Hoće li se ujediniti crkve u Velikoj Britaniji?
KAD se anglikanska crkva odvojila od Rima, bila je ona samo crkva jedne jedine zemlje, dok je rimokatolička crkva imala već međunarodni status. Ali, sa širenjem Britanskog svjetskog carstva širila se i crkva Engleske u mnoge dijelove svijeta. Danas nalazimo njene crkve-kćerke u više od dvadeset zemalja. Svaka od njih je, doduše, nezavisna, ali kao član anglikanske vjerske zajednice povezana je s crkvom-majkom. Tako je i crkva Engleske stekla međunarodni status, što je za nju prednost u pregovaranju s Vatikanom.
Pred relativno kratkim vremenom objavila je katolička crkva tri dogme, koje su produbile provaliju između nje i protestantskih crkava. To su: bezgrešno začeće (bezgrešnost) Marije (1854), tjelesno uzašašće Marije u nebesku slavu (1950) i nepogrešivost pape po pitanju nauke (1870). To su sigurno bile ogromne zapreke na putu ka ujedinjenju s drugim religijama!
Anglikansko/rimokatoličke težnje
Godine 1966. suglasili su se papa i nadbiskup od Canterbury, kojeg se općenito priznaje religioznim poglavarom anglikanske crkve, da se osnuje međunarodna anglikansko/rimokatolička komisija. Od 1970. godine ona se dvanaest godina bavila izučavanjem zapreka na putu ka ujedinjenju, da bi potom dala svoje prijedloge za moguće svladavanje istih. Komisija koja se sastojala od deset naučnika obiju crkava, upravila je posebnu pažnju na sljedeća tri sporna pitanja: autoritet (uključujući primat i nepogrešivost pape), katolička pričest i svećenička služba.
Kako su obje crkve prihvatile zaključni izvještaj komisije? Nijedna strana nije ga direktno odbila. Ipak, računa se da će proći mnoge godine dok pojedine crkve ne zauzmu službeni stav s tim u vezi. Jedan uvodni članak Londonskog Times-a sadržavao je prognozu prema kojoj je “stvarno ujedinjenje obiju crkava (Rim i Canterbury) udaljeno za još najmanje jedan naraštaj”. Stvarnu zapreku predstavljaju sporna pitanja kao što su sprečavanje začeća, celibat svećenika, nepogrešivost i sudska nadležnost pape, obožavanje Marije, te zaređenje anglikanskih svećenika, što je 1896. godine na 1. Vatikanskom koncilu, papa Leo XII. proglasio “apsolutno nevažećim”.
Prilikom svoje posjete Velikoj Britaniji u ljetu 1982. dogovorio je papa Ivan Pavao II. s nadbiskupom od Canterburya formiranje daljnje međunarodne komisije, koja će ispitati mogućnosti za poduzimanje dopunskih koraka u pravcu ujedinjenja.
Težnje Anglikanske crkve i slobodnih crkava
Crkva Engleske vodila je i pregovore o savezu sa tri slobodne ili nonkomformističke crkve. To su metodistička crkva, ujedinjena reformirana crkva i Moravska bratska zajednica. Ujedinjena reformirana crkva nastala je 1972. godine, spajanjem kongregacionalista i prezbiterijanaca u Engleskoj i Walesu.
Ali, savezu su stajale na putu velike zapreke. S jedne strane, crkva Engleske bila je protiv zaređenja žena, dopuštenog u slobodnim crkvama. S druge strane, slobodne se crkve nisu mogle složiti s hijerarhijskom strukturom u crkvi Engleske. I kad su se ipak izjasnile za ujedinjenje, crkva Engleske odlučila se nakon glasanja u srpnju 1982. protiv saveza sa slobodnim crkvama.
Na strani slobodnih crkava dolazi do ogorčenog razočarenja. Sekretar Ujedinjene reformirane crkve je objasnio: “Mislim da će ostale crkve biti vrlo sumnjičavo raspoložene prema crkvi Engleske.” Sekretar konferencije metodista misli da je pitanje može li prije isteka jedne generacije biti uopće postavljen bilo kakav novi plan ujedinjenja.
Razočarani su bili i neki od anglikanaca koji su se kao entuzijasti zauzeli za sveopći pokret. Nakon mnogogodišnjeg napora, jedinstvo još uvijek nije u dohvatljivoj blizini. Drugi pak, glasno govore da su ti porazi sačuvali crkvu od ekumenskih teškoća, koje samo zastiru njen stvarni zadatak. Novine The Economist podupiru to stajalište sljedećim riječima: “Crkva Engleske će se sada kroz dulje vrijeme moći neometano posvetiti svom stvarnom zadatku. ... Ona je suočena s problemom kako da služi onima koji žele biti poučeni o vjeri, a samoj nije jasno što vjeruje.”
