Pompeji — mjesto u kojem je vrijeme stalo
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE
KUHINJE s loncima na ognjištu, dobro opremljene trgovine, presušene fontane, neoštećene ceste — sve to stoji kao nekada, u gradu bez stanovnika, pustom i napuštenom. To su Pompeji, u kojima vrijeme kao da je stalo.
Sve još stoji točno onako kao tog katastrofalnog dana prije više od 1 900 godina kada je provalio Vezuv, vulkan koji se uzdiže iznad Napuljskog zaljeva. Zatrpao je pepelom i lavom Pompeje, Herkulanum, Stabije i okolno područje.
“Antički žitelji”, kaže se u knjizi Pompei, “imali su samo blijedu predodžbu o vulkanskoj prirodi Vezuva i naučili su se smatrati ga zelenim brdom na kojem se guste šume isprepliću s prekrasnim vinogradima.” No 24. kolovoza 79. n. e. brdo se, nakon dugogodišnje tišine, probudilo uz ogromnu eksploziju.
Erupcija 79. n. e.
Vulkan je izbacio stup plina, magme i drobine koji je zatamnio nebo i izazvao jezivu kišu pepela i lapilija (komadića lave). U roku od dva dana Pompeje i široko okolno područje prekrio je debeli talog prosječne debljine od dva i pol metra. Dok su silni potresi nastavili potresati zemlju, divovski oblak otrovnih plinova, nevidljivih ali smrtonosnih, prekrio je grad, uhvativši ga u smrtonosni zagrljaj. Dok su se Pompeji zatrpavali malo-pomalo, Herkulanum je nestao u tren oka. Prema knjizi Riscoprire Pompei (Ponovno otkrivanje Pompeja), Herkulanum je potopila bujica “blata i vulkanske drobine do dubine koja je nedaleko od obale dosegla dvadeset i dva metra”.
Reakcije otprilike 15 000 stanovnika Pompeja bile su različite. Uspjeli su se spasiti samo oni koji su smjesta pobjegli. No bilo je nekih koji su ostali, ne želeći ostaviti svoje domove i sve što je bilo u njima i nadajući se da će umaći pogibelji. Drugi su, nastojeći spasiti svoje vrijedne stvari, najprije oklijevali, a potom su odlučili pobjeći, no na kraju su ih smlavili krovovi vlastitih kuća, koji su se urušili pod težinom pepela.
Jedan takav primjer jest vlasnica “kuće Faunove”, koja, izgleda, nije htjela ostaviti svoje bogatstvo. “U svoj toj žurbi”, piše Robert Étienne u svojoj knjizi La vie quotidienne à Pompéi (Svakodnevni život u Pompejima), “gazdarica je sakupila svoj najvredniji nakit — zlatne narukvice u obliku zmija, prstene, ukosnice, naušnice, srebrno ogledalo, torbu punu zlatnih novčića — i spremila se za bijeg.” Budući da se uplašila, možda zbog padanja pepela, ostala je u kući. “Ubrzo nakon toga”, nastavlja Étienne, “krov se urušio, zatrpavši jadnu ženu i njeno blago.” Druge su ugušili otrovni plinovi koji su se posvuda proširili.
Oni koji su oklijevali poslije su morali bježati, i to kroz sloj vulkanskog pepela koji se u međuvremenu nataložio, da bi spasili živu glavu. Oni leže na mjestu gdje su pali, ugušeni udisanjem smrtonosnih plinova te zatrpani uslijed neprekidne kiše sitnog pepela. Stoljećima kasnije pronađeni su njihovi žalosni ostaci, a njihove su dragocjenosti još uvijek bile uz njih. Grad i njegovi stanovnici zatrpani su pod slojem pepela debljine preko šest metara.
