Studeni

Gledajući iz naše ograničene perspektive, mogli bismo zaključiti da je Jona bio nepouzdan, pa čak i neposlušan. Njemu je sam Jehova zapovjedio da Ninivi objavi osudu. No umjesto da ga posluša, Jona se ukrcao na brod koji je išao u suprotnom smjeru, “daleko od Jehove” (Jona 1:1–3). Bi li ti ponovno ukazao povjerenje Joni i dao mu još jednu šansu da izvrši svoj zadatak? Lako je moguće da ne bi. No Jehova je smatrao da on to zaslužuje (Jona 3:1, 2). Kakav je Jona zapravo bio čovjek vidi se po onome što je rekao Jehovi u molitvi (Jona 2:1, 2, 9). Ta molitva – nesumnjivo jedna od mnogih koje je uputio Bogu – pomaže nam da u Joni ne vidimo samo čovjeka koji se oglušio na Božju zapovijed, već da ga vidimo u sasvim drugačijem svjetlu. Jonine riječi otkrivaju da je bio ponizan i zahvalan te da je čvrsto odlučio poslušati Jehovu. Stoga je posve razumljivo da se Jehova nije usredotočio na njegove greške. On je uslišio Joninu molitvu te ga je i dalje koristio kao svog proroka. Uistinu je važno da svaki starješina sasluša činjenice prije nego što nekome da savjet! (w20.04 15 odl. 4–6).

Kršćani u 1. stoljeću prihvatili su Isusova učenja i tražili su vodstvo svetog duha kako bi razumjeli Božju Riječ. Oni su istraživali Pisma kako bi se uvjerili da se ta učenja temelje na njima (Djela 17:11, 12; Hebr. 5:14). Njihova se vjera nije temeljila samo na osjećajima i oni nisu služili Jehovi naprosto zato što im je bilo lijepo družiti se sa suvjernicima. Vjera koju su izgradili temeljila se na dobrom poznavanju Boga (Kol. 1:9, 10). Istine iz Božje Riječi nikad se ne mijenjaju (Psal. 119:160). Naprimjer, one se ne mijenjaju ako nas neki suvjernik uvrijedi ili ako počini težak grijeh. One se ne mijenjaju ni kad se suočimo s problemima. Stoga trebamo dobro poznavati biblijska učenja i biti uvjereni da su ona istinita. Snažna vjera koju smo izgradili na temelju biblijskih učenja pomoći će nam da ostanemo vjerni Jehovi kad nas snađu kušnje. Takva je vjera poput sidra koje nam daje stabilnost u životnim olujama (w20.07 9 odl. 6–7).

U Isusovim očima ono što činimo za njegovu pomazanu braću zapravo činimo njemu (Mat. 25:34–40). Pomazanike podupiremo prvenstveno tako što se trudimo koliko god možemo poučavati druge, kao što nam je Isus i zapovjedio (Mat. 28:19, 20). Kristova braća samo uz pomoć “drugih ovaca” mogu dovršiti veliko djelo propovijedanja koje se sada provodi diljem svijeta (Ivan 10:16). Ako i ti pripadaš drugim ovcama, znaj da svaki put kad sudjeluješ u tom djelu, pokazuješ ljubav ne samo pomazanicima nego i Isusu. Prijateljstvo s Jehovom i Isusom gradimo i tako što koristimo svoja financijska sredstva da bismo podupirali djelo koje oni predvode (Luka 16:9). Naprimjer, možemo davati priloge za djelo Kraljevstva. Između ostalog, ti se prilozi koriste za pružanje humanitarne pomoći. Osim toga, možemo financijski podupirati svoju skupštinu te pomagati onima za koje osobno znamo da im treba pomoć (Izr. 19:17; w20.04 24 odl. 12–13).

Kao što je bilo prorečeno, kralj sjevera nije mario “za Boga otaca svojih”. Kako je to pokazao? Želeći stati na kraj svim religijama, Sovjetski Savez nastojao je oduzeti moć tradicionalnim crkvama i vjerskim zajednicama. Zato su sovjetske vlasti još 1918. donijele odredbu kojom je položen temelj za to da se djecu u školama uči da nema Boga. A kako je kralj sjevera slavio “boga tvrđava”? U namjeri da učvrsti svoju vlast, Sovjetski Savez trošio je ogromne količine novca na stvaranje velike vojske i proizvodnju ogromnog arsenala nuklearnog oružja. I kralj sjevera i kralj juga na koncu su nagomilali dovoljno naoružanja da pobiju milijarde ljudi. Kralj sjevera podupro je kralja juga u ostvarenju jednog značajnog cilja. Zajedno su postavili “gadost koja pustoši” – Ujedinjene narode (Dan. 11:31; w20.05 6–7 odl. 16–17).

