Mračne sjene iznad kišne šume
GLEDANO iz aviona, amazonska kišna šuma podsjeća vas na travnati tepih veličine kontinenta te danas izgleda jednako zeleno i nedirnuto kao i onda kada ju je Orellana stavio na kartu. Dok se hodajući po zemlji teško probijate kroz šumu u kojoj je vruće i vlažno, nastojeći izbjegavati insekte veličine malih sisavaca, ustanovljujete da je teško odrediti gdje završava stvarnost, a počinje fantazija. Ono što izgleda kao lišće pretvara se u leptire, lijane postaju zmije, a komadi suhog drveta postaju prestrašeni glodavci koji odjure velikom brzinom. U Amazonskoj šumi još uvijek je zamagljena granica između zbilje i mašte.
“Najveća ironija”, primjećuje jedan promatrač, “je u tome što je stvarnost o Amazoni jednako fantastična kao i mitovi o njoj.” A uistinu jest fantastična! Zamislite šumu veliku kao zapadna Evropa. Napunite je s preko 4 000 različitih vrsta drveća. Ukrasite je ljepotom više od 60 000 vrsta cvjetnica. Obojite je briljantnim nijansama 1 000 vrsta ptica. Obogatite je s 300 vrsta sisavaca. Zamislite je prožetu zujanjem možda dva milijuna vrsta insekata. Sada možete razumjeti zašto svatko tko opisuje amazonsku kišnu šumu na kraju počne koristiti superlative. Ništa slabije od toga ne može odgovarajuće opisati biološko izobilje kojim vrvi ova najveća tropska kišna šuma na Zemlji.
Izolirani ‘živi mrtvaci’
Prije 90 godina američki pisac i humorist Mark Twain opisao je ovu fascinirajuću šumu kao “očaravajuću zemlju, zemlju raskošno bogatu tropskim čudima, romantičnu zemlju gdje su sve ptice i cvijeće i životinje bili muzejski primjerci i gdje su aligator i krokodil i majmun izgledali jednako udomaćeni kao da su u zoološkom vrtu”. U današnje vrijeme Twainove su duhovite primjedbe doživjele otrežnjavajuć preokret. Uskoro bi muzeji i zoološki vrtovi za sve veći broj tropskih čuda Amazone mogli biti jedini dom koji im je preostao. Zašto?
Očito je glavni uzrok to što čovjek siječe amazonsku kišnu šumu i time uništava prirodni dom flore i faune tog područja. Međutim, osim prekomjernog uništavanja staništa postoje i drugi — suptilniji — uzroci koji biljne i životinjske vrste, iako još uvijek žive, pretvaraju u “žive mrtvace”. Drugim riječima, vlasti vjeruju da ne postoji ništa što može vrste spasiti od izumiranja.
Jedan takav uzrok je izoliranje. Vladini službenici koji su zainteresirani za zaštitu možda zabranjuju motornu pilu na određenom komadu šume kako bi osigurali preživljavanje vrsta koje tamo žive. Međutim, mali šumski otoci koji time nastaju pružaju tim vrstama izgled konačne smrti. Knjiga Protecting the Tropical Forests—A High-Priority International Task navodi jedan primjer za ilustraciju toga zašto mali šumski otoci ne održavaju život tokom dugog vremena.
Vrste tropskog drveća često se sastoje od muških i ženskih stabala. Pri razmnožavanju im pomažu šišmiši koji polen prenose od muških do ženskih cvjetova. Ova služba za oprašivanje, naravno, radi samo ukoliko stabla rastu unutar šišmiševog letnog dometa. Ako udaljenost između ženskog i muškog drveta postane prevelika — što se često dešava kada šumski otok bude okružen morem spaljene zemlje — šišmiš ne može premostiti tu udaljenost. Izvještaj kaže da se drveće tada pretvara u “‘živog mrtvaca’, jer njihovo dugoročno razmnožavanje više nije moguće”.
Ova veza između drveća i šišmiša samo je jedan od odnosa koji sačinjavaju amazonsku prirodnu zajednicu. Jednostavno rečeno, amazonska je šuma poput ogromne kuće koja pruža stan i hranu skupu različitih, ali međusobno tijesno povezanih pojedinaca. Da bi se izbjegla gužva, stanovnici kišne šume žive na različitim katovima, neki bliže tlu šume, a drugi visoko gore na njenom svodu. Svi stanari imaju posao te rade 24 sata dnevno — neki po danu, drugi po noći. Kada se svim vrstama dozvoli da učine svoj dio posla, ova složena zajednica amazonske flore i faune funkcionira precizno poput sata.
