Istina o Isusu

IZGLEDA da nema kraja teoretiziranju i spekuliranju o tome tko je bio Isus i što je postigao. No što je sa samom Biblijom? Što nam ona kaže o Isusu Kristu?

Što Biblija kaže

Ako ćeš pomno čitati Bibliju, zapazit ćeš ove ključne činjenice:

◻ Isus je jedinorođeni Sin Božji, prvorođeni sveg stvorenja (Ivan 3:16; Kološanima 1:15).

◻ Prije otprilike dva tisućljeća, Bog je Isusov život prenio u maternicu židovske djevice kako bi se rodio kao čovjek (Matej 1:18; Ivan 1:14).

◻ Isus nije bio samo dobar čovjek. On je u svakom pogledu bio točan odraz divne osobnosti svog Oca, Jehove Boga (Ivan 14:9, 10; Jevrejima 1:3).

◻ Tijekom svoje zemaljske službe, Isus se s ljubavlju brinuo za potrebe potlačenih. Čudom je liječio bolesne, pa čak i uskrsavao mrtve (Matej 11:4-6; Ivan 11:5-45).

◻ Isus je objavljivao Božje Kraljevstvo kao jedinu nadu za tjeskobno čovječanstvo i svoje je učenike školovao kako bi nastavili s tim djelom propovijedanja (Matej 4:17; 10:5-7; 28:19, 20).

◻ Dana 14. nisana (oko 1. travnja) 33. n. e., Isusa su uhapsili, izveli ga na sud, osudili ga i pogubili na temelju lažne optužbe za bunu (Matej 26:18-20, 48–27:50).

◻ Isusova smrt služi kao otkupnina, jer izbavlja vjerujuće čovječanstvo iz njegovog grešnog stanja i time otvara put do vječnog života svima koji iskazuju vjeru u njega (Rimljanima 3:23, 24; 1. Ivanova 2:2).

◻ Dana 16. nisana, Isus je uskrsnuo i kratko vrijeme nakon toga uzašao natrag na nebo kako bi svom Ocu predao otkupnu vrijednost svog savršenog ljudskog života (Marko 16:1-8; Luka 24:50-53; Djela apostolska 1:6-9).

◻ Kao Jehovin imenovani Kralj, uskrsnuli Isus ima potpuni autoritet da izvrši Božji prvobitni naum s čovjekom (Izaija 9:6, 7; Luka 1:32, 33).

Dakle, Biblija prikazuje Isusa kao ključnu osobu u izvršenju Božjih nauma. No kako možeš biti siguran da je to pravi Isus — povijesni Isus, koji se rodio u Betlehemu i koji je prije nekih 2 000 godina hodao ovom Zemljom?

Temelj za pouzdanje

Mnoge sumnje mogu se otkloniti jednostavno nepristranim čitanjem Kršćanskih grčkih pisama. Čineći to, ustanovit ćeš da biblijski izvještaj nije neka nejasna priča o događajima, kao što je to slučaj s mitologijom. Umjesto toga, navedena su imena, određena vremena i točna mjesta. (Naprimjer, vidi Luku 3:1, 2.) Osim toga, Isusovi učenici opisani su izuzetno iskreno, tako otvoreno da to čitaocu ulijeva pouzdanje. U interesu pouzdanog izvještaja pisci nisu uljepšavali sliku ni o kome — čak ni o sebi. Da, vidjet ćeš da Biblija sadrži zvuk istine (Matej 14:28-31; 16:21-23; 26:56, 69-75; Marko 9:33, 34; Galaćanima 2:11-14; 2. Petrova 1:16).

