Veliki Učitelj pruža nam jasniju sliku o Stvoritelju

LJUDI koji su u prvom stoljeću živjeli u Palestini ‘bili su u iščekivanju’. U iščekivanju koga? U iščekivanju ‘Krista’, ili “Mesije”, čiji su dolazak stoljećima ranije prorekli Božji proroci. Ljudi su bili uvjereni u to da je Biblija napisana pod Božjim vodstvom te da sadrži unaprijed dane objave o budućnosti. Jedna od takvih objava, zapisana u knjizi Danijela, ukazivala je na to da će se Mesija pojaviti početkom njihovog stoljeća (Luka 3:15, DF; Danijel 9:24-26, NW).

Međutim, trebalo je biti na oprezu, budući da su se pojavljivali samozvani mesije (Matej 24:5). Židovski povjesničar Josip spominje neke od njih: Teodu, koji je svoje sljedbenike odveo na rijeku Jordan i tvrdio da će se vode rijeke razdvojiti; nekog čovjeka iz Egipta koji je odveo ljude na Maslinsku goru, tvrdeći da će se na njegovu zapovijed srušiti jeruzalemske zidine; i nekog varalicu koji se pojavio u vrijeme namjesnika Festa i obećavao izbavljenje od nevolja. (Vidi Djela apostolska 5:36; 21:38.)

Za razliku od takvih sljedbenika koji su bili zavedeni, jedna je grupa, koja je kasnije dobila naziv ‘kršćani’, prepoznala Isusa iz Nazareta kao velikog učitelja i pravog Mesiju (Djela apostolska 11:26; Marko 10:47). Isus nije bio neki varalica koji se izdavao za mesiju; on je imao pouzdane dokaze koji su svjedočili njemu u prilog, kao što i više nego dovoljno potvrđuju četiri povijesne knjige koje se nazivaju Evanđeljima.a Naprimjer, Židovi su znali da će se Mesija roditi u Betlehemu, da će doći iz Davidove linije te da će činiti čudesna djela. Na Isusu se sve to ispunilo, što potvrđuje čak i svjedočanstvo njegovih protivnika. Da, Isus je ispunjavao preduvjete za biblijskog Mesiju (Matej 2:3-6; 22:41-45; Ivan 7:31, 42).

Mnoštva ljudi koja su susrela Isusa, promatrala njegova izvanredna djela, čula njegove riječi mudrosti kojoj nema premca i uočila njegovu dalekovidnost stekla su uvjerenje da je on Mesija. Tijekom njegove službe (29-33. n. e.) gomilali su se dokazi koji su potvrđivali njegovo mesijanstvo. Štoviše, pokazalo se da je on bio i više od Mesije. Jedan je učenik koji je bio upoznat s činjenicama zaključio da je ‘Isus Krist Sin Božji’b (Ivan 20:31).

Budući da je Isus imao tako blizak odnos s Bogom, on je bio u mogućnosti da razjasni i pokaže kakav je naš Stvoritelj (Luka 10:22; Ivan 1:18). Isus je rekao da je njegova bliskost s Ocem započela na nebu, gdje je surađivao s Bogom prilikom stvaranja svih drugih stvari, i živih i neživih (Ivan 3:13; 6:38; 8:23, 42; 13:3; Kološanima 1:15, 16).

Biblija izvještava da je Sin bio prenesen iz duhovnog područja te je ‘postao sličan ljudima’ (Filipljanima 2:5-8, St). Jedan takav događaj nije uobičajen, no je li moguć? Znanstvenici potvrđuju da se neki prirodni element, primjerice uran, može pretvoriti u neki drugi; oni čak mogu izračunati rezultate koji nastaju prilikom pretvaranja mase u energiju (E=mc²). Stoga, zašto sumnjati u to kad Biblija kaže da je neko duhovno stvorenje bilo podvrgnuto transformaciji da bi moglo živjeti kao čovjek?

