Istraživanje tajni seobe

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ŠPANJOLSKE

POSTOJI stara pjesma koja kaže da se lastavice vraćaju staroj Misiji San Juan Capistrano u San Juan Capistranu (Kalifornija, SAD). Kaže se da se one 19. ožujka svake godine bez iznimke vraćaju svojim tamošnjim gnijezdima.

Evropske lastavice pridržavaju se sličnog vremenskog rasporeda. Španjolska poslovica predviđa da će se do 15. ožujka još jednom čuti pjesma lastavice.

Na sjevernoj hemisferi, seosko je stanovništvo uvijek pozdravljalo povratak lastavica, tradicionalnih vjesnika proljeća. Ali neki znatiželjnici također su se pitali gdje su one bile tokom zimske odsutnosti. Neki su mislili da su spavale zimski san. Drugi su pretpostavljali da su otišle na Mjesec — netko je izračunao da one mogu tamo doletjeti za dva mjeseca. Švedski nadbiskup iz 16. stoljeća tvrdio je da lastavice provode zimu ispod vode, sakupljene zajedno na dnu jezerâ i močvara. Njegova je rasprava čak sadržavala ilustraciju koja prikazuje ribare koji izvlače mreže pune lastavica. Koliko god luckastima te ideje sada izgledale, istina se pokazala gotovo jednako čudnom kao i fikcija.

Tokom ovog stoljeća ornitolozi su prstenovali tisuće lastavica. Malen ali značajan postotak ovih prstenovanih ptica lociran je u svojim zimskim boravištima. Iako izgleda nevjerojatnim, lastavice iz Britanije i Rusije pronađene su kako zajedno zimuju tisućama kilometara daleko od svojih domova — na krajnjem jugoistočnom vrhu Afrike. Neke od njihovih sjevernoameričkih kolegica lete na jug sve do Argentine ili Čilea. No lastavice nisu jedine ptice koje se upuštaju u takva epska putovanja. Stotine milijuna ptica sjeverne hemisfere zimuju na južnoj hemisferi.

Ornitolozi su bili zapanjeni otkrićem da tako male ptice kao što su lastavice mogu prevaliti ukupan put od 22 500 kilometara prije nego se vrate u isto gnijezdo sljedećeg proljeća. Saznanje gdje su lastavice otišle samo je otvorilo još više zbunjujućih pitanja.

“Lastavice, zašto napuštaš svoje gnijezdo?”

Što tjera pticu da putuje na drugi kraj svijeta? Ili kako to kaže španjolska izreka: “Lastavice, zašto napuštaš svoje gnijezdo?” Zbog hladnoće ili da bi našla hranu? Bez sumnje, vjerojatniji je odgovor njihova potreba za sigurnom zalihom hrane nego dolazak hladnog vremena, budući da se mnoge ptičice koje imaju problema s preživljavanjem hladnih zima ne sele. Ali seoba ptica nije samo lutanje u potrazi za hranom. Za razliku od ljudskih migranata, ptice ne čekaju loša vremena da bi se selile.

Znanstvenici su otkrili da skraćivanje dana izaziva nagon za seobu. Ujesen, uhvaćene ptice postaju nemirne kada se smanjuje dužina danjeg svjetla. To se događa čak i kada se proizvodi umjetno svjetlo te i kod ptica koje su uzgajali istraživači. Zatvorene ptice čak se okreću u smjeru za koji instinktivno znaju da njime trebaju ići za vrijeme svojih seoba. Očito je nagon za seobu u određeno doba godine i u određenom smjeru urođen.

Kako se ptice uspješno orijentiraju na tako velikim udaljenostima? Mnoge se sele preko oceana i pustinja koji nemaju nikakva vidljiva obilježja, i to čine i danju i noću. Kod nekih vrsta mlade ptice putuju same, bez pomoći iskusnih odraslih. One nekako ostaju na svojim rutama, usprkos olujama ili bočnim vjetrovima.