Tko može sudjelovati u traženju neaktivnih osoba? To mogu svi objavitelji u skupštini, uključujući i starješine, pionire te braću i sestre kojima je neki član obitelji postao neaktivan. Imaš li prijatelja ili člana obitelji koji je neaktivan? Jesi li naišao na neaktivnu osobu dok si propovijedao od kuće do kuće ili na nekom javnom mjestu? Ako ti je osoba dala svoju adresu ili broj telefona, te podatke možeš proslijediti starješinama u svojoj skupštini. Naš brat Thomas, koji služi kao starješina, kaže: “Najprije pitam braću i sestre znaju li gdje sada žive neaktivne osobe iz naše skupštine. Pitam objavitelje sjećaju li se nekoga tko više ne dolazi na sastanke. Kasnije, kad posjetim neaktivnu braću i sestre, pitam ih za njihovu djecu i druge članove obitelji. Neki od njih vodili su svoju djecu na sastanke i ta su djeca nekad možda bila objavitelji. I njima možemo pomoći da se vrate Jehovi” (w20.06 24 odl. 1; 25 odl. 6–7).

Od svih živih stvorenja na Zemlji, samo ljudi mogu pamtiti i analizirati ono što su doživjeli u prošlosti i iz toga izvući moralne pouke. Zahvaljujući tome možemo promijeniti svoje stavove i način života te postati bolje osobe (1. Kor. 6:9–11; Kol. 3:9, 10). Zapravo, možemo izvježbati svoju savjest tako da bude u stanju razlikovati dobro i zlo (Hebr. 5:14). Isto tako, možemo naučiti pokazivati ljubav, suosjećanje i milosrđe. A možemo razviti i ispravan osjećaj za pravdu. Kako možemo pokazati da smo zahvalni za sposobnost pamćenja koju smo dobili od Boga? Između ostalog tako da uvijek imamo na umu koliko nam je puta Jehova u prošlosti pomagao i tješio nas. Tako ćemo ojačati svoje uvjerenje u to da će nam pomagati i u budućnosti (Psal. 77:12; 78:4, 7). Osim toga, trebamo pamtiti ono što su drugi učinili za nas i pokazati im zahvalnost za to. Znanstvenici su otkrili da su zahvalni ljudi obično sretniji (w20.05 23 odl. 12–13).

Zamisli samo kako se Mojsije osjećao dok je šćućuren u pukotini jedne stijene promatrao odsjaj Jehovine slave. U Uvidu u Sveto pismo stoji: “To je vjerojatno bilo najveličanstvenije iskustvo koje je ikoji čovjek doživio prije dolaska Isusa Krista.” Mojsije je čuo sljedeće riječi, koje je očito izgovorio jedan anđeo: “Jehova! Jehova! Bog milosrdan i dobrostiv, spor na gnjev, pun milosti i istine, koji milost svoju čuva za tisuće, oprašta prijestupe, krivnju i grijehe” (Izl. 33:17–23; 34:5–7). Možda se Mojsije znao sjetiti tog događaja kad bi upotrijebio ime Jehova. Kad koristimo ime Jehova, bilo bi dobro da razmišljamo o tome kakav je Jehova kao osoba. Trebamo se prisjetiti njegovih osobina, kao što su moć, mudrost, pravednost i ljubav. Razmišljanje o tim i drugim njegovim osobinama može nas potaknuti da ga još više poštujemo (Psal. 77:11–15; w20.06 8–9 odl. 3–4).

Isus je rekao da će se njegovi učenici moći prepoznati po međusobnoj ljubavi (Ivan 13:34, 35). No da bismo izgradili jaku vjeru, nije dovoljno samo prepoznati da među Božjim narodom vlada prava ljubav. Naša se vjera ne smije temeljiti samo na ljubavi koja vlada među pripadnicima Božjeg naroda. Zašto? Razmisli o sljedećem. Kako bi reagirao da netko od tvojih suvjernika – možda čak neki starješina ili pionir – počini težak grijeh? Ili što ako te neki brat ili sestra na neki način povrijedi? Što bi učinio kad bi netko postao otpadnik i počeo tvrditi da ono u što mi vjerujemo nije istina? U takvim situacijama mogao bi se spotaknuti i prestati služiti Jehovi. Iz toga možeš izvući važnu pouku: Ako bi svoju vjeru u Boga gradio samo na onome što drugi čine, umjesto na svom odnosu s Jehovom, ona ne bi bila čvrsta. Kad graditelji grade neku kuću, ne koriste samo mekane materijale nego i one koji su čvrsti i otporni. Tako i ti trebaš graditi svoju vjeru ne samo na osjećajima nego i na čvrstim dokazima te snažnim i logičnim argumentima. Trebaš se uvjeriti da Biblija naučava istinu o Jehovi (Rim. 12:2; w20.07 8 odl. 2–3).