Da bi si to na još jedan način predočio, razmisli o tome što se postiže kada neki liječnici vrše izvantjelesnu oplodnju. Život koji započne u “epruveti” prenese se u ženu i nakon toga rodi se dijete. U slučaju Isusa, Biblija nas uvjerava da je njegov život uz pomoć ‘sile Najvišega’ bio prenesen u djevicu po imenu Marija. Ona je bila iz Davidove linije kako bi Isus mogao biti trajni nasljednik Mesijanskog Kraljevstva, koje je bilo obećano Davidu (Luka 1:26-38; 3:23-38; Matej 1:23).

Na temelju svog prisnog odnosa sa Stvoriteljem i svoje sličnosti s njim, Isus je rekao: “Koji vidje mene, vidje oca” (Ivan 14:9). Također je rekao: “Niko ne zna ko je sin osim oca, ni ko je otac osim sina, i ako sin hoće kome kazati” (Luka 10:22). Stoga, učeći o tome što je Isus naučavao i činio dok je bio na Zemlji, možemo dobiti jasniju sliku o Stvoriteljevoj osobnosti. Razmotrimo to, služeći se iskustvima muškaraca i žena koji su kontaktirali s Isusom.

“Da nije to Kr[i]st?” pitala se jedna Samarićanka nakon što je neko vrijeme razgovarala s Isusom (Ivan 4:29). Čak je poticala druge ljude iz obližnjeg gradića Sihara da upoznaju Isusa. Što ju je ponukalo da prihvati Isusa kao Mesiju?

Ta je žena srela Isusa dok se on odmarao nakon što je čitavo jutro pješačio prašnjavim putevima po samarijskim brdima. Iako je bio umoran, Isus je razgovarao s njom. Primijetivši njezin žarki interes za duhovne stvari, Isus joj je prenio duboke istine, usredotočujući se na to da je potrebno “moliti [se] ocu duhom i istinom”. Na koncu joj je otkrio da je on stvarno Krist, činjenicu koju dotada još nije javno izjavio (Ivan 4:3-26).

Ta je Samarićanka svoj susret s Isusom smatrala vrlo značajnim. Njezine dotadašnje vjerske aktivnosti okretale su se oko obožavanja koje se vršilo na gori Gerizim i temeljile su se samo na prvih pet knjiga Biblije. Židovi su izbjegavali Samarićane, od kojih su mnogi potjecali iz miješanih brakova između pripadnikâ deset Izraelskih plemena i drugih naroda. Koliko je samo Isus bio drugačiji! On je bio spreman poučiti tu Samarićanku, premda je imao zadatak da ide k “izgubljenijem ovcama doma Izraelova” (Matej 15:24). U tom je slučaju Isus očitovao Jehovinu spremnost da prihvati iskrene ljude iz svih nacija (1. Carevima 8:41-43). Da, i Isus i Jehova su iznad toga da bi gajili uskogrudnu vjersku netrpeljivost koja prožima današnji svijet. Zbog te spoznaje trebali bismo se osjećati privučenima k Stvoritelju i njegovom Sinu.

Tu je još nešto što možemo naučiti iz Isusove spremnosti da pouči tu ženu. Ona je u to vrijeme živjela s čovjekom koji joj nije bio suprug (Ivan 4:16-19). No ipak, Isus nije dozvolio da ga ta činjenica odvrati od toga da razgovara s njom. Razumljivo je da je ona sasvim sigurno cijenila to što se s njom ophodilo s dostojanstvom. A njezino iskustvo nije bilo usamljen slučaj. Kada su neki židovski vođe (farizeji) kritizirali Isusa zato što objeduje u društvu pokajničkih grešnika, on je rekao: “Ne trebaju zdravi ljekara nego bolesni. Nego idite i naučite se šta znači: milosti hoću, a ne priloga. Jer ja nijesam došao da zovem pravednike no grješnike na pokajanje” (Matej 9:10-13). Isus je pružao pomoć ljudima koji su uzdisali pod teretom grijeha koje su činili — kršenja Božjih zakona ili mjerila. Doista raduje srce saznanje da će Bog i njegov Sin pomoći onima koji se bore s problemima koji su posljedica njihovog postupanja u prošlosti! (Matej 11:28-30).c

