogo nejasnoća u datiranju događaja iz ovog razdoblja, od pada Jeruzalema pa unazad do podjele kraljevstva nakon Salamunove smrti. No usporedba zapisa o vladavini kraljeva Izraela i Jude iz Prve i Druge o kraljevima pokazuje da to razdoblje obuhvaća 390 godina. Proročanstvo iz Ezekijela 4:1-13 snažno svjedoči u prilog točnosti tog izračuna. To proročanstvo govorilo je o vremenu opsade Jeruzalema i o tome kako će drugi narodi odvesti u ropstvo njegove stanovnike, što se i dogodilo 607. pr. n. e. Dakle, razdoblje od 40 godina koje se odnosilo na Judu završilo je s razorenjem Jeruzalema. A ono od 390 godina koje se odnosilo na Izrael nije završilo kad je bila uništena Samarija jer u doba kad je Ezekijel prorokovao to je već bila davna prošlost, a i u samom je proročanstvu bilo rečeno da se ono odnosi na opsadu i razorenje Jeruzalema. Prema tome, i “prijestup doma Izraelova” okončan je 607. pr. n. e. Računamo li od te godine 390 godina unazad, dolazimo do 997. pr. n. e. Te se godine nakon Salamunove smrti Jeroboam odcijepio od doma Davidova i tako je “odvratio Izraelce od Jehove i naveo ih na velik grijeh” (2. Kralj. 17:21).

8. (a) Koji se događaji mogu datirati u razdoblju od svršetka Salamunove vladavine pa unazad do izlaska Izraelaca iz Egipta i kako? (b) Koja promjena iz tog razdoblja utječe na datiranje biblijskih događaja?

⁸ Od 997. pr. n. e. do 1513. pr. n. e. Budući da je posljednja od 40 Salamunovih cjelovitih godina vladanja završila u proljeće 997. pr. n. e., zaključujemo da je prva godina njegova vladanja morala započeti u proljeće 1037. pr. n. e. (1. Kralj. 11:42). Biblijski izvještaj u 1. Kraljevima 6:1 kaže da je Salamun počeo graditi Jehovi hram u Jeruzalemu drugoga mjeseca četvrte godine svoje vladavine. To znači da su dotad prošle tri cijele godine i jedan mjesec njegove vladavine, pa tako dolazimo do toga da se hram počeo graditi u travnju ili svibnju 1034. pr. n. e. No u istom retku stoji da je to ujedno bilo “četiri stotine i osamdesete godine nakon izlaska sinova Izraelovih iz zemlje egipatske”. Opet valja napomenuti da je 480. ovdje redni broj, koji označava 479 cijelih godina. Dakle, ako brojci 1 034 dodamo 479, dolazimo do 1513. pr. n. e. kao godine izlaska Izraelaca iz Egipta. U 19. odlomku 2. dodatka objašnjeno je da je 1513. godine pr. n. e. abib (nisan) trebao Izraelcima postati “prvi mjesec u godini” (2. Mojs. 12:2) te da je dotad godina započinjala ujesen, mjesecom tišrijem. The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge (1957, 12. svezak, 474. stranica) u vezi s tim kaže: “Računanje godina kraljevanja zasniva se na godini koja je započinjala u proljeće. Ta se metoda podudara s onom koja je prevladavala u Babilonu.” Bez obzira na to kada je pri datiranju biblijskih razdoblja došlo do pomicanja početka godine s jeseni na proljeće, negdje u računanju vremena treba ili oduzeti ili dodati šest mjeseci.

9. (a) Kako se može izračunati kad je abrahamski savez stupio na snagu? (b) Na što se odnosi prvih 215 godina ‘boravka u tuđini’? (c) Koliko je Abraham bio star kad je na putu u Kanaan prešao Eufrat?