Mnoga iskustva pokazuju da anđeli surađuju s nama i pomažu nam pronaći neaktivne osobe koje čeznu za time da se vrate Jehovi (Otkr. 14:6). Naprimjer, naš brat Silvio iz Ekvadora usrdno je molio Jehovu da mu pošalje nekoga tko će mu pomoći da se vrati u skupštinu. Dok se još molio, na vrata su mu pozvonila dvojica starješina. U razgovoru koji je uslijedio starješine su mu počeli brižno pomagati. Pomaganje duhovno slabima da se vrate Jehovi donijet će nam mnogo radosti. Pionir po imenu Salvador, koji se posebno trudi pomagati neaktivnoj braći, kaže: “Kad pomislim na one koji su se vratili, ponekad mi dođe da zaplačem od sreće. Presretan sam svaki put kad Jehova spasi iz Sotoninog svijeta neku od svojih voljenih ovaca. Jako mi je drago što imam priliku surađivati s njim u tome.” Ako si postao neaktivan, budi uvjeren da te Jehova još uvijek voli. Jehova čeka da mu se vratiš i rado će te primiti natrag (w20.06 29 odl. 16–18).

Jehova, naš Veliki Učitelj, u svojoj je Riječi dao zapisati razne izvještaje kako bi nam putem njih dao vrijedne pouke (Iza. 30:21). Puno možemo naučiti iz izvještaja o onima koji su pokazivali osobine koje su Bogu po volji. A puno učimo i iz toga što se dogodilo onima koji nisu pokazivali te lijepe osobine (Psal. 37:37; 1. Kor. 10:11). Razmisli o tome što se dogodilo kralju Šaulu. On je u početku bio skroman mladić. Bio je svjestan svojih ograničenja i čak se ustručavao preuzeti veće odgovornosti (1. Sam. 9:21; 10:20–22). No ubrzo nakon što je postao kralj, Šaul se uzoholio i počeo je činiti ono na što nije imao pravo. Jednom prilikom izgubio je strpljenje dok je čekao proroka Samuela i prinio je žrtvu paljenicu iako nije bio ovlašten za to. Zbog toga je izgubio Jehovinu naklonost, a na koncu i kraljevsku vlast (1. Sam. 13:8–14). Izvucimo pouku iz onoga što se dogodilo Šaulu i pazimo da i mi ne učinimo nešto na što nemamo pravo (w20.08 10 odl. 10–11).

Istina je da je Jehova preko Krista dao skupštini “ljude na dar” (Efež. 4:8). Među njima su članovi Vodećeg tijela, pomoćnici Vodećeg tijela, članovi odbora podružnica, pokrajinski nadglednici, voditelji raznih biblijskih škola i tečajeva, skupštinski starješine i sluge pomoćnici. Sva ta braća imenovana su svetim duhom kako bi se brinula za Jehovine dragocjene ovce i jačala skupštinu (1. Petr. 5:2, 3). Braća su imenovana svetim duhom kako bi izvršavala razne zadatke. Kao što dijelovi tijela, primjerice ruke i noge, rade na dobrobit cijelog tijela, tako i braća koja su imenovana svetim duhom marljivo rade na dobrobit cijele skupštine. Oni to ne čine zato da bi ih drugi hvalili. Njima je cilj duhovno jačati svoju braću i sestre (1. Sol. 2:6–8). Uistinu smo zahvalni Jehovi što imamo takvu nesebičnu, duhovno zrelu braću (w20.08 21 odl. 5–6).

