Zašto ne bi bilo mudro dopustiti da nas obuzme nostalgija i stalno razmišljati o tome kako nam je u prošlosti život bio ljepši? Zato što bi nas to moglo navesti da pamtimo samo ono što je bilo dobro. Uzmimo za primjer stare Izraelce. Nakon što su napustili Egipat, brzo su zaboravili koliko im je ondje život bio težak. S druge strane, stalno su razmišljali o tome kako su u Egiptu dobro jeli. Govorili su: “Dobro se sjećamo kako smo u Egiptu badava jeli ribe, a i krastavce, lubenice, poriluk, luk i češnjak!” (Broj. 11:5). No jesu li zaista badava jeli tu hranu? Nipošto! Izraelci su to skupo platili. U Egiptu su živjeli kao robovi i njihovi su ih gospodari okrutno tlačili (Izl. 1:13, 14; 3:6–9). No kasnije su zaboravili na te nevolje te su s čežnjom razmišljali o prošlosti. Stalno su mislili o “dobrim starim vremenima”, umjesto da se usredotoče na sve ono dobro što je Jehova u međuvremenu učinio za njih. Jehovi se nije sviđao njihov način razmišljanja (Broj. 11:10; w20.11 25 odl. 5–6).

Ponekad možda razmišljamo o tome koliko je naš život kratak i “pun nevolja” (Job 14:1). Stoga je razumljivo što smo tu i tamo obeshrabreni. Tako su se osjećali i mnogi Jehovini sluge u drevno doba. Neki su čak poželjeli umrijeti (1. Kralj. 19:2–4; Job 3:1–3, 11; 7:15, 16). No Jehova – Bog u kojeg su se uzdali – uvijek ih je iznova tješio i jačao. Ono što su doživjeli zapisano je u Bibliji nama za utjehu i pouku (Rim. 15:4). Prisjetimo se Jakovljevog sina Josipa. Njegov se život u tren oka okrenuo naglavačke. Dotad je uživao zaštitu svog oca, koji ga je jako volio, a sada je postao neznatan rob egipatskog dvoranina koji nije služio Jehovi (Post. 37:3, 4, 21–28; 39:1). Zatim ga je Potifarova žena lažno optužila da ju je pokušao silovati. Potifar se uopće nije potrudio ispitati te optužbe, već je Josipa odmah bacio u zatvor. Ondje su mu okovima “stegnuli noge” i “oko vrata su mu stavili željezne lance” (Post. 39:14–20; Psal. 105:17, 18). Josip je doista imao razloga biti obeshrabren (w20.12 16–17 odl. 1–4).

Isus je rekao da je to jedna od najvažnijih stvari za koje se trebamo moliti. No što znače te Isusove riječi? Posvetiti nešto znači učiniti to svetim, čistim ili neokaljanim. No netko bi se mogao pitati: Nije li Jehovino ime oduvijek sveto, čisto i neokaljano? Zašto ga onda treba svetiti? Da bismo saznali odgovore na ta pitanja, trebamo razmisliti što sve stoji iza nečijeg imena. Ime nije samo neki skup slova koja se mogu izgovoriti ili negdje napisati. Zapazi da Biblija kaže: “Bolje je izabrati dobro ime nego veliko bogatstvo” (Izr. 22:1; Prop. 7:1). Zašto je ime toliko važno? Zato što ono podrazumijeva i ugled osobe koja ga nosi, odnosno mišljenje koje drugi imaju o njoj. Stoga nije toliko bitno kako se nečije ime piše ili izgovara. Daleko je važnije što ljudi pomisle kad pročitaju ili čuju to ime. Kad ljudi govore laži o Jehovi, kaljaju njegov ugled. A kad kaljaju njegov ugled, ocrnjuju i njegovo ime (w20.06 3 odl. 5–7).