Nemojmo previdjeti niti to što je Isus tom prilikom u Samariji na ljubazan i susretljiv način razgovarao s jednom ženom. Zašto je to značajno? U to su vrijeme židovski muškarci bili poučavani da trebaju izbjegavati u javnosti razgovarati sa ženama, čak i s vlastitim suprugama. Židovski rabini držali su da žene nisu u stanju usvajati duboke duhovne pouke i smatrali su da su one “ograničena uma”. Neki su govorili: “Bolje da se riječi nauka spale nego da se daju ženama.” Isusovi su učenici odrasli u takvom podneblju; zato su se, nakon što su se vratili, ‘čudili što on govori sa ženom’ (Ivan 4:27). Taj izvještaj — kao jedan od mnogih — jasno pokazuje da je Isus bio odraz svog Oca, koji je stvorio i muškarca i ženu i povjerio im časne uloge (1. Mojsijeva 2:18).

Samarićanka je nakon toga uvjerila svoje sugrađane da slušaju Isusa. Mnogi od njih ispitali su činjenice i postali vjernici, govoreći: “Poznasmo da je ovaj zaista spas svijetu” (Ivan 4:39-42). Budući da smo mi dio ‘svijeta’ čovječanstva, Isus ima presudnu ulogu i u pogledu naše budućnosti.

Promotrimo sada Isusa, gledajući iz perspektive dvojice njemu prisnih suradnika — Petra i zatim Ivana. Oni su bili obični ribari i nalazili su se među njegovim prvim sljedbenicima (Matej 4:13-22; Ivan 1:35-42). Farizeji su ih smatrali ‘neukim i priprostim ljudima’, jednima od ljudi zemlje (ʽamhaʼárets) na koje se gledalo s prezirom zato što nisu bili školovani kao rabini (Djela apostolska 4:13, St; Ivan 7:49). Mnogi takvi ljudi, koji su bili “umorni i natovareni” pod jarmom koji su im nametnuli vjerski tradicionalisti, čeznuli su za duhovnim prosvjetljenjem. Profesor Charles Guignebert sa Sorbonne komentirao je kako je “njihovo srce u potpunosti pripadalo Jahvi”. Isus nije tim poniznim ljudima okrenuo leđa, favorizirajući one bogate ili utjecajne. Umjesto toga, putem svog poučavanja i postupaka otkrio im je svog Oca (Matej 11:25-28).

Petar je iz prve ruke osjetio Isusovu suosjećajnost. Ubrzo nakon što se pridružio Isusu u njegovoj službi, Petrova se punica razboljela od groznice. Došavši u Petrovu kuću, Isus ju je primio za ruku i groznica je nestala! Mi možda ne znamo točno postupak kojim je došlo do tog izlječenja, kao što ni liječnici u današnje vrijeme ne mogu u potpunosti objasniti na koji način dolazi do nekih izlječenja, no kod te je žene groznica nestala. Ono što je važnije od poznavanja njegovih metoda liječenja jest uvidjeti da je Isus liječeći bolesne i one koji su patili pokazao sažaljenje prema njima. On je uistinu želio pomoći ljudima, a to želi i njegov Otac (Marko 1:29-31, 40-43; 6:34). Petar je na temelju svog iskustva s Isusom mogao uvidjeti da Stvoritelj svaku osobu smatra dostojnom pažnje (1. Petrova 5:7).

Kasnije se jednom prilikom Isus nalazio u Dvorištu žena u jeruzalemskom hramu. Promatrao je kako ljudi ubacuju priloge u hramske blagajne. Bogati su ljudi stavljali mnogo novca. Obrativši pomnu pažnju, Isus je vidio kako jedna siromašna udovica ubacuje dva novčića vrlo male vrijednosti. Isus je Petru, Ivanu i ostalima rekao: “Zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju koji meću u Božiju haznu. Jer svi metnuše od suviška svojega; a ona od sirotinje svoje metnu sve što imaše” (Marko 12:41-44).