Između ostalog, mi propovijedamo zato što vidimo da su ljudi “izmučeni i zapostavljeni” te znamo da je prijeko potrebno da saznaju istinu o Kraljevstvu (Mat. 9:36). Jehova želi da sve vrste ljudi dobro upoznaju istinu i da se spase (1. Tim. 2:4). Razmišljanje o tome što se postiže propovijedanjem također nas može motivirati da postanemo objavitelji. Mi spašavamo živote ljudi (Rim. 10:13–15; 1. Tim. 4:16). Osim toga, potrebna nam je prikladna “oprema” za propovijedanje, a trebamo znati i kako je koristiti. Isus je svojim učenicima dao jasne upute o tome kako propovijedati dobru vijest. Rekao im je što da ponesu sa sobom, gdje da propovijedaju i što da govore ljudima (Mat. 10:5–7; Luka 10:1–11). U današnje vrijeme Jehovina organizacija brine se da imamo alat za poučavanje, koji se pokazao vrlo djelotvornim. Osim toga, dobivamo pouku kako se služiti tim alatom. Ta nam pouka pomaže da steknemo samopouzdanje i razvijemo vještine koje su nam potrebne da budemo dobri propovjednici (2. Tim. 2:15; w20.09 4 odl. 6–7, 10).

Možeš li zamisliti koliko se apostol Ivan obradovao kad je čuo da oni kojima je pomogao da upoznaju istinu i dalje vjerno služe Jehovi unatoč mnogim problemima? Ivan je davao sve od sebe da ojača vjeru tih vjernih kršćana koji su bili njegova duhovna djeca. I mi smo sretni kad naša djeca ili osobe kojima smo pomogli da upoznaju istinu predaju svoj život Jehovi i nastave mu ustrajno služiti (3. Ivan. 3). Otprilike 98. godine Jehovin sveti duh nadahnuo je Ivana da napiše tri poslanice. Ivan ih je napisao kako bi potaknuo vjerne kršćane da sačuvaju vjeru u Isusa i nastave živjeti po istini. Ivana je jako brinulo to što su lažni učitelji loše utjecali na skupštine (1. Ivan. 2:18, 19, 26). Ti su otpadnici tvrdili da poznaju Boga, ali nisu se držali njegovih zapovijedi (w20.07 20 odl. 1–3).

Mi vjerujemo u poruku koju objavljujemo, pa je želimo prenijeti što je moguće većem broju ljudi. Vjerujemo i obećanjima koja su zapisana u Božjoj Riječi (Psal. 119:42; Iza. 40:8). Vidimo kako se u naše vrijeme ispunjavaju biblijska proročanstva. Imamo prilike vidjeti i kako se ljudima život mijenja nabolje kad počnu primjenjivati biblijske savjete. Na temelju tih dokaza još smo više uvjereni da je dobra vijest o Kraljevstvu poruka koju svi ljudi trebaju čuti. Osim toga, mi vjerujemo u Jehovu, od kojeg dolazi poruka koju objavljujemo, a i u Isusa, kojeg je on postavio za kralja Božjeg kraljevstva. U kakvim god da se okolnostima nađemo, Jehova će uvijek biti naše utočište i snaga (Psal. 46:1–3). Isto tako, uvjereni smo da Isus s neba vodi djelo propovijedanja, koristeći pritom moć i vlast koju je dobio od Jehove (Mat. 28:18–20). Vjera jača naše uvjerenje da će Jehova blagosloviti naš trud (w20.09 12 odl. 15–17).

Ponekad se sestre suočavaju s nekim specifičnim problemom i trebaju nekoga tko će se zauzeti za njih (Iza. 1:17). Naprimjer, udovica ili razvedena sestra možda treba nekoga tko će joj pomoći oko poslova koje je nekad obavljao njen muž. Ostarjela sestra možda treba nekoga tko će joj pomoći u razgovoru s liječnicima. Pionirka koja sudjeluje u nekim teokratskim projektima možda treba nekoga tko će je braniti ako je drugi počnu kritizirati zato što ne ide u službu toliko često kao ostali pioniri. Osvrnimo se na Isusov primjer. Isus se spremno zauzeo za svoje duhovne sestre kad ih je netko krivo shvatio. Naprimjer, branio je Mariju kad ju je Marta kritizirala (Luka 10:38–42). Stao je u njenu obranu i u jednoj drugoj situaciji, kad su je neki prekoravali jer su mislili da je loše postupila (Mar. 14:3–9). Isus je razumio Marijine motive te ju je pohvalio. Čak je prorekao da će se o njenom dobrom djelu govoriti “gdje se god bude propovijedala dobra vijest” (w20.09 24 odl. 15–16).

