Pitanja čitalaca (1)
■ Kad nedužni bračni drug nakon što je saznao za preljub svog bračnog druga ponovo prihvati spolne odnose s njim, da li je to dokaz da mu je nedužni bračni drug oprostio?
Spolni odnosi van braka pružaju osnovu za razvod ukoliko to nedužni bračni drug želi; no, ako dođe do ponovnog prihvaćanja spolnih dnosa, to trebamo shvatiti kao dokaz opraštanja i izliječenja rane, inače ne bi način postupanja bio u skladu sa davanjem oproštenja (Matej 19:9; 5:37).
Kad je kod pokajničkog bračnog druga prisutno istinsko kajanje i kad oba bračna druga imaju iskrenu želju da zajednički rade na rješavanju problema koji se pojavio, tada bi sigurno bilo najprikladnije ukazati milosrđe i oprostiti onome koji je pogriješio. Treba učiniti svaki razumni napor da bi se sačuvao bračni odnos koji postoji, iako treba shvatiti da će postojati određeni napeti odnosi i problemi na kojima će neko vrijeme raditi. Tako stvari mogu poći na dobro, ne samo na blagoslov bračnom paru i možda djeci koja su još kod kuće, nego će to biti i poraz velikom razoritelju braka, Sotoni, Đavlu.
U nekim slučajevima nedužnom je bračnom drugu možda vrlo teško pronaći pravi temelj za nastavak braka. Možda su već prije preljuba postojali vrlo ozbiljni problemi u vezi primjenjivanja biblijskih načela poglavarstva i podložnosti. Možda se malo komuniciralo, možda je bilo vrlo malo ljubavi i poštovanja drugoga. Ogorčenost, ozlojeđenost i drugi činioci možda su smetali u vršenju spolne dužnosti jednog prema drugome. Hoće li doći do bilo kakvog poboljšanja u pokušaju prevladavanja tih ozbiljnih, duboko ukorijenjenih problema ukoliko se da oproštenje? Nedužni bračni drug možda smatra da su mogućnosti za poboljšanje vrlo male i možda će se odlučiti razvesti od bračnog druga koji je učinio preljub, iako će to donijeti promjene u životu, kao što je suočavanje s traumom razvoda, s vjerojatnom potrebom da se traži novo mjesto stanovanja, s eventualnom brigom za djecu itd. Isto tako, treba imati na umu činjenicu da ‘Jehova mrzi razvod’ (Malahija 2:16).
To su svi činioci koje nedužni bračni drug mora odvagnuti prilikom donošenja odluke hoće li ili neće oprostiti. To treba učiniti prije nego što se ponovo prihvati spolne odnose, prije obnavljanja intimnih prednosti rezerviranih za one koji su u braku. Razgovarati, prodiskutirati o problemima, pokušati razumjeti i pokazati spremnost da obje strane doista rade na izgrađivanju ljubavi i poštivanju u braku, sve su to stvari koje se mogu učiniti prije opraštanja. Ali, kad nedužni bračni drug dođe u takvo emocionalno stanje u kojem može imati spolne odnose s bračnim drugom koji je učinio preljub, treba pretpostavljati da nedužni bračni drug time daje bezuvjetno oproštenje i da nevjeru neće koristiti kao temelj za biblijski razvod koji dopušta ponovno stupanje u brak.
Postupajući tako dosljedno sa svojim davanjem oproštenja, nedužni bračni drug u opraštanju oponaša Jehovu i ne podsjeća krivca neprestano na prošle grijehe i ne podsjeća ga na ono što se dogodilo u prošlosti (Psalam 103:3, 8-14; Izaija 55:7; Efežanima 4:32; 1. Petrova 4:8; 1. Ivanova 1:9). Naravno, to na onoga koji dobiva oproštenje stavlja odgovornost da cijeni to i da izbjegava ponavljanje prijestupa.
Mora se priznati da se povremeno iz toga razviju nepredviđeni i tragični problemi, i kad bi bračni drug koji je nedužan za to znao on bi se uzdržavao od davanja oproštenja, uključujući i ponovno prihvaćanje spolnih odnosa. Međutim, umjesto da to pruža temelj za promjenu statusa braka, mogućnost pojavljivanja tih problema još više naglašava važnost toga da nedužni bračni drug pažljivo odvagne sve činioce i da ne donese prenagljenu odluku onda kad treba odlučiti da li da dâ oproštaj ili ne.
Situacija bi bila ista i onda ako žena počini preljub i dođe do trudnoće, a u vrijeme kad suprug ponovo prihvati spolne odnose sa ženom ta trudnoća još nije poznata. Mogućnost trudnoće je doista nešto što će muž htjeti uzeti u obzir prilikom odlučivanja hoće li oprostiti svojoj supruzi i uzeti je nazad. Praktična bi mudrost nalagala da on pričeka do tog vremena kad bi se konačno moglo odrediti da li ona nosi dijete drugog čovjeka. No, ako joj on oprosti i ima odnose s njom prije nego što to sazna, što onda? On je vjerojatno unaprijed odlučio da je spreman prihvatiti mogućnost da ona nosi dijete i da će, ako žena rodi to dijete, on to dijete prihvatiti u svoj dom i brinuti za njega kao za svoje.
Razumljivo je da, kad se pojavi “blud” na strani jednog od bračnih drugova koji su u vjeri, to treba predočiti starješinstvu u skupštini (Matej 19:9). Ako krivac to ne učini, tada nedužni bračni drug ima odgovornost obavijestiti stariješine o tom prijestupu kako bi se Jehovina skupština održala čistom. Ako je kod krivca prisutno istinsko kajanje, takvu se osobu može zadržati u skupštini, a to može biti slučaj i onda kad nedužni bračni drug ne daje oproštenje. Ako nema kajanja, bračni drug koji je kriv bit će isključen, čak i ako nedužni bračni drug odluči dati oproštenje i nastaviti živjeti s isključenim bračnim drugom.
Sve ovo ističe činjenicu da se bračne odgovornosti ne može uzimati olako. Samo “blud” jednog bračnog druga pruža drugom bračnom drugu biblijski temelj za razrješenje braka s izgledom ponovnog stupanja u brak. No, kad se jednom bračne intimnosti ponovo prihvate, kršćanska skupština, kao i bračni par, mora biti dosljedna u tome da se na “blud” počinjen u prošlosti više ne gleda kao na temelj za razrješenje braka. Gledajući na Jehovu, bračni par treba miroljubivo raditi na izgrađivanju ljubavi i poštovanja u svojim odnosima kako bi njihov brak imao dobru mjeru sreće i uspjeha.