Umjetna inteligencija — je li inteligentna?

NATJECANJE je bilo žestoko. Protivnici su se iz poteza u potez borili iznad šahovske ploče. Ali, to nisu bili obični igrači šaha. Na jednoj strani bio je svjetski kompjutorski šampion šaha Cray Blitz. S druge strane bio je izazivač Hitech. Obojica su bili specijalno programirani superkompjutori, s time da su programi bili različiti. A i jedan i drugi mogao je nadigrati sve ljudske šahiste osim onih najboljih. Ta su se dva kompjutora borila za svjetsku kompjutorsku šahovsku titulu.

U zadnjoj rundi Hitech je stekao nadmoć, kao što su svi i očekivali. Samo mu je još jedan potez bio potreban da pobijedi. No, na iznenađenje svih, Hitech nije uočio profinjeni potez Craya Blitza. Iznenada je Cray Blitz zabljesnuo i porazio Hitecha, te tako zadržao svoju svjetsku šampionsku titulu.

Ovakve i slične priče kod nekih ljudi izazivaju nelagodu. Nekako je obeshrabrujuće kad saznamo da su kompjutori postali bolji od mnogih ljudi u igranju šaha, u rješavanju zagonetki ili dokazivanju matematičkih teorema; da postoje roboti koji mogu čuti, vidjeti i čak razgovarati; ili da liječnici konzultiraju kompjutere da bi od njih dobili mišljenje o liječenju i dijagnozi. Da li se ostvaruje znanstvena fantastika? Jesu li kompjuteri postali tako pametni da će uskoro zavladati svijetom?

Takva je zabrinutost opravdana jer je normalno da mi takvu aktivnost kao što je rješavanje problema i upotreba jezika povezujemo s inteligencijom, razumom. Mi ne očekujemo od strojeva da to rade — čak ni od kompjutora — jer obični kompjutori nisu ništa drugo do brzi obrađivači informacija koji reagiraju na komande. No, kompjutori poput Cray Blitza i Hitecha daleko su od običnih. Znanstvenici su, da bi objasnili što namjeravaju s tim kompjutorskim sistemima, skovali izraz “umjetna inteligencija”, ili AI. A tvrdnje i predviđanja kakva oni izriču u vezi tih strojeva nisu pripomogla da se ublaži nelagoda.

Godine 1957. je Herbert Simon, sada dobitnik Nobelove nagrade, predvidio: “Za 10 godina će digitalni kompjutor biti svjetski šampion u šahu”. Nedavno je znanstvenik s područja kompjutora Harvey Silverman s univerziteta Brown u Providenceu na Rhode Islandu tvrdio kako se očekuje da će se “za nekoliko godina razviti kompjutor koji će imati rječnik od 5000 riječi i koji će razumjeti većinu razgovora na čistom engleskom jeziku”. Je li zaista ljudski um zastario?

Što je umjetna inteligencija?

Raspravljati, razumjeti, otkrivati značenje, snalaziti se u neobičnim okolnostima i donositi odluke — sve se to obično povezuje s ljudskim umom. Inteligencija je sposobnost obavljanja ovih i mnogih drugih zadataka. Znanstvenici su još od 17. stoljeća sanjali o “stroju koji misli” i koji bi mogao rješavati matematičke i logičke probleme. Međutim, taj se san počeo ostvarivati tek sredinom 1950-ih godina dolaskom elektronskog kompjutora.

Većina nas zna da kompjutor može pohranjivati, pronalaziti i obrađivati velike količine informacija i to velikom brzinom. Zbog toga se kompjutori koriste za obračunavanje i vođenje knjigovodstva, pravljenje arhive, kataloga, indeksa itd. Kod svih tih operacija u memoriju kompjutora ubacuju se grubi podaci, a kompjutoru se daje niz instrukcija, ili program o tome što da radi s tim podacima. Na primjer, kad se kompjutor koristi za obračunavanje, stroj se može programirati tako da na kraju mjeseca obradi sve informacije i izbaci troškovnike i izvatke svih računa.

Naravno, da bi se ovakav posao obavio potrebna je određena vrsta inteligencije. Međutim, takvi sistemi u biti samo slijede unaprijed određene korake koje su označili ljudi, sve dok posao nije izvršen. Ako tokom obrade podataka nešto nedostaje ili bude pogrešno, stroj se zaustavlja i čeka daljnje instrukcije ljudskog operatera. Za takve strojeve se može reći da su djelotvorni, ali nisu baš inteligentni. Ali, kompjutori s umjetnom inteligencijom trebali bi biti drugačijeg soja.