Dobar pastir znao je da se ovca može izgubiti. Ako je ovca odlutala od stada, pastir nije s njom postupao grubo. Razmotrimo kako je Bog pomogao nekim svojim slugama koji su se u jednom razdoblju svog života udaljili od njega. Prorok Jona nije otišao u Ninivu kao što mu je Jehova zapovjedio. No Jehova nije odmah digao ruke od njega. Poput dobrog pastira, spasio ga je i pomogao mu da dobije potrebnu snagu da izvrši svoj zadatak (Jona 2:7; 3:1, 2). Kasnije se poslužio tikvom kako bi pomogao Joni da shvati koliko je vrijedan svaki ljudski život (Jona 4:10, 11). Što iz toga učimo? Starješine ne smiju brzo otpisati one koji su postali neaktivni. Umjesto toga, oni nastoje razumjeti zašto je neka ovca odlutala od stada. A kad se ta ovca vrati Jehovi, starješine se i dalje s ljubavlju brinu o njoj (w20.06 20–21 odl. 10–12).

Godine 1991. raspao se Sovjetski Savez. Božji sluge koji su živjeli na ogromnom području koje je dotad bilo pod njegovom vlašću nakon toga dobili su “malu pomoć” – osjetili su olakšanje jer je nastupilo razdoblje slobode. Zahvaljujući tome mogli su slobodno propovijedati, pa se broj objavitelja u zemljama nekadašnjeg komunističkog bloka ubrzo popeo na nekoliko stotina tisuća. S vremenom su ulogu kralja sjevera preuzeli Rusija i njeni saveznici. Da bi neka zemlja ili savez zemalja mogli imati ulogu kralja sjevera ili kralja juga, moraju ispuniti tri uvjeta: (1) izravno utjecati na Božji narod, (2) svojim postupcima pokazati da su neprijatelji Jehove i njegovog naroda i (3) sukobljavati se sa suparničkim kraljem i boriti se za prevlast i moć. Rusija i njeni saveznici izravno utječu na Božji narod tako što su zabranili djelo propovijedanja te progone na stotine tisuća naše braće i sestara. Svojim postupcima pokazuju da mrze Jehovu i njegov narod. Osim toga, sukobljavaju se i nadmeću s kraljem juga – britansko-američkom svjetskom silom (w20.05 12–13 odl. 3–4).

Budući da učenike možemo činiti samo tako da poučavamo ljude, trebamo se truditi postati što bolji učitelji. Danas se diljem svijeta vode milijuni biblijskih tečajeva. Mi jako volimo Božju Riječ i volimo druge poučavati o njoj. Zato bismo mogli doći u iskušenje da nadugo i naširoko govorimo o njoj. No bez obzira na to vodimo li Razmatranje Stražarske kule, Skupštinsko razmatranje Biblije ili biblijski tečaj, ne bismo trebali previše pričati. Onaj tko poučava ne bi trebao pokušavati objasniti sve što zna o nekom biblijskom retku ili nekoj temi o kojoj govori Biblija (Ivan 16:12). Usporedi ono što o Bibliji znaš sada s onim što si znao kad si se krstio. Tada si vjerojatno poznavao samo osnovna biblijska učenja (Hebr. 6:1). Trebale su proći godine da stekneš znanje koje imaš sada. Stoga nemoj onoga tko je tek počeo proučavati Bibliju zasuti mnoštvom informacija i odmah mu prenijeti sve što znaš (w20.10 14–15 odl. 2–4).

Jehova je za Isusa odabrao izvrsne roditelje (Mat. 1:18–23; Luka 1:26–38). Marijine tople i srdačne riječi zapisane u Bibliji otkrivaju da je ona iz dubine srca voljela Jehovu i njegovu Riječ (Luka 1:46–55). A Josipova reakcija na zapovijed koju je dobio od Jehove pokazuje da je bio bogobojazan čovjek i da je želio ugoditi Bogu (Mat. 1:24). Zapazi da Jehova nije za Isusove roditelje odabrao neke bogate ljude. Žrtva koju su Josip i Marija prinijeli nakon Isusovog rođenja pokazuje da su bili siromašni (Luka 2:24). Vjerojatno su živjeli vrlo skromno, pogotovo zato što su s vremenom dobili barem sedmero djece (Mat. 13:55, 56). Jehova je zaštitio Isusa od nekih opasnosti, ali nije ga štitio od svih problema (Mat. 2:13–15). Naprimjer, Isus je znao kako je to kad ti se obitelj protivi. Neki članovi njegove obitelji u početku nisu vjerovali da je on Mesija (Mar. 3:21; Ivan 7:5). Osim toga, Isus se vjerojatno suočio i sa smrću voljene osobe, svog poočima Josipa (w20.10 26–27 odl. 4–6).

