Radost koju mi je donijelo služenje Jehovi
ISPRIČAO GEORGE BRUMLEY
Upravo sam završio sat radiotehnike s mladim policijskim pitomcima cara Hailea Selassiea, kad mi je jedan od njih nasamo rekao kako zna da sam misionar Jehovinih svjedoka. “Hoćete li sa mnom proučavati Bibliju?” gorljivo me zapitao.
BUDUĆI da je tada naše djelo u Etiopiji bilo zabranjeno, bio bih protjeran iz zemlje, kao što je to bio slučaj s ostalim Svjedocima, da su vlasti saznale za mene. Pitao sam se je li taj učenik bio iskren ili je bio vladin agent poslan da me namami u zamku. Kao glava obitelji sa troje male djece koje sam trebao podizati, zastrašila me pomisao da bih mogao izgubiti svoj posao i biti prisiljen da napustim zemlju i prijatelje koje sam zavolio.
‘Međutim’, možda se pitate, ‘kako je Amerikanac uz obitelj koju treba uzdržavati zavolio život u sjevernoj Africi, daleko od domovine i rođaka?’ Dozvolite mi da objasnim.
Odrastanje u Sjedinjenim Državama
U 1920-im, dok sam još bio u osnovnoj školi, moj se tata pretplatio na časopis Kula stražara te je dobio komplet Studies in the Scriptures (Studije pisama). Tata je uživao u čitanju i prosto je gutao knjige. Bio je duhovite i nestašne osobnosti, što se moglo vidjeti iz načina na koji bi se našalio s posjetiocima koje je nedjeljom pozivao u goste. Imao je divnu u kožu uvezanu knjigu sa zlatnim natpisom “Sveto pismo” na koricama i hrptu knjige. Započeo bi razgovor govoreći: “Pa, danas je nedjelja. Hoćete li nam pročitati nekoliko redaka?”
Posjetilac bi se uvijek složio, ali kad je otvorio knjigu, niti jedna stranica nije imala nikakvog teksta! Naravno, osoba je bila iznenađena. Tata bi zatim rekao da ‘propovjednici ne znaju ništa o Bibliji’, a potom bi uzeo primjerak Biblije i pročitao 1. Mojsijevu 2:7. Opisujući stvaranje prvog čovjeka, Biblija kaže: “Posta čovjek duša živa” (1. Mojsijeva 2:7).
Tata bi objasnio da čovjek nema dušu već da je on duša, da je plaća za grijeh smrt i da je čovjek, kad umre, zaista mrtav, da nije ničega svjestan (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4; Rimljanima 6:23). Čak i prije nego što sam znao dobro čitati, zapamtio sam 1. Mojsijevu 2:7. To su moje prve uspomene o tome kakvu istinsku radost donosi poznavanje biblijskih istina i prenošenje ovih istina drugima.
Budući da nam je tada Kula stražara stizala kući, cijela obitelj počela je uživati u toj duhovnoj hrani. S nama je živjela moja baka po majci i ona je postala prvi objavitelj dobre vijesti u našoj obitelji. U Carbondaleu (Illinois) gdje smo živjeli nije bilo skupštine, ali su održavani neformalni sastanci. Mama bi povela nas petero djece na drugi kraj grada gdje su starije gospođe vodile studij Kule stražare. I mi smo počeli sudjelovati u službi propovijedanja.
Od rada na radiotehnici do zatvora
Oženio sam se 1937, kad sam imao samo 17 godina. Pokušao sam zarađivati za život popravljajući radioaparate, te sam i učio tu vještinu. Nakon što smo dobili dvoje djece, Peggy i Hanka, moj brak je propao. Za razvod sam bio kriv ja; nisam živio kršćanskim životom. Činjenica da nisam odgajao dvoje svoje starije djece cijelog mi je života zadavala bol u srcu.
Tada je došao drugi svjetski rat koji me naveo na razmišljanje o mnogim stvarima. Vojska mi je pružila priliku da postanem poručnik i da vojnike poučavam radiotehnici, ali me zabrinutost u vezi s tim kako Jehova gleda na rat potaknula da se počnem svakodnevno moliti. Moja pretplata na Kulu stražaru je istekla, tako da me posjetila Lucille Haworth koja je dobila obavijest o isteku. Perry Haworth, Lucillin otac, i većina njene velike obitelji bili su Svjedoci od 1930-ih. Lucille i ja smo se zaljubili, te smo se vjenčali u prosincu 1943.
Godine 1944. krstio sam se i pridružio svojoj ženi u punovremenoj službi kao pionir. Uskoro sam bio pozvan u vojsku, ali sam odbio uključiti se u sastav vojske. Zato sam bio osuđen na tri godine u federalnom popravilištu u El Renu (Oklahoma). Bila je radost trpjeti za Jehovu. Svakog jutra, kad bih se probudio i pomislio gdje se nalazim i zašto, osjećao sam veliko zadovoljstvo i zahvaljivao sam Jehovi. Nakon rata počeli su se oni koji su imali više od 25 godina uvjetno otpuštati. Ja sam bio oslobođen u veljači 1946.
