PITANJA ČITATELJA

U engleskom izdanju Stražarske kule od 15. rujna 1950. bilo je objašnjeno da se osobe, događaji i predmeti koji imaju simbolično ili proročansko značenje mogu nazvati “sjenom” te da se ono što oni predočavaju može nazvati “stvarnošću”.

Prije dosta godina u našim je publikacijama pisalo da mnogi vjerni Božji sluge poput Debore, Elihua, Jiftaha, Joba, Rahabe i Rebeke proročanski ukazuju na pomazane kršćane odnosno na “veliko mnoštvo” (Otkr. 7:9). Naprimjer, bilo je rečeno da Jiftah, Job i Rebeka predočavaju pomazane kršćane, a Debora i Rahaba veliko mnoštvo. Međutim, posljednjih godina više ne pravimo takve usporedbe. Zašto to ne činimo?

Istina je da Biblija ukazuje na to da neke osobe koje se u njoj spominju predočavaju nekoga većeg ili nešto veće što dolazi u budućnosti. U Galaćanima 4:21-31 apostol Pavao govorio je o Sari i Hagari te objasnio da je situacija u Abrahamovoj obitelji imala “preneseno značenje”. Abrahamova sluškinja Hagara predočavala je izraelski narod, koji je bio vezan za Jehovu putem Mojsijevog zakona. A “slobodna žena” Sara predočavala je Božju ženu, nebeski dio Jehovine organizacije. Nadalje, u svojoj poslanici Hebrejima Pavao je ukazao na to da Melkisedek, koji je bio kralj i svećenik, predočava Isusa te je istaknuo neke sličnosti između njih dvojice (Hebr. 6:20; 7:1-3). Osim toga, Pavao je Izaiju i njegove sinove usporedio s Isusom i njegovim pomazanim sljedbenicima (Hebr. 2:13, 14). Pavao je sve to napisao pod Božjim nadahnućem i zato možemo biti sigurni da su objašnjenja koja je naveo potpuno točna.

No čak i kad Biblija sama ukazuje na to da netko nekoga predočava, ne bismo trebali zaključiti da svaki događaj ili svaka pojedinost iz života te osobe ima simbolično odnosno proročansko značenje. Naprimjer, iako je Pavao ukazao na to da Melkisedek predočava Isusa, ništa nije napisao o tome kako je Melkisedek jednom prilikom iznio pred Abrahama kruha i vina da se ovaj okrijepi nakon bitke u kojoj je porazio četvoricu kraljeva. Dakle, Biblija ne pruža temelj za to da u tom događaju tražimo neko preneseno značenje (1. Mojs. 14:1, 18).

Nakon Isusove smrti neki su pisci u kasnijim stoljećima upali u zamku da u svemu traže neko simbolično značenje. Govoreći o Origenovim, Ambrozijevim i Jeronimovim učenjima, jedna enciklopedija kaže: “Oni su tražili, a, naravno, i pronalazili, preneseno značenje u svakom postupku i događaju koji je zapisan u Bibliji, ma koliko on bio beznačajan. Smatrali su da čak i najobičnije pojedinosti sadrže neku zagonetnu istinu. U svemu su vidjeli neku tajnu, (...) pa čak i u broju riba koje su učenici ulovili one noći kad im se ukazao Spasitelj. Neki su od njih svim silama nastojali pronaći simboliku u tom broju — broju 153!” (The International Standard Bible Encyclopaedia).

Augustin je puno pisao o izvještaju koji govori o tome kako je Isus nahranio 5 000 muškaraca s pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Budući da se ječam smatrao manje vrijednim od pšenice, Augustin je zaključio da tih pet kruhova nedvojbeno predočava pet Mojsijevih knjiga te da sam ječam ukazuje na to da je “Stari zavjet” manje vrijedan od “Novog zavjeta”. A što je rekao za dvije ribe? Iz nekog razloga tumačio je da one predočavaju kralja i svećenika. Jedan drugi teolog koji je bio sklon svemu pridavati simbolično značenje napisao je da to što je Jakov kupio od Ezava pravo prvorodstva i platio ga zdjelom crvenog variva ukazuje na to da je Isus ljudskom rodu kupio nadu u život na nebu i platio je svojom krvlju, koja je, naravno, bila crvene boje!

Ako nam takva tumačenja zvuče neuvjerljivo, onda možemo razumjeti u čemu je problem. Ljudi ne mogu znati koji biblijski izvještaji imaju proročansko ili simbolično značenje, a koji ga nemaju. Stoga je najmudrije postupiti ovako: Kad sama Biblija kaže da neka osoba, događaj ili predmet ima proročansko značenje, to bismo trebali prihvatiti. Međutim, ne bismo nekoj osobi ili izvještaju trebali pripisivati simbolično značenje ako nam Božja Riječ ne daje jasan temelj za to.

Kako nam onda mogu koristiti izvještaji koje čitamo u Bibliji? Apostol Pavao rekao je: “Sve što je nekad napisano, nama je za pouku napisano, da svojom ustrajnošću i utjehom iz Pisama imamo nadu” (Rim. 15:4). Pavao je time poručio svojoj pomazanoj braći koja su živjela u 1. stoljeću da mogu puno naučiti iz izvještaja što su zapisani u Božjoj Riječi. Međutim, otada pa do danas svi Božji sluge, i pomazanici i “druge ovce”, izvlače vrijedne pouke iz onoga “što je nekad napisano” (Ivan 10:16; 2. Tim. 3:1).

Većina tih izvještaja ne odnosi se samo na pomazane kršćane ili samo na “druge ovce” i nema svoju primjenu u samo jednom razdoblju povijesti. Svi Božji sluge, u kojem god vremenu živjeli i koju god nadu imali, mogu na sebe primijeniti mnoge pouke koje ti izvještaji sadrže. Naprimjer, Jobove patnje ne predočavaju samo patnje što su ih proživjeli pomazani kršćani tijekom Prvog svjetskog rata. Mnogi Božji sluge, i muškarci i žene, i pomazanici i pripadnici “drugih ovaca”, iskusili su nevolje slične Jobovima i “vidjeli do kakvog je ishoda Jehova doveo [njihove] kušnje” — vidjeli su “da je Jehova pun samilosti i milosrdan” (Jak. 5:11).

Razmislimo i o ovome: Zar ne možemo reći da u našim skupštinama danas ima starijih sestara koje vjerno služe Bogu poput Debore? Zar nema vrsnih mladih starješina koji su mudri poput Elihua? Nema li hrabrih pionira koji su revni poput Jiftaha? Nema li vjernih muškaraca i žena koji su strpljivi poput Joba? Zahvalni smo Jehovi na tome što se pobrinuo da “sve što je nekad napisano” ostane sačuvano do našeg vremena kako bismo “utjehom iz Pisama” i mi imali nadu!

Iz navedenih razloga u našim se publikacijama posljednjih godina ne govori puno o mogućem simboličnom ili proročanskom značenju nekih osoba, događaja ili predmeta, nego se više ukazuje na to što možemo naučiti iz pojedinih biblijskih izvještaja.