⁹ Od 1513. pr. n. e. do 1943. pr. n. e. U 2. Mojsijevoj 12:40, 41 Mojsije je napisao: “Sinovi Izraelovi, koji su boravili u Egiptu, u tuđini su boravili četiri stotine i trideset godina.” Iz te se rečenice može razumjeti da nisu cjelokupni ‘boravak u tuđini’ proveli u Egiptu. To je razdoblje započelo kad je Abraham na svom putu u Kanaan prešao Eufrat. Tada je na snagu stupio Jehovin savez s Abrahamom. Prvih 215 godina ‘boravka u tuđini’ odnosi se na boravak u Kanaanu, a drugih 215 godina na boravak u Egiptu. Nakon toga su se Izraelci posve oslobodili egipatske vlasti i stekli su nezavisnost 1513. pr. n. e.* U grčkoj Septuaginti, koja se temelji na hebrejskom tekstu starijem od masoretskog, nakon riječi “Egiptu” dodane su riječi “i u zemlji kanaanskoj”. Slično je i u Samarićanskom Pentateuhu.* U Galaćanima 3:17, gdje se također spominje 430 godina, potvrđuje se da je to razdoblje započelo kad je abrahamski savez stupio na snagu, naime kad je Abraham na svom putu u Kanaan prešao Eufrat. Dakle, to se dogodilo 1943. pr. n. e., kad je Abraham imao 75 godina (1. Mojs. 12:4).

10. Koji još dokaz potvrđuje ranije spomenuto datiranje događaja iz Abrahamova života?

¹⁰ Postoji još jedan dokaz za gornji izračun: U Djelima apostolskim 7:6 kaže se da je Abrahamovo potomstvo bilo tlačeno četiri stotine godina. Budući da je Jehova prekinuo njihovo tlačenje u Egiptu 1513. pr. n. e., ono je očigledno počelo 1913. pr. n. e. Bilo je to pet godina nakon rođenja Izaka i odgovara vremenu kad je u dan u koji je Izak bio odbijen od prsa Jišmael ‘ismijavao’ Izaka (1. Mojs. 15:13; 21:8, 9).

11. Na temelju čega se mogu datirati događaji unazad sve do općeg potopa?

¹¹ Od 1943. pr. n. e. do 2370. pr. n. e. Već smo spomenuli da je Abraham imao 75 godina kad je 1943. godine pr. n. e. došao u Kanaan. Na temelju tog podatka mogu se datirati događaji unazad sve do Noinog vremena. Pri tome su potrebni podaci koje nalazimo u 1. Mojsijevoj 11:10–12:4. To izračunavanje, kojim dolazimo do broja od 427 godina, vrši se na sljedeći način:

Dodamo li 1943. godini pr. n. e. 427 godina, dolazimo do 2370. pr. n. e. Dakle, biblijska kronologija pokazuje da je Noin potop počeo 2370. pr. n. e.

12. Na temelju čega se mogu datirati događaji unazad sve do stvaranja Adama?

¹² Od 2370. pr. n. e. do 4026. pr. n. e. Vratimo li se još dalje u povijest, ustanovit ćemo da na temelju biblijskih podataka možemo datirati događaje unazad od potopa pa sve do stvaranja Adama. Za to su nam potrebni podaci iz 1. Mojsijeve 5:3-29 i 7:6, 11. Izračun se vrši na sljedeći način:

Dodamo li prethodno spomenutoj 2370. godini pr. n. e. 1 656 godina, dolazimo do 4026. godine pr. n. e. kao godine stvaranja Adama. Adam je vjerojatno stvoren ujesen, budući da u većini drevnih kalendara godina započinje ujesen.

13. (a) Koje godine započinje povijest ljudskog roda? (b) Kako znamo da nakon stvaranja čovjeka nije odmah započeo Jehovin dan odmora?

¹³ No zašto je sve to važno za nas? U prvom (engleskom) izdanju ove knjige iz 1963. stajalo je: “Znači li to da je do 1963. godine prošlo 5 988 godina od ‘dana’ u koji je Jehova ‘počinuo od svega djela svojega’? (1. Mojs. 2:3). Ne, jer Jehovin dan odmora nije započeo odmah nakon stvaranja Adama. Nakon što je stvorio Adama, a još uvijek u šestom danu stvaranja, Jehova je, po svemu sudeći, stvarao daljnje vrste ptica i drugih životinja. Isto tako, rekao je Adamu da daje imena životinjama, za što je očito trebalo nešto vremena, a potom je stvorio i Evu (1. Mojs. 2:18-22; vidi i bilješku za 19. redak). Vrijeme koje je proteklo od stvaranja Adama do kraja ‘šestog dana’ treba oduzeti od 5 988 godina da bismo saznali koliko je vremena prošlo od početka ‘sedmog dana’ do [1963]. Nije dobro biblijsku kronologiju koristiti za nagađanja o datumima koji još uvijek leže u budućnosti (Mat. 24:36).”*