Navigacija — posebno preko beskrajnih oceana ili pustinja — nije nimalo laka. Čovjeku su trebale tisuće godina da ovlada njome. Bez sumnje, Kristofor Kolumbo se nikada ne bi odvažio na tako dugo putovanje preko oceana bez navigacijskih pomagala kao što su astrolab i magnetski kompas.a Čak i tada, pred kraj njegovog prvog putovanja, ptice su bile te koje su mu pokazale put prema Bahamima. Postupajući po običaju drevnih pomoraca, promijenio je kurs na jugozapad kada je zapazio let kopnenih ptica koje su se selile u tom pravcu.

Uspješna navigacija zahtijeva sistem za održavanje stalnog kursa, a također i metodu za određivanje položaja. Jednostavno rečeno, trebate znati gdje se nalazite u odnosu na svoje odredište i kojim smjerom trebate krenuti da biste tamo stigli. Mi ljudi nismo opremljeni za obavljanje takvih zadataka bez pomagala — ali ptice očito jesu. Znanstvenici su strpljivo slagali podatke koji rasvjetljuju način na koji ptice određuju ispravan smjer u kojem trebaju letjeti.

Neki odgovori

Golubovi pismonoše su najdraži “pokusni kunići” znanstvenicima koji su odlučni u otkrivanju tajni ptičje navigacije. Dugotrpljivim golubovima bile su stavljene “naočale” s mliječnim brušenim staklima kako ne bi mogli prepoznati specifične oznake na tlu. Drugima je bio stavljen magnet na leđa kako bi ih spriječio da upotrebljavaju Zemljino magnetsko polje za orijentaciju. Neki su čak bili drogirani dok ih se vozilo na mjesto gdje će biti pušteni, kako bi se osiguralo da ne znaju put natrag. Sposobni golubovi su svaki hendikep pojedinačno savladali, iako ih je kombinacija određenih prepreka spriječila u tome da se uspješno vrate kući. Očito je da ptice ne ovise o samo jednom navigacijskom sustavu. Koje metode one upotrebljavaju?

Eksperimenti s umjetnim suncima i noćnim nebesima pokazuju da se ptice danju mogu orijentirati pomoću Sunca a noću pomoću zvijezda. A što ako je nebo oblačno? Ptice i tada mogu odrediti rutu upotrebljavajući Zemljino magnetsko polje, kao da imaju ugrađen kompas. Da bi se vratile u isto gnijezdo ili golubinjak one također moraju biti u stanju prepoznati poznate oznake na tlu. Nadalje, istraživači su otkrili da su ptice mnogo osjetljivije na zvukove i mirise od ljudi — iako još ne znaju u kojoj mjeri ptice mogu koristiti te sposobnosti za navigaciju.

Tajna “ptičje karte”

Iako su sva ta istraživanja bila od velike pomoći u utvrđivanju načina na koji ptice lete u određenom smjeru, zbunjujući problem još uvijek ostaje. Dobro je imati pouzdan kompas, ali da biste došli kući vi trebate i zemljopisnu kartu — da najprije odredite gdje se nalazite a zatim da odredite najbolju rutu.

Koje “ptičje karte” koriste ptice? Kako one znaju gdje se nalaze nakon što ih se odnijelo na nepoznato mjesto stotinama kilometara daleko od doma? Kako one odrede najbolju rutu kada po svemu sudeći nemaju zemljopisne karte i putokaze da bi ih vodili?

Biolog James L. Gould kaže da će ptičji “osjećaj za kartu izgleda i dalje čuvati svoj status najneshvatljivije i najintrigantnije tajne u životinjskom ponašanju”.

Razum iza tajne

Ono što je sasvim jasno jest to da je seoba instinktivno ponašanje. Mnoge vrste ptica genetski su programirane da se sele u određeno doba godine i one su rođene sa sposobnostima i osjetilima potrebnima za uspješnu navigaciju. Odakle je došla ta instinktivna sposobnost?