Jesi li ikad imao osjećaj da si prepušten sam sebi, da nema nikoga tko bi ti pomogao da se nosiš s problemom koji te muči? Taj je osjećaj poznat mnogim ljudima, pa tako i vjernim Jehovinim slugama (1. Kralj. 19:14). Ako se i ti nekad tako osjećaš, imaj na umu Jehovino obećanje: “Nikada te neću ostaviti i nikada te neću napustiti.” Stoga s čvrstim pouzdanjem možemo reći: “Jehova je moj pomoćnik, neću se bojati” (Hebr. 13:5, 6). Apostol Pavao napisao je te riječi svojim suvjernicima u Judeji otprilike 61. godine. Njegove riječi podsjećaju nas na ono što je psalmist napisao u Psalmu 118:5–7. Poput tog psalmista, Pavao se puno puta osvjedočio da je Jehova njegov pomoćnik. Naprimjer, više od dvije godine prije nego što je napisao svoju poslanicu Hebrejima, Pavao je za vrijeme jednog putovanja brodom doživio strašnu oluju (Djela 27:4, 15, 20). Tijekom cijelog tog putovanja, kao i puno puta dotad, Jehova je Pavlu na razne načine pokazao da je njegov pomoćnik (w20.11 12 odl. 1–2).

Zašto ne bi bilo mudro dopustiti da nas obuzme nostalgija i stalno razmišljati o tome kako nam je u prošlosti život bio ljepši? Zato što bi nas to moglo navesti da pamtimo samo ono što je bilo dobro. Uzmimo za primjer stare Izraelce. Nakon što su napustili Egipat, brzo su zaboravili koliko im je ondje život bio težak. S druge strane, stalno su razmišljali o tome kako su u Egiptu dobro jeli. Govorili su: “Dobro se sjećamo kako smo u Egiptu badava jeli ribe, a i krastavce, lubenice, poriluk, luk i češnjak!” (Broj. 11:5). No jesu li zaista badava jeli tu hranu? Nipošto! Izraelci su to skupo platili. U Egiptu su živjeli kao robovi i njihovi su ih gospodari okrutno tlačili (Izl. 1:13, 14; 3:6–9). No kasnije su zaboravili na te nevolje te su s čežnjom razmišljali o prošlosti. Stalno su mislili o “dobrim starim vremenima”, umjesto da se usredotoče na sve ono dobro što je Jehova u međuvremenu učinio za njih. Jehovi se nije sviđao njihov način razmišljanja (Broj. 11:10; w20.11 25 odl. 5–6).

Ponekad možda razmišljamo o tome koliko je naš život kratak i “pun nevolja” (Job 14:1). Stoga je razumljivo što smo tu i tamo obeshrabreni. Tako su se osjećali i mnogi Jehovini sluge u drevno doba. Neki su čak poželjeli umrijeti (1. Kralj. 19:2–4; Job 3:1–3, 11; 7:15, 16). No Jehova – Bog u kojeg su se uzdali – uvijek ih je iznova tješio i jačao. Ono što su doživjeli zapisano je u Bibliji nama za utjehu i pouku (Rim. 15:4). Prisjetimo se Jakovljevog sina Josipa. Njegov se život u tren oka okrenuo naglavačke. Dotad je uživao zaštitu svog oca, koji ga je jako volio, a sada je postao neznatan rob egipatskog dvoranina koji nije služio Jehovi (Post. 37:3, 4, 21–28; 39:1). Zatim ga je Potifarova žena lažno optužila da ju je pokušao silovati. Potifar se uopće nije potrudio ispitati te optužbe, već je Josipa odmah bacio u zatvor. Ondje su mu okovima “stegnuli noge” i “oko vrata su mu stavili željezne lance” (Post. 39:14–20; Psal. 105:17, 18). Josip je doista imao razloga biti obeshrabren (w20.12 16–17 odl. 1–4).

Isus je rekao da je to jedna od najvažnijih stvari za koje se trebamo moliti. No što znače te Isusove riječi? Posvetiti nešto znači učiniti to svetim, čistim ili neokaljanim. No netko bi se mogao pitati: Nije li Jehovino ime oduvijek sveto, čisto i neokaljano? Zašto ga onda treba svetiti? Da bismo saznali odgovore na ta pitanja, trebamo razmisliti što sve stoji iza nečijeg imena. Ime nije samo neki skup slova koja se mogu izgovoriti ili negdje napisati. Zapazi da Biblija kaže: “Bolje je izabrati dobro ime nego veliko bogatstvo” (Izr. 22:1; Prop. 7:1). Zašto je ime toliko važno? Zato što ono podrazumijeva i ugled osobe koja ga nosi, odnosno mišljenje koje drugi imaju o njoj. Stoga nije toliko bitno kako se nečije ime piše ili izgovara. Daleko je važnije što ljudi pomisle kad pročitaju ili čuju to ime. Kad ljudi govore laži o Jehovi, kaljaju njegov ugled. A kad kaljaju njegov ugled, ocrnjuju i njegovo ime (w20.06 3 odl. 5–7).

