Hoćeš li obožavati Boga kako ON želi?

1-4. Tko kod većine ljudi dolazi na prvo mjesto i zašto to nije razumno?

U “posljednjim će danima”, proriče Biblija, ljudi biti “samoljubivi, ... drski, oholi ..., imat će vanjski oblik pobožnosti, iako su se odrekli njezine sile” (2. Timoteju 3:1-5, NS). Nije li to točan opis onoga što vidimo svuda oko sebe?

² Da, na svim područjima života ljudi vide samo sebe. To primjećujemo po njihovom ponašanju prilikom kupovanja, za upravljačem, po načinu kako se odijevaju i uređuju i kako plešu. Oni ipak, uz sve to, nisu istinski sretni.

³ Mnogi čak prosuđuju religiju prema onome, što oni žele i što je prema njihovom gledištu potrebno. Kako se samo varaju! Ne stoji na nama da utvrđujemo kako treba obožavati Boga. Kao Stvoritelj i Darovatelj života samo Jehova može odrediti kako ga treba obožavati (Rimljanima 9:20, 21). Ono što on traži od nas, za naše je vječno dobro. Ako držimo svoje misli i srce upravljene na prekrasne stvari, koje je on u budućnosti predvidio za nas, tada postižemo zadovoljstvo (Izaija 48:17).

⁴ Jehova ne opterećuje kršćane nepotrebnim ceremonijama i ne prisiljava ih na besmislena ograničenja. Ali, on zna da trebamo biti u dobrom odnosu s njim. Da bismo mogli ostati na životu, trebamo živjeti po njegovim mjerilima i moramo biti zainteresirani za druge, ako se zaista želimo radovati životu. Obožavamo li Boga onako kako on želi, naš život postaje ispunjenijim i smisaonijim.

5, 6. Koliko su se Noa i Abraham razlikovali od većine ljudi današnjeg vremena?

⁵ Noa nam je u tom pogledu dobar primjer; on se ravnao po volji Božjoj. Biblija kaže za njega: “Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio.” Nakon što mu je Bog dao smjernice za gradnju ogromne arke za spašavanje, “Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio” (1. Mojsijeva 6:9, 22, ST). Budući da je Noa učinio sve kako mu je Bog rekao, spasio je svoj život, kao i život svoje obitelji, koja ga je priznala za Božjeg proroka, držeći se uz njega (2. Petrova 2:5).

⁶ I Abraham se ravnao po volji Božjoj. Bog je tražio od njega da napusti svoju domovinu. Da li bi ti poslušao? Abraham je krenuo, “kako mu je Jahve rekao”, i to “iako nije znao kamo ide” (1. Mojsijeva 12:4, ST; Jevrejima 11:8, ST). Budući da je sve vjerno izvršio, kako mu je Bog zapovjedio, bio je nazvan “Božjim prijateljem” (Jakov 2:23; Rimljanima 4:11).

7-9. Kako je u vrijeme starog Izraela Bog postupao s ljudima?

⁷ U određeno vrijeme Bog je odlučio baviti se velikom grupom ljudi, s Izraelskim narodom. On je postao “između svih naroda na zemlji ... njegov narod, njegova predraga svojina” (5. Mojsijeva 14:2, ST). Naravno, svaki pojedini Izraelac, morao se moliti Bogu i ostati u tijesnom osobnom odnosu s njim. Pa ipak, svi su morali priznati da Bog vodi cijelu skupštinu. Morali su se držati oblika obožavanja, koji je za njih, kao narod, bio utvrđen u Božjem zakonu. Tako su se mogli radovati zaštiti i blagoslovima, koje je Bog poklanjao skupštini (5. Mojsijeva 28:9-14). Kakva je samo bila prednost pripadati onima, koje je svemogući Bog označio “moj narod Izrael”! (2. Samuelova 7:8).

⁸ A kako je bilo s neizraelcima koji su željeli obožavati pravoga Boga? Oni su sačinjavali “mnoge druge ljude”, koji su pošli s Izraelcima, kada je Mojsije izveo narod iz Egipta (2. Mojsijeva 12:38). Da si tada bio u Egiptu, zar bi mislio da možeš ostati tamo i sam obožavati Boga na svoj način?

⁹ Kad su se Izraelci nastanili u Obećanoj zemlji, bilo je moguće tuđincima koji su to željeli, priznati i obožavati Jehovu. Međutim, oni su morali priznati da Bog saobraća sa skupštinom, s narodom, te da je templ u Jeruzalemu bio središte njihova obožavanja (1. Carevima 8:41-43; 4. Mojsijeva 9:14). Tko god iz ponosa ili svojeglavosti razvija neki vlastiti oblik obožavanja, ne može se dopasti Bogu.