Međutim, zahvaljujući toj kobnoj kiši pepela, čak su i stanovnici grada ponovno izašli na vidjelo. Znate li kako? Pogledajte odljevke njihovih tijela na fotografiji na ovoj stranici. Kako su napravljeni? Nalijevanjem gipsa u praznine koje su nastale u pepelu nakon što se razgradilo ljudsko tijelo arheolozi su nam omogućili da vidimo posljednje samrtne geste bespomoćnih žrtava — “mlade žene koja leži glave položene na ruku; muškarca čija su usta prekrivena rupčićem koji nije mogao spriječiti udisanje prašine i otrovnih plinova; podvornika u javnom kupalištu, koji su ostali u neobičnim pozama trzaja i grčeva izazvanih gušenjem; (...) majke koja grli svoju kćerkicu u posljednjem žalosnom i uzaludnom zagrljaju” (Archeo).
Nema sigurnosti u Herkulanumu
U Herkulanumu, udaljenom nekoliko kilometara od Pompeja, oni koji nisu smjesta pobjegli bili su zatrpani. Mnogi su pohitali prema obali, možda u nadi da će umaći morskim putem, ali je jak podvodni potres onemogućio isplovljivanje brodova. Nedavna iskapanja na antičkoj obali kod Herkulanuma iznijela su na svjetlo dana preko 300 kostura. Te je ljude žive zakopala jeziva bujica blata i vulkanske drobine dok su tražili utočište pod jednom zaravni koja se uzdizala nad morem. I ovdje su mnogi nastojali spasiti svoju najdragocjeniju imovinu: zlatni nakit, srebrno posuđe, komplet kirurških instrumenata — sve to još i danas tamo stoji, beskorisno, blizu posljednjih ostataka svojih vlasnika.
Vrijeme je stalo
Pompeji pružaju snažan dokaz o tome koliko je čovjekov život slabašan kada se suoči s prirodnim silama. Bolje nego ijedno drugo arheološko nalazište na svijetu, ostaci Pompeja i okolnih područja pružaju suvremenim izučavateljima i znatiželjnicima jedan blic-pogled zahvaljujući kojem mogu istražiti svakodnevni život u prvom stoljeću n. e.
Prosperitet tog kraja u osnovi se temeljio na poljoprivredi, obrtu i trgovini. Uz obimno angažiranje ljudske radne snage — robova i slobodnjaka koje se unajmljivalo po danima — plodna je zemlja bogato rađala. Mnoge gradske djelatnosti bile su povezane s trgovinom prehrambenim proizvodima. Svaki posjetilac Pompeja može još dan-danas vidjeti mlinove za mljevenje žita, zelenu tržnicu te voćarne i vinoteke. Mogu se vidjeti zdanja koja su se nekada koristila u privredne svrhe — za preradu vune i lana te za manufakturno predenje i tkanje platna. Ta su zdanja, uz desetke drugih malih obrta, od draguljarnice do trgovine alata, te kućama, činila grad.
Uske ulice, koje su nekada vrvjele ljudima, popločene su kamenim pločama. Omeđene su povišenim pločnicima i javnim fontanama koje je napajala majstorski osmišljena mreža akvadukta. Zanimljiv detalj može se vidjeti na uglovima glavnih ulica. Kao drevne preteče modernih pješačkih prelaza, velike povišene kamene ploče postavljene nasred ulica omogućavale su pješacima prelaženje ceste te da im se ne smoče noge kad pada kiša. Svatko tko bi u gradu vozio kolica morao je biti spretan kako bi izbjegao povišene kamene ploče. Još uvijek se tamo nalaze! Ništa se nije promijenilo.
Privatni život
Čak niti diskrecija koja je obavijala privatni život Pompejaca ne odolijeva radoznalom oku današnjih ljudi. Jedna žena prekrivena raskošnim nakitom leži mrtva u naručju gladijatora u njegovoj kasarni. Vrata kuća i trgovina širom su otvorena. Kuhinje su izložene pogledu, kao da su napuštene tek prije nekoliko minuta, s loncima na ognjištu, sirovim kruhom koji je još uvijek u pećnici i velikim vrčevima naslonjenima na zid. U nekim sobama ukrašenim žbukom, zidnim slikama i mozaicima izvrsne kvalitete bogataši su se lagodno gostili, upotrebljavajući srebrne čaše i posuđe iznenađujuće finoće. Spokojni unutrašnji vrtovi okruženi su kolonadama i ukrašeni predivnim fontanama koje danas više ne rade. Također se vide mramorni i brončani kipovi vrhunske izrade te oltari kućnih bogova.