Zbog problema s kojima se suočavamo mogli bismo postati toliko zabrinuti da više ne možemo misliti ni na što drugo. Naprimjer, mogli bismo se brinuti da nećemo zaraditi dovoljno novca za svoje životne potrebe ili da ćemo se razboljeti, pa nećemo moći ići na posao ili ćemo možda čak ostati bez posla. Čak bismo se mogli bojati da nećemo ostati vjerni Jehovi kad dođemo u iskušenje da prekršimo neki njegov zakon. Znamo da će Sotona uskoro navesti ljude koji su pod njegovom vlašću da napadnu Božji narod, pa se možda brinemo kako ćemo reagirati kad dođe do tog napada. Neki od nas možda se pitaju: “Je li neispravno to što sam zabrinut zbog takvih stvari?” Znamo da je Isus rekao svojim sljedbenicima: “Ne budite zabrinuti” (Mat. 6:25). Je li time htio reći da nikad ne bismo smjeli biti ni za što zabrinuti? Naravno da nije. Uostalom, sjeti se da su se u prošlosti neki vjerni Jehovini sluge borili s tjeskobom, ali nisu zbog toga izgubili Jehovinu naklonost (1. Kralj. 19:4). Isus nas je zapravo htio utješiti. On nije želio da se toliko zaokupimo životnim brigama da nam služba Bogu padne u drugi plan (w21.01 3 odl. 4–5).

Muž je odgovoran i Jehovi i Isusu za to kako postupa sa svojom ženom i djecom (1. Petr. 3:7). Kao glava svoje nebeske i zemaljske obitelji, Jehova ima pravo postavljati pravila o tome kako se njegova djeca trebaju ponašati, a ujedno ima pravo ukoriti ili kazniti one koji se tih pravila ne pridržavaju (Iza. 33:22). Isus kao poglavar kršćanske skupštine isto tako ima pravo postavljati pravila i pozvati na red one koji ih se ne pridržavaju (Gal. 6:2; Kol. 1:18–20). Poput Jehove i Isusa, kršćanin koji je glava obitelji ima pravo donositi odluke koje se tiču njegove žene i djece (Rim. 7:2; Efež. 6:4). No njegov autoritet ima granice. Naprimjer, pravila koja on postavi trebaju se temeljiti na načelima iz Božje Riječi (Izr. 3:5, 6). Osim toga, glava obitelji nema pravo postavljati pravila onima koji nisu dio njegove obitelji (Rim. 14:4). A kad njegovi sinovi i kćeri odrastu i odu od kuće, oni ga i dalje poštuju, ali mu više ne trebaju biti podložni kao glavi obitelji (Mat. 19:5; w21.02 2–3 odl. 3–5).

Kršćanin koji je glava obitelji pokazuje da voli svoju obitelj tako što se brine za njihove materijalne potrebe. No on mora imati na umu da je puno važnije pomoći članovima svoje obitelji da zadovolje svoje duhovne potrebe (Mat. 5:3). Isus se htio pobrinuti za svoju majku Mariju čak i dok je umirao na mučeničkom stupu. Iako je bio u strašnim mukama, Isus se obratio apostolu Ivanu i zamolio ga da preuzme brigu o Mariji (Ivan 19:26, 27). Brat koji je glava obitelji može imati mnogo važnih odgovornosti. On mora marljivo raditi na poslu kako bi svojim vladanjem donosio hvalu Jehovi (Efež. 6:5, 6; Titu 2:9, 10). Osim toga, možda ima neke odgovornosti u skupštini, primjerice da služi kao pastir i predvodi u djelu propovijedanja. No jako je važno i da redovito proučava Bibliju sa svojom ženom i djecom. Oni su mu jako zahvalni za sve što čini kako bi zadovoljio njihove fizičke, emocionalne i duhovne potrebe (Efež. 5:28, 29; 6:4; w21.01 12 odl. 15, 17).

