Kako pomoći smrtno bolesnim pacijentima?

Danas se gledište o smrti i umiranju mijenja u mnogim dijelovima svijeta.

U prošlosti su liječnici smrt prihvaćali kao neizbježan kraj skrbi koju su pružali pacijentu. Smatrali su da taj kraj treba olakšati, a često i dočekati kod kuće.

No s razvojem tehnologije i medicine mišljenje se promijenilo, te je medicinsko osoblje počelo na smrt gledati kao na neuspjeh ili poraz. Tako je osnovni cilj medicine postao spriječiti smrt, i to po svaku cijenu. Ova je promjena pridonijela i razvoju nove tehnologije koja je produžila život više nego ikad prije.

Nema sumnje da je medicina u mnogim zemljama doprinijela većoj kvaliteti života, ali i izazvala velike bojazni. Jedan je liječnik rekao: “Većina liječnika izgubila je nešto što je prije krasilo medicinu — izgubila je ljudskost. Aparati, učinkovitost i preciznost odnijeli su toplinu, samilost, suosjećanje i brigu za pojedinca. Medicina je sada hladna znanost, njena je ljepota prošlost. Osoba koja umire ne može dobiti utjehu od liječnika koji mehanički radi svoj posao.”

Ovo je mišljenje jedne osobe i medicinski poziv sigurno ne možemo procjenjivati jedino po njemu. Ipak, možda ste vidjeli da se mnogi ljudi boje toga da ih se održava na životu pomoću aparata.

Na vidjelo polako počinje dolaziti drugačije gledište. Neki smatraju da u nekim slučajevima osobu treba pustiti da umre prirodno, dostojanstveno i ne mučiti je hladnom tehnologijom. Nedavna anketa časopisa Time otkrila je da više od 75 posto ispitanika misli da liječnici ne bi trebali smrtno bolesne pacijente održavati na životu. Zaključak tog istraživanja bio je sljedeći: “Kad shvate da ne mogu izbjeći smrt, [ljudi] obično žele umrijeti dostojanstveno, a ne priključeni na aparate na odjelu intenzivne njege poput laboratorijske životinje pod staklom.” Slažete li se s ovim mišljenjem? Mislite li i vi slično?

Kultura i porijeklo uvelike utječu na razlike u gledištima o smrti i umiranju. Međutim, u mnogim zemljama ljudi se sve više interesiraju za smrtno bolesne osobe. Stručnjaci koji se bave etikom, liječnici i javnost u zadnjih nekoliko godina ulažu trud kako bi se takvim osobama pružila odgovarajuća njega.

Bolnice na razne načine rješavaju ova pitanja, a jedan od najuobičajenijih postupaka je ne oživljavati smrtno bolesne pacijente. Znate li što je to? U razgovoru s obitelji, a po mogućnosti i s pacijentom, rasprave se detalji i konkretno se dogovori što napraviti u slučaju da je pacijent smrtno bolestan. Zatim se u karton upišu ograničenja koja su postavljena s obzirom na oživljavanje smrtno bolesnog pacijenta ukoliko mu se stanje pogorša.

Gotovo svatko shvaća da je u takvim teškim odlukama najvažnije pitanje: “Što bi pacijent želio da se učini?” No u takvim je situacijama obično problem to što pacijent nije pri svijesti ili zbog nekog drugog razloga nije mjerodavan da donese informiranu odluku. Zbog toga se napravi dokument u kojem su napisane želje pacijenta koje treba poštovati dok je on na životu. Tim se dokumentom može odrediti liječenje koje će mu se pružati kad bude na umoru. Naprimjer, u njemu može stajati sljedeće:

“Ukoliko moja bolest bude neminovno vodila do smrti u relativno kratkom vremenskom periodu, moja je želja da mi se život ne produžuje niti jednom metodom za produženje života. Ukoliko moje stanje neminovno vodi do smrti i ako ne mogu donositi odluke u vezi s liječenjem, obavezujem svog liječnika da ne primjenjuje nijednu metodu održavanja života kojom bi se samo produžio proces umiranja i koja mi neće donijeti olakšanje ili ublažiti bol.” U takvom dokumentu može se čak navesti koje sve metode pojedinac želi ili ne želi da se primijeni ukoliko je smrtno bolestan.

Doduše, takvi dokumenti nisu valjani u svim okolnostima, ali mnoge ih zemlje priznaju. Procjenjuje se da je pet milijuna stanovnika Sjedinjenih Država sastavilo takav dokument. Mnogi stručnjaci u toj zemlji smatraju da je to najbolji način da se osigura poštovanje nečijih želja.

Što je s konkretnom njegom smrtno bolesnih pacijenata? Najznačajnija novost u tome vjerojatno su hospiciji, kojih širom svijeta ima sve više. Što je hospicij?

Hospicij nije samo neki dom ili ustanova već program pružanja njege smrtno bolesnim osobama. Taj program uključuje timove (liječnike, medicinske sestre i volontere) koji smrtno bolesnim pacijentima osiguravaju relativno ugodan i bezbolan kraj života, po mogućnosti u njihovom vlastitom domu.

Premda neki hospiciji djeluju u sklopu bolnica, mnogi su zasebne ustanove. U mnoge od njih dolaze medicinske sestre, nutricionisti, svećenici i kiropraktičari. U hospicijima se pažnja ne poklanja toliko velikim medicinskim postignućima, nego se pacijentima pruža briga i suosjećanje. Ne pribjegava se agresivnom liječenju bolesti, već se pod svaku cijenu želi spriječiti da se pacijent osjeća nelagodno. Jedan liječnik kaže: “Hospicij nije mjesto u kojem se ne pruža njega ili se pruža jeftina njega. Tamo se samo pruža potpuno drugačija vrsta njege.”

Što vi mislite o tome? Smatrate li da biste o ovakvom liječenju trebali razgovarati s vama bliskom osobom kojoj je možda dijagnosticirana neizlječiva bolest koja će voditi do relativno brze smrti ili s liječnikom koji je liječi?

Premda tamo gdje živite možda još uvijek nema hospicija, moguće je da će ih biti u budućnosti jer je hospicijski pokret danas sve popularniji. Nekad se smatralo da hospiciji ruše standarde medicinske njege, ali danas polako postaju sve češća pojava i smatra ih se prihvatljivom alternativom za smrtno bolesne osobe. Svojim metodama liječenja, posebno pravilnom upotrebom analgetika, hospiciji su doprinijeli značajnom napretku zdravstva.

Dr. Gloria Werth u svom je pismu upućenom časopisu New England Journal of Medicine opisala smrt svoje sestre u hospiciju: “Moju sestru se ni u jednom trenutku nije prisiljavalo na uzimanje lijekova, hrane ili tekućine. Mogla je slobodno jesti, piti (...) ili uzimati lijekove. (...) No najbolje je to što se Virginijine smrti sjećamo s neobičnim spokojem i radosti. Može li se to kazati i za osobu koja umre na odjelu intenzivne njege?”