Slaže li se ta knjiga sa znanošću?

DA SU biblijski pisci prihvatili najuvreženija znanstvena gledišta svog vremena, rezultat bi bila knjiga očiglednih znanstvenih netočnosti. No pisci nisu promicali takve neznanstvene krive predodžbe. Naprotiv, zabilježili su nekoliko izjava koje su ne samo znanstveno točne već su i direktno oprečne prihvaćenim mišljenjima tog vremena.

To je pitanje tisućama godina zanimalo ljude. U drevnim vremenima prevladavalo je općenito mišljenje da je Zemlja ravna. Naprimjer, Babilonci su vjerovali da je svemir kutija ili komora, a da je Zemlja njezin pod. Vedski svećenici Indije zamišljali su da je Zemlja ravna te da je samo na jednoj strani nastanjena. Jedno primitivno pleme u Aziji zamišljalo je Zemlju kao golemi čajni pladanj.

Već u šestom stoljeću pr. n. e. grčki filozof Pitagora teoretizirao je o tome kako, budući da su Mjesec i Sunce sferični, Zemlja također mora biti sfera. Kasnije se Aristotel (četvrto stoljeće pr. n. e.) složio s time, objašnjavajući da pomrčine Mjeseca dokazuju sferičan oblik Zemlje. Sjena koju Zemlja baca na Mjesec je zakrivljena.

Međutim, predodžba o ravnoj Zemlji (gdje je samo njena gornja strana nastanjena) nije u potpunosti nestala. Neki nisu mogli prihvatiti logičan zaključak da je Zemlja okrugla — koncept antipoda.a Laktancije, kršćanski apologet iz četvrtog stoljeća n. e., izrugivao se samoj toj ideji. Zaključio je: “Je li itko toliko bezuman da vjeruje kako postoje ljudi čiji su koraci iznad njihovih glava? (...) da usjevi i drveće rastu prema dolje? da kiša i snijeg i tuča padaju prema gore?”²

Koncept antipoda nekoliko je teologa stavio u dilemu. Prema izvjesnim teorijama smatralo se da, ukoliko bi postojali ljudi koji žive na antipodima, ne bi bilo moguće da imaju ikakvu vezu s već poznatim ljudima bilo zbog toga što je more previše prostrano da bi ga se moglo preploviti bilo zbog neprohodnog vrućeg pojasa koji okružuje ekvator. Stoga otkuda bi mogli doći ikakvi ljudi s antipoda? Dovedeni u nedoumicu, neki su teolozi radije odlučili vjerovati kako ne postoji mogućnost da stanovnici antipoda uopće postoje, ili čak, kao što je tvrdio Laktancije, da Zemlja uopće ne može biti sfera!

Unatoč tome, prevladao je koncept sferične Zemlje te je konačno bio u širokoj mjeri prihvaćen. Međutim, tek kad je osvanulo svemirsko doba u 20. stoljeću, ljudi su dobili mogućnost da otputuju dovoljno duboko u svemir kako bi izravnim promatranjem potvrdili da je Zemlja kugla.b

A kakav je bio stav Biblije o tome? U osmom stoljeću pr. n. e., kada je prevladavalo gledište da je Zemlja ravna, stoljećima prije nego što su grčki filozofi teoretizirali o tome kako je Zemlja vjerojatno sferična te tisućama godina prije nego što su ljudi iz svemira vidjeli Zemlju kao kuglu, hebrejski je prorok Izaija s izuzetnom jednostavnošću izjavio: “On sjedi nad krugom zemaljskim” (Izaija 40:22, naglašeno od nas). Hebrejska riječ chugh, koja je ovdje prevedena s ‘krug’, također se može prevesti i s “kugla”.³ Drugi biblijski prijevodi glase “zemaljska kugla” (Douay Version) te “okrugla zemlja” (Moffatt).c

Biblijski pisac Izaija izbjegavao je tada uobičajene mitove o Zemlji. Umjesto toga, zapisao je izjavu kojoj napredak znanstvenih otkrića nije predstavljao prijetnju.

U drevna su vremena ljudi bili zbunjeni i drugim pitanjima s obzirom na svemir: Na čemu leži Zemlja? Što podupire Sunce, Mjesec i zvijezde? Oni nisu znali za opći zakon gravitacije, koji je Isaac Newton formulirao i objavio 1687. Njima je bila nepoznata predodžba da ustvari nebeska tijela u praznom prostoru nisu ni o što obješena. Stoga su često njihova objašnjenja ukazivala na to da materijalni objekti ili tvari drže Zemlju i druga nebeska tijela u zraku.

