Liječnici su nešto više naučili kad sam umalo umrla
SREDINOM svibnja 1991, saznali smo da ćemo dobiti četvrto dijete. Našem najmlađem djetetu, Mikaelu, bilo je devet godina, a našim blizankama Mariji i Sari bilo je 13 godina. Premda je prinova bila neplanirana, ubrzo smo se priviknuli na pomisao da ćemo imati još jedno dijete.
Jedne večeri u trećem mjesecu trudnoće osjetila sam iznenadnu bol u jednom svom plućnom krilu. Sljedeći dan jedva sam mogla hodati. Liječnica je rekla da imam upalu pluća i dala mi je penicilin. Nakon nekoliko dana počela sam se bolje osjećati, no bila sam vrlo slaba. Zatim sam iznenada osjetila bolove u drugom plućnom krilu, pa je ponovljen isti postupak.
Sljedećih se dana zbog otežanog disanja nisam mogla ispružiti. Nešto više od tjedan dana nakon prvog napada boli jedna mi je noga poplavila i natekla. Ovaj put bila sam smještena u bolnicu. Liječnica me obavijestila da uzrok boli u mojim plućima nije upala pluća, već krvni ugrušci. Također mi je rekla da imam krvni ugrušak u preponama. Saznala sam da su krvni ugrušci jedan od najčešćih uzroka smrti kod trudnica u Švedskoj. Nekoliko dana kasnije preselila sam se u bolnicu Karolinska Sjukhuset u Stockholmu, koja ima specijalnu porodiljsku kliniku za komplicirane trudnoće.
Liječnici su odlučili da mi daju heparin, lijek za razrjeđivanje krvi. Uvjerili su me da je opasnost od krvarenja koje se javlja uslijed uzimanja heparina mala u usporedbi s opasnosti od još jednog ugruška u plućima. Nakon par tjedana dovoljno sam se oporavila da bih se vratila kući. Osjetila sam srdačnu, snažnu radost što sam živa i što u meni raste živahno djetešce.
Vrijeme za porod
Odlučeno je da se inducira porođaj, no prije nego što se moglo poduzeti korake za početak postupka, osjetila sam jaku bol u donjem dijelu trbuha. Tako su me brzo dovezli u bolnicu. Međutim, liječnici nisu mogli ništa pronaći.
Sljedeće večeri trbuh mi je jako natekao, a bol nije prestajala. Liječnik me pregledao usred noći i ustanovio da imam trudove. Sljedećeg jutra trbuh mi je još više natekao, a bol je bila nesnosna. Liječnik se doimao zabrinuto i pitao je kada sam posljednji put osjetila micanje djeteta. Odjednom sam shvatila da ga već dugo nisam osjetila.
Odmah su pohitali sa mnom u rađaonicu. Iz daljine sam čula razgovor osoblja. “Odbija transfuziju krvi”, rekao je netko. Zatim se medicinska sestra nadvila nada me i glasno rekla: “Znate da vam je dijete mrtvo, zar ne?” Osjećala sam se kao da mi je netko zabio nož u srce (Priče Salamunove 12:18).
Odlučno odbijanje da primim krv
Iznenada je došao moj liječnik i rekao da je moje stanje krajnje ozbiljno. Pitao me želim li još uvijek ustrajati u svojoj odluci da ne primim transfuziju krvi. Izričito sam rekla da želim, no ne sjećam se puno što je bilo nakon toga. Ipak, svom sam liječniku vrlo jasno dala na znanje da je kršćanima zapovjeđeno da se uzdržavaju od krvi te da želim slušati Božji zakon (Djela apostolska 15:28, 29; 21:25).
Za to vrijeme pozvali su još jednu liječnicu, Barbru Larson, koja je iskusan kirurg. Brzo je stigla i odmah izvršila operaciju. Kad su mi otvorili trbuh otkrili su da sam zbog unutarnjeg krvarenja izgubila tri litre krvi. No dr. Larson je poštivala moju odluku u vezi s transfuzijom krvi.
Kasnije je jedan drugi liječnik rekao da je samo pitanje minuta kada ću umrijeti. “Ne znam je li sad još živa”, navodno je rekao. Poslije se otkrilo da liječnici nisu mogli pronaći izvor krvarenja, pa su mi u trbuh stavili kompresu. Liječnici i medicinske sestre nisu dali nikakvu nadu da ću preživjeti.
Kad su moja djeca došla u bolnicu i doznala za moje stanje, jedno je od njih reklo da će uskoro doći Harmagedon i da će me poslije toga ponovo dočekati posredstvom uskrsnuća. Kakva li je divna i pravedna priprema uskrsnuće! (Ivan 5:28, 29; 11:17-44; Djela apostolska 24:15; Otkrivenje 21:3, 4).