Očito je da je Isus tražio dobra svojstva u ljudima te da je cijenio svačiji trud. Što misliš kako je to djelovalo na Petra i druge apostole? Zapažajući iz Isusovog primjera kakav je Jehova, Petar je kasnije citirao jedan psalam, rekavši: “Oči Gospodinove gledaju na pravednike, i uši njegove na molitvu njihovu” (1. Petrova 3:12; Psalam 34:15, 16). Zar se ne osjećaš privučenim k Stvoritelju i njegovom Sinu koji žele pronaći dobra svojstva u tebi i koji su spremni saslušati tvoje molbe?

Nakon otprilike dvije godine koje je proveo u društvu s Isusom, Petar je bio siguran u to da je Isus Mesija. Jednom je prilikom Isus svoje učenike upitao: “Ko govore ljudi da sam ja?” Nato je dobio različite odgovore. Zatim ih je upitao: “A vi šta mislite ko sam ja?” Petar je s punim uvjerenjem odgovorio: “Ti si Kr[i]st.” Možda će ti djelovati čudno ono što je Isus zatim učinio. On im je ‘zaprijetio da nikom ne kazuju’ o tome (Marko 8:27-30; 9:30; Matej 12:16). Zašto je to rekao? Isus se osobno nalazio u njihovoj sredini i stoga nije želio da ljudi stvaraju zaključke na temelju pukih glasina. To je logično, zar ne? (Ivan 10:24-26). Poruka toga je da na isti način Stvoritelj želi da mi saznamo nešto o njemu putem vlastitog istraživanja pouzdanih dokaza. On očekuje da steknemo uvjerenja koja se temelje na činjenicama (Djela apostolska 17:27).

Kao što si možeš i predstaviti, neki od Isusovih sunarodnjaka nisu ga prihvatili unatoč obilju dokaza koji su pokazivali da ima potporu od Stvoritelja. Mnogima, budući da su bili zaokupljeni svojim položajem ili političkim ciljevima, ovaj iskren ali ponizan Mesija nije bio po volji. Kako se njegova služba približavala kraju, Isus je rekao: “Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! koliko puta htjeh da skupim čeda tvoja (...), i ne htjeste! Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta” (Matej 23:37, 38). Ovakve izmijenjene okolnosti u kojima se ta nacija našla označile su značajan korak u realiziranju Božjeg nauma da omogući blagoslov svim nacijama.

Ubrzo nakon toga Petar i tri druga apostola čuli su kako Isus navodi detaljno proročanstvo o ‘svršetku sustava stvari’.d Ono što je Isus prorekao prvobitno se ispunilo tijekom rimskog napada i razorenja Jeruzalema od 66-70. n. e. Povijest pruža potvrdu da se ono što je Isus prorekao doista dogodilo. Petar je bio svjedok mnogih stvari koje je upravo Isus prorekao, a to je vidljivo iz Prve i Druge Petrove, dvije knjige koje je napisao Petar (1. Petrova 1:13; 4:7; 5:7, 8; 2. Petrova 3:1-3, 11, 12).

Tijekom svoje službe Isus je bio strpljiv i dobrohotan u svom ophođenju sa Židovima koji su se nalazili u njegovoj okolini. No on nije ustuknuo kada je trebalo osuditi zlo. To je pomoglo Petru, a trebalo bi i nama, da stekne potpunije razumijevanje o našem Stvoritelju. Nakon što je vidio još neke stvari koje su predstavljale ispunjenje Isusovog proročanstva, Petar je napisao da kršćani trebaju ‘čvrsto držati u mislima prisutnost dana Jehovinog’. Petar je ujedno rekao: “Jehova nije spor s obzirom na svoje obećanje, što neki smatraju sporošću, nego je strpljiv s vama jer ne želi da itko bude uništen, nego želi da svi dođu do pokajanja.” Potom je Petar pružio riječi ohrabrenja, govoreći o ‘novim nebesima i novoj zemlji gdje će pravednost stanovati’ (2. Petrova 3:3-13, NW). Uočavamo li i mi, poput Petra, Božja svojstva koja su se odražavala na Isusu i pokazujemo li pouzdanje u njegova obećanja za budućnost?