No, amazonski ekosistem (“eko” dolazi od oíkos, grčke riječi za “kuću”) je krhak. Čak i ako je čovjekovo uplitanje u ovu šumsku zajednicu ograničeno na iskorištavanje samo nekoliko vrsta, njegovo ometanje odražava se na svim katovima šumske kuće. Norman Myers, zagovornik očuvanja prirode, procjenjuje da izumiranje samo jedne biljne vrste može na koncu doprinijeti smrti čak 30 životinjskih vrsta. A budući da pak većina tropskog drveća zbog rasijavanja sjemena ovisi o životinjama, ako čovjek uništi životinjske vrste to vodi do izumiranja drveća kojem one koriste. (Pogledajte okvir pod naslovom “Povezanost drvo-riba”.) Kao i izolacijom, ometanjem međusobnih odnosa sve se više i više šumskih vrsta šalje u redove ‘živih mrtvaca’.
Mala sječa, mali gubici, je li zaista tako?
Neki opravdavaju deforestizaciju malih područja tako što zaključuju da će se šuma oporaviti i da će na komadu potpuno posječene zemlje narasti novi sloj zelenila, slično kao što na našem tijelu naraste novi sloj kože preko posjekotine na prstu. Je li to istina? Pa, ne baš.
Naravno, istina je da šuma ponovno naraste ukoliko čovjek tokom dovoljno dugog vremena ostavi da deforestizirani dio miruje. Ali, istina je i to da novi sloj vegetacije sliči prvobitnoj šumi koliko i slaba fotokopija sliči oštrom originalu. Ima Vieira, botaničarka iz Brazila, proučavala je komad ponovno narasle šume u Amazoni star jedno stoljeće i ustanovila da od 268 vrsta drveća koje su nekad rasle u staroj šumi samo 65 njih danas čine dio ponovno narasle šume. Botaničarka kaže da je jednaka razlika i kod životinjskih vrsta tog područja. Stoga, iako deforestizacija ne pretvara, kako neki tvrde, zelene šume u crvene pustinje, ona dijelove amazonske kišne šume pretvara u lošu kopiju originala.
Osim toga, često sječa čak i malog komada šume uništava mnoge biljke i životinje koje rastu, gmižu i veru se samo na tom području šume i nigdje drugdje. Naprimjer, istraživači u Ekvadoru u određenom području veličine 1,7 kvadratnih kilometara tropske šume pronašli su 1 025 vrsta biljaka. Više od 250 tih vrsta ne raste nigdje drugdje na Zemlji. “Jedan lokalni primjer”, kaže brazilski ekolog Rogério Gribel, “je sauim-de-coleira (crno-bijeli tamarin, Saguinus bicolor bicolor)”, mali šarmantni majmun koji izgleda kao da na sebi ima bijelu majicu s kratkim rukavima. “Nekoliko preostalih živi samo na malom komadu šume u blizini Manausa, u centralnoj Amazoni, no uništavanje tog malog staništa”, kaže dr. Gribel, “izbrisat će ovu vrstu zauvijek.” Mala sječa, ali veliki gubici.
Umotavanje “saga”
No, izravna deforestizacija baca vrlo alarmantnu sjenu nad amazonskom kišnom šumom. Graditelji cesta, drvosječe, rudari i mnoštvo drugih umotavaju šumu poput podnog saga, razarajući u tren oka čitave ekosisteme.
Iako postoji duboko neslaganje s obzirom na točan iznos godišnje stope uništavanja šume u Brazilu — oprezne procjene kažu da se radi o 36 000 kvadratnih kilometara godišnje — ukupna količina već uništene amazonske kišne šume može iznositi više od 10 posto, što je područje veće od Njemačke. Vodeći brazilski tjednik, Veja, izvijestio je da je tokom 1995. diljem zemlje bjesnjelo nekih 40 000 šumskih požara koje su prouzročili poljoprivrednici koji sijeku i pale šumu — pet puta više nego godinu dana ranije. Čovjek takvom žestinom pali šumu, upozorio je tjednik Veja, da dijelovi Amazone djeluju kao “pakao na zelenoj granici”.
Nestaju vrste — pa što onda?