Punovremena služba
Kad sam se ponovo vratio Lucille, ona je bila pionir u malom gradu Wagoneru (Oklahoma). Nismo imali automobil, tako da smo svuda išli pješice, obrađujući cijeli grad. Kasnije smo preselili u Wewoku (Oklahoma). Uskoro sam dobio posao u obližnjoj radiostanici i počeo sam raditi na radioemisijama. Nije bilo lako raditi šest sati dnevno i ispunjavati vrijeme za pionirsku službu, ali smo se radovali prednosti koju smo imali služeći Jehovi. Uspjeli smo kupiti stari automobil upravo na vrijeme za kongres u Los Angelesu 1947. Tamo smo počeli razmišljati o tome da se prijavimo za Biblijsku školu Gilead Društva Kula stražara zbog misionarskog obučavanja.
Uvidjeli smo da bi to bio veliki korak, pa nismo htjeli žuriti u donošenju odluke da napustimo Sjedinjene Države. Još uvijek me bolio gubitak moje djece, pa smo još jednom pokušali dobiti pravo starateljstva nad njima. Zbog mog prijašnjeg načina života i zato što sam bio u zatvoru nismo uspjeli. Stoga smo odlučili da pokušamo postati misionari. Pozvani smo u 12. razred Gileada.
Apsolvirali smo u školi 1949, ali smo najprije dobili zadatak da posjećujemo skupštine u Tennesseeju. Nakon tri godine putujuće službe u Sjedinjenim Državama dobili smo pismo iz ureda predsjednika Društva Kula stražara u kojem smo zapitani da li bismo bili spremni baviti se nastavničkim radom u Etiopiji i uz to vršiti djelo propovijedanja. Jedan od zahtjeva te vlade bio je da misionari poučavaju. Složili smo se, tako da smo u ljeto 1952. krenuli za Etiopiju.
Kad smo stigli u Etiopiju, prijepodne smo poučavali u osnovnoj školi a poslijepodne vodili besplatnu biblijsku školu. Uskoro je na biblijske studije počelo dolaziti tako mnogo ljudi da smo svaki dan tri do četiri sata poučavali o Bibliji. Neki od onih koji su proučavali bili su policajci; drugi su bili učitelji i đakoni u misionarskim školama i školama etiopske pravoslavne crkve. Ponekad je u svakom razredu za proučavanje Biblije bilo 20 ili više osoba! Mnogi od njih napustili su krivu religiju i započeli služiti Jehovi. Bili smo oduševljeni. Ponovo sam, kad bih se probudio ujutro, zahvaljivao Jehovi.
Roditeljstvo i propovijedanje pod zabranom
Godine 1954. saznali smo da ćemo postati roditelji, tako da smo trebali odlučiti hoćemo li se vratiti u Sjedinjene Države ili ćemo ostati u Etiopiji. Ostajanje bi naravno ovisilo o tome da dobijem svjetovno zaposlenje. Dobio sam posao kao inženjer na radiju, radeći na radio stanici za cara Hailea Selassiea. Tako smo ostali.
Naša kćer Judith rodila se 8. rujna 1954. Mislio sam da imam sigurno zaposlenje zato što sam radio za cara, ali nakon dvije godine izgubio sam taj posao. Međutim, za manje od mjesec dana uzela me u službu policija — i to za veću plaću — da poučavam razred mladića u popravljanju radiouređaja. U sljedeće tri godine dobili smo sinove Philipa i Leslija.
U međuvremenu je došlo do promjene u našoj slobodi sudjelovanja u djelu propovijedanja. Etiopska pravoslavna crkva uvjerila je vladu da protjera sve misionare Jehovinih svjedoka. Na savjet Društva, promijenio sam svoju vizu misionarskog rada na svjetovno zaposlenje. Naše misionarsko djelo bilo je zabranjeno, te smo morali biti oprezni i razboriti. Svi skupštinski sastanci su nastavljeni, ali smo se sastajali u malim studijskim grupama.
Policija je pretraživala različite domove mogućih Svjedoka. Međutim, policijski poručnik koji je bio obožavatelj Jehove i za koga policija nije znala uvijek nas je obavijestio kad se planirala racija. Zbog toga u tim godinama nije konfiscirana nikakva literatura. Svoje Studije Kule stražare održavali smo nedjeljom tako što smo išli u restorane na periferiji grada gdje su se mogli dobiti stolovi za piknik pod vedrim nebom.