Posljednje večeri koju je proveo s apostolima, Isus je s njima sudjelovao u jednom posebnom obroku. Prilikom jednog takvog obroka židovski bi domaćin pokazao gostoljubivost time što bi gostima, koji su u sandalama možda pješačili prašnjavim putevima, oprao noge. Međutim, nitko se nije ponudio da to učini Isusu. Zato je on ponizno ustao, uzeo ručnik i posudu za pranje i počeo apostolima prati noge. Kada je došao red na Petra, njemu je bilo neugodno prihvatiti takvu uslugu od Isusa. Petar je rekao: “Nikad ti ne ćeš oprati mojijeh nogu.” “Ako te ne operem”, odgovorio je Isus, “nemaš dijela sa mnom.” Isus je znao da će ubrzo umrijeti, stoga je dodao: “Kad dakle ja oprah vama noge Gospodin i učitelj, i vi ste dužni jedan drugome prati noge. Jer ja vam dadoh ugled da i vi tako činite kao što ja vama učinih” (Ivan 13:5-17).

Desetljećima kasnije Petar je poticao kršćane da oponašaju Isusa, ne u obredu pranja nogu, već tako da ponizno služe drugima, a ne da ‘vladaju’ nad njima. Petar je isto tako shvatio da je Isusov primjer pokazao da se “Bog ponositima suproti, a poniženima daje blagodat”. Kakve li pouke o Stvoritelju! (1. Petrova 5:1-5; Psalam 18:35). Međutim, Petar je naučio još i više.

Nakon tog posljednjeg obroka, Juda Iskariot, koji je bio apostol ali je postao lopov, doveo je skupinu naoružanih ljudi da uhapse Isusa. Dok su ga hapsili, Petar je reagirao. Izvukao je mač i ranio jednog čovjeka iz svjetine. Isus je ukorio Petra, rekavši: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu.” Zatim je, dok je Petar promatrao, Isus dotaknuo tog čovjeka i izliječio ga (Matej 26:47-52, St; Luka 22:49-51). Bez ikakve sumnje, Isus je živio u skladu s onim što je naučavao, naime da treba ‘ljubiti svoje neprijatelje’, oponašajući svog Oca koji “zapovijeda svome suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima” (Matej 5:44, 45).

Tijekom te naporne noći Isus je bio odveden na saslušanje koje je obavljeno na brzinu pred židovskim vrhovnim sudom. Bio je lažno optužen za hulu, odveden rimskom namjesniku, a zatim nepravedno predan da se pogubi. Židovi i Rimljani su ga ismijavali. Bio je brutalno zlostavljan i na koncu pribijen na stup. Takvo maltretiranje dobrim je dijelom predstavljalo ispunjenje proročanstava koja su bila zapisana stoljećima ranije. Čak su i vojnici, promatrajući Isusa na mučeničkom stupu, priznali: “Zaista ovaj bijaše sin Božij” (Matej 26:57–27:54; Ivan 18:12–19:37).

Takav razvoj događaja sigurno je ponukao Petra i ostale da se pitaju: ‘Zašto je Krist morao umrijeti?’ Oni su to tek kasnije razumjeli. Ti su događaji, u prvom redu, ispunili proročanstvo iz 53. poglavlja Izaije, koje govori da će Krist omogućiti oslobođenje ne samo Židovima već i čitavom čovječanstvu. Petar je napisao: “Grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo; kojega se ranom iscijeliste” (1. Petrova 2:21-25). Petar je shvatio smisao istine koju je Isus iznio: “Sin čovječij nije došao da mu služe, nego da služi i da dušu svoju u otkup da za mnoge” (Matej 20:28). Da, Isus je morao položiti svoje pravo na život kao savršeni čovjek kako bi iskupio čovječanstvo iz grešnog stanja koje je naslijedilo od Adama. To je jedno od osnovnih biblijskih učenja — otkupnina.