10-12. Koju je promjenu Bog poduzeo?

¹⁰ Dok je Isus služio na Zemlji, Bog je još uvijek saobraćao s Izraelom, kao njemu predanim narodom. Stoga nije bilo potrebno, da se svaki tko je prihvatio Mesiju, redovito sastaje s Isusom i da putuje s njim, kao što su to radili apostoli (Marko 5:18-20; 9:38-40). Pa ipak, nacija je kao cjelina odbacila Jehovinog Mesiju. Zato je Isus malo prije svoje smrti rekao: “Tako će vam se — velim — oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom” (Matej 21:43, ST).

¹¹ Tko će biti taj novi narod, budući da više nije bio potreban u Božjem zakonu utvrđeni oblik obožavanja, koji je vrijedio za Izraelce? (Kološanima 2:13, 14; Galaćanima 3:24, 25). O Duhovima 33. g. n. r. vr., bila je utemeljena kršćanska skupština i Bog je iskrenim promatračima objasnio, da se to dogodilo na njegov poticaj (Djela apostolska 2:1-4, 43-47; Jevrejima 2:2-4). Najprije su Židovi i prozeliti, a kasnije i nežidovi ili ljudi iz svih naroda postali “narod za njegovo ime”. Bog ih je od tada smatrao kao “izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu” (Djela apostolska 15:14-18; 1. Petrova 2:9, 10, ST).

¹² Da si tada živio i želio uspostaviti osobni odnos s Bogom, bio bi doveden u kršćansku skupštinu. Dogodilo se to jednom Talijanu po imenu Kornelije i njegovoj obitelji (Djela apostolska 10:1-48). Vjernici cijelog svijeta sačinjavali su kršćansku skupštinu (1. Petrova 5:9). Sve mjesne skupštine su bile sastavni dio te jedne skupštine, kojom se Bog tada služio (Djela apostolska 15:41; Rimljanima 16:5).

13-15. Kako je Bog organizirao i vodio kršćane?

¹³ Budući da je Jehova Bog reda, on se pobrinuo da skupštine budu u određenoj mjeri organizirane. Da bi mogla biti poklonjena potrebna pažnja pojedinim obožavateljima, on je postavio muževe, koji su trebali služiti kao pastiri ili nadglednici. To su bili iskusni, sposobni muževi koji su poučavali iz Riječi Božje te osposobljavali članove skupštine da razgovaraju s drugima o biblijskim istinama, sudjelujući tako na važnom djelu propovijedanja “dobre vijesti” (2. Timoteju 2:1, 2; Efežanima 4:11-15; Matej 24:14; Djela apostolska 20:28).

¹⁴ Skupštine su i na druge načine izvlačile korist iz službe nadglednika. Oni se nisu smjeli slijepo držati propisa, niti tlačiti svoje sukršćane. Umjesto toga, trebali su im ljubazno pomagati da učvrste svoj odnos s Bogom (Djela apostolska 14:21-23; 1. Petrova 5:2, 3). Svaki tko je imao probleme, mogao se obratiti tim duhovno starijim muževima, da bi dobio prijazan biblijski savjet (Jakov 5:13-16; Izaija 32:1, 2). Budući da su kršćani još uvijek bili nesavršeni, mogle su se u skupštinama povremeno pojavljivati poteškoće. Nadglednici su trebali pomagati svojim sukršćanima i biti oprezni pred onima, koji bi mogli ugroziti duhovno zdravlje skupštine (Filipljanima 4:2, 3; 2. Timoteju 4:2-5).

¹⁵ Skupštine su dobivale potrebne smjernice od kršćanskog vodećeg tijela, kojeg su sačinjavali apostoli i stariji muževi skupštine Jeruzalema. Oni su istraživali i objašnjavali pitanja, koja su primali od skupština. Vodeće tijelo je također slalo muževe, koji su posjećivali skupštine (Djela apostolska 15:1-3; 3:17; 17:3).

16. Što bi trebao za tebe značiti Božji način postupanja s kršćanima?

¹⁶ Jehova Bog još uvijek postupa sa svojim narodom kao cjelinom. Na cijeloj Zemlji postoji tisuće skupština Jehovinih svjedoka. Želiš li obožavati Boga onako kako on želi, tada trebaš poslušati poziv da se sastaješ s drugim kršćanima:

“Pazimo jedan na drugoga da se potičemo na ljubav i dobra djela! Ne ostavljajmo, ... svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo to više što više vidite da se približuje Dan!” (Jevrejima 10:24, 25, ST).

17-19. Na što nas treba navesti ljubav prema Bogu?