Upravo u tom razdoblju, dok sam policijske kadete podučavao radiotehnici, učenik koga sam spomenuo na početku zamolio me za biblijski studij. Pretpostavljao sam da je iskren, tako da smo počeli. Nakon samo dva studija, s njim je došao drugi učenik, a zatim treći. Upozorio sam ih da nikada nikome ne kažu da proučavaju sa mnom, što su i poslušali.
Godine 1958. na Yankee Stadiumu i Polo Groundsu u New Yorku održan je Međunarodni kongres Božanska volja. U međuvremenu su Peggy i Hank, kao i mnogi drugi članovi moje velike obitelji, postali aktivni Svjedoci. Kako sam samo bio radostan što sam mogao prisustvovati tom kongresu! Ne samo što sam uživao u ponovnom druženju sa svoje dvoje starije djece i drugim članovima obitelji, već sam s uzbuđenjem promatrao ogromno mnoštvo od preko četvrt milijuna ljudi okupljenih posljednjeg dana kongresa!
Sljedeće godine predsjednik Društva, Nathan H. Knorr, došao je da nas posjeti u Etiopiji. Imao je divne prijedloge za provođenje djela pod zabranom i zanimao se za našu obitelj i kako održavamo svoju duhovnost. Objasnio sam da poučavamo djecu kako se moliti. Zapitao sam ga želi li čuti Judith kako se moli. On se složio, i nakon toga joj je rekao: “Bilo je veoma dobro, Judith.” Zatim sam za ručkom zamolio brata Knorra da se pomoli za nas, a kad je završio Judith je rekla: “Bilo je veoma dobro, brate Knorr!”
Odgajanje naše djece u Sjedinjenim Državama
Moj ugovor s policijom istekao je 1959. Željeli smo ostati, ali mi vlada nije željela odobriti bilo koji novi ugovor. Kuda smo mogli poći? Pokušao sam ući u druge zemlje gdje je postojala velika potreba za braćom, ali mi to nije pošlo za rukom. Pomalo žalosni, vratili smo se u Sjedinjene Države. Nakon dolaska, ponovo smo se radosno okupili kao obitelj; sva moja djeca, njih petero, odmah su se upoznala i zavoljela jedno drugo. Otada su veoma bliski.
Naselili smo se u Wichiti (Kansas) gdje sam pronašao posao kao radioinženjer i voditelj emisije zabavne glazbe. Lucille se priviknula na kućanske poslove, a djeca su išla u školu blizu kuće. Svakog ponedjeljka navečer vodio sam obiteljski studij Kule stražare, pokušavajući ga uvijek učiniti živim i zanimljivim. Svakodnevno smo provjeravali ima li problema u školi.
Kad su se djeca uključila u Teokratsku školu propovijedanja, to im je poučavanje pomoglo prilikom njihova školovanja. Od ranog djetinjstva obučavali smo ih u službi propovijedanja. Naučili su ponuditi biblijsku literaturu na vratima te su išli s nama na biblijske studije na domu.
Također smo nastojali poučiti djecu osnovnim stvarima života, objašnjavajući da svatko od njih ne može uvijek imati ono što ima jedno od ostale djece. Naprimjer, nisu uvijek svi mogli dobiti isti poklon. “Ako tvoj brat ili sestra dobije neku igračku”, uvjeravali smo ih, “a ti ne bi mogao dobiti to isto, je li ispravno da se žališ?” Naravno, u drugim prilikama druga su djeca nešto dobila, tako da nijedno nije bilo zanemareno. Uvijek smo ih sve voljeli, nikad ne povlađujući jednom više od drugo dvoje.
Drugoj djeci ponekad je bilo dopušteno da rade nešto što naša djeca nisu smjela raditi. Često sam mogao čuti: “Taj i taj to smije raditi, pa zašto mi to ne smijemo?” Pokušao sam objasniti, ali ponekad je odgovor jednostavno morao biti: “Vi niste u toj obitelji; vi ste Brumleyevi. Mi imamo drugačija pravila.”
Služba u Peruu
Cijelo vrijeme od našeg povratka iz Etiopije, Lucille i ja smo čeznuli da ponovo sudjelujemo u misionarskom djelu. Konačno se 1972. pojavila prilika da pođemo u Peru (Južna Amerika). Nismo mogli izabrati bolje mjesto za odgajanje svoje djece tokom njihovih tinejdžerskih godina. Druženje koje su uživali s misionarima, specijalnim pionirima i drugima koji su došli služiti u Peruu pomoglo im je da neposredno vide kako su radosni oni koji uistinu najprije traže interese Kraljevstva. Philip je svoje društvo nazvao pozitivnim grupnim pritiskom.