Što je sve uključeno u otkupninu? Mogao bi o tome razmišljati na sljedeći način: Recimo da imaš kompjuter i da je jedna od njegovih elektronskih datoteka pokvarena jer sadrži grešku (ili virus) koju je netko unio u inače savršen program. To nam ilustrira kakav je učinak imalo ono što je Adam učinio kada je namjerno bio neposlušan Bogu, odnosno zgriješio. Da nastavimo s ilustracijom. Svaka kopija pokvarene elektronske datoteke koju bi napravio sadržavala bi grešku. Međutim, ne mora sve pasti u vodu. Uz pomoć jednog posebnog programa mogao bi locirati i odstraniti grešku iz svojih datoteka i svog kompjutera. Slično tome, čovječanstvo je od Adama i Eve dobilo “virus”, grijeh, i potrebna nam je pomoć izvana kako bismo ga uništili (Rimljanima 5:12). Prema onome što kaže Biblija, Bog je takvo čišćenje omogućio putem Isusove smrti. Bio je to čin ljubavi iz kojeg mi možemo izvući korist (1. Korinćanima 15:22).

Cijenjenje onoga što je Isus učinio nagnalo je Petra da “ostalo vrijeme života u tijelu ne živi više željama čovječijim, nego volji Božijoj”. Za Petra, jednako kao i za nas, to je značilo izbjegavati pokvarene navike i nemoralan način života. Drugi će ljudi možda pokušavati nekoj osobi koja se trudi vršiti ‘Božju volju’ stvarati probleme. No unatoč tome, ona će ustanoviti da njezin život postaje bogatiji, da dobiva smisao (1. Petrova 4:1-3, 7-10, 15, 16). Tako je bilo u slučaju Petra, a tako može biti i s nama ako ‘vjernom Tvorcu predamo duše svoje, ili svoj život, u dobrim djelima’ (1. Petrova 4:19).

Apostol Ivan bio je još jedan učenik koji je blisko surađivao s Isusom i koji nam, stoga, može pomoći da steknemo potpunije razumijevanje o Stvoritelju. Ivan je napisao jedno Evanđelje i tri pisma (Prvu, Drugu i Treću Ivanovu). U jednom od tih pisama pružio nam je sljedeće objašnjenje: “Znamo, da je Sin Božji došao i dao nam razum, da upoznamo Istinitoga [Stvoritelja]. I mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. Ovaj je istiniti Bog i vječni život” (1. Ivanova 5:20, Ša).

Ivanovo stjecanje spoznaje o “Istinitome” podrazumijevalo je upotrebljavanje ‘razuma’. Što je Ivan razabrao u vezi sa Stvoriteljevim svojstvima? “Bog je ljubav”, napisao je Ivan, “i koji stoji u ljubavi, u Bogu stoji.” Zašto je Ivan mogao biti siguran u to? “U ovom je ljubav ne da mi pokazasmo ljubav k Bogu, nego da on pokaza ljubav k nama, i posla sina svojega” da dâ otkupnu žrtvu za nas (1. Ivanova 4:10, 16). I Ivan je, baš kao i Petar, bio dirnut Božjom ljubavlju koja se očituje u tome što je poslao svog Sina da umre za nas.

Budući da je bio vrlo blizak s Isusom, Ivan je mogao zapaziti Isusove osjećaje. Jedan događaj u Betaniji, u blizini Jeruzalema, Ivana se duboko dojmio. Nakon što je primio vijest da je njegov prijatelj Lazar jako bolestan, Isus je krenuo u Betaniju. Do vremena kada su on i apostoli stigli, Lazar je bio mrtav već najmanje četiri dana. Ivan je znao da Stvoritelj, Izvor ljudskog života, stoji iza Isusa. Je li onda Isus mogao uskrsnuti Lazara? (Luka 7:11-17; 8:41, 42, 49-56). Isus je Lazarovoj sestri Marti rekao: “Brat će tvoj ustati” (Ivan 11:1-23).

