Misionari — tko bi trebao postaviti obrazac?

PRIJE nego što je Isus Krist zapovjedio svojim sljedbenicima da čine učenike, druge religije već su izvršavale određenu misionarsku aktivnost. Neke su to činile u većoj, a neke u manjoj mjeri, budući da nemaju sve religije univerzalan pristup, to jest, ne naučavaju sve poruku za koju smatraju da jednako privlači sve narode.

Naprimjer, prema djelu The Encyclopedia of Religion, takav univerzalan pogled manje je izražen “u vjerovanjima plemenskih religija i šintoizma, a manje očevidan u mnogim pravcima konfucijanizma, judaizma i zoroastrizma”. Te se religije šire “više putem migracija naroda ili putem postupnog miješanja s neposrednim susjedima nego putem organiziranih misionarskih aktivnosti”.

“Hinduizam predstavlja poseban i prekomjerno kompliciran slučaj”, dodaje enciklopedija. “Iako je u mnogim pojedinostima sličan nemisionarskim tradicijama”, koje su se širile tako što su ih nehindusi postupno usvajali, imao je, s druge strane, “razdoblja žive misionarske aktivnosti”.

“One žive religije koje tvrde da imaju najuniverzalističkije poglede te pokazuju najobuhvatniju misionarsku revnost izvan mjesta njihova porijekla”, kaže Max L. Stackhouse s Andover Newton Theological School, uključuju islam i budizam. Međutim, islamski misionari nisu mogli poslužiti kao obrasci kršćanskim misionarima zbog toga što je islamska era započela tek nekih 590 godina nakon Kristove zapovijedi o činjenju učenika. Budizam je, s druge strane, prethodio uspostavljanju kršćanstva skoro isto toliko vremena koliko je islam kasnio za njim.

Obrazac liberalnosti

Predaja tvrdi da je Buddha potaknuo misionarski pokret govoreći svojim učenicima: “Idite, redovnici, propovijedajte plemenitu Doktrinu (...) neka se ne dogodi da dvojica od vas idu u istom smjeru!” Unatoč tomu, velikih misionarskih pokreta bilo je malo, premda su budistički misionari u Evropi bili već u četvrtom stoljeću pr. n. e. U većini slučajeva religija se širila na individualnoj razini, preko trgovačkih putnika, hodočasnika ili učenika. Naprimjer, do Kine i različitih dijelova jugoistočne Azije budizam je dopro vodenim i kopnenim trgovačkim putevima.

Erik Zürcher sa Sveučilišta u Leidenu u Nizozemskoj širenje budizma pripisuje uglavnom trima činiteljima. Jedan je budizmov “liberalan stav prema svim religijama”. To je dopustilo lako prihvaćanje “nebudističkih vjerovanja kao preliminarnih te kao djelomičnih otkrivenja istine”, te čak dopušta uvrštavanje “nebudističkih božanstava u njegov panteon”.

Drugi činitelj jest to da su budistički misionari ulazili u takozvano “stanje beskućništva”, što znači da su odbacili sve svjetovne razlike. Oslobođeni ograničenja sistema kasta, čiju je religioznu važnost Buddha odbacio, mogli su kontaktirati sa strancima bez straha od obrednog onečišćenja.

Treći činitelj jest to da budistički sveti spisi nisu bili povezani niti s jednim određenim svetim jezikom. Mogli su se s lakoćom prevesti na bilo koji jezik. “Naročito su u Kini”, primjećuje Zürcher, “svi najprominentniji strani misionari djelovali kao prevodioci.” Ustvari, prevodili su u takvom omjeru da je kineski za budističku literaturu postao trećim glavnim jezikom, pridruživši se jezicima pali i sanskrt.

Sredinom trećeg stoljeća pr. n. e. vladar indijskog carstva kralj Aśoka učinio je mnogo u populariziranju budizma, jačajući i njegove misionarske aspekte. Tokom ove pretkršćanske ere, međutim, budizam je uglavnom ostao usredotočen na Indiju i ono što se danas zove Šri Lanka. Budizam se u Indoneziju, Iran, Japan, Kinu, Koreju, Maleziju, Mianmu, Vijetnam i drugdje proširio praktički tek nakon početka kršćanske ere.