Biblija navodi o čemu bi žena mogla preuzeti brigu. Naprimjer, u njoj piše da žena može voditi brigu o poslovima koje treba obaviti u kući, kupovati i prodavati zemlju ili trgovati (Izr. 31:15, 16, 18). Ona nije rob koji nema pravo reći svoje mišljenje. Naprotiv, njen muž ima povjerenja u nju i spreman je saslušati njene ideje (Izr. 31:11, 26). Kad se muž s toliko poštovanja odnosi prema svojoj ženi, ona će mu rado biti podložna. Iako je Isus puno toga postigao, on ne misli da je za njega ponižavajuće podložiti se Jehovi (1. Kor. 15:28; Filip. 2:5, 6). Isto tako, ni sposobna žena koja postupa po uzoru na Isusa ne misli da je za nju ponižavajuće podložiti se svom mužu. Ona pruža podršku svom mužu ne samo zato što ga voli, nego prvenstveno zato što voli i poštuje Jehovu. Međutim, to što je kršćanka podložna svom mužu ne znači da ga treba slušati i kad on zahtijeva od nje da prekrši neki biblijski zakon ili načelo (w21.02 11 odl. 14–15; 12 odl. 19).

Ljubav prema Jehovi oduvijek je pomagala njegovim slugama da podnose progonstvo. Naprimjer, kad je moćni židovski vrhovni sud naredio apostolima da prestanu propovijedati, njih je ljubav prema Bogu potaknula da se pokoravaju njemu, a ne ljudima (Djela 5:29; 1. Ivan. 5:3). Takva snažna ljubav i danas našoj braći daje snage da ostanu vjerna kad ih okrutno progone moćne vlasti. Kad se suočimo s progonstvom, to nas ne obeshrabruje. Naprotiv, nama je čast služiti Jehovi i stoga spremno podnosimo mržnju ovog svijeta (Djela 5:41; Rim. 5:4, 5). Vjerojatno nam je najteže kad nam se protive članovi naše obitelji. Kad počnemo pokazivati zanimanje za istinu, neki članovi obitelji mogli bi misliti da smo zavedeni, a neki bi mogli pomisliti da smo sišli s uma. (Usporedi Marka 3:21.) Čak bi mogli biti agresivni prema nama. Takvo protivljenje ne bi nas trebalo iznenaditi. Isus je rekao: “Čovjeku će neprijatelji biti njegovi ukućani” (Mat. 10:36; w21.03 21 odl. 6–7).

Pažljivo slušaj dok objavitelj koji vodi tečaj razgovara s interesentom. Tada ćeš biti spreman uskočiti u prikladnom trenutku. Naravno, trebaš razborito procijeniti što reći i kada se uključiti. Naprimjer, ne bi bilo dobro da previše pričaš, da prekidaš onoga tko vodi tečaj dok on nešto objašnjava ili da skrećeš razgovor na neku drugu temu. No nekim svojim kratkim komentarom, usporedbom ili pitanjem možeš pomoći osobi da jasnije razumije pouku iz gradiva koje razmatrate. Možda ćeš nekad imati osjećaj da ne doprinosiš puno tečaju. No ako pohvališ osobu koja proučava i pokažeš zanimanje za nju, time ćeš joj puno pomoći da duhovno napreduje. Ako je to prikladno, možeš interesentu ukratko ispričati kako si upoznao istinu, kako si nadvladao neki problem ili kako ti je Jehova pomogao u nekim situacijama (Psal. 78:4, 7). Možda će upravo ono što kažeš puno pomoći interesentu. To bi mu moglo ojačati vjeru ili ga ohrabriti da nastavi napredovati do krštenja (w21.03 10 odl. 9–10).

Tko je zaslužan za sve što postižemo u službi propovijedanja? Pavao je odgovorio na to pitanje kad je kršćanima u Korintu napisao: “Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali Bog je dao da raste. Tako niti je što onaj koji sadi niti onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje da raste” (1. Kor. 3:6, 7). Poput Pavla, i mi bismo uvijek trebali Jehovi pripisati zaslugu za sve što postižemo u službi. Kako možemo pokazati zahvalnost za to što imamo priliku surađivati s Bogom, Kristom i anđelima? (2. Kor. 6:1). Tako da budemo revni u službi i tražimo prilike da drugima prenesemo dobru vijest. No nije dovoljno samo saditi sjeme istine. Moramo ga i zalijevati. Kad netko pokaže zanimanje za istinu, trebamo dati sve od sebe da ponovno posjetimo tu osobu. Cilj nam je potaknuti osobu da počne proučavati Bibliju. Kad vidimo kako Jehova djeluje na um i srce osobe koja proučava Bibliju, to nas jako raduje (w20.05 30 odl. 14, 16–18).