Naprimjer, jedna drevna teorija, koja je možda potekla od ljudi koji su živjeli na nekom otoku, kaže da je Zemlja okružena vodom te da ona pluta na toj vodi. Hindusi su zamišljali da Zemlja ima nekoliko temelja koji se nalaze jedan iznad drugoga. Ležala je na četiri slona, slonovi su stajali na golemoj kornjači, kornjača je stajala na ogromnoj zmiji, a sklupčana zmija plutala je na sveopćoj vodi. Empedoklo, grčki filozof iz petog stoljeća pr. n. e., vjerovao je da Zemlja leži na zračnom vrtlogu te da je taj vrtlog uzrok kretanja nebeskih tijela.

Među najutjecajnijim gledištima bilo je gledište Aristotela. Iako je on teoretizirao da je Zemlja sferična, nijekao je da postoji ikakva mogućnost da visi u praznom prostoru. U svojoj raspravi O nebu, pobijajući predodžbu da Zemlja leži na vodi, rekao je: “Vodi, jednako kao i Zemlji, nije svojstveno da se drži u zraku: ona mora imati nešto u čemu će se nalaziti.”⁴ Stoga u čemu ‘se nalazi’ Zemlja? Aristotel je naučavao da su Sunce, Mjesec i zvijezde pričvršćeni na površinu čvrstih prozirnih sfera. Svaka sfera smještena je unutar druge sfere, a Zemlja se — nepomična — nalazi u centru. Kako sfere kruže jedna unutar druge, tako se objekti koji se nalaze na njima — Sunce, Mjesec i planeti — kreću nebom.

Aristotelovo se objašnjenje doimalo logičnim. Ukoliko nebeska tijela nisu čvrsto pričvršćena o nešto, kako mogu stajati u zraku? Stavovi poštovanog Aristotela prihvaćeni su kao činjenica tokom nekih 2 000 godina. Prema The New Encyclopædia Britannica, u 16. i 17. stoljeću u očima crkve njegova su se učenja “uzdigla na status religijske dogme”.⁵

Izumom teleskopa astronomi su počeli Aristotelovu teoriju dovoditi u pitanje. Odgovor im je ipak izmicao sve dok Sir Isaac Newton nije objasnio da planete lebde u praznom prostoru te da ih u njihovoj orbiti drži nevidljiva sila — gravitacija. To je djelovalo nevjerojatno te je nekima od Newtonovih kolega bilo teško povjerovati da svemir može biti prazan prostor u velikoj mjeri bez materije.d⁶

Što Biblija može reći o tom pitanju? Prije gotovo 3 500 godina Biblija je s izvanrednom jasnoćom izjavila da je Zemlja obješena “o ništa” (Job 26:7, St). U originalnom hebrejskom jeziku, riječ koja se ovdje koristi za “ništa” (belimáh) doslovno znači “bez ičega”.⁷ Prijevod Contemporary English Version koristi izraz “u praznom prostoru”.

Planeta koja visi “u praznom prostoru” ni u kom slučaju nije predodžba o Zemlji koju je većina ljudi u ono vrijeme imala. Ipak, daleko ispred svog vremena biblijski je pisac zapisao izjavu koja je znanstveno osnovana.

Suvremena medicinska znanost mnogo nas je naučila o širenju i prevenciji bolesti. Napredak medicine u 19. stoljeću doveo je do uvođenja medicinskog postupka antisepse — čistoće kako bi se reducirale infekcije. Rezultat je bio drastičan. U značajnoj mjeri smanjen je broj infekcija i slučajeva prerane smrti.

Međutim, drevni liječnici nisu u potpunosti razumjeli kako se bolest širi niti su shvaćali koliko važnu ulogu u sprečavanju bolesti igraju sanitarne mjere. Ne čudi da bi mnogi od njihovih medicinskih postupaka prema suvremenim mjerilima djelovali barbarski.

Jedan od najstarijih dostupnih medicinskih tekstova je Ebers Papyrus, kompilacija egipatskog medicinskog znanja koja datira iz oko 1550. pr. n. e. Taj svitak sadrži nekih 700 lijekova za različite vrste bolova, “počevši od ugriza krokodila pa sve do boli nokta na nožnom prstu”.⁸ The International Standard Bible Encyclopaedia kaže: “Medicinsko znanje tih liječnika bilo je čisto empirijsko, u velikoj mjeri magično te potpuno neznanstveno.”⁹ Lijekovi su većinom bili ništa drugo nego nedjelotvorni, a neki od njih bili su izrazito opasni. Jedan od recepata za liječenje rane preporučivao je stavljanje mješavine načinjene od ljudskog izmeta pomiješanog s još nekim tvarima.¹⁰

Taj tekst o egipatskim medicinskim lijekovima napisan je otprilike u isto vrijeme kad i prve knjige Biblije, koje su obuhvaćale Mojsijev zakon. Mojsije, koji je rođen 1593. pr. n. e., odrastao je u Egiptu (2. Mojsijeva 2:1-10). Kao član faraonovog kućanstva “nauči se Mojsije svoj premudrosti Egipatskoj” (Djela apostolska 7:22). Dobro je poznavao egipatske ‘liječnike’ (1. Mojsijeva 50:1-3, St). Jesu li njihovi nedjelotvorni ili opasni medicinski postupci utjecali na ono što je pisao?

