Čuvaj svoj osjećaj hitnosti

KOJI je siguran, bogudopadljiv način kako možemo nastaviti služiti Jehovi cijelom dušom? Duboko u svom srcu trebamo imati pravi osjećaj hitnosti. Služiti Bogu cijelom dušom znači služiti mu cijelim svojim bićem, što zahtijeva ozbiljnu, bezuvjetnu poslušnost u svemu što on od nas traži.

Prorok Mojsije naglasio je tu potrebu kad je izraelskoj naciji naredio: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje” (5. Mojsijeva 6:5). Krist Isus je stoljećima kasnije ponovio tu istu zapovijed: “Ljubi Gospodina Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom” (Matej 22:37). Apostol Pavao aludirao je na isti zahtjev kad je Efežanima rekao neka čine “volju Božiju od srca” i kad je Kološane poticao: “Sve štagod činite, od srca činite kao Gospodinu a ne kao ljudima” (Efežanima 6:6; Kološanima 3:23).

Međutim, teško je uložiti svoje srce i svoju dušu u službu Bogu ako duboko u svojoj nutrini nemamo osjećaj hitnosti ili ako je osjećaj hitnosti koji smo nekada imali oslabio — ili možda potpuno nestao. Danas živimo u vremenu hitnosti koje se ne može usporediti ni s jednim drugim razdobljem u povijesti čovječanstva.

Osobita razdoblja hitnosti

U pretkršćanska su vremena postojala različita razdoblja hitnosti. Noino vrijeme i razdoblje koje je prethodilo razorenju Sodome i Gomore sasvim su sigurno bila vremena prave hitnosti (2. Petrova 2:5, 6; Juda 7). Pretpotopne su godine nedvojbeno bile ispunjene hitnom djelatnošću. Iako Noa i njegova obitelj nisu točno znali kad će početi potop, njihov je “božanski strah” jamčio da neće odugovlačiti (Jevrejima 11:7, NW).

Slično tome, anđeli su prije uništenja Sodome i Gomore ‘navalili na Lota’, govoreći: “Izbavi dušu svoju”! (1. Mojsijeva 19:15, 17). Da, i tom je prilikom osjećaj hitnosti spasio pravedne živote. Stoljećima kasnije, židovski su zarobljenici u Babilonu opomenuti: “Odstupite, odstupite, izidite odatle, ne dotičite se ničega nečista; izidite isred njega” (Izaija 52:11). Oko 200 000 prognanika žurno je napustilo Babilon, 537. pr. n. e., poslušavši tu hitnu proročansku zapovijed.

Osjećaj hitnosti u svakoj od tih prilika imao je za posljedicu da su oni koji su bili svjesni da žive u hitnim vremenima i koji su to uvjerenje sačuvali živim služili cijelom dušom.

Osjećaj hitnosti u kršćanska vremena

Potreba za hitnošću provlači se i kroz cijela Kršćanska grčka pisma. “Pazite”, “stražite”, “budite gotovi” — sve su to izrazi koje je koristio Krist Isus kako bi svojim sljedbenicima usadio odgovarajući osjećaj hitnosti (Matej 24:42-44; Marko 13:32-37). Osim toga, njegove usporedbe o deset djevojaka, o zlom robu, o talentima i o odjeljivanju ovaca od jaraca pobuđuju iščekivanje i stvaraju osjećaj hitnosti (Matej 25:1, 14, 15, 32, 33).

Isus nije samo govorio o hitnosti već je i zbilju svojih riječi potkrijepio time što je radio s osjećajem hitnosti. Jednom je prilikom mnoštvu koje ga je pokušavalo zadržati rekao: “I drugijem gradovima treba mi propovjediti evangjelje o carstvu Božijemu; jer sam na to poslan” (Luka 4:42, 43). Nadalje, svoje je učenike hrabrio neka mole Gospodara žetve da pošalje više radnika u svoju žetvu jer je “žetve (...) mnogo, a poslenika malo” (Matej 9:37, 38). Takva molba upućena Bogu u molitvi zaista odaje duh hitnosti.

Je li takva hitnost bila na mjestu?