I tako su u Velikoj Britaniji za manje od dva mjeseca doživjela neuspjeh dva značajna nastojanja da se postigne religiozno jedinstvo.
Zašto teže k jedinstvu
Zašto crkve kršćanstva toliko teže k jedinstvu? U vezi s konferencijom katoličkih biskupa u Rimu, rekao je kardinal Hume: “Nema sumnje da skandalozno nejedinstvo među Isusovim sljedbenicima, predstavlja glavnu zapreku u objavljivanju evanđelja. ... Kršćani su posebno u našem stoljeću razočarani i uznemireni zbog rascjepa u vlastitim redovima.”
Pred nekoliko godina rekao je anglikanski biskup Charles Brent o potrebi religioznog jedinstva sljedeće: “Upravo je besmisleno željeti privesti Kristovoj crkvi velike narode Dalekog istoka, ako mi sami ne sačinjavamo zatvoreni front.”
Mnogi misle da motivi težnje k jedinstvu leže negdje drugdje. Russell Lewis pisao je u časopisu Daily Mail: “Nisam stekao dojam da je narodni pokret, pokretačka snaga težnje za ujedinjenjem, nego da se tu prije radi o namjerama moderne elite biskupa i nekoliko visokih svećenika, naime da time zaustave opadanje broja posjetitelja crkava. Jedva je moguće previdjeti kako se jak poriv za jedinstvom zarana isprepliće s padom broja posjetitelja, do kojeg je u 60-im godinama došlo u uglednim protestantskim crkvama, a 70-ih godina u katoličkoj crkvi.”
Bez obzira iz koji se motiva težilo za ujedinjenjem, religiozno nejedinstvo koje već stoljećima prevladava u Velikoj Britaniji, stoji u suprotnosti prema jasnom upozorenju apostola Pavla, upućenog kršćanima: “Budite svi jedinstveni u govoru i da ne bude razdora među vama, nego da budete primjerno sjedinjeni u istom razumu i istim mislima” (1. Korinćanima 1:10, NS).
Kako dalje?
Unatoč religioznom nejedinstvu i pretrpljenim neuspjesima, ekumenski nastrojeni svećenici nastavljaju svoju posredničku ulogu. Jedinstvo je za njih religiozni cilj budućnosti. Za sada im je izgleda uspjelo sjesti za isti stol i pokazati međusobno poštovanje. Trenutno se govori o “ujedinjenju bez gubitka vlastitog identiteta”, kako je to rekao predsjednik međunarodne anglikansko/rimokatoličke komisije.
Slično se moglo čuti od nadbiskupa od Canterburya, koji je rekao predstavnicima više crkava: “Radujem se našoj osobitosti. Bilo bi žalosno kad bismo se jednog dana rastopili u sivu uniformiranu masu.” Jedinstvo koje im lebdi pred očima u nedoglednoj budućnosti, nije ni u kom slučaju pravo jedinstvo. To nije povratak k pravom kršćanstvu prvog stoljeća, povratak Bibliji.
Kakvo je stanovište desetina tisuća Jehovinih svjedoka u Velikoj Britaniji, u vezi pitanja ujedinjenja? Oni su već postigli dojmljivi sklad i jedinstvo i to ne samo u Velikoj Britaniji, nego diljem svijeta, jedinstvo među ljudima svih rasa i nacionalnosti. Njihovo se jedinstvo ne raspada zbog stalnog prepiranja u vezi s naukom, praksom i vodećim položajima. Ono se ne raspada kad među narodima izbije rat, jer se Jehovini svjedoci ponašaju strogo neutralno, držeći se zajedno kao kršćansko bratstvo.
O Jehovinim svjedocima moglo se pročitati u časopisu Sentinel, koji izlazi u Milwaukee (SAD): “Oni su suglasni ne u sporednim stvarima života, nego u bitnim stvarima kao što su pravila ponašanja, slijeđenje temeljnih načela i obožavanje Boga.”
Neke su se britanske novine pozabavile pitanjem kako se postiže takvo jedinstvo, davši primjedbu: “Sve što Svjedok (Jehovin) radi ima biblijski temelj. Da, njihov jedini temelj je priznati Bibliju kao ... istinu.”
Jehovini svjedoci te pozivaju da ispitaš je li taj zahtjev opravdan. Zašto da ne porazgovaraš s njima kad te sljedeći puta posjete?
[Slika na stranici 26]
Historijski susret pape Ivana Pavla II i nadbiskupa od Canterburya, Roberta Runcie, godine 1982.
[Zahvala]
UPI/BETTMANN NEWSPHOTOS