Nakon kratkog vremena neki stari prijatelji iz Kansasa saznali su koliko mnogo uspjeha imamo u službi Kraljevstva te su nam se pridružili u Peruu. Naš sam dom organizirao kao misionarski dom. Svatko je imao dodijeljene dužnosti kako bi svi imali dovoljno vremena da uživaju u službi propovijedanja. Svakog smo jutra za stolom razmatrali biblijski citat. Za sve nas to je bilo tako sretno vrijeme. Ponovo sam, kad bih se ujutro probudio i pomislio gdje sam i zašto, tiho upućivao duboke zahvale Jehovi.
S vremenom se Judith udala i vratila se u Sjedinjene Države, gdje je nastavila s punovremenom službom. Nakon tri godine specijalne pionirske službe, Philip je podnio molbu i bio primljen u betelsku službu u Brooklynu (New York). Konačno se i Leslie vratio u Sjedinjene Države. Otišli su sa podijeljenim osjećajima i često su nam govorili da je to što smo ih poveli u Peru bila najbolja stvar koju smo ikada učinili za njih.
Budući da se ekonomska situacija u Peruu pogoršala, uvidjeli smo da ćemo i mi morati otići. Nakon povratka u Wichitu 1978, pronašli smo grupu Svjedoka koja je govorila španjolski. Zamolili su nas da tu ostanemo i pomognemo im, što smo spremno učinili. Formirana je skupština koju smo uskoro zavoljeli poput svih skupština u kojima smo prije služili.
Ekvador zove
Unatoč moždanoj kapi zbog koje sam bio djelomično paraliziran, čeznutljivo sam se nadao da bismo Lucille i ja mogli ponovo služiti u nekoj drugoj zemlji. Godine 1984. putujući nadglednik nam je pričao o porastu u Ekvadoru i potrebi za kršćanskim starješinama u toj zemlji. Objasnio sam da bih zbog svoje hromosti mogao malo učiniti u službi propovijedanja, ali me on uvjerio da čak i 65-godišnji, djelomično paralizirani starješina može biti od koristi.
Nakon što je otišao, cijelu noć nismo mogli spavati, razgovarajući o mogućnosti da pođemo u Ekvador. I Lucille je imala istu gorljivu želju da pođe. Stoga smo dali u oglas naše malo poduzeće za borbu protiv štetočina i prodali ga u roku od dva tjedna. Za samo deset dana prodali smo i našu malu kuću. Tako smo se, u svojim zrelim godinama, ponovo vratili našoj najvećoj radosti, misionarskoj službi u stranoj zemlji.
Nastanili smo se u Quitu, a služba propovijedanja bila je prava radost jer nam je svaki novi dan donosio neko novo iskustvo ili doživljaj. Međutim, 1987. dijagnosticirano je da imam rak na debelom crijevu; bila je potrebna hitna operacija. Vratili smo se u Wichitu kako bih bio operiran, što je bilo uspješno izvršeno. Samo dvije godine nakon što smo se vratili u Quito, ponovo je pronađen rak, te smo se za stalno morali vratiti u Sjedinjene Države. Naselili smo se u North Carolini, gdje i sada živimo.
Bogat, koristan život
Moja tjelesna budućnost je nesigurna. Godine 1989. načinjena mi je kolostomija. I pored toga, još uvijek mogu služiti kao starješina i voditi nekoliko biblijskih studija s onima koji dolaze k meni. Tokom mnogih godina pomogli smo doslovno stotinama ljudi sijući, zalijevajući ili njegujući sjeme istine. To je radost koja nikada ne blijedi, bez obzira koliko se puta ponavlja.
Osim toga, veoma sam radostan što sva moja djeca služe Jehovi. Peggy već 30 godina prati svog supruga, Paula Moskea, u putujućoj službi u Sjedinjenim Državama. Philip i njegova supruga, Elizabeth, zajedno s Judith, nastavili su sa specijalnom službom u Betelu u New Yorku. Hank i Leslie i njihove žene su aktivni Svjedoci, a moja četiri brata i sestre i njihove obitelji, uključujući više od 80 bliskih rođaka, svi služe Jehovi. A Lucille je primjerna kršćanska supruga u naših već blizu 50 godina braka. Posljednjih je godina bez prigovaranja obavljala mnoge neugodne poslove pomažući mi oko brige za moje tijelo koje slabi.
Zaista, moj je život bio radostan. Bio je sretniji nego što to riječi mogu izraziti. Služiti Jehovi je takva radost da ga iskreno želim zauvijek obožavati ovdje na Zemlji. Uvijek se sjećam Psalma 59:16, koji kaže: “Ja ću pjevati silu tvoju, rano u jutru glasiti milost tvoju; jer si mi bio obrana i utočište u dan nevolje moje.”
[Slika na stranici 23]
George Brumley s etiopskim carem Haileom Selassieom
[Slika na stranici 25]
George Brumley i njegova žena Lucille