Umjetna inteligencija je u osnovi zbir instrukcija, ili programa, kojima se pokušava osposobiti kompjutor da sam rješava probleme — onako kako to čini čovjek. U jednom pristupu, umjesto da slijedi proceduru sricanja korak po korak, kompjutor pretresa problem metodom pokušaja i pogreške. Rezultat svakog pokušaja analizira se i koristi kao temelj za slijedeći pokušaj.

Taj princip može sam po sebi zvučati jednostavno, ali kad ga se primijeni na životne situacije stvari postaju kompliciranije. Zašto? Jer je malo stvari u životu tako jednostavno da ih se može odrediti sa da ili ne, crno ili bijelo. Sve je zapravo puno nijansi značenja i dubljeg smisla. Na primjer, ako se neka medicinska procedura preporučuje samo za pacijente iznad šest godina starosti, što je s djetetom koje je staro pet godina i deset mjeseci? Donošenje takvih odluka daleko je izvan mogućnosti današnjih kompjutora. Međutim, ako je područje primjene ograničeno, AI se može uspješno primijeniti.

Na primjer, Hitech je, naoružan umjetnom inteligencijom, mogao sam, bez ikakvog vanjskog ljudskog uputstva ili intervencije, poraziti neke bolje šahiste. Kako? Kompjutor pažljivo analizira protivnikov potez, a zatim pretražuje kroz tisuće položaja u svojoj memoriji da bi iznašao potez kojim bi na najmanju mjeru sveo mogućnost da protivnik pobijedi. Da bi to mogao učiniti on svake sekunde pretresa 175 000 šahovskih pozicija, ili preko 20 milijuna pozicija za tri minute, koliko mu obično treba da učini pravi potez.

AI na djelu

Hitech je strašan u šahu, ali potpuno bespomoćan u drugim igrama i zadacima. To je zbog toga što je Hitech programiran samo za to da igra šah. Njegova memorija je pretrpana informacijama o šahovskim potezima i informacijama unešenim korak po korak koje mu omogućuju da “razmišlja” na logički način. Drugim riječima, što se tiče igranja šaha, Hitech je stručnjak. A kompjuterski znanstvenici upravo tako nazivaju naprave kao što je Hitech — sistemi-stručnjaci, ili stručni sistemi.

Sistem-stručnjak je u stvari kompjutor prenapunjen informacijama iz nekog određenog područja. Uz to, programiran je na takav način da može korisnika voditi do preciznih informacija koje su mu potrebne uz minimalnu potrošnju vremena i truda. On to često čini putem serije ako-tada pravila: Ako je određeni uvjet točan, tada treba uslijediti određeni postupak. Korisnik “komunicira” sa sistemom-stručnjakom preko tastature i video ekrana ili nekog drugog sredstva. Uskladištenje informacija i ako-tada proces pridaju sistemu-stručnjaku izgled inteligencije — umjetne inteligencije.

Danas se sisteme-stručnjake koristi u različitim vidovima medicine, kompjutorskog dizajniranja, u geološkim ispitivanjima, obračunima, poslovima investiranja, svemirskim letovima itd. Kompjutorski znanstvenici rade na takvim sistemima-stručnjacima koji bi mogli obraditi, ne samo jednu, nego mnogo ako-tada operacija u isto vrijeme, kao što to čini ljudski um. Isto tako, razvijaju se i sistemi koji mogu “vidjeti”, “čuti”, i “govoriti”, mada na ograničen način. Sve ovo u nekim krugovima izaziva zabrinutost. Hoće li kompjutori postati pametni kao čovjek, ili čak pametniji od njega?

Ima li granice?

To što znanstvenici mogu učiniti sa kompjutorskim sistemima-stručnjacima doista je impresivno. Ostaje, međutim, ključno pitanje: Jesu li ti sistemi zaista inteligentni? Što bismo, na primjer, rekli o osobi koja jako dobro igra šah, ali jedva da može učiniti ili naučiti bilo što drugo? Bi li tu osobu smatrali inteligentnom? Očito ne bismo. “Inteligentna osoba uči nešto iz jednog područja i primjenjuje to na probleme iz drugog područja”, objašnjava William J. Cromie, izvršni direktor Vijeća za unapređenje znanstvenog pisanja u SAD. Tu je dakle ključ: Mogu li kompjutori postići razinu inteligencije čovjeka? Drugim riječima, može li se zaista inteligenciju umjetno stvoriti?

