“Naša misija bila je samoubojstvo”
SVANJIVALO je kad smo 15. kolovoza 1945. bili daleko na jugu Pacifika. Bio sam na zadatku kao član specijalnog samoubilačkog napadačkog korpusa zvanog Kaiten na podmornici A-367. Kad je preko radio prijemnika stiglo carevo saopćenje o predaji, svatko je ostao zapanjeno stajati na svojoj dužnosti. Rat na Pacifiku je završio.
U roku od deset dana vratili smo se u Japan. Nama, koji smo ratnu mornaricu odabrali za svoje zanimanje, nije bilo razumljivo zašto su se ostali mornari radovali demobilizaciji, a time i izgubljenom ratu! Vrlo mučno je bilo da su se ljudi radovali svršetku rata kad je toliko mladih umrlo za svoju zemlju!
Na samoubilačkom zadatku
Osvrćući se na prošlost, sjetio sam se vremena nekih osam mjeseci unazad kad sam diplomirao na Mornaričkoj protupodmorničkoj i podmorničkoj školi. Bilo je 25. prosinca 1944. Upravo sam primio naređenje da služim na podmornici A-367. Kad smo se na Novu godinu 1945. ukrcali u Yokosuku, dobili smo zadatak da sudjelujemo u specijalnim napadima. Riječi “specijalni napad” označavale su samoubilački napad, baš kao kamikaze u zraku. Zvali su nas Shimbu odjeljenje Specijalnog napadačkog korpusa kaiten.
Doplovili smo u veliku luku Kure blizu Hirošime da se pripremimo na operacije i na podmornici izvedemo prepravke u svrhu smještanja kaitena. Kaiten je bio preuređen i torpedo spojen s tijesnom kontrolnom kabinom za jednu osobu u sredini. Nakon što je lansiran s gornje palube podmornice, operater ga je upravljao kako bi pogodio cilj. Odatle i naziv čovjek-torpedo. Kad je bio jednom lansiran, nije mu bilo povratka. Pogoditi cilj značilo je umrijeti herojskom smrću, a promašiti ga “pseću smrt”, kako Japanci kažu kad čovjek umre bez svrhe.
Smatrali smo uzvišenom čašću umrijeti za našu zemlju. Kad je naš zapovjednik tražio da istupe dobrovoljci za članove samoubilačkih odjeljenja, svi smo kao jedan stupili naprijed. Iako nisam bio operater kaitena, svatko je u posadi bio važan član samoubilačkog napadačkog korpusa. Kakve li časti!
Nakon obuke u lansiranju kaitena, isplovili smo na zadatak imajući pri sebi pet, na gornjoj palubi montiranih kaitena. Ploveći kroz Inlandsko more prema Pacifiku, stajao sam na palubi promatrajući ljepotu ranog ljeta. Razmišljao sam što će postati plijenom tih pet posuda smrti i prisjetio se dragih i gorkih uspomena iz dana pomorske obuke.
Pomorska škola
Od djetinjstva sam težio mornaricu učiniti svojim pozivom. Kad sam 1944. navršio 18 godina, pošao sam u Pomorsku školu za minsko naoružanje. Prva dva mjeseca obuka je obuhvaćala osnove kopnenog ratovanja i kratak tečaj pomorstva. Nakon toga je ime škole promijenjeno u Protupodmornička škola ratne mornarice. Započela je obuka rukovanja s hidrofonima i sonarima i mogli su nas dobro osposobljene poslati na ratnu frontu.
Prva dva dana s nama se postupalo kao s gostima. Nastavnici su nam ljubazno objasnili ono što nismo razumijeli. Zatim, treći dan, uslijedilo je prvo “dotjerivanje”. Upravo smo legli u krevet, a dežurni oficir je obavio svoj krug, kad smo čuli zapovijed jednog nastavnika: “Dižite se! Svi na palubu!” Kao bez glave trčali smo tamo-amo ne znajući što da činimo. “Brže, brže! Naprijed! Svi u stroj!” Na nas su oštro uzvikivani prijekori. Kad smo konačno stali u stroj, rečeno nam je: “Momci, svi trebate još samodiscipline.” Time su započela “dotjerivanja”. Kod ratne mornarice “dotjerivanje” znači batine. Kao prvo, rečeno nam je da moramo stati s razmaknutim nogama i stisnuti zube kako se ne bi srušili ili ugrizli za jezik. Slijedili su jedan za drugim udarci u lice.
