na to koliko ono može biti malo. Budite velikodušni s pohvalama. Istovremeno, nemojte zanemarivati primjenjivanje stege. Djeci je potrebna organiziranost i to tim više u slučaju one djece koja imaju poremećaj u učenju. Dajte svom djetetu do znanja što očekujete od njega i držite se mjerila koja ste postavili.

Na koncu, naučite realno gledati na svoju situaciju. U knjizi Parenting a Child With a Learning Disability to se ilustrira na sljedeći način: “Zamislite da idete u svoj omiljeni restoran i naručite teleći kotlet. Kada konobar stavi tanjur ispred vas, otkrivate da je na njemu janjeća vratina. I jedno i drugo su izvrsna jela, ali vi ste očekivali teletinu. Mnogi roditelji trebaju napraviti mentalnu promjenu u svom razmišljanju. Možda se niste pripremili na janjetinu, ali otkrivate da je vrlo ukusna. Tako to izgleda i kada odgajate dijete koje ima posebne potrebe.”

“Sjedi mirno i pazi!”

Živjeti s hiperaktivnim poremećajem manjka pozornosti

“Jim je cijelo vrijeme govorio da je Cal samo razmažen i ako bismo ga — mislio je na mene — više pritisnuli, on bi se popravio. Onda se pojavio taj liječnik i rekao nam da nije stvar u meni, da nije stvar u nama, da nije stvar u Calovim učiteljima: nešto zaista nije bilo u redu s našim dječakom.”

CAL pati od hiperaktivnog poremećaja manjka pozornosti (HPMP), stanja kojem je karakteristična nepažljivost, impulzivno ponašanje i hiperaktivnost. Procjenjuje se da taj poremećaj pogađa 3 do 5 posto djece školske dobi. “Njihov je um poput televizora s neispravnim upravljačem za selektiranje programa”, kaže Priscilla L. Vail, specijalist za učenje. “Jedna misao vodi do druge, bez povezanosti ili discipline.”

Razmotrimo ukratko tri glavna simptoma HPMP-a.

Nepažljivost: Dijete koje ima HPMP ne može zanemariti nevažne detalje i usredotočiti se na jednu temu. Zato mu lako odvraćaju pažnju nebitni prizori, zvukovi i mirisi. Ono obraća pažnju, ali niti jedan se detalj iz njegove okoline ne ističe. Ne može odlučiti koji prvenstveno zaslužuje njegovu koncentraciju.

Impulzivno ponašanje: Dijete s HPMP-om postupa prije nego što razmisli, a da ne uzme u obzir posljedice. Ono loše planira i rasuđuje te su njegovi postupci ponekad opasni. “Ono juri na ulicu, penje se na prozor, vere se po drvetu”, piše dr. Paul Wender. “Zbog toga zadobiva mnoge nepotrebne posjekotine, modrice, ogrebotine i mora ići liječniku.”

Hiperaktivnost: Hiperaktivna se djeca neprestano vrpolje. Ona ne mogu mirno sjediti. “Čak i kad su starija”, piše dr. Gordon Serfontein u svojoj knjizi The Hidden Handicap, “pažljivo promatranje otkrit će neki oblik neprestanog kretanja koje uključuje noge, stopala, ruke, dlanove, usne ili jezik.”

No, neka djeca koja su nepažljiva i impulzivna nisu hiperaktivna. Njihov se poremećaj ponekad naziva samo poremećaj manjka pozornosti ili PMP. Dr. Ronald Goldberg objašnjava da se PMP “može pojaviti, a da uopće nije popraćen hiperaktivnošću. Ili se može pojaviti s bilo kojim stupnjem hiperaktivnosti — od jedva zamjetljive, preko prilično iritirajuće do snažno onesposobljujuće.”

Što uzrokuje HPMP?

Tokom godina problemi s pozornošću pripisivani su svačemu, od loše roditeljske brige pa do fluorescentnog svjetla. Sada se smatra da je HPMP povezan sa smetnjama u određenim funkcijama mozga. Godine 1990, Nacionalni institut za mentalno zdravlje testirao je 25 odraslih osoba koje imaju simptome HPMP-a i ustanovio da imaju sporiji metabolizam glukoze upravo u područjima mozga koja kontroliraju kretanje i pozornost. U oko 40 posto slučajeva HPMP-a izgleda da određenu ulogu igra genetska građa pojedinca. Prema The Hyperactive Child Book, još neki faktori koji mogu biti povezani s HPMP-om jesu uzimanje alkohola ili droga tijekom majčine trudnoće, a kod djeteta trovanje olovom i, u izoliranim slučajevima, dijeta.

Adolescenti i odrasli s HPMP-om

Posljednjih su godina liječnici ustanovili da HPMP nije poremećaj vezan samo za djetinjstvo. “Obično će”, kaže dr. Larry Silver, “roditelji dovesti dijete na liječenje i reći: ‘I ja sam bio takav kad sam bio dijete.’ Zatim će priznati da još uvijek imaju problema s čekanjem u redu, sjedenjem na sastancima, dovršavanjem stvari.” Sada se vjeruje da oko polovina sve djece koja pate od HPMP-a barem neke od svojih simptoma zadržavaju kao adolescenti i odrasle osobe.

