Upoznajte irskog vučjeg hrta

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ IRSKE

“Nježni div u svijetu pasa.”

Tako je netko jednom opisao irskog vučjeg hrta. Jeste li ikada vidjeli takvog psa? Istina, danas u Irskoj nema pravih vukova. No nekad ih je bilo. Bilo je i divljih svinja i ogromnih jelena. Posljednji vuk u Irskoj navodno je ubijen prije dvjestotinjak godina. Prije toga su vučji hrtovi bili nadaleko poznati kao lovci vukova i drugih krupnih životinja. U novije vrijeme ljudi pričaju o jednom vučjem hrtu koji je bio poslan u Rocky Mountains (Sjedinjene Države). Godine 1892. hrt je navodno “tokom zime sam ubio četrdeset vukova”. No neka vas to ne brine. Vučji hrtovi ne love i ne ubijaju ljude!

PREMA mišljenju nekih povjesničara, moguće je da je u Irskoj vučji hrt postao prilično poznata pasmina već oko 500. pr. n. e. Kasnije su Kelti koristili vučje hrtove i u druge svrhe, a ne samo za lov. Legende i povijest kažu da su ti psi također odlazili u rat s irskim kraljevima i ratnicima.

Po čitavom svijetu pročulo se da je vučji hrt jedna zaista izvanredna pasmina. Te se hrtove čak odvodilo u Rim da bi ih se pokazalo u arenama. Zapisi o rimskom konzulu po imenu Kvint Aurelije Simah govore nam da je 393. n. e. napisao pismo u kojem je zahvalio svom bratu što je poslao u Rim sedam irskih vučjih hrtova. Izgleda da su Rimljani zaista bili oduševljeni tim psima. “U Rimu su ih svi gledali u čudu”, napisao je Simah, “te su zamišljali da su sigurno dopremljeni ovamo u željeznim kavezima.”

Možda su zbog ogromne veličine tih pasa ljudi došli na ideju da ih se moralo transportirati u željeznim kavezima. Mužjakova visina u hrptu iznosi oko 86 centimetara, no neki su i puno viši. Prema postojećoj evidenciji, najviši vučji hrt u hrptu je bio viši od jednog metra. Ženke su obično nekoliko centimetara niže od mužjaka. Zahvaljujući tome što su visoki mogu lakše doći do hrane. Škotski romanopisac Sir Walter Scott upozorio je jednog od svojih prijatelja da bude pažljiv za vrijeme jela. U suprotnom bi njegov vučji hrt, koji je “od vrha njuške do vrha repa imao oko dva metra (...), pojeo sve što se nalazi na njegovom tanjuru, a da pritom ne mora čak niti staviti šapu na stol ili stolicu”.

Vučji hrtovi započinju život kao relativno mali — kad se okote, teški su samo oko 70 dekagrama — ali brzo rastu. Jedna vlasnica vučjeg hrta koja je zaljubljena u te pse rekla je da su njihovi štenci “zadivljujuća mala stvorenja”, no da se mijenjaju “zapanjujućom brzinom, pretvarajući se iz bucmastih loptica u visoka i mršava draga stvorenja čiji su najupadljiviji dio tijela dugačke noge”.

Oni relativno rijetko laju. Reklo bi se da su to odlučni, tihi psi. No kad ipak zalaju, to je zvuk koji se ne zaboravlja. Ljudi pričaju o jednom čovjeku koji je, nakon što je čuo lavež vučjeg hrta, rekao da je to “najdublji i najmelankoličniji lavež [koji je] ikad čuo”.

Irski vučji hrt opisuje se kao pas “opasna izgleda, prodornih očiju, gustih obrva i oštre tamnosive dlake” — pas kojeg biste u prvi mah možda i htjeli zaobići. No priča se i to da su ti psi “tako dobrohotni da se djeca mogu s njima igrati”. Kao što je izjavio jedan vlasnik vučjeg hrta koji dobro poznaje te pse, oni su zapravo “izuzetno nježni”. Osim toga, nisu svi redom sive boje. Neki imaju bijelu, blijedožutu, crvenu ili crnu dlaku.

Čuveni irski pisac Oliver Goldsmith nije štedio riječi hvale na njihov račun. “Veliki irski vučji hrt”, kazao je on, “nevjerojatno je lijep i veličanstven, (...) najimpresivnija vrsta psa na svijetu.” Njega se očito dojmio njegov grub, a ipak privlačan izgled, uključujući i njegove obrve, trepavice i dlake na njušci koje mu daju, kako stoji u jednoj publikaciji, “pravi irski izraz lica”.

Zašto su onda skoro izumrli kao pasmina? Jedan od razloga bila je njihova popularnost. Ljubitelji tih pasa smatrali su ih dragocjenim poklonom koji su mogli poslati ljudima na položaju, primjerice monarsima. Stoga su vučji hrtovi bili “traženi i otpremani u inozemstvo, na sve strane svijeta”. Tako su se raštrkali kojekuda u malim skupinama. Osim toga, u Irskoj su bili zanemareni kao vrsta kad su ih ljudi prestali koristiti za lov na vukove.

Godine 1839. jedan je ljubitelj vučjih hrtova ovim riječima opisao tu žalosnu situaciju: “Žalosno je što ta plemenita vrsta pasa brzo nestaje i što će u roku od nekoliko godina neizbježno izumrijeti ukoliko ljudi ne poduzmu neke izvanredne napore.” Tih je pasa bilo toliko malo da su ljudi nerijetko tvrdili kako je njihov vučji hrt “posljednji primjerak te vrste”. No ti su hrtovi ipak preživjeli.

Spašeni su zahvaljujući ‘izvanrednim naporima’ ljudi kao što je George A. Graham. On je 1862. vidio kakva im nevolja prijeti. Sakupio je sve preostale vučje hrtove koje je mogao naći. Pažljivim križanjem načinio je temelj koji je bio potreban da ta pasmina ponovo dođe u stanje u kojem se danas nalazi. Da nije bilo njega, rekao je 1893. jedan povjesničar, “ovaj spomen na jednu veličanstvenu pasminu pasa već bi do danas izumro”.

Ljubiteljica te pasmine i ugledna uzgajivačica irskih vučjih hrtova, Phyllis Gardner, napisala je: “U ovom svijetu ništa nije sigurno, ali izgleda da je, osim ako ne dođe do neke katastrofe, ova plemenita pasmina izbjegla istrebljenje, a njena popularnost još uvijek raste.”

[Slika na stranici 23]

Štenad vučjeg hrta, stara oko četiri tjedna

[Slike na stranici 23]

Dobroćudni vučji hrt, u Newtownardsu (Sjeverna Irska)