Za “dotjerivanja” je važilo načelo grupne odgovornosti. Kad je pripadnik neke jedinice pogriješio, cijela jedinica bila bi “dotjerivana”. Često smo dobivali udarce po stražnjici štapom koji je ličio onom za bejzbol. Nazvan je “štap za ulijevanje vojničkog duha”. Navodno je “dotjerivanjem” trebalo unaprijediti za more neophodan timski duh. Svaki puta kad sam okusio takvo “dotjerivanje”, pitao sam se hoće li to zaista pomoći u stvarnoj borbi.
Nakon što sam diplomirao na Protupodmorničkoj školi, pošao sam u Podmorničku školu. Ovdje smo naučili što treba raditi na drugoj strani. Putem predavanja i obuke učili su nas kako treba sa podmornice uhvatiti zvuk nekog broda na površini i izvršiti napad. Ovdje je obuka bila još brutalnija i, kako se običavalo reći u japanskoj mornarici, radni tjedan bio je “po–po–ut–sr–če–pe–pe”. Drugim riječima — bez slobodnog vikenda.
Samoubilački napad
“Sada smo preplovili kanal Bungo”, zatreštalo je kroz zvučnik i trglo me iz uspomena. “Do sutra ujutro plovit ćemo površinom. Očekujemo da ćete izvršiti svoju misiju kao Shimbu odred Kaiten specijalnog napadačkog korpusa. Učinite najbolje što možete na vama dodijeljenim dužnostima.” Zadatak nam je bio vrebati i uništiti brodove koji su između Okinawe i Guama održavali snabdjevačku rutu. Četiri dana smo u zoru zaranjali a u sumrak izranjali.
Petog dana smo oko 14.00 sati otkrili izvor zvukova. Spustili smo se na dubinu od oko 14 metara i oprezno se približavali, dok smo periskopom promatrali cilj. Iznenada su pale komande, jedna za drugom.
“Svi na svoja mjesta!”
“Kaiteni spremni!”
“Operateri ka torpedima!”
Kad su operateri jurnuli uzanim hodnikom i preko čela stavili traku s amblemom Izlazećeg sunca, posada je, pritisnuvši se stijeni hodnika, salutirala za rastanak.
Operateri su se popeli ljestvama ka komunikacijskom kanalu (prolazu u unutrašnjosti podmornice koji vodi prema kabinama operatera s torpedima), okrenuli se na njegovom otvoru i salutirajući doviknuli: “Hvala svima, jer ste dobro brinuli za nas. Želimo da stvar uspije!” Oni koji su stajali dolje šutjeli su, ukočenih lica.
“Sva torpeda spremna za lansiranje!” Glas dežurnog je podrhtavao dok je prenosio kapetanovu komandu.
“Ciljevi: velik teretni brod i razarač”, izjavio je kapetan. “Torpedo broj 1 u kvaru. Tako će broj 2 i broj 3 ići prema ciljevima. Svi ostali spremni uz torpeda.”
“Torpedo broj 2, kreni!”
“Torpedo broj 3, kreni!”
“Dum! Dum!” Žičane trake kojima su kaiteni bili pričvršćeni odriješene su i udarile su palubu. Torpedo broj 2 je odriješen i lansiran, a dok je njegova gromoglasna tutnjava još odjekivala, slijedio je torpedo broj 3. Sinula mi je misao na operaterovo dječačko lice. Koncentrirao sam se na svoj posao praćenja kaitena hidrofonom.
“Već je vrijeme da ciljevi budu pogođeni”, netko je promrmljao. Kaiteni su lansirani samo 15 minuta ranije, no činilo nam se kao da je prošao sat i više. “Bu — um!” začula se tutnjava eksplozije kojoj je odmah slijedila i druga.
“Podoficir Chiba pogodio cilj!”
“Podoficir Ono pogodio cilj!”