14. U čemu je prednost biblijskog izvještaja o postanku ljudskog roda pred čovjekovim hipotezama i teorijama?

¹⁴ No što reći o tvrdnjama znanstvenika da je čovjek na Zemlji već stotinama tisuća ili čak milijunima godina? Za razliku od događaja opisanih u Bibliji, nijedna takva tvrdnja ne može se potkrijepiti povijesnim pisanim izvorima. Zapanjujući podaci o starosti “pračovjeka” temelje se na pretpostavkama koje se ne mogu dokazati. Zapravo, svjetovna povijest može kronološki pouzdano odrediti događaje koji sežu tek nekoliko tisuća godina u prošlost. Na Zemlji su se dogodile brojne promjene i kataklizme, kao što je opći potop u Noino vrijeme, koji je u velikoj mjeri poremetio slojeve stijena i fosilne ostatke. Stoga pokušaji znanstvenika da datiraju pretpotopne događaje nisu ništa drugo do iznimno nesigurno nagađanje.* Nasuprot svim tim proturječnim čovjekovim hipotezama i teorijama, Biblija djeluje vrlo logično jer donosi jasan, skladan izvještaj o postanku ljudskog roda i dobro dokumentiranu povijest Jehovinog izabranog naroda.

15. Kako bi na nas trebalo utjecati proučavanje Biblije?

¹⁵ Proučavanje Biblije i razmišljanje o djelima Upravitelja Vremena, velikog Boga Jehove, trebalo bi nam pomoći da shvatimo koliko smo neznatni. Smrtni je čovjek doista malen u usporedbi sa svemoćnim Bogom, koji je prije mnogo tisuća godina u veličanstvenom činu stvaranja učinio ono što Biblija tako jednostavno opisuje riječima: “U početku stvorio je Bog nebo i zemlju” (1. Mojs. 1:1).

16. (a) Kojim su redoslijedom bila napisana četiri Evanđelja? (b) Na temelju kojih podataka možemo utvrditi kad je započela Isusova služba? (c) Kojim su redoslijedom opisivani događaji u raznim Evanđeljima i što je značajno u Ivanovom Evanđelju?

¹⁶ Četiri nadahnuta izvještaja o Isusovom zemaljskom životu najvjerojatnije su napisana sljedećim redoslijedom: Matej (otprilike 41. n. e.), Luka (otprilike u razdoblju između 56. i 58. n. e.), Marko (otprilike u razdoblju između 60. i 65. n. e.) i Ivan (otprilike 98. n. e.). Kao što je bilo objašnjeno u prethodnom poglavlju, na temelju sadržaja Luke 3:1-3 i podatka da je Tiberije postao car 14. n. e., dolazimo do 29. godine n. e. kao početne godine Isusove znamenite službe na Zemlji. Iako u Matejevom Evanđelju događaji nisu uvijek opisani onim redom kojim su se i događali, u većini slučajeva preostala tri Evanđelja, kako se čini, opisuju te znamenite događaje pravim vremenskim slijedom. Priložena tabela donosi pregled tih događaja. Vrijedi zapaziti da Ivanovo Evanđelje, koje je bilo napisano više od 30 godina nakon preostala tri, dopunjava povijesni osvrt podacima koje nisu spomenuli ostali evanđelisti. Osobito je značajno to što Ivan očigledno spominje četiri Pashe u toku Isusove zemaljske službe, a to potvrđuje da je njegova služba trajala tri i pol godine i da je završila 33. n. e.* (Ivan 2:13; 5:1; 6:4; 12:1; 13:1).

17. Čime se još može potvrditi datum Isusove smrti?