Do sada ni jedan znanstvenik ni kompjutorski inžinjer nije uspio dostići taj cilj. Unatoč predviđanjima o kompjutorima za igranje šaha, od kojih je sada prošlo više od 30 godina, svjetski šampion je još uvijek čovjek. I unatoč tvrdnji da će kompjutori moći razumjeti razgovor na engleskom jeziku ili drugim prirodnim jezicima, to je još uvijek na početnoj razini. Da, još nitko nije došao do toga kako ugraditi svojstvo općenitosti u kompjutor.

Uzmimo, na primjer, jezik. Čak i u jednostavnom govoru, tisuće riječi nižu se u milijunima kombinacija. Da bi kompjutor razumio rečenicu on mora biti u stanju provjeriti sve moguće kombinacije svake riječi u rečenici, i to istovremeno, a u svojoj memoriji mora imati uskladišten ogroman broj pravila i definicija. To je daleko iznad onoga što mogu današnji kompjutori. Međutim, to s druge strane može učiniti svako dijete, a uz to može uočiti i nijanse iza izgovorenih riječi. Ono može razabrati da li se govorniku može vjerovati ili ovaj nije iskren, da li nešto treba shvatiti doslovno ili kao šalu. Kompjutor nije dorastao tim izazovima.

Isto se može reći i za sisteme-stručnjake koji mogu “vidjeti”, kao što su roboti koji se koriste u automatskoj proizvodnji. Jednom vrhunskom sistemu s trodimenzionalnim vidom potrebno je 15 sekundi da prepozna predmet. Za isto to ljudskom oku i mozgu potrebna je jedna desettisućinka sekunde. Ljudsko oko ima prirođenu sposobnost da vidi ono što je važno i da isfiltrira nebitnosti. Kompjutor je jednostavno preplavljen masom pojedinosti koje “vidi”.

Zato unatoč unapređenjima i obećanjima izvedbe sistema umjetne inteligencije, “većina znanstvenika ne vjeruje da će kompjutorski sistemi ikada imati tako široki omjer inteligencije, motivacije, vještine i kreativnosti kakav imaju ljudi”, kaže Cromie. Isto tako, glasoviti pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov tvrdi: “Sumnjam da će kompjutor ikada dostići intuitivnu i kreativnu snagu zadivljujućeg ljudskog uma”.

Temeljna prepreka stvaranju prave inteligencije na umjetan način jest činjenica da ni jedan znanstvenik ili kompjutorski inžinjer ne razumije u potpunosti kako u stvari radi ljudski um. Nitko točno ne zna odnos između mozga i uma ili kako um koristi informacije koje su uskladištene u mozgu da bi donio odluku ili da bi riješio neki problem. “Budući da ja ne znam kako svojim umom činim određene stvari, ja nikako ne mogu programirati kompjutor da bi činio ono što ja činim”, priznaje Asimov. Drugim riječima, ako nitko ne zna što je zapravo inteligencija, kako bi je se moglo ugraditi u kompjutor?

Velemajstori i veliki Stvoritelj

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća jedan stroj za igranje šaha posvuda je uzbuđivao publiku time što je pobjeđivao svoje ljudske izazivače, uključujući i takve poznate osobe kakve su bile Marija Terezija, Edgar Allan Poe i Napoleon Bonaparte. Konačno se pokazalo da je to bila smicalica. U stroju je zapravo bio čovjek!

I u današnjim strojevima za igranje šaha nalazi se čovjek; samo što je on mnogo bolje sakriven. To nije nitko drugi do programer, koji je odgovoran za brižljivo pohranjivanje u kompjutor svih pravila igre šaha i svih uputstava o tome kako ta pravila koristiti tako da bi kompjutor mogao posve sam osvojiti titulu velemajstora.

Isto vrijedi i za sve ostale sisteme-stručnjake i za sve što je postignuto na području umjetne inteligencije. Zasluge treba pripisati znanstvenicima i inžinjerima koji su ih stvorili. No, kome ćemo pripisati zasluge za pravu inteligenciju ljudskog uma? Ovdje moramo posuditi riječi starog izraelskog kralja Davida koji je bio potaknut da na poetski način kaže Stvoritelju, Jehovi Bogu: “Slavit ću te, jer sam na strahopoštovanja i udivljenja vrijedan način stvoren. Tvoja su djela čudesna, i moja to duša jako dobro zna” (Psalam 139:14, NS).

[Istaknuta misao na stranici 26]

“Ostaje, međutim, činjenica da su sposobnosti kompjutora i čovjeka u osnovi različite i da se u doglednoj budućnosti vjerojatno neće pojaviti nikakav robot sličan čovjeku” (Computers and Society, strana 14).

[Slika na stranici 27]

I dijete i kompjutor u različitom stupnju razumiju jezik, ali dijete može uočiti namjere, stupanj pouzdanosti i ljudske osjećaje