Tokom adolescencije ponašanje osoba koje pate od HPMP-a može prijeći s riskantnog u delinkventno. “Nekad sam se brinula da se neće upisati na fakultet”, kaže majka jednog adolescenta s HPMP-om. “Sada se samo molim da ne završi u zatvoru.” Da takve bojazni mogu biti opravdane pokazuje studija u kojoj su uspoređene 103 hiperaktivne mlade osobe s kontrolnom grupom od 100 djece koja nisu imala poremećaj. “Do svojih ranih 20-ih”, izvještava Newsweek, “za djecu iz hiperaktivne grupe bilo je dva puta vjerojatnije da imaju dosje o hapšenjima, pet puta vjerojatnije da su kažnjavana zbog krivičnog djela i devet puta vjerojatnije da su odslužila kaznu zatvora.”

Za odraslu osobu HPMP predstavlja jedinstveni sklop problema. Dr. Edna Copeland kaže: “Hiperaktivni dječak može se pretvoriti u odraslu osobu koja stalno mijenja posao, često biva otpuštena, protrati cijeli dan te je nemirna.” Kada se ne razumije uzrok tome, ti simptomi mogu brak staviti pod izuzetan pritisak. “Prilikom jednostavnih konverzacija”, kaže žena jednog čovjeka s HPMP-om, “on ne bi čak ni čuo sve što sam rekla. To izgleda kao da je uvijek negdje drugdje.”

Naravno, ta su obilježja uobičajena kod mnogih ljudi — barem do određenog stupnja. “Morate pitati jesu li simptomi oduvijek prisutni”, kaže dr. George Dorry. Naprimjer, on kaže da ako je čovjek zaboravljiv samo otkad je izgubio posao ili otkad mu je žena rodila dijete, tada se ne radi o poremećaju.

Nadalje, ako netko zaista ima HPMP, njegovi su simptomi sveprisutni — to jest pogađaju gotovo svaki aspekt njegovog života. To je bio slučaj s 38-godišnjim Garyem, inteligentnim, energičnim čovjekom koji izgleda da nije mogao dovršiti niti jedan zadatak, a da ga nešto nije omelo. Već je imao više od 120 poslova. “Jednostavno sam prihvatio činjenicu da uopće ne mogu uspjeti”, rekao je on. No Garyu i mnogim drugima — djeci, adolescentima i odraslima — pomoglo se da izađu na kraj s HPMP-om. Kako?

Suočiti se s izazovom

TOKOM godina predlagano je nekoliko metoda za liječenje HPMP-a. Neke od njih usredotočile su se na dijetu. Međutim, neke studije pokazuju da obično aditivi u hrani ne uzrokuju hiperaktivnost te da su nutricionistička rješenja često nedjelotvorna. Druge metode liječenja HPMP-a jesu terapija lijekovima, modifikacija ponašanja i kognitivni trening.a

Terapija lijekovima. Budući da je u HPMP očito uključeno i loše funkcioniranje mozga, mnogima su koristili lijekovi za uspostavljanje ispravne kemijske ravnoteže.b Međutim, lijekovi ne zamjenjuju učenje. Oni samo pomažu djetetu da usredotoči svoju pozornost i pružaju mu temelj na kojem može učiti nove vještine.

Lijekovi su pomogli i mnogim odraslim osobama koje pate od HPMP-a. No, dobro je biti oprezan — i kod mladih i kod odraslih — budući da neki lijekovi za stimulaciju koji se koriste za liječenje HPMP-a mogu stvarati ovisnost.

Modifikacija ponašanja. Činjenica da dijete ima HPMP ne oslobađa roditelje obaveze da provode stegu. Iako bi dijete moglo u tom pogledu imati neuobičajene potrebe, Biblija savjetuje roditelje: “Uči dijete prema putu kojim će ići, pa ne će odstupiti od njega ni kad ostari” (Priče Salamunove 22:6). U svojoj knjizi Your Hyperactive Child, Barbara Ingersoll zapaža: “Roditelj koji se jednostavno preda i dozvoli svom hiperaktivnom djetetu da ‘podivlja’ ne čini djetetu nikakvu uslugu. Kao i svako drugo dijete, hiperaktivno dijete treba dosljednu primjenu stege zajedno s poštovanjem prema njemu kao osobi. To znači da su potrebne jasne granice i odgovarajuće nagrade i kazne.”

Zato je važno da roditelji omoguće čvrstu organiziranost. Nadalje, trebala bi postojati točno određena rutina svakodnevnih aktivnosti. Roditelji možda žele dozvoliti djetetu određenu slobodu prilikom pravljenja tog rasporeda, uključujući i vrijeme za domaću zadaću, učenje, kupanje i tako dalje. Zatim budite dosljedni u slijeđenju rasporeda. Pobrinite se da se držite svakodnevne rutine. Phi Delta Kappan primjećuje: “Liječnici, psiholozi, školski službenici i učitelji imaju obavezu prema djetetu i njegovim roditeljima da objasne kako dijagnoza PMP-a ili HPMP-a nije dozvola da se djetetu sve dopušta, već objašnjenje koje može omogućiti da se tom djetetu pruži odgovarajuća pomoć.”