‘Ali’, pitaju neki, ‘trebaju li nam svi ti milijuni vrsta?’ Da, trebaju nam, kako tvrdi zagovornik očuvanja prirode Edward O. Wilson sa Sveučilišta Harvard. “Budući da ovisimo o funkcioniranju ekosistema kako bi pročistili našu vodu, obogatili naše tlo i stvorili sam zrak koji udišemo”, kaže Wilson, “očito je da biodiverzitet nije nešto što se može nepromišljeno odbaciti.” U knjizi People, Plants, and Patents navodi se: “Pristup obilnoj genetskoj raznolikosti bit će ključ ljudskog preživljavanja. Ako nestane raznolikosti, ubrzo ćemo i mi biti na redu.”
Zaista, učinak uništavanja vrsta ide mnogo dalje od posječenog drveća, ugroženih životinja i zlostavljanih urođenika. (Pogledajte okvir pod naslovom “Ljudski faktor”.) Smanjivanje šume može utjecati na vas. Razmislite o sljedećem: zemljoradnik u Mozambiku siječe stabljike kasave, majka u Uzbekistanu uzima kontracepcijske pilule, ranjenom dječaku u Sarajevu daje se morfij ili kupac u trgovini u New Yorku miriše egzotični miomiris — svi ti ljudi, zapaža Institut Panos, koriste proizvode koji potječu iz tropske šume. Na taj način neposječena šuma koristi ljudima diljem svijeta — uključujući i vas.
Nema gozbe, nema ni gladi
Istina, amazonska kišna šuma ne može cijelom svijetu omogućiti gozbu, ali može pomoći da se u cijelom svijetu spriječi glad. (Pogledajte okvir pod naslovom “Mit o plodnosti”.) Na koji način? Pa, tokom 1970-ih čovjek je u velikom omjeru počeo sijati nekoliko biljnih kultura koje su proizvele rekordne žetve. Iako su te superbiljke pomogle da se nahrani dodatnih 500 milijuna ljudi, u tome leži zamka. Budući da im nedostaje genetsko variranje, te su biljke slabe i neotporne na bolesti. Virus može poharati državnu superžetvu, uzrokujući glad.
Stoga da bi se proizvele otpornije kulture i spriječilo gladovanje, Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu (FAO) sada potiče da se “koristi širi raspon genetskog materijala”. I tu na scenu stupaju kišna šuma i njezini prvobitni stanovnici.
Budući da su tropske šume dom za više od polovinu biljnih vrsta u svijetu (uključujući i nekih 1 650 vrsta koje su potencijalne prehrambene kulture), amazonski rasadnik idealno je mjesto za svakog istraživača koji traga za divljim vrstama biljaka. Osim toga, stanovnici šume znaju kako korisno upotrijebiti te biljke. Naprimjer, Kayapo Indijanci u Brazilu ne samo da uzgajaju nove biljne kulture nego i njihove primjerke čuvaju u bankama gena koje su zasađene na obroncima. Križanje takvih divljih vrsta biljaka s neotpornim pripitomljenim vrstama ojačat će snagu i otpornost čovjekovih prehrambenih kultura. A takvo je pojačanje prijeko potrebno, kako kaže FAO, jer je “u sljedećih 25 godina potreban 60-postotni porast u proizvodnji hrane”. Unatoč tome, buldožeri koji gnječe šumu nastavljaju prodirati sve dublje u amazonsku kišnu šumu.
Kakve su posljedice? Pa, to što čovjek uništava kišnu šumu uvelike je slično kao kad zemljoradnik jede svoj sjemenski kukuruz — zadovoljava svoju trenutnu glad, ali ugrožava zalihe hrane za budućnost. Nedavno je jedna grupa stručnjaka za biodiverzitet upozorila da je “očuvanje i razvijanje preostalog biljnog diverziteta vitalno važna stvar od globalnog interesa”.
Biljke koje obećavaju
Kročite sada u šumsku “apoteku” i vidjet ćete da je čovjekov udes isprepleten s tropskim povijušama i drugim biljkama. Naprimjer, alkaloidi koji se dobivaju iz amazonskih povijuša koriste se kao predoperacijska sredstva za opuštanje mišića; zahvaljujući kemijskim supstancama koje se nalaze u madagaskarskom zimzelenu, jednom šumskom cvijetu, 4-ero od 5-ero djece s leukemijom može dulje živjeti. Šuma također omogućuje kinin koji se koristi protiv malarije; digitalis koji se koristi u liječenju prekida rada srca te diosgenin koji se koristi za kontracepcijske pilule. Druge biljke pružaju nade u borbi protiv AIDS-a i raka. “Samo u Amazoni”, kaže izvještaj UN-a, “zabilježeno je 2 000 vrsta biljaka koje urođeničko stanovništvo koristi kao lijekove i koje imaju farmaceutskog potencijala.” Jedna druga studija kaže da diljem svijeta od svakih 10 osoba 8 njih za liječenje svojih bolesti koristi ljekovite biljke.