Razumno je da ova instinktivna mudrost može doći samo od mudrog Stvoritelja, koji može “programirati” genetski kôd ptica. Bog je otvoreno pitao patrijarha Joba: “Da li jastreb od tebe uči kako letjeti kada širi svoja krila prema jugu?” (Job 39:26 [29, DK], Today’s English Version).

Nakon stotinu godina intenzivnog istraživanja seobe ptica, znanstvenici su počeli poštivati ptičje sićušne mozgove. Nakon utvrđivanja glavnih ruta seoba, znanstvenici ne mogu a da se ne dive nevjerojatnim udaljenostima koje neke ptice proputuju. Iz generacije u generaciju, u proljeće i ujesen, milijuni ptica selica putuju svijetom. One se danju orijentiraju pomoću Sunca a noću pomoću zvijezda. Kada je vrijeme oblačno one upotrebljavaju Zemljino magnetsko polje te brzo uče prepoznavati poznate krajolike. Moguće je da se čak orijentiraju pomoću mirisa ili infrazvučnih valova.

Kako “ucrtavaju” svoja putovanja još uvijek ostaje tajna. Mi znamo gdje sve lastavice idu; ne znamo kako dotamo stignu. Ali bez obzira na to, kada promatramo lastavice kako se jate ujesen, ne možemo a da ne zastanemo i divimo se mudrosti Boga koji je omogućio njihove seobe.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 18]

Svjetske prvakinje u seobama

Udaljenost. Za vrijeme ljeta na sjevernoj hemisferi 1966. jedna arktička čigra prstenovana je u sjevernom Walesu, Velika Britanija. U prosincu te iste godine, pojavila se — sasvim prikladno — u Novom Južnom Walesu u Australiji. Preletjela je više od 18 000 kilometara u šest mjeseci. Takav je pothvat sasvim normalan za arktičke čigre. Tokom godine, neke od tih ptica redovito obiđu Zemlju.

Brzina. Američki zujavci zlatari vjerojatno su najbrže selice. Neke od tih ptica preletjele su 3 200 kilometara oceana koji razdvaja Havaje od Aleutskih otoka (Aljaska), za svega 35 sati — što daje prosječnu brzinu od 91 kilometar na sat!

Izdržljivost. Sjevernoameričke crnoglave grmuše, koje su teške svega 20 grama, najveći su maratonski letači. Na svom putovanju u Južnu Ameriku one lete 3 700 kilometara bez prestanka preko Atlantika za svega tri i pol dana. Ovaj neobičan ispit izdržljivosti uspoređen je s čovjekom koji pretrči jednu milju za četiri minute i to 1 200 puta bez zaustavljanja. Let je također san osoba koje paze na svoju težinu — grmuša potroši skoro pola svoje tjelesne težine.

Točnost. Osim lastavice, roda (gore prikazana) također je na glasu po svojoj točnosti. Prorok Jeremija opisao je rodu kao pticu koja “zna svoje vrijeme” i vrijeme kada ‘dolazi’ (Jeremija 8:7). Gotovo pola milijuna roda svakog proljeća još uvijek prolazi kroz Izrael.

Navigacijske sposobnosti. Manskom je burnjaku svagdje lijepo, ali mu je kod kuće najljepše. Ženka koja je bila uzeta iz svog gnijezda u Velikoj Britaniji, puštena je nekih 5 000 kilometara daleko u Bostonu (SAD). Preletjela je Atlantik za 12 i pol dana i stigla kući prije avionskog pisma koje je sadržavalo detalje o njezinom puštanju. Pothvat je još više zapanjio zato što te ptice nikada ne putuju preko sjevernog Atlantika u svojim seobama.

[Slika na stranici 16]

Roda se svake godine vraća točno u svoje gnijezdo

[Slika na stranici 17]

Seoba ždralova u tipičnom V-obliku

[Zahvala na stranici 15]

Fotografija: Caja Salamanca y Soria