Zatim je Ivan vidio kako druga Lazarova sestra, Marija, dolazi u susret Isusu. Kako je Isus reagirao kad je vidio njenu tugu? On je “zastenjao u duhu i uznemirio se”. Da bi opisao Isusovu reakciju, Ivan je upotrijebio jednu grčku riječ (na hrvatskom prevedenu kao ‘zastenjati’) koja ima smisao dubokih emocija koje izviru iz srca. Ivan je mogao vidjeti da je Isus bio ‘uznemiren’, odnosno da je osjećao unutarnji nemir, duboku tugu. Isus nije bio indiferentan niti se držao po strani. On je “pustio suze” (Ivan 11:30-37, NW). Isus je očito gajio duboke i nježne osjećaje, što je pomoglo Ivanu da shvati kakvi su Stvoriteljevi osjećaji, a to na isti način može pomoći i nama.

Ivan je znao da su Isusovi osjećaji povezani s pozitivnim djelima, jer je čuo kako je Isus povikao: “Lazare! izidji na polje.” To se i dogodilo. Lazar se vratio u život i izašao iz groba. Kakvu li je radost to moralo izazvati kod njegovih sestara i drugih promatrača! Mnogi su tada počeli vjerovati u Isusa. Njegovi neprijatelji nisu mogli poreći da je on učinio to uskrsnuće, no kada se vijest o tome proširila, “dogovoriše se da i Lazara ubiju” zajedno s Isusom (Ivan 11:43; 12:9-11).

Biblija Isusa opisuje kao ‘točnu sliku samog Stvoriteljevog bića’ (Jevrejima 1:3, NW). Stoga, Isusova služba pruža obilje dokaza o snažnoj želji, kako njegovoj tako i želji njegovog Oca, da se odstrane razorne posljedice bolesti i smrti. A ta želja seže dalje od onih nekoliko uskrsnuća koja su zabilježena u Bibliji. Štoviše, Ivan je bio prisutan i čuo je kada je Isus rekao: “Dolazi čas u koji će svi oni u spomen-grobovima čuti (...) glas [Sina] i izići” (Ivan 5:28, 29, NW). Obrati pažnju na to da je umjesto uobičajene riječi za grob Ivan ovdje upotrijebio riječ koja je prevedena kao ‘spomen-grobovi’. Zašto?

Zato što to ima veze s Božjim sjećanjem. Sasvim sigurno, Stvoritelj ogromnog svemira može zapamtiti svaki detalj o svakome od naših voljenih umrlih, što uključuje i njihove karakterne crte, kako naslijeđene tako i stečene. (Usporedi Izaiju 40:26.) I nije samo stvar u tome da se on može sjetiti. I on i njegov Sin to žele. U vezi s divnim izgledom u uskrsnuće, vjerni je Job rekao o Bogu sljedeće: “Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? (...) Zazvaćeš [Jehova], i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš” (Job 14:14, 15, naglašeno od nas; Marko 1:40-42). Kakvog li divnog Stvoritelja imamo, Stvoritelja koji je dostojan našeg obožavanja!

Ivan, učenik koji je Isusu bio drag, pomno je promatrao Isusa sve do njegove smrti. Štoviše, Ivan je zabilježio izvještaj o najvećem uskrsnuću koje se ikada dogodilo, događaju kojim je položen čvrst temelj da bismo mi uživali trajan i smislen život.

Isusovi neprijatelji dali su ga pogubiti, pribiti na stup poput najobičnijeg zločinca. Promatrači — među kojima su bili i vjerski vođe — ismijavali su ga dok je satima patio. Iako je bio u bolnoj tjeskobi dok se nalazio na stupu, Isus je vidio svoju majku i rekao joj, govoreći o Ivanu: “Ženo! eto ti sina!” Marija je do tog vremena vjerojatno već bila udovica, a njezina druga djeca još nisu postala učenici.e Zato je Isus svom učeniku Ivanu povjerio zadatak da se brine o njegovoj ostarjeloj majci. Time se ponovno očitovao stav Stvoritelja, koji je ohrabrivao na zbrinjavanje udovica i siročadi (Ivan 7:5; 19:12-30; Marko 15:16-39; Jakov 1:27).