Budistički misionari u Kini očito nisu vidjeli ništa pogrešnoga u tome da modificiraju svoju religiju kako bi je učinili prihvatljivijom. The Encyclopedia of Religion zapaža da je “ključnim budističkim tekstovima dana svježa interpretacija; apologetska literatura, nove pjesme te novi zakoni i propisi promulgirali su te modificirane i, uistinu, promijenjene aspekte budističke poruke kako bi se ista mogla uklopiti u dimenzije starosjedilačkih pučkih religija te konfucijanizma i taoizma, koji su u toj zemlji postojali, te ih na neki način revitalizirati”.

Kao što će naredni članci iz ove serije pokazati, povremeno su misionari crkava kršćanstva slijedili obrazac koji su postavili njihovi budistički misionarski prethodnici. I dok su svoje svete spise prevodili na druge jezike, često su, prema riječima povjesničara Willa Duranta, dozvoljavali, ili čak podupirali, “apsorpciju poganske vjere i poganskih obreda” u svoje vjerske običaje.

Slijediti “začetnika misionarstva”

Knjiga Judaism and Christian Beginnings objašnjava da judaizam nije promicao misionarsku aktivnost u istom smislu kao kršćanstvo, već da je bio “relativno neprozelitski orijentiran”. Ipak, autor ove knjige Samuel Sandmel navodi da je “postojala barem povremena, barem sporadična, tendencija k tome”.

Sandmel objašnjava da se “u rabinskoj literaturi Oca Abrahama često prikazuje kao začetnika misionarstva”. On zaključuje da bi se “teško moglo pojaviti gledište o Abrahamu kao o misionaru da nije barem u nekim segmentima židovstva postojala neka sklonost da se s naklonošću gleda ili na aktivno traženje prozelita ili, u najmanju ruku, na primanje u vjeru onih koji su sami tražili obraćenje”.a

Očigledno je tokom dva stoljeća koja su neposredno prethodila našoj eri židovska misionarska aktivnost pojačana, naročito u zemljama grčkog govornog područja, budući da su poganske religije počele gubiti svoju privlačnost. Ova se aktivnost nastavila i duboko u našoj eri, no kad je u četvrtom stoljeću n. e. Rimsko Carstvo usvojilo razvodnjeni oblik kršćanstva kao svoju službenu religiju, stavljena je izvan zakona.

Postavljanje obrasca

Međutim, obrazac koji su postavili židovski misionari nije bio ono što je kršćanskim misionarima bilo rečeno da slijede. Ustvari, o židovskim farizejima svoga vremena, Isus je rekao: “Obilazite morem i kopnom da dobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe” (Matej 23:15, Duda-Fućak). Tako premda su na Abrahama gledali kao na “začetnika misionarstva”, židovski misionari očigledno nisu činili obraćenike na onakvu vjeru kakvu je Abraham imao u Jehovu Boga.

Što se kršćanskih misionara tiče, obrazac koji moraju slijediti očituje se u savršenom primjeru koji je pružio najistaknutiji začetnik misionarstva, Isus Krist. Puno prije nego je izrekao svoju zapovijed o činjenju učenika, počeo je obučavati svoje rane učenike za obavljanje međunarodne misionarske aktivnosti koju će to uključivati. Budući da je to trebao biti višestoljetni projekt, na mjestu je bilo pitanje hoće li se Kristovi sljedbenici držati obrasca koji im je dao.

Dok se prvo stoljeće naše ere primicalo kraju, odgovor još nije bio očigledan. Danas, dok se 20. stoljeće primiče kraju, to više nije slučaj. Nekih 1 900 godina minule misionarske aktivnosti onih koji su tvrdili da slijede Krista dostupno nam je poput otvorene knjige.

Iz svog rodnog mjesta u Palestini kršćanstvo se proširilo po čitavom svijetu. Jedan korak bilo je seljenje na zapad, u Makedoniju. Čitajte o tome u našem sljedećem broju.

Kao primjer onoga što su činili misionari crkava kršćanstva zapazite što se nekoliko stoljeća događalo u Meksiku. Čitajući sljedeći izvještaj, upitajte se: ‘Jesu li oni bili zastupnici svjetla ili zastupnici tame?’

[Bilješka]

[Slika na stranici 7]

Isus je potaknuo kršćansko misionarsko djelo, obučivši svoje sljedbenike i davši im obrazac koji su trebali slijediti