Život visi o koncu
Hemoglobin mi je pao na 4 grama po decilitru, no izgledalo je da se krvarenje zaustavilo. Ranije sam u svoj bolesnički karton stavila primjerak časopisa Probudite se! od 22. studenog 1991 [na hrvatskom od 8. ožujka 1992]. Dr. Larson ga je pronašla i zapazila naslov “Sprečavanje i kontrola krvarenja bez transfuzije krvi”. Sa zanimanjem ga je istražila da vidi može li upotrijebiti nešto čime bi mi pomogla da preživim. Zapazila je riječ “eritropoetin”, lijek koji stimulira stvaranje crvenih krvnih zrnaca u tijelu. Sada mi ga je dala. No treba proći određeno vrijeme da bi lijek počeo davati rezultate. Dakle, pitanje je bilo: Hoće li eritropoetin djelovati na vrijeme?
Sljedećeg mi je dana količina hemoglobina pala na 2,9. Kad sam se probudila i otkrila da je čitava moja obitelj oko mog kreveta, pitala sam se što se dogodilo. Zbog respiratora nisam mogla govoriti. Osjećala sam da sam na rubu histerije od tuge, no nisam mogla čak niti plakati. Svi su mi govorili da moram čuvati snagu da bih preživjela.
Sljedeći dan dobila sam groznicu zbog upale uzrokovane kompresom koju su mi ostavili u trbuhu. Hemoglobin mi je pao na 2,7. Premda je osobi u takvom stanju vrlo opasno dati anesteziju, dr. Larson je objasnila da su, unatoč riziku, prisiljeni na ponovnu operaciju kako bi uklonili kompresu.
Djeca su prije operacije smjela ući i vidjeti me. Svi su mislili da je to posljednji oproštaj. Nekoliko je članova medicinskog osoblja plakalo. Nisu vjerovali da ću preživjeti. Naša su djeca bila vrlo hrabra i to mi je dalo mirnoću i pouzdanje.
Budući da mi je dana najblaža moguća anestezija, s vremena na vrijeme mogla sam čuti o čemu osoblje razgovara. Neki su između sebe pričali o meni kao da sam već mrtva. Kasnije, kad sam ispričala što sam čula za vrijeme operacije, jedna se medicinska sestra ispričala. No rekla je kako je bila uvjerena da ću umrijeti i da još uvijek ne razumije kako sam preživjela.
Sljedeći dan osjećala sam se malo bolje. Hemoglobin mi je bio 2,9 a hematokrit mi je iznosio 9. Posjetila su me moja kršćanska braća i sestre, donijevši hranu i kavu za moju obitelj. Bili smo zahvalni za njihovu ljubav i naklonost. Do večeri je moje stanje još uvijek bilo kritično ali nije se pogoršavalo i bila sam premještena na jedan drugi odjel.
Liječnici uče
Mnogi su se pripadnici medicinskog osoblja zanimali za mene i većina ih je bila vrlo ljubazna. Jedna je medicinska sestra rekla: “Mora da vas je sačuvao vaš Bog.” Jedan je liječnik navratio iz drugog odjela i prokomentirao: “Samo želim vidjeti kako izgleda osoba koja ima tako malu količinu hemoglobina. Ne shvaćam kako možete biti tako prisebni.”
Idući dan, premda je imala slobodan dan, moja mi je liječnica došla u obilazak. Rekla mi je da se osjeća nekako poniženo zbog toga što se dogodilo. Ukoliko se ja potpuno oporavim, rekla je, pokrenut će novo istraživanje o alternativama za liječenje pacijenata terapijom transfuzije krvi.
Moj je oporavak bio drastičan. Dva i pol tjedna nakon tragičnog poroda količina hemoglobina narasla mi je na nešto više od 8. Tako sam bila otpuštena iz bolnice. Tri dana kasnije imali smo naš godišnji pokrajinski sastanak Jehovinih svjedoka i ja sam bila prisutna. Kako je samo bilo ohrabrujuće ponovno vidjeti našu kršćansku braću i sestre koji su nam pružali toliku podršku za vrijeme naše kušnje! (Priče Salamunove 17:17).
Kao što je dr. Larson i obećala, kasnije je u švedskom medicinskom časopisu Läkartidningen objavljen izvještaj o mom slučaju pod naslovom “Eritropoetin zamjenjuje transfuziju krvi”. U njemu je pisalo: “Jedna 35-godišnjakinja, Jehovin svjedok, pretrpjela je akutno obilno porođajno krvarenje. Odbila je transfuziju krvi, no prihvatila je liječenje eritropoetinom. Za devet dana postoperacijskog liječenja pomoću velikih doza eritropoetina, hemoglobin je bez ikakvih nuspojava narastao s 2,9 na 8,2 grama po decilitru.”
Članak je zaključio: “U početku je pacijentica bila veoma slaba, no oporavila se iznenađujućom brzinom. Osim toga, u postoperacijskom toku uopće nije bilo komplikacija. Pacijentica je nakon dva tjedna mogla biti otpuštena iz bolnice.”
Premda nam je ovo iskustvo bilo težak udarac, drago nam je da su na temelju njega neki liječnici mogli više naučiti o alternativama za transfuziju krvi. Nadajmo se da će biti spremni isprobati metode liječenja koje su se pokazale uspješnima. (Ispričala Ann Yipsiotis.)
[Slika na stranici 26]
S mojim kirurgom spremnim na pomoć