Neki možda postavljaju logično pitanje: Zašto je još onda bio potreban osjećaj hitnosti kad je prorečena “nevolja velika” trebala uslijediti tek stoljećima kasnije? (Matej 24:21).

Možemo biti sigurni da to nije bila samo neka varka kojom se Isus poslužio kako bi svoje učenike naveo na to da nastave s djelom propovijedanja i poučavanja. Ne, Kristov se savjet s obzirom na hitnost temeljio na njegovoj ljubavi prema svojim učenicima kao i na njegovom savršenom razumijevanju Jehovinog gledišta o vremenu. Da, Krist Isus je znao da je duh hitnosti potreban kako bi se izvršila Jehovina volja u skladu s Božjim naumom. Osim toga, znao je da će sačuvanje osjećaja hitnosti sve do njegovog povratka koristiti u duhovnom pogledu i samim njegovim učenicima.

Isus Krist je jasno pokazao da se svjetsko djelo svjedočenja treba izvršiti i to u ograničenom vremenskom roku (Matej 24:14; Marko 13:10). Progresivne faze tog zadatka otkrivane su tek usporedo s odvijanjem djela. No osjećaj hitnosti bio je potreban za ostvarenje svakog koraka. Isus je ukazao na postupno odvijanje tog zadatka kad je rekao: “Bićete mi svjedoci i u Jeruzalemu i po svoj Judeji i Samariji i tja do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8). I tako se taj zadatak odvija sve do danas. To je Božjim slugama tijekom vremena donijelo neka iznenađenja, koja su povremeno zahtijevala preinake u pogledu razumijevanja.

Kršćanski osjećaj hitnosti služio je Jehovinom naumu. Pomogao je Kristovim učenicima da izvršavaju svoj progresivan zadatak prema Jehovinom nepogrešivom vremenskom rasporedu. I stoga danas, gledajući unazad na proteklih gotovo 2 000 godina, u potpunijoj mjeri razumijemo taj božanski vremenski raspored.

Kršćanski osjećaj hitnosti pomogao je učenicima da daju temeljito svjedočanstvo u Jeruzalemu, Judeji i Samariji kao i rasijanim Židovima prije nego što je 36. n. e. završila posebna naklonost prema Izraelu (Danijel 9:27; Djela apostolska 2:46, 47). Slično tome, kršćanski je osjećaj hitnosti pomogao ranoj skupštini da jasno upozori sve Židove da će njihov sustav uskoro doći svome kraju (Luka 19:43, 44; Kološanima 1:5, 6, 23). I nakon što je taj sustav 70. n. e. iznenada došao svome kraju, osjećaj hitnosti pomogao je Kristovim svjedocima prvog stoljeća da mnogima objavljuju nebesku nadu prije nego što prorečeni otpad počne širiti svoj smrtonosni mrak (2. Solunjanima 2:3; 2. Timoteju 4:2). Zatim je, tijekom stoljećâ srednjeg vijeka, nekolicina kršćana nalik pšenici održavala živom nadu u Kraljevstvo, kao što je prorekao Krist Isus (Matej 13:28-30). Na koncu, u svoje određeno vrijeme, Jehova je podigao odlučnu, današnju skupštinu, koju potiče njegova hitna poruka suda nad onima koji žive u ovoj zadnjoj generaciji (Matej 24:34).

Poput Danijela u drevno doba, Božji se današnji vjerni Svjedoci nikada ne bi usudili dovoditi u pitanje ono što Jehova radi, pitajući ga: “Šta radiš?” (Danijel 4:35). Uvjereni su da Jehova dobro zna što je potrebno kako bi se njegovo djelo izvršilo točno prema određenom vremenskom rasporedu. Stoga, umjesto da dovode u pitanje način na koji Jehova uređuje stvari, oni su sretni što im Bog u ovo značajno doba daje priliku raditi zajedno s njim (1. Korinćanima 3:9).

Daljnje ohrabrenje na hitnost

Daljnji razlog za osjećaj hitnosti jest taj što ne možemo točno odrediti dan i sat iznenadnog izbijanja velike nevolje. Krist Isus je jasno pokazao da nitko na Zemlji ne zna unaprijed određeni dan i sat početka tog presudnog događaja (Matej 24:36). Jednom je drugom prilikom rekao svojim nestrpljivim apostolima: “Nije vaše znati vremena i ljeta koja otac zadrža u svojoj vlasti” (Djela apostolska 1:7). Da, ishod je jasan, ali jednostavno nam nije dano da znamo sve pojedinosti.

