Isus je rekao da je to jedna od najvažnijih stvari za koje se trebamo moliti. No što znače te Isusove riječi? Posvetiti nešto znači učiniti to svetim, čistim ili neokaljanim. No netko bi se mogao pitati: Nije li Jehovino ime oduvijek sveto, čisto i neokaljano? Zašto ga onda treba svetiti? Da bismo saznali odgovore na ta pitanja, trebamo razmisliti što sve stoji iza nečijeg imena. Ime nije samo neki skup slova koja se mogu izgovoriti ili negdje napisati. Zapazi da Biblija kaže: “Bolje je izabrati dobro ime nego veliko bogatstvo” (Izr. 22:1; Prop. 7:1). Zašto je ime toliko važno? Zato što ono podrazumijeva i ugled osobe koja ga nosi, odnosno mišljenje koje drugi imaju o njoj. Stoga nije toliko bitno kako se nečije ime piše ili izgovara. Daleko je važnije što ljudi pomisle kad pročitaju ili čuju to ime. Kad ljudi govore laži o Jehovi, kaljaju njegov ugled. A kad kaljaju njegov ugled, ocrnjuju i njegovo ime (w20.06 3 odl. 5–7).

Zbog problema s kojima se suočavamo mogli bismo postati toliko zabrinuti da više ne možemo misliti ni na što drugo. Naprimjer, mogli bismo se brinuti da nećemo zaraditi dovoljno novca za svoje životne potrebe ili da ćemo se razboljeti, pa nećemo moći ići na posao ili ćemo možda čak ostati bez posla. Čak bismo se mogli bojati da nećemo ostati vjerni Jehovi kad dođemo u iskušenje da prekršimo neki njegov zakon. Znamo da će Sotona uskoro navesti ljude koji su pod njegovom vlašću da napadnu Božji narod, pa se možda brinemo kako ćemo reagirati kad dođe do tog napada. Neki od nas možda se pitaju: “Je li neispravno to što sam zabrinut zbog takvih stvari?” Znamo da je Isus rekao svojim sljedbenicima: “Ne budite zabrinuti” (Mat. 6:25). Je li time htio reći da nikad ne bismo smjeli biti ni za što zabrinuti? Naravno da nije. Uostalom, sjeti se da su se u prošlosti neki vjerni Jehovini sluge borili s tjeskobom, ali nisu zbog toga izgubili Jehovinu naklonost (1. Kralj. 19:4). Isus nas je zapravo htio utješiti. On nije želio da se toliko zaokupimo životnim brigama da nam služba Bogu padne u drugi plan (w21.01 3 odl. 4–5).

Muž je odgovoran i Jehovi i Isusu za to kako postupa sa svojom ženom i djecom (1. Petr. 3:7). Kao glava svoje nebeske i zemaljske obitelji, Jehova ima pravo postavljati pravila o tome kako se njegova djeca trebaju ponašati, a ujedno ima pravo ukoriti ili kazniti one koji se tih pravila ne pridržavaju (Iza. 33:22). Isus kao poglavar kršćanske skupštine isto tako ima pravo postavljati pravila i pozvati na red one koji ih se ne pridržavaju (Gal. 6:2; Kol. 1:18–20). Poput Jehove i Isusa, kršćanin koji je glava obitelji ima pravo donositi odluke koje se tiču njegove žene i djece (Rim. 7:2; Efež. 6:4). No njegov autoritet ima granice. Naprimjer, pravila koja on postavi trebaju se temeljiti na načelima iz Božje Riječi (Izr. 3:5, 6). Osim toga, glava obitelji nema pravo postavljati pravila onima koji nisu dio njegove obitelji (Rim. 14:4). A kad njegovi sinovi i kćeri odrastu i odu od kuće, oni ga i dalje poštuju, ali mu više ne trebaju biti podložni kao glavi obitelji (Mat. 19:5; w21.02 2–3 odl. 3–5).