Ne postoji ništa bolje od istine

Ispričao G. N. Van Der Bijl

U lipnju 1941. bio sam izručen Gestapou i odveden u koncentracioni logor Sachsenhausen, nedaleko od Berlina (Njemačka). Tamo sam kao logoraš s brojem 38190 ostao sve do zloglasnog marša smrti u travnju 1945. No prije nego što opišem te događaje, dozvolite mi da vam objasnim kako sam postao logoraš.

ROĐEN sam u Rotterdamu (Nizozemska) ubrzo nakon što je 1914. počeo prvi svjetski rat. Otac je radio na željeznici, a naš mali stan nalazio se nedaleko od željezničke pruge. Pretkraj rata, godine 1918, vidio sam mnoge takozvane ambulantne vlakove kako jure onuda uz jaku tutnjavu. Sigurno su bili prepuni ranjenih vojnika koje su s fronte vozili kućama.

Kad mi je bilo 12 godina, napustio sam školu da bih se zaposlio. Osam godina kasnije prijavio sam se za konobara na jednom putničkom brodu te sam iduće četiri godine plovio na relaciji Nizozemska-Sjedinjene Države.

Kad smo u ljeto 1939. uplovili u njujoršku luku, prijetila je opasnost od još jednog svjetskog rata. Zato kad se jedan čovjek popeo na naš brod i ponudio mi knjigu Government (Vladavina), koja govori o pravednoj vladavini, rado sam je prihvatio. Kad sam se vratio u Rotterdam, počeo sam tražiti posao na kopnu, budući da mi život na moru više nije izgledao siguran. Njemačka je 1. rujna napala Poljsku i države su se ubrzo sunovratile u drugi svjetski rat.

Upoznavanje biblijske istine

Jednog nedjeljnog jutra u ožujku 1940. baš sam bio u posjetu svom oženjenom bratu kad je na vrata pozvonio Jehovin svjedok. Rekao sam mu da već imam knjigu Government i postavio mu pitanje o nebu i tko tamo odlazi. Dobio sam tako jasan i razuman odgovor da sam rekao sâm sebi: ‘Ovo je istina.’ Dao sam mu svoju adresu i pozvao ga da me posjeti kod kuće.

Nakon samo tri posjete, tijekom kojih smo detaljno razgovarali o Bibliji, počeo sam pratiti tog Svjedoka u djelu propovijedanja od kuće do kuće. Kad smo stigli na područje, pokazao mi je odakle da krenem i ostavio me samog. U to su vrijeme mnogi novi upravo na taj način bili uključeni u djelo propovijedanja. Upozorili su me da bih, dok iznosim prezentaciju literature, uvijek trebao stajati na hodniku kako me se ne bi vidjelo s ulice. U tim danima na početku rata trebalo se biti na oprezu.

Tri tjedna kasnije, 10. svibnja 1940, njemačka vojska napala je Nizozemsku, a 29. svibnja rajhskomesar Seyss-Inquart proglasio je zabranu organizacije Jehovinih svjedoka. Sastajali smo se samo u malim grupama i pazili na to da naša mjesta sastajanja držimo u tajnosti. Naročito su nas jačali posjeti putujućih nadglednika.

Bio sam teški pušač i kad sam Svjedoku s kojim sam proučavao ponudio cigaretu i doznao da on ne puši, rekao sam: “Ja nikad ne bih mogao prestati pušiti!” No nedugo nakon toga, hodao sam ulicom i pomislio: ‘Ako mislim postati Svjedok, onda želim biti pravi Svjedok.’ Zato nikad više nisam zapušio.

Zauzimanje stava za istinu

U lipnju 1940, nepuna tri mjeseca nakon što sam upoznao Svjedoka kod svog brata na vratima, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi i krstio se. Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 1940, stupio sam u punovremenu službu kao pionir. Tada sam dobio takozvanu pionirsku jaknu. Imala je mnogo džepova za knjige i brošurice, a mogla se nositi ispod kaputa.

Praktički od početka njemačke okupacije sistematski se proganjalo i hapsilo Jehovine svjedoke. Jednog jutra u veljači 1941. bio sam u službi propovijedanja s još nekoliko Svjedoka. Dok su oni posjećivali ljude s jedne strane bloka kuća, ja sam radio na drugoj strani bloka, da bih se sastao s njima. Nakon nekog vremena otišao sam vidjeti zašto ih još nema i naišao sam na čovjeka koji me upitao: “Imate li i vi koju od tih malih knjižica?”

“Imam”, odgovorio sam. Tada me uhapsio i odveo u policijsku stanicu. Držali su me u pritvoru skoro četiri tjedna. Većina službenika bila je ljubazna. Sve dok nisi bio izručen Gestapou, mogao si sebi osigurati puštanje na slobodu jednostavnim potpisivanjem pismene izjave da više nećeš raspačavati biblijsku literaturu. Kad su od mene tražili da potpišem takvu izjavu, odgovorio sam: “Čak da mi ponudite milijun ili dva milijuna guldena, ipak je ne bih potpisao.”

Nakon što su me još neko vrijeme držali u pritvoru, izručili su me Gestapou. Potom sam bio otpremljen u koncentracioni logor Sachsenhausen u Njemačkoj.