Apostol Pavao imao je ispravan stav hitnosti. Možda je imao na umu Isusove riječi kad je s obzirom na Kristovu prisutnost napisao Solunjanima: “A za čase i vremena, braćo, nije vam trijebe pisati” (1. Solunjanima 5:1). On je to pismo napisao oko 17 godina nakon što je Isus rekao: “Bićete mi svjedoci (...) do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8). Tada se nije moglo napisati ništa više od toga jer ništa više nije bilo otkriveno. Ali oni su ipak mogli biti uvjereni da će Jehovin dan zasigurno doći “kao lupež po noći” dok kršćani još uvijek budu propovijedali s osjećajem hitnosti (1. Solunjanima 5:2).

Izgleda nevjerojatnim da su kršćani prvog stoljeća, koji su imali na umu ove riječi, mislili da će Jehovin dan nastupiti tek stoljećima kasnije. Istina, poznavali su Isusove parabole o kralju koji je otišao u udaljenu zemlju i o čovjeku koji je otputovao u inozemstvo. Također su znali da te parabole pokazuju kako će se kralj vratiti tek “konačno” a putnik “po dugom vremenu”. No nedvojbeno su razmišljali o pitanjima kao što su: Što znači “konačno”? I što je mišljeno izrazom “po dugom vremenu”? Je li to deset godina? Dvadeset? Pedeset? Ili možda više? (Luka 19:12, 15, NW; Matej 25:14, 19). U njihovim su ušima još odzvanjale Isusove riječi: “Vi dakle budite gotovi; jer u koji čas ne mislite doći će sin čovječij” (Luka 12:40).

Pozitivan učinak osjećaja hitnosti

Da, osjećaj hitnosti na koji je poticao Bog imao je divan ohrabrujuć učinak na kršćane prvog stoljeća, pomažući im da ostanu zaposleni u tom nadasve važnom djelu propovijedanja i poučavanja. On nas i dan-danas hrabri na mnoge načine. Čuva nas da ne postanemo samodopadljivi ili ‘da nam se ne dosadi činiti dobro’ (Galaćanima 6:9). Štiti nas od prekomjernog uplitanja u svijet i njegov podmukao materijalizam. Čuva naše misli da budu usmjerene na “život vječni” (1. Timoteju 6:19). Gospodin Isus je rekao da će njegovi učenici biti kao ‘ovce među vukovima’ i on je znao da moramo zadržati odlučno, utvrđeno gledište kako bismo nadjačali svijet. Da, naš nas kršćanski osjećaj hitnosti čuva, pruža nam zaštitu (Matej 10:16).

Jehova Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti svojim slugama uvijek davao dovoljno informacija kako bi svoj osjećaj hitnosti održali živim. On nam dobrostivo pruža jamstvo da živimo u ‘posljednjim danima’ ovog pokvarenog sustava stvari (2. Timoteju 3:1). Stalno nas se podsjeća da moramo svijetliti kao nosioci svjetla sve dok generacija u kojoj živimo ne iščezne u velikoj nevolji, čiji će vrhunac biti u Harmagedonu (Filipljanima 2:15; Otkrivenje 7:14; 16:14, 16).

Da, bogougodan osjećaj hitnosti jest sastavni dio naše službe Jehovi cijelom dušom. On nas čuva i pomaže nam osujetiti Đavolova nastojanja da Božje sluge navede na to da ‘posustanu i da klonu duhom’ (Jevrejima 12:3, St). Odanost cijelom dušom poticat će Jehovine sluge da ga u svu vječnost slušaju, no sada, u ovo vrijeme prije Harmagedona, dubok, pravi osjećaj hitnosti neophodan je dio odanosti cijelom dušom.

Neka bi Jehova, naš Bog, svima nama pomogao sačuvati svoj osjećaj hitnosti dok i dalje ponavljamo riječi apostola Ivana: “Amen. Da, dodji, Gospodine Isuse” (Otkrivenje 22:20).