Jehovini sluge izuzetno cijene Bibliju, svetu knjigu koju im je podario sam Bog. Budući da smo nesavršeni, svima nam je s vremena na vrijeme potreban biblijski savjet. Kako reagiramo kad ga dobijemo? Osvrnimo se na izvještaj o Evodiji i Sintihi, dvije pomazane kršćanke iz 1. stoljeća. Između njih je došlo do ozbiljnih nesuglasica koje su mogle narušiti mir cijele skupštine. Biblija ne otkriva kakav je bio ishod te situacije, ali moguće je da su njih dvije dobro reagirale na savjet koji im je apostol Pavao s ljubavlju uputio (Filip. 4:2, 3). I u današnjim skupštinama Jehovinog naroda ponekad iskrsnu slične situacije. No takvi se problemi mogu riješiti ili čak izbjeći primjenom biblijskih savjeta. A ako doista cijenimo Jehovinu Riječ, onda ćemo živjeti u skladu s njenim načelima (Psal. 27:11; w16.11 3:1-3).

Svima nam je potrebno ohrabrenje, a posebno djeci. “Djeca (...) trebaju ohrabrenje kao što biljke trebaju vodu”, objasnio je pedagog Timothy Evans. “Kad dijete dobije pohvalu i kad ga drugi bodre, to u njemu izgrađuje osjećaj vlastite vrijednosti i pomaže mu da se osjeća cijenjeno.” No živimo u naročito teškim vremenima. Ljudi su sebični, ponekad čak i bezosjećajni, i rijetko se sjete drugima uputiti lijepu riječ (2. Tim. 3:1-5). Sotona Đavo želi nas obeshrabriti zato što zna da nas to može oslabiti u duhovnom pogledu, ali i na druge načine. U nastojanju da obeshrabri pravednog Joba, Sotona se pobrinuo da ga snađu bolne nevolje i da bude lažno optužen. No njegov se okrutni plan izjalovio (Job 2:3; 22:3; 27:5). Protiv Đavlovih nastojanja možemo se boriti tako da hrabrimo članove svoje obitelji i skupštine. Tada ćemo se u svom domu i u dvorani osjećati lijepo i sigurno (w16.11 1:4, 6).

Početkom 16. stoljeća mnogi hrabri prevoditelji prihvatili su se prevođenja Božje Riječi na narodne jezike. A kad je Biblija postala dostupna ljudima, oni su je doista čitali. Pritom su im se javljala pitanja, kao što su: Gdje Božja Riječ govori o čistilištu? Što ona kaže o plaćanju mise za mrtve? Gdje se spominju pape i kardinali? Crkva je takva pitanja smatrala nedopustivima. Kako se običan puk samo usuđuje sumnjati u svećenstvo?! Zato je odlučila uzvratiti udarac. Muškarci i žene koji bi odbacili crkvena učenja bili su osuđeni za herezu. Crkva bi donijela smrtnu presudu, a vlasti bi izvršile pogubljenje. Na taj se način željelo odvratiti ljude od čitanja Biblije i odgovoriti ih od toga da dovode u pitanje autoritet crkve. Taj se plan u većini slučajeva pokazao uspješnim. No bilo je i nekih odvažnih pojedinaca koji nisu dopustili da ih Babilon Veliki zastraši. Oni su već imali priliku čitati Božju Riječ i sada su željeli saznati više (w16.11 4:13).