¹⁷ Razmisli o svemu što je Jehova Bog učinio za tebe! Od njega imaš život, kao i pripreme potrebne za održanje života. U vezi toga, Bog je poslao svog Sina na Zemlju da bi umro kao žrtva. To je bio izraz duboke Božje ljubavi, ljubavi, koja je pouzdana i postojana (Rimljanima 5:8; 8:32, 38, 39). Bog je na taj način omogućio oproštenje naših grijeha, položivši temelj za vječni život u miru i sreći (Ivan 3:17, 17:3).

¹⁸ Kako ćemo reagirati na njegovu ljubav? Sigurno ne bi trebali okrenuti leđa Bogu i njegovoj ljubavi. Apostol Petar je pozvao svoje slušatelje:

“Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi” (Djela apostolska 3:19, ST).

¹⁹ Svi se moramo “pokajati”, jer smo svi sagriješili ne postigavši Božja mjerila s obzirom na postupke, riječi i misli (Rimljanima 2:4; 7:14-21; Jakov 3:2). Pokajati se, za nas znači, priznati da smo grešnici i požaliti što nismo živjeli u potpunoj suglasnosti s Jehovinom voljom. Osjećaš li ti to? Zatim se trebamo “obratiti”, što znači promijeniti svoj način života i potruditi se da od sada odsijavamo Jehovine osobine i živimo po njegovoj volji. Činimo li tako, možemo biti sigurni da će nam Bog oprostiti i priznati nas (Psalam 103:8-14; 2. Petrova 3:9).

20, 21. Zašto je krštenje važan korak i što ono znači?

²⁰ Budući da razumijemo da nam je Isus dao primjer, kako bismo u službi Božjoj mogli točno slijediti njegovim stopama, trebamo se truditi oponašati ga (1. Petrova 2:21). U Jevrejima 10:7 čitamo o Isusovom stajalištu: “Evo, dolazim ... da činim, Bože, volju tvoju.” (ST) Isto tako treba i nas navesti naša ljubav prema Bogu i zahvalnost prema njemu da mu se predamo, kako bismo cijelom dušom vršili njegovu volju. Mi ćemo, naravno, i dalje jesti i spavati, brinuti za svoju obitelj i voljeti je, ugodno se opuštati i udovoljavati drugim normalnim stvarima u životu. Naše predanje Bogu znači da će njegova volja i obožavanje biti uvijek na prvom mjestu. Bez obzira gdje bili ili što radili, uvijek ćemo se ozbiljno truditi primjenjivati Božji savjet i slijediti Isusov primjer (Kološanima 3:23, 24).

²¹ Sveto pismo jasno pokazuje da onaj tko se predaje Bogu treba to javno dokazati krštenjem. Isus je rekao svojim sljedbenicima:

“Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!” (Matej 28:19, 20, ST).

Ako se od onih koji su bili kršteni tražilo da proučavaju Riječ Božju i da postanu Kristovim učenicima, očito da nisu više bili mala djeca. Osim toga, njihovo je krštenje — simbol njihova predanja Bogu — izvršeno kad se potpuno podrone pod vodu, onako kako je Isus bio kršten u Jordanu (Marko 1:9-11; Djela apostolska 8:36-39).

22-24. Jesi li se predao Bogu i želiš li se krstiti? Što će to značiti za tebe?

²² Kad postaneš kršteni učenik Isusa Krista, stoji ti u izgledu ispunjen i sretan život pravog kršćanina. To nije život određen beskrajnim propisima i zabranama. Umjesto toga, duhovno ćeš rasti, što će te radovati. Stalno možeš poboljšavati svoje duhovno stajalište, trudeći se uvijek sve bolje primjenjivati Riječ Božju. Tako ćeš se sve više približavati Isusovu uzoru (Filipljanima 1:9-11; Efežanima 1:15-19).

²³ To će utjecati na tvoje misli i na svakodnevne postupke. I dok ćeš dalje slijediti kršćanski put, u tebi će se učvrstiti uvjerenje da će Bog uskoro istrijebiti sve zlo, stvorivši tako preduvjete za “novo nebo i novu zemlju, gdje pravda živi”. To će te opet još više poticati u razvijanju kršćanske osobnosti, i na način života koji će ti omogućiti da nađeš mjesto u predstojećem novom uređenju (Efežanima 4:17, 22-24). Petar je pisao:

“Kakvi sve onda morate biti svetim življenjem i pobožnošću! ... Zato, ljubljeni, dok ovo (novo uređenje) čekate, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru!” (2. Petrova 3:11, 14, ST).

²⁴ Sretan je čovjek, koji cijelim svojim načinom života daje spoznati, da obožava Jehovu Boga! Iako danas mnogi ljudi žive samo da bi se svidjeli sebi samima i da bi što je moguće više uživali u zadovoljstvima, ti možeš živjeti i obožavati istinitog Boga onako kako on želi. To je najbolji životni put.