Ljudska vladavina na vagi
Trebamo li doista vladavinu?
ANARHIJA: Nedostatak bilo kojeg oblika političkog autoriteta, vodi do društva pojedinaca bez vlade, koji za sebe zahtijevaju potpunu slobodu.
GRČKI filozof Aristotel označio je sve oblike ljudskih vladavina sasvim nestabilnim i prolaznim. Tvrdio je, prema jednom piscu, da je “stabilnost svih oblika vladajućih sistema nesigurna zbog uništavajuće moći vremena”.
Na temelju takvih okolnosti, ne iznenađuje da se neki zalažu za bezvlašće ili da žele barem što manje vladavine. No, zastupanje bezvlašća ne znači ništa drugo nego pozivanje anarhije — pojam koji dolazi od grčke riječi i znači “bez vladara”.
Riječ “anarhija” koristio je 1840 — prije točno 150 godina — francuski politički pisac Pierre-Joseph Proudhon. No, filozofiju anarhije je već 200 godina ranije jasno skicirao Englez Gerrard Winstanley. The New Encyclopædia Britannica o tome piše: “Winstanley je razložio misli koje su kasnije postale temeljnim principima anarhista: da moć kvari; da je vlasništvo nespojivo sa slobodom; da su autoritet i vlasništvo uzrok zločina i da ljudi mogu biti slobodni i sretni samo u društvu bez vlade, u kojem se dijele rad i proizvodi rada, ne postupajući prema nametnutim zakonima, već prema svojoj savjesti.
No, ne uči li nas iskustvo da svaka grupa treba okvir unutar kojeg može djelovati? “Od najranijeg doba”, piše The World Book Encyclopedia, “bio je neki oblik vladavine uvijek bitan dio svakog društva.” Objašnjava se da “svaka grupa ljudi — od obitelji do države — ima pravila vladanja koja upravljaju životom njihovih članova”. Kako bi inaće mogli ostvariti svoje ciljeve u korist svih članova?
Većina ljudi će se bez ustručavanja složiti s time da neke institucije imaju pravo vršiti autoritet i donositi odluke za opće dobro. Bez vlade koja donosi odluke za društvo, svaki bi pojedinac, prema Winstanleyu, slijedio svoju vlastitu savjest. No, da li bi to unapređivalo jedinstvo? Nije li vjerojatnije da bi svaki pojedinac slijedio svoje vlastite interese, često na uštrb jednako legitimnih prava drugih?
Eksperimenti s anarhijom nisu popravili udes čovječanstva. Nastojanja terorista u 20. stoljeću da obore društveni poredak i da unište to što su mislili da uništava njih, nisu uspjela.
Jednostavno rečeno, bezvlašće izaziva kaos. Stoga pitanje ne glasi ‘vladavina ili bezvlađe?’, nego: ‘Koji način vladanja donosi najbolje rezultate?’
Porijeklo ljudskog vladanja
Božja vladavina je bila prvobitan oblik vladanja, postavljena za čovjeka prije više od 6 000 godina u Edenskom vrtu. Stvoritelj je naglasio ovisnost čovjeka o njemu i njegovu vodstvu u skladu sa slijedećim načelom koje je kasnije zabilježeno u Bibliji: “Ne pripada čovjeku koji hoda ni da svojim korakom upravlja” (Jeremija 10:23, NS). Ili, kako tvrdi jedna kineska poslovica: “Bez pomoći Neba, čovjek ne može učiniti nijedan korak.”
Prvi ljudski par je mislio drugačije. Odlučio je krenuti “bez pomoći Neba”, te je bio prisiljen napustiti Raj koji mu je dao Bog. Kasnije, kad se ljudska obitelj povećala, rasla je i potreba za pravilima vladanja da bi se osigurao mir i red u tom uređenju. Čim je odbijena Božja vladavina, morala je tu prazninu ispuniti ljudska vladavina (1. Mojsijeva 3:1–5).
Slične — a ipak različite
Od tog nesretnog početka poprimale su ljudske vladavine mnoge oblike. Bilo da su jednostavne ili vrlo složene, sve su ipak slične. Ovdje slijede neke:
Vladavine brinu za potrebe svojih podanika. Vladavina koja to ne čini gubi svoju legitimnost.
Vladavine propisuju pravilnik vladanja i ako ga se tko ne pridržava biva kažnjen. Taj se pravilnik sastoji iz zakona, pravila i tradicija koje su se razvile tokom stoljeća. Većina građana se pridržava tog pravilnika, bilo zato što uviđaju osobnu korist, zato što misle da tako trebaju činiti, zbog grupnog pritiska ili jednostavno zato da ne budu kažnjeni.
Vladavine vrše zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast posredstvom neke organizacijske strukture. Izdaju se zakoni, dijeli se pravda i provodi se politika.
Vladavine podržavaju tijesne ekonomske veze sa trgovačkim svijetom.
Vladavine se također često povezuju s nekim oblikom religije, neke više a neke manje. One to čine da bi svom vladanju pridale određenu legitimnost — “nebeski blagoslov” — koju inače ne bi imale.
Sigurno je da se vladavine i razlikuju. Politolozi ih klasificiraju i razvrstavaju na različite načine. The New Encyclopædia Britannica piše: “Postoji, primjerice, klasično svrstavanje vladavina po broju vladara — vladavina jednog vladara (monarhija ili tiranija), vladavina male grupe (aristokracija ili oligarhija) i vladavina mnogih (demokracija).”
Ponekad se oblici vladavina klasificiraju prema njihovim ključnim institucijama (parlamentarizam, kabinetska vlada), prema temeljnim načelima političke vlasti (tradicionalistička, karizmatska), prema privrednoj strukturi ili prema pojmovima koji označuju upotrebu ili zloupotrebu moći. “Iako nijedno od tih načela za razlikovanje nije obuhvatno”, stoji u tom priručniku, “svako od njih ima ipak neku vrijednost.”
No, bez obzira kako se klasificiraju, ne smijemo zaboraviti da su svi različiti oblici ljudske vladavine — bez izuzetka — danas na vagi. To će za sve nas imati dalekosežne posljedice.
[Okvir na stranici 6]
O državnim vlastima, koje do danas vladaju, apostol Pavao je pisao: “Neka se svatko pokorava višim vlastima” (Rimljanima 13:1, 7, St). Kršćani, koji se daju voditi Biblijom slijede stoga savjesno sve zakone zemlje u kojoj žive, osim ako se od njih traži da prekrše Božje zakone, koji su iznad svih ostalih zakona.
[Slika na stranici 7]
Vladavina je potrebna — isto kao što su potrebni prometni propisi — da bi se spriječio kaos.