No to nije sve. Arheološka otkrića uvijek iznova potvrđuju biblijski izvještaj. Naprimjer, ako posjetiš Israel Museum u Jeruzalemu, moći ćeš vidjeti kamen s natpisom koji spominje Poncija Pilata. Druga arheološka otkrića potvrđuju da su Lizanija i Sergije Pavao, koji se spominju u Bibliji, stvarne osobe, a ne proizvod mašte ranih kršćana. U navodima drevnih pisaca, kao što su Juvenal, Tacit, Seneka, Svetonije, Plinije Mlađi, Lukijan, Celzo i židovski povjesničar Josip Flavije, nalazimo obilje potvrda za događaje opisane u Kršćanskim grčkim pismima (u Novom zavjetu).a

Izvještaje iz Kršćanskih grčkih pisama spremno je prihvatilo tisuće ljudi koji su živjeli u prvom stoljeću. Čak ni neprijatelji kršćanstva nisu poricali istinitost izvještaja o tome što je Isus govorio i radio. Što se tiče mogućnosti da su učenici nakon Isusove smrti iskitili njegovu ličnost, profesor Frederick F. Bruce primjećuje: “Nipošto nije moglo biti tako lako, kao što neki pisci izgleda misle, u tim ranim godinama izmisliti Isusove riječi i djela, budući da su još uvijek bili na životu mnogi njegovi učenici koji su se sjećali onoga što se dogodilo a što nije. (...) Učenici si nisu mogli dopustiti netočnosti (a da ne govorimo o svjesnim izvrtanjima činjenica), jer bi ih odmah raskrinkali oni koji su jedva čekali na to.”

Zašto ne vjeruju

Ipak, neki izučavatelji ostaju skeptični. Dok pretpostavljaju da je biblijski izvještaj izmišljen, revno pretražuju apokrifne spise i prihvaćaju ih kao vjerodostojne! Zašto? Očigledno zato što biblijski izvještaj sadrži stvari koje mnogi suvremeni intelektualci ne žele vjerovati.

U svom djelu Union Bible Companion, koje je objavljeno 1871, S. Austin Allibone postavio je pred skeptike izazov. Napisao je: “Pitajte bilo koga tko tvrdi da sumnja u istinitost povijesti Evanđelja koji razlog ima za vjerovanje da je Cezar umro na Kapitolu, ili da je papa Leon III 800. okrunio Karla Velikog za cara Zapada? (...) Mi vjerujemo u sve te tvrdnje (...) o tim ljudima; i to zato što imamo povijesne dokaze o njihovoj istinitosti. (...) Ako neki, nakon izlaganja takvog dokaza kao što je ovaj, još uvijek odbijaju vjerovati, napuštamo ih kao glupo tvrdoglave ili beznadno neuke. Što bismo, dakle, rekli o onima koji, unatoč obilju dokaza koji su sada izneseni o autentičnosti Svetih pisama, tvrde da nisu uvjereni? (...) Oni ne žele vjerovati onome što ponizuje njihov ponos i što će ih prisiliti da vode drugačiji život.”

Da, neki skeptici imaju skrivene motive zbog kojih odbacuju Kršćanska grčka pisma. Njima ne predstavlja problem prihvatiti njihovu vjerodostojnost već njihova mjerila. Naprimjer, Isus je za svoje sljedbenike rekao: “Nijesu od svijeta, kao ni ja što nijesam od svijeta” (Ivan 17:14). Međutim, mnogi koji se izjašnjavaju kao kršćani duboko su umiješani u političke stvari ovoga svijeta, čak i u krvave ratove. Umjesto da se prilagode biblijskim mjerilima, mnogi bi željeli Bibliju prilagoditi svojim mjerilima.

Razmotri i pitanje morala. Isus je skupštini u Tijatiri dao snažan savjet zbog toleriranja bluda. “Ja [sam] koji ispitujem srca i bubrege”, rekao im je, “i daću vam svakome po djelima vašima”b (Otkrivenje 2:18-23). Ipak, zar nije točno da mnogi koji se izjašnjavaju kao kršćani odbacuju moralna mjerila? Radije će odbaciti ono što je Isus rekao nego svoj nemoralan način postupanja.

Budući da nisu skloni prihvatiti Isusa iz Biblije, izučavatelji su stvorili vlastitog Isusa. Postali su krivi za stvaranje mita za koje lažno optužuju pisce Evanđelja. One dijelove iz Isusovog života koje žele prihvatiti zadržavaju, ostalo odbacuju i nekoliko svojih pojedinosti dodaju. U stvarnosti, njihov putujući mudrac ili društveni revolucionar nije povijesni Isus kojeg navodno traže; zapravo, takav je Isus samo proizvod ponosne znanstvene mašte.