“Stoga ima smisla spasiti biljke koje spašavaju nas”, kaže dr. Philip M. Fearnside. “Gubitak amazonske šume smatra se ozbiljnim nazadovanjem s obzirom na potencijal u nastojanjima da se pronađe lijek protiv raka kod ljudi. (...) Predodžba da nam sjajna dostignuća moderne medicine dozvoljavaju da se riješimo velikog dijela tog skladišta biljaka”, dodaje on, “predstavlja potencijalno smrtonosan oblik oholosti.”
Ipak, čovjek nastavlja uništavati životinje i biljke brže nego što ih se može pronaći i identificirati. To vas potiče da se pitate: ‘Zašto se deforestizacija nastavlja? Može li se prekinuti taj trend? Ima li amazonska kišna šuma budućnost?’
[Okvir na stranici 8]
Mit o plodnosti
Predodžba da je amazonsko tlo plodno, primjećuje časopis Counterpart, jest “mit koji je teško razbiti”. U 19. stoljeću, istraživač Alexander von Humboldt opisao je Amazonu kao “žitnicu svijeta”. Stoljeće kasnije Theodore Roosevelt, predsjednik Sjedinjenih Država, također je smatrao da Amazona pruža nade za produktivnu poljoprivredu. “Ne može se dozvoliti”, napisao je, “da tako bogata i plodna zemlja ostane neiskorištena.”
Zaista, zemljoradnik koji misli jednako kao i oni ustanovljuje da tokom godinu ili dvije zemlja daje pristojan urod, zato što pepeo spaljenog drveća i biljaka služi kao gnojivo. No, nakon toga tlo postaje neplodno. Iako bujno zelenilo šume navodi na pomisao da se ispod nalazi bogato tlo, u stvarnosti tlo je slaba strana šume. Zašto?
Suradnik časopisa Probudite se! razgovarao je s dr. Fláviom J. Luizãom, istraživačem u Nacionalnom institutu za istraživanje Amazone i stručnjakom za tlo kišne šume. Slijede neki od njegovih komentara:
‘Za razliku od mnogih drugih šumskih tla, tlo u amazonskom bazenu većinom hranjive tvari ne dobiva od dna prema gore, od raspadnutih stijena, zato što je matična stijena siromašna hranjivim tvarima i nalazi se preduboko ispod površine. Umjesto toga, isprano tlo dobiva hranjive tvari od vrha prema dolje, od kiše i humusa. No, i kišne kapi i otpalo lišće trebaju pomoć da bi postali hranjivi. Zašto?
Kišnica koja pada na kišnu šumu sama po sebi nema mnogo hranjivih tvari. Međutim, kada udara o lišće i pada uz debla drveća, ona hranjive tvari kupi od lišća, grana, mahovina, algi, mravljih gnijezda, prašine. Do trenutka kada voda prodre u tlo pretvorila se u korisnu hranu za biljke. Da bi se spriječilo da ta tekuća hrana jednostavno oteče u potoke, tlo koristi zamku za hranjive tvari koja se sastoji od isprepletenih finih korijena koji se protežu kroz prvih nekoliko centimetara gornjeg tla. Dokaz učinkovitosti te zamke jest činjenica da su potoci u koje otječe ta kišnica još siromašniji hranjivim tvarima nego samo šumsko tlo. Tako se hranjive tvari upiju u korijene prije nego što voda dođe u potoke ili rijeke.
Još jedan izvor hrane jest humus — otpalo lišće, grančice i plodovi. Nekih osam tona izvrsnog organskog gnojiva svake godine završi na jednom hektru šumskog tla. Ali kako humus dospije ispod površine tla i u korijenske sustave biljaka? Termiti priskaču u pomoć. Oni režu okrugle komadiće lišća te ih nose u svoja podzemna gnijezda. Oni su, naročito tokom vlažne sezone, aktivna družina i pod zemlju presele zapanjujućih 40 posto sveg humusa sa šumskog tla. Pod zemljom oni koriste lišće kako bi izgradili vrtove za uzgajanje gljivica. Potom te gljivice razgrađuju biljni materijal i oslobađaju dušik, fosfor, kalcij i druge elemente — što su vrijedne hranjive tvari za biljke.