Međutim, način života većine ljudi bio je daleko skromniji. Mnogi su ljudi koji u kući nisu imali uvjeta za kuhanje, zalazili u brojne taverne. U njima su za male novce mogli čavrljati o drugima, kockati se ili kupiti hranu i piće. Neke od njih mora da su ujedno služile kao javne kuće u kojima su konobarice, obično ropkinje, radile kao prostitutke nakon što bi gostima poslužile piće. Osim nebrojenih taverni te vrste, iskopavanjima je otkriveno preko dvadeset drugih javnih kuća, koje su najčešće bile obilježene krajnje vulgarnim slikama i natpisima.
Vrijeme je za akciju
Iznenadno uništenje Pompeja navodi čovjeka na razmišljanje. Očito je da tisuće ljudi koje su tamo poginule nisu dovoljno žurno reagirale na znakove koji su upozoravali na neposrednu katastrofu — na uzastopne potrese, erupcije vulkana i jezivu kišu lapilija. Oklijevali su, možda zato što se nisu htjeli odreći svog lagodnog života i svoje imovine. Možda su se nadali da će opasnost proći ili da će još uvijek imati vremena za bijeg ako se situacija pogorša. Nažalost, bili su u krivu.
Pisma nam govore da se danas čitav svijet nalazi u sličnoj situaciji. Iskvareno ljudsko društvo u kojem živimo otuđeno je od Boga. Ono će uskoro biti naglo uništeno (2. Petrova 3:10-12; Efežanima 4:17-19). Svi dokazi pokazuju da je to vrijeme blizu (Matej 24:3-42; Marko 13:3-37; Luka 21:7-36). A tragični ostaci Pompeja stoje kao nijemi svjedok koliko je nemudro biti neodlučan.
[Okvir na stranici 24]
Jesu li to kršćanski križevi?
Ima nekih koji su pronalazak raznoraznih križeva u Pompejima, uključujući i gipsani križ na zidu pekare, protumačili kao dokaz prisutnosti kršćana u gradu prije njegovog uništenja 79. n. e. Je li to valjana pretpostavka?
Očito nije. Da bismo pronašli “potpuno razvijen kult križa kao predmeta”, piše Antonio Varone u svojoj knjizi Presenze giudaiche e cristiane a Pompei (Prisutnost Židova i kršćana u Pompejima), “moramo čekati sve do četvrtog stoljeća, kada je obraćenje cara i mnoštava pogana trebalo rezultirati takvim oblikom obožavanja koji bi više pristajao njihovoj duhovnosti”. “Čak u drugom i trećem stoljeću i sve do Konstantinovog vremena”, dodaje Varone, “prava je rijetkost pronaći takav simbol koji bi bio očito povezan s kršćanstvom.”
Ako nisu kršćanskog porijekla, odakle onda potječu takvi simboli? Pored dvojbi oko samog značenja tog simbola, koji se smatra križem, i pored toga što je u toj istoj pekari pronađena slika božanstva u obliku zmije, postoje i “neki krajnje vulgarni pronalasci koje je isto tako teško dovesti u sklad s navodnom kršćanskom duhovnošću vlasnika pekare”, piše Varone. On dodaje: “Poznato je da se od svanuća civilizacije, prije nego što je uopće postao simbolom otkupljenja, amblem u obliku križa upotrebljavao u nedvojbeno magičnom i ritualnom svojstvu.” U davnim vremenima, objašnjava taj izučavatelj, smatralo se da križ može zaštititi od zlih utjecaja ili ih uništiti pa se više nego išta drugo koristio kao amajlija.
[Slika na stranici 23]
Kaligulin slavoluk s Vezuvom u pozadini
[Slike na stranici 23]
Gore: Gipsani odljevci stanovnika Pompeja
Lijevo: Pogled na Neronov slavoluk i dio Jupiterovog hrama
[Zahvale na stranici 22]
Okomite margine: Glazier
Fotografije na stranicama 2 (dolje), 22. i 23: Soprintendenza Archeologica di Pompei