¹⁷ Postoje i drugi dokazi da je Isus umro 33. n. e. Prema Mojsijevu Zakonu, 15. je nisan uvijek smatran šabatom, bez obzira na to u koji je dan padao. Ako se podudarao s redovnim tjednim šabatom, zvao se “veliki” šabat, a Ivan 19:31 pokazuje da je takav šabat uslijedio dan nakon Isusove smrti, koja se, prema tome, dogodila u petak. A 14. nisana u petak nije padao ni 31. ni 32. godine n. e., nego samo 33. n. e. Stoga je jasno da je Isus umro 14. nisana 33. n. e.*

18. (a) Što je Danijel prorekao o 69 “tjedana”? (b) Kada je to razdoblje, prema Nehemijinom zapisu, započelo? (c) Na temelju čega možemo utvrditi kad je Artakserks počeo vladati?

¹⁸ Sedamdeseti “tjedan”, 29-36. n. e. O vremenskim odrednicama Isusove službe govori i Danijel 9:24-27, gdje je prorečeno da će proći 69 godišnjih tjedana (483 godine) “od časa kad izađe riječ da se Jeruzalem obnovi i ponovno sagradi pa do Mesijanskog Vođe”. Prema Nehemiji 2:1-8, ta je riječ izašla “dvadesete godine [perzijskoga] kralja Artakserksa”. Kada je Artakserks počeo vladati? Njegov otac i prethodnik, Kserkso, umro je u drugoj polovici 475. pr. n. e. Dakle, godina Artakserksova ustoličenja započela je 475. pr. n. e., a jake dokaze za to nalazimo u grčkim, perzijskim i babilonskim izvorima. Naprimjer, grčki povjesničar Tukidid (koji je postao čuven zbog točnosti svojih zapisa) piše da je grčki državnik Temistoklo pobjegao u Perziju ka kralju Artakserksu “koji je nedavno sjeo na prijestolje”. A na temelju zapisa Diodora Sikula, grčkog povjesničara iz prvog stoljeća pr. n. e., utvrđujemo da je Temistoklo umro 471/470. pr. n. e. Nakon što je pobjegao iz svoje zemlje, Temistoklo je od Artakserksa zatražio dopuštenje da uči perzijski jezik godinu dana prije nego što bi se pojavio pred njim, a to je dopuštenje i dobio. Dakle, Temistoklo se nije mogao naseliti u Perziji nakon 472. pr. n. e., a čini se opravdanim zaključiti da je u Perziju stigao 473. pr. n. e. To je bilo vrijeme kad je Artakserks “nedavno sjeo na prijestolje”.*

19. (a) Kako možemo brojeći godine od “dvadesete godine kralja Artakserksa” utvrditi vrijeme Mesijinog pojavljivanja? (b) Kako se od te godine ispunjavalo proročanstvo o 70 “tjedana”?

¹⁹ Dakle, ‘dvadeseta godina kralja Artakserksa’ je 455. pr. n. e. Brojimo li od nje 483 godine (69 “tjedana”) i imamo li pritom na umu da na prijelazu u novu eru ne postoji nulta godina, dolazimo do zaključka da se ‘Mesijanski Vođa’ pojavio 29. n. e. Isus je postao Mesijom kad je ujesen te godine bio kršten i pomazan svetim duhom. U proročanstvu je također stajalo: “U polovici [sedamdesetog] tjedna ukinut će žrtvu i žrtveni dar.” To se dogodilo onda kad su predodžbene žrtve koje su Židovi prinosili izgubile svoju vrijednost zato što je Isus žrtvovao samoga sebe. Izraz ‘polovica tjedna’ odnosi se na razdoblje od tri i pol godine, koje je završilo u proljeće 33. n. e., kad je Isus bio pogubljen. Međutim, u proročanstvu je stajalo i sljedeće: “On će jedan tjedan [cijeli 70. tjedan] zadržati na snazi savez za mnoge.” To znači da je Jehova Židovima iskazivao posebnu naklonost i dalje, odnosno tijekom sedam godina od 29. do 36. n. e. Tek nakon toga otvorila se mogućnost da i neobrezani narodi, neznabošci, postanu članovi duhovnog Izraela, što je postalo očito pri obraćenju Kornelija 36. n. e.* (Djela 10:30-33, 44-48; 11:1).