Kognitivni trening. To uključuje pomaganje djetetu da promijeni svoje gledište o sebi i o svom poremećaju. “Ljudi koji pate od poremećaja manjka pozornosti osjećaju se ‘ružni, glupi i bezvrijedni’ čak i ako su privlačni, inteligentni i dobroćudni”, primjećuje dr. Ronald Goldberg. Zato dijete s PMP-om ili HPMP-om treba imati ispravno gledište o svojim vrijednostima te mu je potrebno da zna da se njegove teškoće s pozornošću mogu svladati. Ovo je naročito važno za vrijeme adolescencije. Do vremena kada osoba koja pati od HPMP-a dođe u tinejdžerske godine, ona je možda bila predmet velikog kritiziranja od svojih vršnjaka, učitelja, braće ili sestara te možda čak i roditelja. Sada si treba postaviti realne ciljeve i sebe prosuditi pošteno, a ne oštro.

Gore navedene metode liječenja mogu prihvatiti i odrasli koji pate od HPMP-a. “Potrebne su preinake s obzirom na dob”, piše dr. Goldberg, “ali osnove liječenja — lijekovi tamo gdje su prikladni, modifikacija ponašanja i kognitivni [trening] — ostaju valjane metode tokom cijelog životnog ciklusa.”

Pružanje podrške

John, otac jednog adolescenta koji pati od HPMP-a, roditeljima koji su u sličnim okolnostima kaže sljedeće: “Naučite sve što možete o tom problemu. Donosite informirane odluke. Iznad svega volite svoje dijete, izgrađujte ga. Nisko samopoštovanje djeluje kao ubojica.”

Da bi dijete s HPMP-om imalo odgovarajuću podršku, oba roditelja moraju surađivati. Dr. Gordon Serfontein piše da dijete koje pati od HPMP-a treba “znati da je voljeno u svom domu i da ta ljubav proizlazi iz ljubavi koja postoji među roditeljima” (naglašeno od nas). Nažalost takva se ljubav ne pokazuje baš uvijek. Dr. Serfontein nastavlja: “Temeljito je ustanovljeno da u obiteljima koje imaju [dijete s HPMP-om] postoji gotovo za trećinu više slučajeva bračnih razdora i raspada nego u normalnim obiteljima.” Da bi spriječio takve razdore, otac treba igrati važnu ulogu u podizanju djeteta koje pati od HPMP-a. Odgovornost ne bi trebala stajati samo na majci (Efežanima 6:4; 1. Petrova 3:7).

Bliski prijatelji, iako nisu dio obitelji, mogu pružiti izvanrednu podršku. Kako? “Budite ljubazni”, kaže ranije citirani John. “Gledajte dalje od onoga što se vidi na površini. Upoznajte dijete. Razgovarajte i s roditeljima. Kako su? S čim se bore iz dana u dan?” (Priče Salamunove 17:17).

Članovi kršćanske skupštine mogu mnogo učiniti kako bi pružili podršku kako djetetu koje pati od HPMP-a tako i roditeljima. Kako? Tako što su razumni u svojim očekivanjima (Filipljanima 4:5). Djeca koja pate od HPMP-a mogu ponekad biti nemirna. Umjesto da bešćutno primijeti: “Zašto ne možete kontrolirati svoje dijete?” ili “Zašto ga jednostavno ne kaznite?”, suvjernik koji ima moć zapažanja uvidjet će da su roditelji možda već shrvani svakodnevnim zahtjevima podizanja djeteta koje ima HPMP. Naravno, roditelji trebaju poduzeti sve što je u njihovoj mogućnosti kako bi ograničili nemirno ponašanje djeteta. Ipak, umjesto da se iziritirano istresaju, oni koji su srodni u vjeri trebaju nastojati da budu “puni suosjećanja” i da ‘blagoslivljaju’ (1. Petrova 3:8, 9, St). Zaista, često je slučaj da posredstvom samilosnih suvjernika Bog “tješi ponižene” (2. Korinćanima 7:5-7).

Oni koji proučavaju Bibliju uviđaju da je sva ljudska nesavršenost, uključujući i poremećaje u učenju i HPMP, naslijeđena od prvog čovjeka, Adama (Rimljanima 5:12). Oni isto tako znaju da će Stvoritelj, Jehova, ispuniti svoje obećanje i uspostaviti pravedni novi svijet u kojem više neće biti mučnih bolesti (Izaija 33:24; Otkrivenje 21:1-4). To jamstvo je sidro podrške onima koji su pogođeni poremećajima kao što je HPMP. “Godine, vježbanje i iskustvo pomažu našem sinu da razumije svoj poremećaj i da se bori s njim”, kaže John. “Ali u ovom sustavu stvari on nikada neće biti potpuno izliječen. Ono što nam svakodnevno pruža utjehu jest spoznaja da će u novom svijetu Jehova ispraviti poremećaj našeg sina i omogućiti mu da u potpunosti uživa život.”