Zavladala je tišina. Nitko nije pustio ni glas, čak se nitko nije ni zakašljao. Neki su stisnuli ruke u molitvi u pravcu eksplozije. Suze su ostavile tragove na licima nijemo stojećih članova posade. Nevjerojatan prizor tišine za takav sjajan uspjeh.
Sakrivenu među osobnim stvarima pronašli smo oproštajnu pjesmu koju je napisao podoficir Ono, prema japanskom običaju da netko tko očekuje smrt ostavlja za sobom originalnu pjesmu. Napisao je: “Kad se trešnje starog Japana rascvatu i razaspu latice, razaspu ih duboko u more.” Imao je 19 godina.
Zračni napad!
Nastavili smo tražiti neprijatelje, zaranjajući prije izlaska sunca i izranjajući nakon njegova zalaska. Nakon dvotjednog uzaludnog traženja, kapetan nam je saopćio da se odmah vraćamo u Kure. Cijela posada bila je oduševljena. Dok je podmornica radi opravki i ponovne opskrbe hranom stajala usidrena u Kureu, članovi posade su se povlačili po obližnjim kupalištima.
Bio je 15. lipnja 1945. Bili smo usidreni u pristaništu blizu pomorskog arsenala dok smo se pripremali da isplovimo na sljedeći zadatak. Odjednom su zatrubile sirene za uzbunu za zračni napad. Nije bilo vremena za pripremu. Velika formacija bombardera tipa B-29 spuštala se prema arsenalu. Sa gornje palube skočio sam na kej da odriješim prednje uže. Podoficiru Mohriju, koji se upravo vratio, doviknuo sam da odriješi stražnje uže. Podmornica se odmakla od keja, a mi smo ostavljeni na njemu.
Tražili smo zaštitu u skloništu blizu obale, no bilo je sve puno radnika arsenala. Dok smo stajali na ulazu, pala je bomba i izbacila nas van. Uočili smo da će biti pogibeljno ostati na tom mjestu, te odlučili bježati u podzemnu pećinu u brežuljku iza arsenala. Utvrdili smo da bombarderi napadaju u trominutnim intervalima. Čim je jedna grupa bombardera preletjela, jurnuli smo prema brežuljku. Kad sam stigao do skloništa, iza mene je eksplodirala bomba i bacila me u njega. Nasreću nisam bio ranjen. Podoficira Mohrija, koji me slijedio, nisam nigdje vidio. Čim su napadi prestali, počeo sam ga tražiti, vrativši se istim putem sve do keja. Bombe su ostavile na putu mnogo velikih rupa. Svuda sam tražio svog druga, ali bezuspješno.
Nikad nisam vidio toliko mrtvih i ranjenih. Ogavnost i besmislenost rata pogodila me jače nego ikad. Mislio sam da nema ni Boga ni Bude. Da ih ima, nikad ne bi dozvolili takve grozote.
Našao sam Boga dostojnog poštovanja
Bilo je svega dva mjeseca nakon zračnog napada kad sam onog ljetnog dana na jugu Pacifika morao prihvatiti da je Japansko carstvo poraženo. Nakon obavljanja nekih prigodnih poslova, vratio sam se kući 20. studenoga 1945. Dva dana kasnije zaposlio sam se kod Japanske državne željeznice. Sljedećih 30 godina radio sam kao kondukter i stanični činovnik u brojnim gradovima otoka Shikoku. Zbog svega što sam iskusio tijekom rata, moji su pogledi bili ovladani ateističkim idejama.
Godine 1970. bio sam određen da radim u susjednom administrativnom području, na tri sata udaljenom kolodvoru Sako. Putujući vlakom na svakodnevni posao, čitao sam novine i časopise. Kad sam otvarao svoju torbu, svako sam jutro u kutu na vrhu našao Kulu stražaru i Probudite se! Moja žena je upravo postala Jehovin svjedok i ona ih je stavljala u torbu. Isprva sam se, zapazivši ih, uzrujao i bacao u mrežu za prtljag. Gajio sam mržnju prema religiji i suprostavljao se oštro kršćanskoj religiji svoje žene. “Da mi te časopise nisi više stavljala u torbu”, vikao sam na nju kad sam se vraćao kući. No, sljedeći dan su bili opet tamo.
