Hoće li svijet završiti atomskim općim uništenjem?
POZNATO je da su do prošle godine (1982.) atomske sile nagomilale najmanje 50 000 atomskih bojevih glava. Cjelokupna razorna moć tog oružja odgovara broju od 1 600 000 bombi, kakvu su u augustu 1945. SAD bacile na Japan.
Kad bi samo 300 superbombi tog strašnog arsenala bilo u jednom planiranom napadu bačeno nad strogi centar SAD, ugasili bi se životi 60 posto stanovnika, a velika bi područja bila pretvorena u pustoš. Amerikanci nagađaju da 300 takovih divovskih bombi ne predstavlja više od 3 posto sovjetskog arsenala, a i sami su spremni uništiti Ruse na sličan način.
I dok se političari revno trude držati korak u trci u naoružavanju, oni upozoravaju da bi jednog dana svjetske sile “trebale sjesti za konferencijski stol u spoznaji, da je era naoružavanja pri kraju, te da ljudska rasa mora postupiti u skladu s tom istinom, ili umrijeti”, rekao je 1956. godine američki predsjednik Dwight Eisenhower. Četvrt stoljeća kasnije u svom je oproštajnom govoru predsjednik Jimmy Carter izrazio strahovanje, da bi oni koji prežive atomsko opće uništenje, “ispunjeni zdvojnošću živjeli u zatrovanim ruševinama civilizacije, koja je počinila samoubojstvo”. I ruski vođe misle da bi atomski rat bio svjetska katastrofa.
Albert Einstein se posvetio “čistoj” znanosti, istražujući je u službi istine. Pri jednom takvom istraživanju otkrio je jednadžbu, koja odgonetava u atomu zalazeću se energiju: E=mc2 (energija je masa puta brzina svjetlosti na kvadrat.) Prilikom dijeljenja atoma ili spajanja više njih, oslobađa se izvanredno velika količina energije. Kolika je ta energija? Masa koja se da atomski cijepati upotrijebljena pri razaranju Hirošime iznosila je otprilike 1 gram.
Godine 1950., dvije godine prije testiranja prve hidrogenske ili termonuklearne bombe, Einstein je upozorio da “se tehnika približila mogućnosti radioaktivnog zagađivanja atmosfere, kao i uništenja cjelokupnog života na Zemlji”.
Vodeće ličnosti širom svijeta suglasne su sa činjenicom da kroz svih 6 000 godina “civilizacija” nije nikada bila ugrožena kao danas. Čovjek raspolaže silom, kojom bi mogao prouzročiti vlastito uništenje. Bacanje svih atomskih bombi moglo bi razoriti sav život.
Planet Zemlja bi mogao umrijeti: Cijeli bi se gradovi rasplinuli u milijuntom djeliću sekunde. Posvuda gdje bi eksplodirala megatonska bomba nastali bi u zemlji krateri u koje bi stalo više od jednog nebodera. Dan bi se pretvorio u noć, dok bi oblaci nalik gljivama, jedan pored drugog pokrivali kontinent, ispuštajući “crnu kišu” smrtonosnih zraka. Vatrena stihija zahvaća ruševine, gomilaju se pougljeni ostaci pasa, konja i ljudi. Preživjeli umiru od zračenja. Oni, koji ipak preživljavaju sve to, klate se u stanju šoka svijetom, u kojem nedostaje sve potrebno — hrana, odjeća, svjetlo, struja, sanitarni uređaji, sredstva komunikacija, liječnička njega, rođaci, prijatelji, milicija i uprava — ukratko rečeno: civilizacija.
Postoji li mogućnost da se to spriječi?