20. Kako nam svjetovna povijest u kombinaciji s biblijskim zapisom omogućava da utvrdimo vrijeme Herodove smrti i događaja koji su joj prethodili?

²⁰ Od 33. n. e. do 49. n. e. Za datiranje događaja iz tog razdoblja poslužit će nam 44. godina n. e. Josip Flavije piše (Židovske starine, 19. knjiga, 8. poglavlje, 2. odlomak, 351) da je Herod Agripa I vladao tri godine nakon što je na vlast u Rimu došao car Klaudije (to se dogodilo 41. n. e.). U povijesti je poznato da je taj Herod umro 44. n. e.* Biblija pak kaže da je neposredno prije Herodove smrti Agab “po duhu” prorekao da će zavladati velika glad, da je apostol Jakov bio pogubljen mačem te da je Petar završio u zatvoru (u vrijeme Pashe) iz kojega je čudom bio oslobođen. Svi ti događaji mogu se smjestiti u 44. n. e. (Djela 11:27, 28; 12:1-11, 20-23).

21. Na temelju čega možemo okvirno odrediti vrijeme prvog Pavlovog misionarskog putovanja?

²¹ Prorečena glad zavladala je 46. n. e. Stoga su vjerojatno nekako u to vrijeme Pavao i Barnaba ‘isporučili pomoć u Jeruzalemu’ (Djela 12:25). Nakon što su se vratili u sirijsku Antiohiju, sveti ih je duh uputio da krenu na prvo misionarsko putovanje, na kojem su prošli Cipar i brojne gradove i krajeve u Maloj Aziji.* To se putovanje vjerojatno odvijalo od proljeća 47. n. e. do jeseni 48. n. e., pri čemu su jednu zimu proveli u Maloj Aziji. Čini se da je Pavao sljedeću zimu proveo u sirijskoj Antiohiji, u koju se vratio, i tako dolazimo do proljeća 49. n. e. (Djela 13:4–14:28).

22. Kako možemo utvrditi vrijeme dva Pavlova posjeta Jeruzalemu spomenuta u 1. i 2. poglavlju poslanice Galaćanima?

²² Zapis iz 1. i 2. poglavlja poslanice Galaćanima se, po svemu sudeći, nadovezuje na te događaje. U tim poglavljima Pavao spominje svoja druga dva posjeta Jeruzalemu nakon svog obraćenja — jedan “nakon tri godine” i drugi “nakon četrnaest godina” (Gal. 1:17, 18; 2:1). Ako su ta dva broja redni brojevi, kako je bio običaj izražavati se u ono vrijeme, te ako je do Pavlovog obraćenja došlo rano u apostolsko doba, kao što bi se moglo zaključiti iz zapisa, to bi značilo da se izrazi “tri godine” odnosno “četrnaest godina” odnose na razdoblje 34-36. n. e. odnosno 36-49. n. e.

23. Na temelju čega se može zaključiti da se i 2. poglavlje Galaćanima i 15. poglavlje Djela apostolskih odnose na Pavlov posjet Jeruzalemu 49. n. e.?

²³ Izgleda da je Pavlov drugi posjet Jeruzalemu spomenut u Galaćanima bio povezan s pitanjem obrezanja, budući da Pavao kaže kako se čak ni njegov pratilac Tit nije morao obrezati. Ako se radi o onom istom posjetu na kojem je donesena odluka o obrezanju, što je opisano u Djelima apostolskim 15:1-35, mogli bismo zaključiti da je to bilo 49. n. e., jer bi se ta godina dobro uklapala između Pavlovog prvog i drugog misionarskog putovanja. Osim toga, prema Galaćanima 2:1-10, Pavao je iskoristio tu priliku da “pred istaknutom braćom” jeruzalemske skupštine iznese dobru vijest koju je propovijedao, ‘da bude siguran da nije trčao uzalud’. Logično je da bi ih o tome izvijestio već nakon svog prvog misionarskog putovanja. Pavao je taj put posjetio Jeruzalem ‘jer je dobio objavu s neba’.