Kakvu korist od toga imaju termiti? Dobivaju hranu. Oni jedu gljivice, a mogu progutati i nekoliko zalogaja lišća. Zatim se mikroorganizmi u crijevima termita bacaju na posao i kemijski pretvaraju hranu termita tako da, kao rezultat toga, izmet insekata postaje hrana za biljke bogata hranjivim tvarima. Stoga su kiša i recikliranje organskih tvari dva faktora koja su zaslužna za to što kišna šuma i dalje postoji i raste.
Nije teško shvatiti što se dešava ako posiječete i spalite šumu. Nema više svoda koji bi presretao kišnicu, niti humusnog sloja koji bi se mogao reciklirati. Naprotiv, prolomi oblaka velikom silom udaraju direktno o golo tlo i njihovo djelovanje stvrdnjuje površinu. Istovremeno Sunčeva svjetlost koja izravno pada na tlo povećava temperaturu površine te tlo postaje zbijeno. To rezultira time da sada kišnica otječe sa zemlje, hraneći ne tlo već rijeke. Propadanje hranjivih tvari zbog deforestizirane i spaljene zemlje može biti toliko veliko da potoci u blizini deforestiziranih područja čak imaju preveliku količinu hranjivih tvari, pa se time ugrožava život vrsta koje žive u vodi. Nedvojbeno, ako se ostavi na miru, šuma podržava sama sebe, no uplitanje čovjeka uzrokuje katastrofu.’
[Okvir/slika na stranici 7]
Ljudski faktor
Razaranje ekosistema i deforestizacija ne štete samo biljkama i životinjama već i ljudima. Nekih 300 000 Indijanaca, ostatak od 5 000 000 Indijanaca koliko ih je nekad nastavalo amazonsko područje Brazila, još uvijek koegzistira sa svojom šumskom okolinom. Indijance sve više ometaju drvosječe, tragači za zlatom i drugi od kojih mnogi Indijance smatraju “zaprekama za razvitak”.
Zatim tu su i caboclosi, snažni ljudi miješanog bijelog i indijanskog porijekla, čiji su se praočevi nastanili u Amazoniji prije nekih 100 godina. Oni žive u kućicama na stupovima uz rijeke i, iako možda nisu nikada čuli za riječ “ekologija”, žive od šume, a da je ne uništavaju. No, njihovu svakodnevnu egzistenciju pogađaju valovi novih imigranata koji sada dolaze u njihov šumski dom.
Ustvari, širom amazonske kišne šume, budućnost nekih 2 000 000 sakupljača oraha, zarezivača kaučukovca, ribara i drugih urođenika koji žive u skladu s ciklusima šume i ritmovima rijeka, neizvjesna je. Mnogi vjeruju da nastojanja da se sačuva šuma trebaju ići dalje od samo očuvanja mahagonija i lamantina. Trebala bi isto tako zaštititi i ljudske stanovnike šume.
[[Okvir/slike na stranici 9]
Povezanost drvo-riba
Tokom kišne sezone vodostaj rijeke Amazone naraste i ona proguta drveće koje raste u nizinskim šumama. U vrijeme kulminacije poplave većina drveća u tim šumama donosi plod i ispušta svoje sjeme — no uokolo, naravno, nema podvodnih glodavaca koji bi ga rasijali. Ovdje stupa na scenu riba tambaqui (Colonnonea macropomum), plutajuća drobilica orašastih plodova s oštrim osjetilom mirisa. Plivajući među granama potopljenog drveća, ona nanjuši stabla koja upravo trebaju ispustiti sjeme. Kad plod padne u vodu, riba sa svojom snažnom čeljusti zdrobi ljusku, proguta plod, probavi mesnati dio oko sjemena, a sjeme ispusti na šumsko tlo kako bi niknulo kada se vode povuku. I riba i drvo imaju koristi. Riba tambaqui skuplja salo, a drvo stvara potomke. Sječa tog drveća ugrožava preživljavanje tambaquia i nekih 200 drugih vrsta riba koje jedu plodove.
[Slika na stranici 5]
Šišmiši prenose polen od muških do ženskih cvjetova
[Zahvala]
Rogério Gribel
[Slika na stranici 7]
Vaš rasadnik i apoteka
[Slika na stranici 7]
Požar prijeti zelenoj granici
[Zahvala]
Philip M. Fearnside