Nisu ni pomišljali na kompromise!

JEHOVINA ruka bila je s ranim sljedbenicima Isusa Krista (Djela apostolska 11:21). Uz Božju pomoć, beskompromisno su slijedili put čestitosti. To da su pretrpjeli i neprijateljstvo, pa čak i žestoko proganjanje, dobro je poznata povijesna činjenica.

Besprijekornost Kristovih prvih vjernih sljedbenika postala je poslovična. Čak i po cijenu života, odbijali su ulaziti u kompromise s obzirom na svoju vjeru. No, zašto se s njima postupalo tako okrutno?

Omrznuti bez razloga

Pravi kršćani, poput Isusa, nisu dijelili ambicije i vjerovanja ovog svijeta (1. Ivanova 4:4-6). Osim toga, rast kršćanstva “bio je tako brz a njegov uspjeh tako uočljiv da je užasan sukob [s Rimskim Carstvom] bio neminovan”, primjećuje povjesničar Edmond de Pressensé.

Isus je jednom na sebe primijenio proročanski psalam, rekavši: “Mrzili su me bez razloga!” (Ivan 15:25, St; Psalam 69:4). Prije nego što je to rekao svojim učenicima, upozorio ih je: “ ‘Nije sluga veći od svoga gospodara!’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Ivan 15:20, St). Neće biti lako slijediti njegove stope. Prije svega, religiozni vođe Židova smatrali su Isusove židovske učenike otpadnicima Židovstva. Ipak, kad se od Isusovih sljedbenika zahtijevalo da više ne govore o njemu, odbili su pokoriti se tome i na taj način ulaziti u kompromise s obzirom na svoju vjeru (Djela apostolska 4:17-20; 5:27-32).

U svjedočenju iznesenom pred židovskim Sanhedrinom, nedugo nakon Pentekosta 33. n. e., učenik Stjepan optužen je da “govori pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga”. Iako su optužbe bile pretjerane, kamenovali su ga. Posljedica toga bio je “velik progon Crkve u Jeruzalemu” i ‘svi, osim apostola, raspršili su se po krajevima judejskim i samarijskim’ (Djela apostolska 6:11, 13; 8:1, St). Mnogi su bili uhapšeni.

Židovi su, “puni neumoljive mržnje”, progonili Isusove sljedbenike, izvještava knjiga Christianity and the Roman Empire. Zato je čak rimska vlast često morala poduzeti mjere kako bi zaštitila kršćane! Rimski su vojnici, naprimjer, izbavili apostola Pavla od Židova koji su ga htjeli ubiti (Djela apostolska 21:26-36). Ipak, odnos između kršćana i Rimljana ostao je zategnut.

Rim pojačava progone

Otprilike devet godina nakon Stjepanove smrti, rimski vladar Herod Agripa I dao je ubiti apostola Jakova kako bi se dodvorio Židovima (Djela apostolska 12:1-3). Do tada se vjera u Krista proširila do Rima (Djela apostolska 2:10). Godine 64. n. e. požar je uništio velik dio tog grada. Nakon što je Neron u svom nastojanju da ušutka glasine o svojoj odgovornosti za golemi požar okrivio kršćane za tu katastrofu, došlo je do okrutnog progona kršćana. Je li on zapalio grad kako bi imao opravdanje sagraditi ga ponovno u još raskošnijoj mjeri i nazvati ga po sebi Neropolis? Ili je njegova carica Poppaea, židovski prozelit, koja je poznata po tome da je gajila odbojnost prema kršćanima, utjecala na njegovu odluku da ih optuži? Istraživači nisu sigurni, no posljedice su bile grozne.

Rimski povjesničar Tacit kaže: “Od onih koji pogibahu načiniše ruglo, da, ogrnuti u životinjske kože, [kršćani] izginu razdirani od pasa, ili na križ pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajući, posluže za noćnu svjetlost”, ljudske baklje za rasvjetljivanje carskih vrtova. Tacit, koji nije bio prijatelj kršćana, dodaje: “Zato se prema njima, iako su bili krivi i zasluživali najviše kazne, pobuđivala samilost kanda su bili žrtvovani ne javnom dobru već da se zadovolji okrutnost jednoga čovjeka”, Nerona.

Očigledne suprotnosti

Premda je Neronovoj namjeri odgovaralo da optuži kršćane za razorenje Rima, on ih nikad nije izopćio niti je u državi zabranio kršćanstvo kao religiju. Zašto su ih Rimljani onda i dalje progonili? Zato što su “te male kršćanske općine svojom pobožnošću i pristojnošću uznemiravale poganski svijet koji je ludovao za užicima”, kaže povjesničar Will Durant. Suprotnost između kršćanstva i krvoločnosti rimskih gladijatorskih natjecanja teško je mogla biti veća. Prilika koja se pružila Rimljanima da se riješe kršćana i tako ublaže svoju savjest bila je predobra da bi je propustili.

Rim je kao svjetska sila izgledao nepobjedivim. Rimljani su vjerovali da svoje vojne uspjehe, među ostalim, zahvaljuju obožavanju svih božanstava. Zato su teško mogli shvatiti isključivost kršćanskog monoteizma i njegovo odbacivanje svih drugih bogova, uključujući obožavanja cara. Ne iznenađuje što je Rim kršćanstvo smatrao utjecajem koji potkopava same temelje carstva.

