Kralj Asa u mladosti je bio ponizan i hrabar. Naprimjer, kad je na prijestolju naslijedio svog oca Abiju, počeo je čistiti zemlju od idolopoklonstva. Isto tako, “naredio je Judejcima da štuju Jehovu, Boga svojih predaka, i da se drže Zakona i zapovijedi” (2. Ljet. 14:1–7). A kad je Etiopljanin Zerah napao Judu s vojskom od milijun ljudi, Asa je postupio mudro i obratio se Jehovi za pomoć. Rekao mu je: “Jehova, tebi je svejedno trebaš li pomoći moćnom ili nejakom narodu. Pomozi nam, Jehova, Bože naš, jer se u tebe uzdamo.” Te riječi na divan način pokazuju koliko je čvrsta bila Asina vjera u to da Jehova može spasiti njega i njegov narod. Asa se svim srcem uzdao u svog nebeskog Oca i na koncu je “Jehova porazio Etiopljane” (2. Ljet. 14:8–12). Nema sumnje, bilo je zastrašujuće suočiti se s vojskom od milijun ljudi, ali Asa se uzdao u Jehovu i na kraju je izašao kao pobjednik (w21.03 5 odl. 12–13).

Biblija sadrži izvještaje o nesavršenim ljudima koji su svim srcem voljeli jedni druge. Uzmimo za primjer Jonatana i Davida. Biblija kaže: “Jonatan i David postali su bliski prijatelji i Jonatan ga je zavolio kao samog sebe” (1. Sam. 18:1). David je bio pomazan za kralja i trebao je naslijediti Šaula na prijestolju. Nakon nekog vremena Šaul je postao jako ljubomoran na Davida i pokušavao ga je ubiti. No Šaulov sin Jonatan nije podupirao svog oca u tome. Jonatan i David zakleli su se jedan drugome da će ostati prijatelji i da će uvijek podupirati jedan drugoga (1. Sam. 20:42). Zanimljivo je da su Jonatan i David bili dobri prijatelji iako ih je u tome mnogo toga moglo spriječiti. Naprimjer, Jonatan je bio oko 30 godina stariji od Davida. Mogao je misliti da nema ništa zajedničko s Davidom jer je on bio puno mlađi od njega i imao je manje životnog iskustva. No Jonatan nije svisoka gledao na Davida, nego se s njim ophodio s velikim poštovanjem (w21.01 21–22 odl. 6–7).

Isus je obećao svojim sljedbenicima da će biti istinski sretni, no ujedno ih je upozorio da će ih snalaziti kušnje (Mat. 10:22, 23; Luka 6:20–23). Mi smo sretni što možemo biti Kristovi učenici. No kako se osjećamo ako se naša obitelj protivi tome da služimo Jehovi, ako nas progone vlasti ili ako kolege na poslu ili u školi vrše pritisak na nas da učinimo nešto neispravno? Razumljivo je da takve situacije mogu u nama izazvati zabrinutost. Ljudi progonstvo obično ne smatraju razlogom za radost. No Božja Riječ potiče nas da se radujemo kad doživljavamo takve nevolje. Naprimjer, učenik Jakov napisao je da nas kušnje ne bi trebale obeshrabriti, nego da ih trebamo smatrati razlogom za radost (Jak. 1:2, 12). A Isus je rekao da trebamo biti sretni čak i kad nas progone (Mat. 5:11). Jehova je nadahnuo Jakova da piše tim kršćanima i pruži im savjete o tome kako mogu ostati radosni unatoč kušnjama (w21.02 26 odl. 1–2; 27 odl. 5).