“Gradska uprava ne bi trebala glumiti ‘Velikog Brata’”

KANADSKA povelja o ljudskim pravima i slobodama štiti slobodu svih kanadskih državljana. Kanadski ustav jamči slobodu govora, tiska i vjeroispovijedi, a pravosudni sustav štiti prava građana u slučaju kršenja tih sloboda.

Kad je uprava grada Blainvillea, koji se nalazi sjeverozapadno od Montreala, predložila amandman zakona, prema kojem nitko ne bi smio bez dozvole ići od vrata do vrata i vršiti ‘posjete vjerskog karaktera’, to je privuklo pažnju Jehovinih svjedoka. Taj bi amandman izravno utjecao na njihovu službu propovijedanja od kuće do kuće (Djela apostolska 20:20, 21). No zašto je on uopće bio predložen? Članovi gradske uprave tvrdili su da je bilo mnogo pritužbi na to što Jehovini svjedoci posjećuju ljude od vrata do vrata. Međutim, dokumenti iz policijske arhive pokazuju da unazad pet godina nije bilo niti jedne pritužbe na aktivnosti Jehovinih svjedoka!

Unatoč tome, amandman je 1996. ipak bio usvojen. Potom su odvjetnici koji su zastupali Jehovine svjedoke iz Blainvillea upozorili gradsko poglavarstvo da je građanima ustavom zajamčeno pravo na vjersku slobodu te da bi stoga bilo nedopustivo da poglavarstvo upotrijebi taj novi zakon u svrhu sprečavanja aktivnosti Jehovinih svjedoka. Poglavarstvo se oglušilo na to upozorenje i pokrenulo sudski postupak protiv 17 osoba. Nato su odvjetnici Jehovinih svjedoka podnijeli tužbu kako bi spriječili da se u Blainvilleu krše prava na slobodu vjeroispovijedi i slobodu govora — prava koja uživaju svi kanadski državljani.

Sudska rasprava održana je 3. i 4. listopada 2000. na Višem sudu u Quebecu, kojim je predsjedao sudac Jean Crépeau. Nakon vijećanja sudac je presudio u korist Jehovinih svjedoka. Sudac Crépeau rekao je kako “podnositelji tužbe [Jehovini svjedoci] oponašaju primjer prvih kršćana kad idu od vrata do vrata, posjećujući ljude u njihovim domovima kako bi ih poticali da se drže visokih moralnih mjerila i cijene duhovne vrijednosti. (...) Posjećivanje ljudi u njihovim domovima kršćanska je aktivnost koja služi na dobrobit čitavog društva. Jehovini svjedoci posjećuju građane Blainvillea u prosjeku svaka četiri mjeseca kako bi ih potakli na razmjenu mišljenja o temama koje su korisne i zanimljive širokom krugu ljudi.” U svojoj presudi sudac Crépeau je naveo: “[Sud] proglašava da Jehovini svjedoci ne moraju tražiti dozvolu za izvršavanje svoje službe.”

Uprava grada Blainvillea uložila je žalbu na odluku suca Crépeaua Prizivnom sudu u Quebecu. Žalba je razmotrena 17. lipnja 2003, a potom je 27. kolovoza 2003. donesena presuda kojom je podržana odluka prvostepenog suda. Pozivajući se na Kanadsku povelju o ljudskim pravima i slobodama, koja štiti slobodu vjeroispovijedi te jamči pravo na izražavanje vjerskih uvjerenja putem poučavanja i širenja informacija, Sud je izdao izjavu u kojoj se kaže: “Sporni zakon uvelike ograničava slobodu vjeroispovijedi Jehovinih svjedoka, kao i pravo svih građana Blainvillea na slobodu mišljenja, vjerovanja i izražavanja (...). Činjenice pokazuju kako se stanovnici Blainvillea nisu žalili na to da ih nametljivo salijeću Jehovini svjedoci, nego brojni akviziteri i trgovački putnici. Nije postojala stvarna potreba za uvođenjem zakona kojim bi se zabranilo posjećivanje ljudi od vrata do vrata iz vjerskih razloga. Osim toga, odredbe tog zakona sročene su nepromišljeno, a usvojene su na brzinu i bez prethodnih konzultacija. Te odredbe, čiji je cilj navodno zaštititi pravo građana na privatnost, nerazumne su i prestroge. (...) U slobodnom i demokratskom društvu gradska uprava ne bi trebala glumiti ‘Velikog Brata’ i odlučivati o tome koga će građani u večernjim satima ili vikendom primati u svoj dom. Sudac prvostepenog suda bio je u pravu kad je ustvrdio da se sporni zakon ne odnosi na Jehovine svjedoke.”a

Jehovini svjedoci raduju se tome što su sudovi u Quebecu primijenili Povelju o ljudskim pravima kako bi u spomenutom slučaju spriječili uskogrudno ugnjetavanje i zaštitili vjersku slobodu svih građana Quebeca.