24. Kada je Pavao bio na svom drugom misionarskom putovanju i iz kojeg razloga očigledno nije došao u Korint sve do pretkraj 50. n. e.?

²⁴ Pavlovo drugo misionarsko putovanje, otprilike od 49. do 52. n. e. Nakon što se vratio iz Jeruzalema, Pavao je neko vrijeme proveo u sirijskoj Antiohiji. Stoga mora da je ljeto 49. n. e. već prilično bilo odmaklo kad je otamo krenuo na svoje drugo putovanje (Djela 15:35, 36). To je putovanje bilo mnogo opsežnije od prvog i morao je prezimiti u Maloj Aziji. Najvjerojatnije se u proljeće 50. n. e. odazvao na poziv Makedonca i kročio na tlo Europe. Ondje je propovijedao i osnovao skupštine u Filipima, Solunu, Bereji i Ateni. Tako je ujesen 50. n. e. došao i u Korint (u pokrajini Ahaji), nakon što je prošao gotovo 2 100 kilometara, i to većinom pješice (Djela 16:9, 11, 12; 17:1, 2, 10, 11, 15, 16; 18:1). Iz Djela apostolskih 18:11 saznajemo da je tamo ostao godinu i pol. Tako smo došli do početka 52. n. e. Kad je prošla zima, Pavao je mogao preko Efeza otploviti u Cezareju. Nakon što je “otišao gore” — po svemu sudeći u Jeruzalem — i pozdravio tamošnju skupštinu, vratio se na svoje polazište u sirijsku Antiohiju vjerojatno u ljeto 52. n. e.* (Djela 18:12-22).

25. (a) Koje arheološko otkriće ide u prilog tvrdnji da je Pavao prvi put bio u Korintu od 50. do 52. n. e.? (b) Kako to potvrđuje i izjava da su Akvila i Priscila onamo ‘nedavno došli iz Italije’?

²⁵ Jedno arheološko otkriće ide u prilog tvrdnji da je Pavao prvi put bio u Korintu od 50. do 52. n. e. Radi se o dijelu jednog natpisa, odgovoru rimskog cara Klaudija Cezara Delfijcima u Grčkoj. On sadrži riječi: “[Lucije Ju]nije, Galion, (...) prokonzul.” Povjesničari se uglavnom slažu da broj 26, koji se također nalazi u tekstu, označava da je Klaudije dotad već 26. put bio aklamacijom proglašen carem. Drugi natpisi otkrivaju da je Klaudije aklamacijom bio proglašen carem 27. put prije 1. kolovoza 52. n. e. Služba prokonzula trajala je godinu dana, a započinjala je početkom ljeta. Prema tome, Galionova prokonzulska služba u Ahaji trajala je, po svemu sudeći, od ljeta 51. do ljeta 52. n. e. “A dok je Galion bio prokonzul Ahaje, Židovi su složno ustali na Pavla i odveli ga pred sudačku stolicu.” Nakon što ga je Galion oslobodio, Pavao je “ondje ostao još dosta dana”, a potom je otplovio u Siriju (Djela 18:11, 12, 17, 18). Sve to, kako izgleda, potvrđuje da je Pavlov 18-mjesečni boravak u Korintu završio u proljeće 52. n. e. Daljnju vremensku naznaku nalazimo u izjavi da je po dolasku u Korint Pavao “našao (...) nekog Židova po imenu Akvila, rodom iz Ponta, koji je nedavno došao iz Italije, i njegovu ženu Priscilu, jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim” (Djela 18:2). Povjesničar Pavao Orozije, koji je djelovao početkom petog stoljeća, piše da je nalog o izgonu Klaudije izdao devete godine svog vladanja, odnosno 49. n. e. ili početkom 50. n. e. Prema tome, Akvila i Priscila mogli su doći u Korint pred jesen te godine, što bi značilo da je Pavao tamo boravio od jeseni 50. n. e. do proljeća 52. n. e.*