Cijena svjedočenja

Apostol Ivan je krajem prvog stoljeća n. e. bio u zatočeništvu na otoku Patmosu “zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva” (Otkrivenje 1:9, St). Smatra se da je rimski car Domicijan bio odgovoran za to. Međutim, kršćanstvo se, i pored pritiska koji se vršio na Isusove sljedbenike, do kraja prvog stoljeća proširilo po cijelom Rimskom Carstvu. Kako je to bilo moguće? Djelo A History of the Early Church kaže da je to što je kršćanstvo “držalo zajedno bila njegova služba”. Poput Ivana, progonjeni rani kršćani nisu ulazili u kompromise s obzirom na svoju vjeru, već su revno nastavili govoriti o Bogu i svjedočiti o Isusu (Djela apostolska 20:20, 21; 2. Timoteju 4:2).

Godine 112. n. e., dvije godine nakon što je car Trajan imenovao Plinija za namjesnika u Bitiniji (sada sjeverozapadna Turska), proganjanje kršćana poprimilo je novi oblik. Prijašnja uprava tog područja bila je popustljiva, što je dovelo do nereda. Hramovi su bili već gotovo sasvim pusti i prodaja hrane za žrtvene životinje znatno je opala. Trgovci su za to okrivili jednostavnost kršćanskog obožavanja, jer ono nije imalo ni životinjske žrtve ni idole.

Plinije je marljivo radio na tome da obnovi pogansko obožavanje, dok su kršćani svoje odbijanje da statui cara prinesu tamjan i vino plaćali životima. Napokon su rimske vlasti priznale da su kršćani “krepostan narod, ali neshvatljivo neprijateljski raspoložen prema staroj vjerskoj tradiciji”, kaže profesor Henry Chadwick. Iako se činjenica da je netko kršćanin i dalje smatrala prekršajem koji je za sobom povlačio smrtnu kaznu, Isusovi pravi sljedbenici nisu ni pomišljali na kompromise.

Mržnja je bila posljedica “neprilika do kojih je došlo u poganskim obiteljima zbog obraćenja pojedinih članova”, kaže profesor W. M. Ramsay. “Društveni život bio je vrlo otežan kad nečiji susjed nije mogao udovoljiti ni najobičnijem običaju, zato što je taj sa sobom povlačio priznavanje poganskih božanstava”, navodi dr. J. W. C. Wand. Nije nikakvo čudo što su mnogi mislili da rani kršćani mrze ljudski rod ili što su ih smatrali ateistima.

Porast donosi veće progone

Polikarp, koga je navodno poučavao apostol Ivan, bio je poštovan starješina u Smirni (danas Izmir). Zbog svoje je vjere godine 155. n. e. spaljen na lomači. Rimski namjesnik Statius Quadratus sazvao je mase. Stadion je bio pun neprijateljski nastrojenih pogana koji su prezirali 86-godišnjeg Polikarpa zbog odvraćanja od obožavanja njihovih bogova, a fanatični Židovi spremno su sakupljali drva, iako su to morali činiti na veliki sabat.

Potom je diljem rimskog svijeta na kršćane provalila bujica progona. Pod carem Markom Aurelijem proliveno je još više njihove krvi. Ako su bili rimski građani, smaknuti su mačem; ako nisu, izginuli su od divljih zvijeri u amfiteatrima. Koji su zločin počinili? Samo to da su bili kršćani koji su odbijali ulaziti u kompromise ili odreći se svoje vjere.

Današnji francuski grad Lyon razvio se od rimske kolonije Lugdunum, ključnog upravnog središta i jedinog rimskog garnizona između Rima i Rajne. Godine 177. n. e. nalazila se tamo jaka kršćanska općina kojoj se ogorčeno protivilo pogansko stanovništvo. Počelo je to kad su kršćanima zabranili pristup na javna mjesta. Svjetina se pobunila i proganjanje do kojeg je zatim došlo bilo je tako žestoko da se nijedan kršćanin nije odvažio izaći iz kuće. Rimski namjesnik naredio je da se kršćani trebaju uhvatiti i smaknuti.

Nagrada

Sa smrću Isusovih apostola i nestankom njihovog zadržavajućeg utjecaja, počeo se među onima koji su se izjašnjavali kao kršćani razvijati otpad (2. Solunjanima 2:7). Potkraj četvrtog stoljeća n. e., otpadničko je kršćanstvo postalo državnom religijom. Tada je već postalo iskvareno te je bilo spremno na kompromise i poistovjećivalo se sa svijetom — nešto što Isus i njegovi rani učenici nikada nisu činili (Ivan 17:16). Međutim, biblijski kanon sa svojim zapisom o kršćanskoj vjeri bio je dovršen već mnogo ranije.

Jesu li patnje i smrt tisuća ranih kršćana bili uzaludni? Nipošto! Budući da nisu ni pomišljali na kompromise s obzirom na svoju vjeru, ‘pokazali su se vjernima do same smrti i primili vijenac života’ (Otkrivenje 2:10). Jehovini sluge još uvijek doživljavaju žestoke progone, no vjera i besprijekornost ranih suvjernika ostaje za njih izvorom velikog ohrabrenja. Dakle, ni suvremeni kršćani ne pomišljaju na kompromise.

[Slike na stranici 8]

Neron

Model carskog Rima

Žrtvenik posvećen obožavanju Cara

[Zahvale]

Neron: Ljubaznošću The British Museum

Museo della Civiltà Romana (Rim)

[Slika na stranici 10]

Marko Aurelije

[Zahvala]

The Bettmann Archive