Ali kako je Isus, budući da je sada bio mrtav, mogao izvršiti svoju ulogu kao ‘sjeme’ kroz koje će se ‘blagosloviti svi narodi na zemlji’? (1. Mojsijeva 22:18). Isus je svojom smrću, tog travanjskog poslijepodneva 33. n. e., položio svoj život kao temelj za otkupninu. Njegov je osjećajan Otac sigurno osjećao bol zbog duševne patnje kroz koju je prolazio njegov nedužni Sin. Ipak, na taj su način učinjene pripreme za otkupnu cijenu koja je bila potrebna da bi se čovječanstvo oslobodilo ropstva grijehu i smrti (Ivan 3:16; 1. Ivanova 1:7). Scena je bila spremna za odvijanje velikog finala.

Budući da Isus Krist igra središnju ulogu u ostvarenju Božjih nauma, on se morao vratiti u život. Upravo to se i dogodilo, a Ivan je bio svjedok toga. Rano ujutro trećeg dana nakon Isusove smrti i ukopa neki su učenici otišli do groba. Grob je bio prazan. To ih je zbunilo, no onda se Isus počeo pojavljivati različitim učenicima. Marija Magdalena je javila: “Vidjela sam Gospodina!” Učenici nisu prihvatili njezino svjedočanstvo. Kasnije su se učenici okupili u jednoj zaključanoj sobi i Isus se ponovno pojavio te je čak razgovarao s njima. Kroz nekoliko dana, preko 500 muškaraca i žena bili su očevici da je Isus uistinu živ. Ljudi koji su tada živjeli, a koji su možda skeptički gledali na stvari, mogli su razgovarati s tim vjerodostojnim svjedocima i provjeriti istinitost njihovog iskaza. Kršćani su mogli biti sigurni u to da je Isus bio uskrsnut i da je živ kao duhovno stvorenje poput Stvoritelja. Dokazi koji su govorili tome u prilog bili su toliko obilni i pouzdani da su se mnogi kršćani radije suočili sa smrću nego porekli da je Isus bio uskrsnut (Ivan 20:1-29, DF; Luka 24:46-48; 1. Korinćanima 15:3-8).f

Apostol Ivan također je trpio progonstvo zato što je svjedočio o Isusovom uskrsnuću (Otkrivenje 1:9). No dok se kao kažnjenik nalazio u izgnanstvu, dobio je izuzetnu nagradu. Isus mu je posredovao niz vizija koje nam pružaju jasniju sliku o Stvoritelju i otkrivaju što će donijeti budućnost. To možeš pronaći u knjizi Otkrivenje, u kojoj je u znatnoj mjeri korišten simboličan način izražavanja. Tamo je Isus Krist prikazan kao pobjednički Kralj koji će ubrzo potpuno pobijediti svoje neprijatelje. Među tim neprijateljima nalazi se i smrt (kao neprijatelj svih nas), kao i pokvareno duhovno stvorenje koje se zove Sotona (Otkrivenje 6:1, 2; 12:7-9; 19:19–20:3; 19:13, 14).

Potkraj svoje apokaliptične poruke Ivan je imao viziju o vremenu kada će Zemlja postati raj. Jedan je glas opisao prilike kakve će tada vladati: “Sam Bog biće s [čovječanstvom] Bog njihov. I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više; jer prvo prodje” (Otkrivenje 21:3, 4). Ostvarenjem Božjeg nauma obećanje koje je Bog dao Abrahamu bit će ispunjeno (1. Mojsijeva 12:3; 18:18).

Život će tada biti “pravi život”, koji se može usporediti s onim što je Adamu stajalo u izgledu kada je bio stvoren (1. Timoteju 6:19, St). Čovječanstvo više neće tapkajući tražiti da pronađe svog Stvoritelja i shvati svoj odnos s njime. Međutim, s razlogom bi mogao upitati: ‘Kada će se to ostvariti? I zašto Stvoritelj koji se brine za nas dozvoljava da sve do dan-danas postoji zlo i patnje?’ Razmotrimo sada ta pitanja.