Vodeće tijelo ovlastilo je određenu braću da posjećuju skupštine i da suvjernicima predaju “odredbe koje su donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu” (Djela 16:4). Budući da su se skupštine pridržavale tih odredbi, “učvršćivale [su se] u vjeri i rasle iz dana u dan”. Što bismo trebali učiniti kad od Božje organizacije dobijemo neku uputu? Jehovina Riječ potiče sve nas da budemo poslušni i podložni (5. Mojs. 30:16; Hebr. 13:7, 17). U Božjoj organizaciji nema mjesta kritiziranju ili buntovnosti jer takvi stavovi mogu narušiti mir, ljubav i jedinstvo u skupštini. Naravno, nijedan vjerni kršćanin ne bi želio biti poput Diotrefa, koji je bio nevjeran i nije imao poštovanja prema nadglednicima (3. Ivan. 9, 10). Bilo bi dobro da se pitamo: Potičem li svoju braću i sestre da ostanu vjerni Jehovi? Da li spremno prihvaćam i slijedim upute braće koja nas predvode? (w16.11 2:10, 11).

Židovski izgnanici koji su poslušali taj Božji savjet u Babilonu su živjeli relativno normalnim životom. Njihovi su im porobljivači dali određenu mjeru slobode, pa su čak mogli slobodno putovati po toj zemlji. Babilon je bio trgovačko središte starog svijeta, a pronađeni zapisi ukazuju na to da su mnogi Židovi ondje postali vrlo vješti trgovci i zanatlije. Neki su se čak obogatili. Život u babilonskom izgnanstvu nije nimalo nalikovao egipatskom ropstvu u kojem su se Izraelci našli stoljećima ranije (2. Mojs. 2:23-25). Jesu li Izraelci ikad više dobili priliku štovati Boga upravo onako kako je on to odredio? Za vrijeme njihovog ropstva to se činilo gotovo nemogućim jer Babilon nikad nije oslobađao svoje zarobljenike. No Jehova je obećao da će njegov narod biti oslobođen, a tako je i bilo. Bog uvijek ispunjava svoja obećanja (Iza. 55:11; w16.11 4:3, 5).

Kako se za kršćane koji su još uvijek bili živi na Zemlji moglo reći da su umrli grijehu? Bog je Pavlu i drugim kršćanima iz tog doba na temelju otkupnine oprostio grijehe, pomazao ih svetim duhom i pozvao da budu njegovi duhovni sinovi. Tako su dobili nebesku nadu. Znali su da, ako ostanu vjerni do kraja, imaju priliku živjeti na nebu i vladati s Kristom. Pavao je za njih mogao reći da su umrli grijehu iako su još bili živi i služili Bogu na Zemlji. Kako bi istaknuo koliko se njihov život promijenio, poslužio se primjerom Isusa. On je umro kao čovjek i potom uskrsnuo na nebo kao besmrtno duhovno biće. Smrt više nije imala vlast nad njime. I pomazani su kršćani u prenesenom smislu umrli. Njihov život više nije bio isti kao prije. Više nisu udovoljavali prohtjevima i željama svog grešnog tijela. Raskrstili su sa svojim starim načinom života. Zato je Pavao rekao da mogu smatrati sebe “mrtvima grijehu, a živima Bogu po Kristu Isusu” (Rim. 6:9, 11; w16.12 1:9, 10).