Pronaći pravog Isusa

Isus je nastojao potaknuti srca onih koji iskreno gladuju za istinom i pravednošću (Matej 5:3, 6; 13:10-15). Takve se osobe odazivaju na Isusov poziv: “Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smjeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojijem. Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako” (Matej 11:28-30).

Pravog se Isusa ne može naći u knjigama koje su napisali suvremeni izučavatelji; niti ga se može naći u crkvama nazovikršćanstva, koje su postale plodnim tlom za ljudske tradicije. Povijesnog Isusa možeš naći u svojoj Bibliji. Da li bi želio naučiti više o njemu? Jehovini svjedoci će ti rado u tome pomoći.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 6]

STOLJEĆA KRITIKE

Kritika Kršćanskih grčkih pisama počela je prije više od 200 godina, kad je njemački filozof Hermann Samuel Reimarus (1694-1768) tvrdio: “Opravdano je da pravimo apsolutnu razliku između onoga što su apostoli učili u svojim spisima i onoga što je sam Isus objavljivao i učio za vrijeme svog života.” Od vremena Reimarusa, mnoge se izučavatelje poučavalo da misle slično.

U knjizi The Real Jesus zapaža se da mnogi kritičari iz prošlosti nisu sebe smatrali otpadnicima. Umjesto toga, “smatrali su se autentičnijim kršćanima jer su se oslobodili okova dogme i praznovjerja”. Mislili su da je viša kritika “pročišćeni oblik kršćanstva”.

Žalosna je činjenica da je nazovikršćanstvo postalo plodno tlo za ljudske tradicije. Doktrine o besmrtnoj duši, o Trojstvu i o gorućem paklu samo su neka od učenja koja se kose s Biblijom. No pisci Kršćanskih grčkih pisama nisu bili odgovorni za ovo iskrivljavanje istine. Naprotiv, oni su se borili protiv prvih tragova lažnih učenja u sredini prvog stoljeća, kad je Pavao napisao da otpad “već radi” među onima koji se izjašnjavaju kao kršćani (2. Solunjanima 2:3, 7). Možemo biti uvjereni da je sadržaj Kršćanskih grčkih pisama izvještaj povijesne i doktrinarne istine.

[Okvir na stranici 7]

KADA SU NAPISANA EVANĐELJA?

Mnogi kritičari Novog zavjeta uporno tvrde da su Evanđelja bila napisana dugo vremena nakon događaja koji se u njima opisuju te da je stoga gotovo sigurno da sadrže netočnosti.

Međutim, postoje dokazi koji ukazuju na rani datum zapisivanja Mateja, Marka i Luke. Navodi ispod teksta u nekim manuskriptnim prijepisima Mateja pokazuju da je original bio napisan već 41. n. e. Lukino je Evanđelje vjerojatno bilo napisano između 56. i 58. n. e., jer se u Djelima apostolskim (dovršenim vjerojatno 61. n. e.) spominje da je pisac, Luka, već napisao svoju ‘prvu knjigu’, Evanđelje (Djela apostolska 1:1). Za Markovo se Evanđelje smatra da je napisano u Rimu tijekom prvog ili drugog zatočeništva apostola Pavla — vjerojatno između 60. i 65. n. e.

Profesor Craig L. Blomberg slaže se s ranijim datiranjem ovih Evanđelja. On konstatira da čak i kad uključimo Ivanovo Evanđelje, koje je napisano krajem prvog stoljeća, “još uvijek smo daleko bliže prvobitnim događajima nego što su to mnoge drevne biografije. Naprimjer, dvojica najranijih pisaca biografije Aleksandra Velikog, Arijan i Plutarh, pisali su više od četiristo godina nakon što je Aleksandar godine 323. pr. n. e. umro, a ipak ih povjesničari uglavnom smatraju vjerodostojnima. S vremenom su se razvile fabulozne legende o Aleksandrovom životu, no većina tek nekoliko stoljeća nakon ove dvojice pisaca.” Povijesni su dijelovi Kršćanskih grčkih pisama sigurno barem jednako vjerodostojni kao što su to svjetovni povijesni zapisi.

[Slika na stranici 8]

Neograničena će radost vladati među svima u dolazećem zemaljskom Raju