Nisu. Baš naprotiv, Mojsijev zakon sadržavao je pravila o sanitarnim mjerama koja su bila daleko ispred njihovog vremena. Naprimjer, zakon koji se odnosio na vojne logore zahtijevao je da se izmet zakopava izvan logora (5. Mojsijeva 23:13). To je bila neobično napredna preventivna mjera. Time se sprečavala kontaminacija vode te se omogućila zaštita od šigeloze koju prenose muhe te drugih dijareičnih bolesti koje još uvijek u zemljama u kojima vladaju loši sanitarni uvjeti svake godine odnose milijune života.

Mojsijev je zakon sadržavao i druga sanitarna pravila koja su štitila Izrael od širenja zaraznih bolesti. Osoba koja je imala ili za koju se sumnjalo da ima neku prenosivu bolest bila je stavljena u karantenu (3. Mojsijeva 13:1-5). Odjeću ili posuđe koji su došli u dodir sa životinjom koja je sama od sebe uginula (možda od bolesti) trebalo se ili oprati prije ponovne upotrebe ili uništiti (3. Mojsijeva 11:27, 28, 32, 33). Svaku osobu koja je dotaknula mrtvo tijelo smatralo se nečistom i morala se podvrgnuti postupku čišćenja koji je uključivao pranje njene odjeće i kupanje. Ta je osoba za vrijeme sedmodnevnog perioda nečistoće trebala izbjegavati fizički kontakt s drugima (4. Mojsijeva 19:1-13).

Ova zbirka zakona o sanitarnim mjerama otkriva mudrost kakvu nisu posjedovali liječnici okolnih nacija tog vremena. Tisućama godina prije nego što je medicinska znanost saznala na koje se načine bolest širi, Biblija je propisala razumne preventivne mjere za zaštitu od bolesti. Ne iznenađuje da je Mojsije mogao reći da su u njegovo vrijeme Izraelci općenito govoreći živjeli do 70 ili 80 godinae (Psalam 90:10).

Možda ćeš priznati da su gore navedene biblijske izjave znanstveno točne. No u Bibliji se nalaze i druge izjave koje se ne mogu znanstveno dokazati. Da li to neminovno znači da je Biblija u zavadi sa znanošću?

Izjava koja se ne može dokazati nije neminovno neistinita. Znanstveni dokazi ograničeni su sposobnošću čovjeka da otkrije dovoljno dokaza te da ispravno protumači podatke. No neke su istine nedokazive zato što dokaz nije sačuvan, zato što je nejasan ili neotkriven, ili su pak znanstvene mogućnosti i ekspertiza nedostatne da bi se došlo do neospornog zaključka. Može li to biti slučaj i s izvjesnim biblijskim izjavama za koje nedostaju samostalni materijalni dokazi?

Naprimjer, biblijsko ukazivanje na duhovno područje koje je nastanjeno duhovnim osobama ne može se dokazati — a niti pobiti — znanstvenim putem. Jednako je i s nadnaravnim događajima koji su spomenuti u Bibliji. Na raspolaganju nema dovoljno jasnih geoloških dokaza za globalni potop Noinog vremena da bi se uklonile sumnje nekih ljudi (1. Mojsijeva 7. poglavlje). Trebamo li zato zaključiti da se on nije niti dogodio? Povijesni događaji mogu biti prikriveni zbog vremena i promjena. Stoga nije li moguće da su tisuće godina geološke aktivnosti izbrisale velik dio dokaza o potopu?

Istina, u Bibliji se nalaze izjave koje se ne mogu dokazati niti pobiti materijalnim dokazima koji stoje na raspolaganju. No treba li nas to iznenaditi? Biblija nije znanstveni udžbenik. No, ona jest knjiga istine. Već smo razmotrili uvjerljive dokaze da su njeni pisci bili besprijekorni i pošteni ljudi. I kada oni spominju stvari koje su povezane sa znanošću, njihove su riječi točne i potpuno oslobođene drevnih “znanstvenih” teorija koje su se pokazale kao puki mitovi. Stoga znanost nije neprijatelj Biblije. Postoje svi razlozi da se ono što kaže Biblija preispita bez predrasuda.