26. Kako se mogu datirati etape Pavlovog trećeg misionarskog putovanja?

²⁶ Pavlovo treće misionarsko putovanje, otprilike 52-56. n. e. Nakon što je u sirijskoj Antiohiji “proveo neko vrijeme”, Pavao je ponovno krenuo u Malu Aziju i vjerojatno je stigao u Efez do zime 52/53. n. e. (Djela 18:23; 19:1). Pavao je “tri mjeseca” a potom još “dvije godine” propovijedao u Efezu, a zatim je krenuo u Makedoniju (Djela 19:8-10). Kasnije je nadglednike iz Efeza podsjetio da je kod njih služio “tri godine”, no tu se vjerojatno poslužio okruglim brojem (Djela 20:31). Pavao je, po svemu sudeći, otišao iz Efeza nakon Pedesetnice, početkom 55. n. e., i krenuo prema Grčkoj, točnije u Korint, da bi tamo stigao prije zime i prezimio tri mjeseca. Potom se do Pashe 56. n. e. vratio na sjever u Filipe. Otamo je otplovio u Troadu, prošao kroz Milet, stigao u Cezareju i na koncu je do Pedesetnice 56. n. e. stigao u Jeruzalem* (1. Kor. 16:5-8; Djela 20:1-3, 6, 15, 16; 21:8, 15-17).

27. Kako se mogu datirati događaji zaključno s Pavlovim prvim zatvaranjem u Rimu?

²⁷ Završne godine biblijskog doba, 56-100. n. e. Pavao je bio uhićen ubrzo nakon što je stigao u Jeruzalem. Odveli su ga u Cezareju i ondje je u pritvoru proveo dvije godine, dok Feliksa na mjestu upravitelja nije naslijedio Fest (Djela 21:33; 23:23-35; 24:27). Izgleda da se Festov dolazak na mjesto upravitelja i Pavlov odlazak u Rim, koji je potom uslijedio, mogu smjestiti u 58. godinu n. e.* Nakon što je Pavao doživio brodolom i prezimio na Malti, u Rim je stigao otprilike 59. n. e. Biblijski izvještaj navodi da je u pritvoru u Rimu propovijedao i poučavao ljude dvije godine, odnosno otprilike do 61. n. e. (Djela 27:1; 28:1, 11, 16, 30, 31).

28. Koje bi se godine logično mogle povezati s događajima s kraja Pavlova života?

²⁸ Premda povijesni zapis u knjizi Djela apostolska tu završava, postoje neke naznake da je Pavao tom prilikom bio oslobođen i da je nastavio misionarsku službu na Kreti, u Grčkoj i u Makedoniji. Nije poznato je li stigao i do Španjolske. Pavao je vjerojatno umro mučeničkom smrću po nalogu cara Nerona ubrzo nakon što je posljednji put bio zatvoren u Rimu, a to je bilo otprilike 65. n. e. Svjetovna povijest tvrdi da se veliki požar u Rimu dogodio u srpnju 64. n. e., nakon čega se Neron silovito okomio na kršćane. Boravak u zatvoreničkim okovima koje Pavao spominje te njegovo pogubljenje logično se mogu uklopiti u to razdoblje (2. Tim. 1:16; 4:6, 7).

29. Kad je završilo apostolsko doba i koje su biblijske knjige zadnje bile napisane?

²⁹ Apostol Ivan je pet svojih knjiga napisao pri kraju razdoblja progonstva koje je uzrokovao car Domicijan. Navodno se Domicijan tijekom zadnje tri godine svoje vladavine (koja je trajala od 81. do 96. n. e.) ponašao kao luđak. Ivan je Otkrivenje napisao otprilike 96. n. e., tijekom svog izgnanstva na otoku Patmosu.* Evanđelje i tri svoje poslanice napisao je u Efezu ili njegovoj okolici nakon što je bio pušten na slobodu. On je kao posljednji apostol umro oko 100. n. e.

30. Zašto je dobro proučavati biblijske kronološke podatke?

³⁰ Dakle, jasno je da uspoređivanjem događaja koje opisuje svjetovna povijest s kronološkim podacima iz same Biblije i njenim proročanstvima, možemo prilično točno utvrditi kada su se zbivali pojedini događaji o kojima govori Biblija. Međusobni sklad biblijskih kronoloških podataka jača naše povjerenje da je Sveto pismo doista Božja riječ.