Job

 2 “Zaklinjem se živim Bogom, koji mi je uskratio pravdu,+

zaklinjem se Svemogućim, koji mi je zagorčao život,+

 3 sve dok ima daha u meni

i Božjeg duha u mojim nosnicama,+

 4 moje usne neće izgovoriti ništa nepravedno

i moj jezik neće izreći nikakvu prijevaru!

 7 Neka moj neprijatelj prođe kao i zli,

neka oni koji me napadaju prođu kao i nepravedni.

 8 Jer čemu se bezbožnik* može nadati kad ga Bog uništi,+

kad mu oduzme život?

 9 Hoće li Bog čuti njegov vapaj

kad ga snađe nevolja?+

11 Poučit ću vas o Božjoj moći*,

neću vam ništa kriti o Svemogućemu.

12 Ako ste vi svi vidjeli viđenja,

zašto su onda vaše riječi posve isprazne?

13 Ovako će zli čovjek proći kod Boga,+

ovakvo će nasljedstvo nasilnici dobiti od Svemogućega:

14 Bude li imao mnogo sinova, oni će pasti od mača,+

a njegovi potomci neće imati dovoljno hrane.

15 One koji ga nadžive pošast će otjerati u grob,

a njihove udovice neće ih oplakivati.

16 Ako on zgrne srebra kao zemlje,

ako nakupi haljina kao blata,

17 ako i skupi sve to,

pravednik će odjenuti te haljine+

i nedužni će podijeliti njegovo srebro.

18 Kuća koju gradi krhka je poput kukuljice moljca,

poput sjenice+ koju je sebi podignuo čuvar.

21 Istočni vjetar odnijet će ga i on će nestati,

pomest će ga s njegovog mjesta.+

22 Oborit će se na njega bez milosti,+

a on će očajnički pokušavati pobjeći od njega.+

23 Vjetar* će mu podrugljivo pljeskati rukama

i zviždati+ mu sa svog mjesta.