Jednog dana primijetio sam kako jedan čovjek uzima časopise iz mreže za prtljag i počinje čitati. ‘Što je tako zanimljivo u tim časopisima?’ pitao sam se. Nakon što sam vidio da se to nekoliko puta desilo, jednom, kad sam pročitao svoje novine, letimice sam prolistao i Kulu stražaru. Nisam posve razumio što u njoj stoji, no Probudite se! mi se učinio zanimljiv. Već nakon prvog čitanja uočio sam da je to nešto drukčije i otada sam počeo čitati svako izdanje. Razumije se da ih nisam čitao kod kuće, jer sam bio ‘protivnik’, ali postepeno sam uviđao zašto moja žena svakodnevno odlazi u propovijedanje.
Početkom 1975. moje se zdravstveno stanje pogoršalo i u travnju iste godine bio sam umirovljen. Liječnici su ustanovili da imam rak na ždrijelu. Dok sam ležao u bolnici, posjetio me jedan Svjedok i poklonio mi The New World Translation of the Christian Greek Scriptures i knjigu Prolazi li sve ovim životom? Bilo mi je dosadno, a budući da mi je Biblija poklonjena, imao sam izgovor da je otvoreno čitam.
Odmah nakon što sam izišao iz bolnice, taj čovjek me posjetio. Prva dva posjeta bila su samo prijateljsko ćaskanje. Razgovarali smo o ratnim iskustvima. No, kod treće predložio mi je biblijski studij koji sam prihvatio. Nakon što sam nadvladao svoje ateističke poglede, koji su bili posljedica iskustva u ratu, konačno sam kršten na jednom oblasnom kongresu 1980. Otada se radujem služiti drugima, a nedavno sam imenovan da služim u mjesnoj skupštini kao starješina.
Osvrćući se, spoznajem zašto su politički i vojni vođe bili u stanju odgojiti mlade muškarce da nesebično žrtvuju svoj život za domovinu. Sotona Đavo ih zavodi svojom silnom moći, što mi je otkrilo proučavanje Riječi Božje Biblije. Sada u masovnoj histeriji samoubilačkih misija prepoznajem Sotonine sadističke namjere. To je prorečeno u Otkrivenju 12:7-9, 12: “I rat je izbio na nebu: Mihael i njegovi anđeli borili su se sa zmajem, i zmaj se borio i njegovi anđeli, ali nije nadvladao, i nije im se više našlo mjesta na nebu. Zbačen je veliki zmaj, prazmija, koji je zvan Đavo i Sotona, koji zavodi čitavu nastanjenu zemlju; zbačen je na zemlju, i njegovi su anđeli zbačeni s njim. Zato radujte se, nebesa i koji prebivate na njima! Jao zemlji i moru, jer je Đavo sišao k vama s velikim gnjevom, znajući da ima malo vremena” (NW).
Dugo sam bio zaslijepljen vjerujući da su samoubilačke misije čast, no sada mi je razotkrivena istina. Danas vidim tko je bio uzročnikom moje sljepoće. Riječi apostola Pavla u 2. Korinćanima 4:3-6 to objašnjavaju: “Ako li je zastrta naša Radosna vijest, zastrta je onima koji propadaju; onima kojima je bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista, koji je slika Božja. Mi, naime, ne propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao vaše sluge radi Isusa. Zbilja, Bog koji je zapovjedio: ‘Neka iz tame zasvijetli svjetlo’, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu” (St).
Upoznavanje istine i jedinog živog i pravog Boga može se usporediti sa zadovoljstvom, da, sa svježinom zraka kad smo izranjali i otvarali vrata podmornice. To zadovoljstvo i svježinu nitko nije više cijenio nego mi. Duboko sam zahvalan Jehovi za duhovno osvježenje. Zahvalan sam također svojoj ženi radi njezinog neumornog nastojanja da sa mnom podijeli biblijsku istinu, ne odustajući punih deset godina dok se konačno nisam predao Bogu. Kao rezultat, sada učestvujem u kršćanskoj službi, životospasavajućoj misiji živog Boga. (Ispričao Yoshimi Aono.)
[Slika na stranici 24]
Zahvaljujući neumornim nastojanjima moje žene, sada sudjelujem u životospasavajućoj misiji za živog Boga