Kako obitelji izlaze na kraj s kroničnom bolešću

ZA OSOBU koja se nosi s nekim problemom ili situacijom može se reći da je “sposobna uhvatiti se u koštac i izaći na kraj s pritiscima kojima je izložena” (Taber’s Cyclopedic Medical Dictionary). To znači da se s problemima koje donosi kronična bolest suočite na takav način da donekle zadržite kontrolu nad situacijom i sačuvate duševni mir. Imajući u vidu činjenicu da je kronična bolest briga cijele obitelji, potrebno je da svaki njen član pruža bolesniku lojalnu podršku punu ljubavi kako bi se obitelj mogla uspješno nositi s tim problemom. Razmotrimo neke načine na koje obitelji izlaze na kraj s kroničnom bolešću.

Premda možda nije moguće izliječiti bolest, osoba koja zna kako s nekim zdravstvenim problemom izaći na kraj može smanjiti psihičke i emocionalne posljedice koje bolest uzrokuje. To je u skladu s drevnom izrekom koja kaže: “Razuman je čovjek silan snagom” (Priče Salamunove 24:5). Kako obitelj može saznati kako se nositi s bolešću?

Prvi je korak naći komunikativnog i susretljivog liječnika koji je spreman odvojiti vrijeme kako bi pacijentu i obitelji pažljivo sve objasnio. “Idealnom liječniku”, primjećuje knjiga A Special Child in the Family, “stalo je do cijele obitelji, kao i do toga da ima sve potrebno medicinsko znanje i iskustvo.”

Idući korak sastoji se u tome da postavljate konkretna pitanja sve dok se ne upoznate sa situacijom najbolje što možete. Međutim, imajte na umu da biste se u razgovoru s liječnikom lako mogli zbuniti i zaboraviti što ste ga htjeli pitati. Jedan koristan savjet jest da unaprijed napišete pitanja. Možda će vas naročito zanimati što očekivati u vezi s bolešću i liječenjem, kao i što poduzeti. (Vidi okvir “Pitanja koja obitelj može postaviti liječniku”.)

Naročito je važno da se braću i sestre kronično bolesnog djeteta odgovarajuće upozna sa situacijom. “Od samog početka objasnite im što nije u redu”, savjetuje jedna majka. “Ako ne razumiju što se događa, djeca lako mogu dobiti osjećaj da su isključena iz onog što se zbiva u krugu obitelji.”

Članovi nekih obitelji također su pronašli korisne informacije istražujući knjige u obližnjoj biblioteci i knjižari ili pak materijal na Internetu — i vrlo su često došli do detaljnih informacija o specifičnim bolestima.

Posve je prirodno da članovi obitelji žele da bolesnik u razumnoj mjeri sačuva kvalitetu života. Uzmimo za primjer Neila du Toita, koji je bio spomenut u prvom članku. S vremena na vrijeme još uvijek ga frustrira to što ga bolest jako iscrpljuje. Međutim, Neil provodi otprilike 70 sati mjesečno radeći ono što najviše voli — na području gdje živi razgovara s ljudima o svojoj biblijskoj nadi. “Osjećaj unutarnjeg zadovoljstva”, kaže on, “daje mi i to što u skupštini pružam biblijsku pouku.”

Kvaliteta života podrazumijeva i sposobnost da se pokazuje i prima ljubav, da se provodi vrijeme u aktivnostima koje pružaju zadovoljstvo i da se sačuva nada. Oboljele osobe još uvijek vole uživati u životu u onoj mjeri u kojoj im bolest i liječenje to dopuštaju. Jedan otac čija se obitelj već 25 godina suočava s bolešću objašnjava: “Volimo biti u prirodi, ali zbog tjelesnih ograničenja mog sina ne možemo pješačiti. Stoga drugačije organiziramo stvari. Planiramo izlaske, ali pazimo da to ne bude prenaporno.”

Da, bolesnici još uvijek mogu raditi neke stvari koje im omogućavaju da nalaze određeno zadovoljstvo u životu. Ovisno o prirodi bolesti, mnogi i dalje mogu uživati u ljepoti nekih prizora i zvukova. Što više osjećaju da imaju kontrolu nad različitim aspektima svog života, to je veća vjerojatnost da će u razumnoj mjeri zadržati kvalitetu života.

Da bi se osoba mogla nositi s bolešću, prijeko je potrebno da nauči kontrolirati štetne emocije. Jedna od njih je srdžba. Biblija priznaje da osoba može s razlogom biti uzrujana. Međutim, ona nas također potiče da budemo ‘spori na gnjev’ (Priče Salamunove 14:29). Zašto je mudro tako postupati? Prema jednom priručniku, srdžba “vas može izjedati i činiti ogorčenim ili vas može navesti da kažete teške riječi zbog kojih ćete kasnije požaliti”. Jedan jedini izljev gnjeva može prouzročiti štetu koju će se možda dugo trebati popravljati.

