“Da li nas Jehova voli iako smo Indijanci?”

VISOKO u planinama Sierra Madre, u samom srcu Meksika, žive pripadnici indijanskog plemena O’dam. O njima se malošto zna jer su praktički potpuno odvojeni od ostatka svijeta. Najbliža skupština Jehovinih svjedoka od njihovih je sela udaljena gotovo 250 kilometara, no nekoliko nas ipak je odlučilo poći na dalek put i posjetiti te ljude. Što nas je potaknulo na to?

Jednom riječju, Melesio. Taj čovjek ponekad se iz svog sela Los Arenalesa spusti u nizinu u potrazi za poslom. Nekoliko je puta bio na sastanku Jehovinih svjedoka te je na povratku kući sa sobom ponio biblijsku literaturu kako bi je podijelio svojim sunarodnjacima. Biblijske istine koje je saznao jako su ga se dojmile, pa je molio da netko dođe u njegovo selo i pomogne ljudima naučiti nešto više o Bibliji.

Tako smo spakirali šatore i vreće za spavanje, uzeli dovoljno hrane i goriva za tri dana i sve to ukrcali u kamionet. U četiri sata ujutro krenuli smo iz Duranga prema planinama. Vozili smo se osam sati prašnjavom planinskom cestom, a onda smo morali nastaviti pješice. Na mjestu gdje je cesta završavala počinjalo je područje plemena O’dam. Pred nama je ležao dubok kanjon, a nešto dalje uzdizala se još jedna planina.

Kamionet smo ostavili u jednom malom selu, natovarili stvari na leđa i uputili se uskim stazama prema kanjonu. Nakon tri sata pješačenja napokon smo se spustili u kanjon. Ondje smo podignuli šatore i skupili drva da zapalimo logorsku vatru kako bismo otjerali divlje životinje. Morali smo čitavu noć držati stražu, pa smo naizmjence spavali po tri sata i pazili da se vatra ne ugasi.

Čim je svanulo jutro, počeli smo se uspinjati planinom. Budući da nismo znali kuda trebamo ići, nekoliko smo puta zalutali. Jedan od nas znao je par riječi na jeziku o’dam, pa smo u naseljima na koja smo naišli putem propovijedali biblijsku poruku. Možete samo zamisliti koliko smo se iznenadili kad smo čuli da u Los Arenalesu ima ljudi koji kažu da su Jehovini svjedoci te da održavaju biblijske sastanke. Ta nas je neobična vijest jako ohrabrila.

Od silnog pješačenja noge su nam bile natečene i pune žuljeva, stoga nam je svima laknulo kad smo napokon stigli u Los Arenales. Ugledali smo raštrkane male kuće od nepečene opeke koje su imale krovove od kartona. U selu nije bilo ničega — ni škole ni struje. Imali smo osjećaj da smo došli na kraj svijeta! Ljudi ondje žive u velikom siromaštvu i za jelo nemaju gotovo ništa osim tortilja od kukuruznog brašna. Pronašli smo Melesija. Tom je mršavom mladom čovjeku na licu zablistao širok osmijeh kad nas je ugledao. Pozvao nas je u svoj skroman dom i rekao nam da se svaki dan moli Jehovi da pošalje nekoga kako bi njegova obitelj i sunarodnjaci bolje upoznali biblijske istine jer on ne zna odgovoriti na mnoštvo pitanja koja mu postavljaju.

Pripadnici plemena O’dam štuju sile prirode. Žive u strahu od vračeva koji ih iskorištavaju, a za zaštitu od uroka koriste amajlije, primjerice orlovo perje i kosti. Melesio nam je rekao da je uništio sve svoje amajlije čim je naučio da je Jehova pravi Bog. Ljudi u selu očekivali su da će zbog toga navući gnjev bogova i biti kažnjen smrću. Budući da mu se ništa nije dogodilo, seljani su zaključili da to mora biti zato što je Jehova moćniji od njihovih bogova. Zbog toga su počeli dolaziti k Melesiju kad je on proučavao Bibliju sa svojom obitelji.

“Rekao sam im da najprije trebaju spaliti sve svoje amajlije i kipove”, kazao je Melesio. Mnogi su pobijedili strah i napustili običaje koje su držali iz praznovjerja. Bili smo jako iznenađeni kad smo čuli da k Melesiju dolazi više od 80 osoba, pa smo odlučili tog popodneva održati sastanak. Nekoliko ljudi uzjahalo je konje i o tome obavijestilo sve one koji su redovito dolazili slušati biblijsku pouku u Melesijevu kuću. Iako su za sastanak saznali u zadnji čas, došlo je 25 ljudi, bilo pješice bilo na magarcu.

To nije bio tipičan sastanak Jehovinih svjedoka. Mi smo odgovarali na pitanja prisutnih, a Melesio je prevodio budući da tamošnji stanovnici uglavnom ne znaju španjolski. Pitali su nas: “Da li nas Jehova voli iako smo Indijanci? Čuje li kad mu se molimo na svom jeziku? Kad dođe Harmagedon, hoće li nas se Jehova sjetiti unatoč tome što živimo daleko od grada?” Bilo nam je drago što smo tim poniznim ljudima mogli na temelju Biblije objasniti da je Jehovi stalo do onih koji ga žele upoznati i da mu nije važno gdje tko živi ni kojim jezikom govori. Molili su nas da pošaljemo nekoga tko će ih nastaviti poučavati o Bibliji.

Nakon sastanka podijelili smo hranu koju smo imali s tim ljudima koji su nam brzo prirasli srcu. Već je pala noć i vani je na tolikoj visini bilo vrlo hladno. Bili smo zahvalni mještanima kad su nam ponudili da prespavamo u jednoj natkrivenoj nastambi. Ujutro su nas prečicom odveli natrag do našeg kamioneta i mi smo pošli kući u Durango. Umor koji smo osjećali nije umanjio našu radost.

Sretni smo što smo imali priliku provesti dan s tim srdačnim ljudima koji žele upoznati pravoga Boga. To je uistinu bilo nezaboravno iskustvo. Nakon našeg odlaska šest Jehovinih svjedoka došlo je u Los Arenales i ondje provelo tri tjedna. Počeli su proučavati Bibliju s oko 45 osoba koje iskreno žele služiti Jehovi. Svi oni redovito dolaze na sastanke, a mnogi od njih zakonski su se vjenčali.

Jedna zanimljivost za kraj. U jedinoj trgovini u Los Arenalesu više se ne mogu kupiti cigarete jer mnogi ljudi iz tog sela proučavaju Bibliju i prestali su pušiti.