Biblija savjetuje: “Neka sunce ne zađe dok još osjećate srdžbu” (Efežanima 4:26). Jasno je da nikako ne možemo odgoditi zalazak sunca. No zato možemo poduzeti korake da bismo se što prije oslobodili ‘osjećaja srdžbe’, kako ne bismo i dalje nanosili štetu sebi i drugima. A kad se smirite, vjerojatno ćete moći puno bolje riješiti situaciju.

Kao i svaka druga obitelj, i vaša će sigurno imati uspone i padove. Članovi mnogih obitelji smatraju da im je lakše kad se mogu povjeriti jedni drugima ili nekoj drugoj suosjećajnoj osobi koja se može uživjeti u njihov položaj. Kathleen je imala takvo iskustvo. Najprije je njegovala majku koja je bolovala od raka, a kasnije supruga koji je patio od kronične depresije i na kraju obolio od Alzheimerove bolesti. Ona priznaje: “Razgovori sa suosjećajnim prijateljima postali su mi izvor olakšanja i utjehe.” S time se slaže i Rosemary, koja je dvije godine njegovala svoju majku. “Zahvaljujući tome što sam razgovarala s iskrenom prijateljicom”, kaže ona, “uspjela sam zadržati duševnu i emocionalnu ravnotežu.”

No neka vas ne čudi ako za vrijeme razgovora ne možete zadržati suze. “Plakanje vas oslobađa od napetosti i boli te vam pomaže da nadvladate tugu”, piše u knjizi A Special Child in the Family.a

“Tvoja volja za životom može te potkrijepiti kad si bolestan”, napisao je mudri kralj Salamun (Priče Salamunove 18:14, Today’s English Version). Suvremeni istraživači primijetili su da bolesnikova očekivanja — bila ona negativna ili pozitivna — često utječu na ishod liječenja. No, kako obitelj može zadržati optimizam dok se suočava s dugotrajnom bolešću?

Mada članovi obitelji ne zatvaraju oči pred bolešću, lakše im je kad se usredotoče na ono što još uvijek mogu činiti. “Situacija u kojoj se nalazite mogla bi vas navesti da budete potpuno negativni”, priznaje jedan otac, “no morate biti svjesni da još uvijek mnogo toga imate. Još uvijek imate život, imate jedni druge i svoje prijatelje.”

Premda se kroničnu bolest ne smije olako shvaćati, zdrav smisao za humor pomaže u borbi protiv pesimističnog raspoloženja. Kao primjer može poslužiti obitelj Du Toit, čiji su članovi uvijek spremni za šalu. Collette, najmlađa sestra Neila du Toita, objašnjava: “Budući da smo naučili nositi se s određenim situacijama, možemo se smijati stvarima koje nam se događaju, a koje drugima mogu izgledati veoma neugodne. No smijeh nam zapravo pomaže da smanjimo napetost.” Biblija nam jamči da “srce veselo pomaže kao lijek” (Priče Salamunove 17:22).

Jedan neobično važan aspekt duhovne dobrobiti pravih kršćana sastoji se u tome da ‘obznanjuju svoje molbe Bogu molitvom i usrdnim moljenjem’. Rezultat je ono što je obećano u Bibliji: “Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage” (Filipljanima 4:6, 7). Jedna majka koja već gotovo 30 godina njeguje dvoje kronično bolesne djece kaže: “Naučili smo da Jehova zaista pomaže nositi se s danom situacijom. On te zaista podržava.”

Osim toga, mnogi crpe snagu iz biblijskih obećanja o rajskoj Zemlji na kojoj više neće biti boli i patnji (Otkrivenje 21:3, 4). “Zbog kroničnih bolesti s kojima se naša obitelj suočava”, kaže Braam, “Božje obećanje da će ‘hromac skakati kao jelen i da će jezik nijemoga pjevati’ ima za nas još veće značenje.” Poput mnogih drugih, članovi obitelji Du Toit jedva čekaju vrijeme kada u Raju “nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam” (Izaija 33:24; 35:6).

Budite hrabri. Bol i patnje koje opterećuju ljudski rod same su po sebi dio dokaza da uskoro treba nastupiti bolje stanje (Luka 21:7, 10, 11). No, u međuvremenu mnoštvo onih koji pružaju njegu i onih koji su bolesni može potvrditi da je Jehova zaista “Otac dubokog milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji” (2. Korinćanima 1:3, 4).