Život u Sachsenhausenu

Kad sam u lipnju 1941. stigao u Sachsenhausen, tamo je već bilo oko 150 Svjedoka — većinom Nijemaca. Mi novi logoraši bili smo odvedeni u logorski sektor koji se zvao Izolacija. Tamo su se naša kršćanska braća pobrinula za nas i pripremila nas na to što možemo očekivati. Tjedan dana kasnije stigla je još jedna “pošiljka” Svjedoka iz Nizozemske. Isprva su nas postavljali pred barake da stojimo na mjestu od sedam sati ujutro do šest navečer. Katkada su logoraši to morali raditi po tjedan ili više dana za redom.

Braća su uvidjela kako je neophodno potrebno da ostanu organizirana i da se duhovno hrane, usprkos tome što se s njima grubo postupalo. Svaki dan netko je bio zadužen da pripremi neke misli o jednom biblijskom citatu. Kasnije bi u zbornom dvorištu Svjedoci jedan po jedan pristupali tom pojedincu i slušali što je pripremio. Literatura se na ovaj ili onaj način redovno krišom unosila u logor, a mi smo se još i sastajali svake nedjelje te zajedno proučavali tu biblijsku literaturu.

U Sachsenhausen je nekako krišom unesen primjerak knjige Children (Djeca), koja je bila objavljena u ljeto 1941. na kongresu u St. Louisu u Sjedinjenim Državama. Kako bismo smanjili rizik da se knjiga otkrije i uništi, podijelili smo je na više dijelova, pa su pojedini dijelovi kružili među braćom tako da svatko može doći na red za čitanje.

Nakon nekog vremena uprava logora saznala je za održavanje naših sastanaka. Zato su Svjedoci bili razdvojeni i razmješteni u različite barake. Time nam se ukazala odlična prilika da propovijedamo ostalim logorašima, a kao rezultat toga mnogi su Poljaci, Ukrajinci i drugi ljudi prihvatili istinu.

Nacisti nisu krili svoju namjeru da slome ili poubijaju Bibelforschere, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci. Stoga se na nas vršilo velik pritisak. Bilo nam je rečeno da možemo biti oslobođeni ako potpišemo izjavu da se odričemo svoje vjere. Neka su braća počela rezonirati: “Ako sam na slobodi, mogu više učiniti u Jehovinoj službi.” Premda je nekolicina njih potpisala izjavu, većina naše braće ostala je vjerna unatoč svim oskudicama, ponižavanjima i maltretiranjima. Za neke od onih koji su učinili kompromis nikad više nismo čuli. No sva sreća da su se drugi kasnije vratili i još uvijek su aktivni Svjedoci.

Redovito su nas prisiljavali da gledamo brutalno tjelesno kažnjavanje drugih logoraša, kao naprimjer šibanje od 25 udaraca. Jednom su nas natjerali da gledamo vješanje četvorice muškaraca. Ta iskustva itekako utječu na čovjeka. Jedan brat, visok i markantan čovjek koji je živio sa mnom u istoj baraci, rekao mi je: “Prije nego što sam došao ovamo, nisam mogao vidjeti krv, a da se ne onesvijestim na licu mjesta. No sad sam očvrsnuo.” Ako i jesmo očvrsnuli, ipak nismo postali bešćutni. Moram reći da nikad nisam osjećao pakost ili mržnju prema našim progoniteljima.

Nakon što sam neko vrijeme radio s kommandom (radnom grupom), dospio sam u bolnicu jer sam dobio jaku groznicu. Pomogli su mi jedan ljubazni liječnik iz Norveške i jedan bolničar iz Čehoslovačke i svojom su mi dobrotom vjerojatno spasili život.

Marš smrti

U travnju 1945. već je bilo jasno da Njemačka gubi rat. Saveznici su brzo napredovali sa zapada, a Sovjeti s istoka. Nacisti nikako nisu mogli u roku od nekoliko dana likvidirati stotine tisuća ljudi iz koncentracionih logora i ukloniti njihove ostatke, a da ne ostave za sobom nikakav trag. Zato su odlučili poubijati bolesne, a preostale logoraše otpremiti do najbližih morskih luka. Tamo su ih namjeravali ukrcati na brodove koje bi na pučini potopili.

Marš nekih 26 000 logoraša iz Sachsenhausena započeo je u noći 20. travnja. Prije nego što smo napustili logor, izbavili smo iz bolnice svoju bolesnu braću. Nabavili smo kolica na kojima ih se moglo prevoziti. Sve u svemu, bilo nas je 230 iz šest različitih zemalja. Među bolesnima je bio i brat Arthur Winkler, koji je dao velik doprinos širenju djela u Nizozemskoj. Mi Svjedoci bili smo na kraju kolone i stalno smo se uzajamno bodrili da nastavimo pješačiti.

Za početak smo marširali 36 sati bez prestanka. Usred tog pješačenja ja sam od silnog jada i iscrpljenosti jednostavno utonuo u san. No nisi smio ni pomisliti da zaostaneš ili da se odmoriš jer si se time izlagao opasnosti da te stražari ustrijele. Noću smo spavali na otvorenim poljima ili u šumi. Hrane je bilo malo ili je uopće nije bilo. Kad više nisam mogao trpjeti bolove od gladi, lizao sam pastu za zube koju smo dobili od švedskog Crvenog križa.

Jednom smo prilikom četiri dana logorovali u šumi, jer njemački stražari nisu znali gdje se nalaze ruske i američke jedinice. To je bila sretna okolnost, budući da zbog toga nismo na vrijeme stigli u zaljev Lübeck da bismo se ukrcali na brodove koji su nas trebali otpremiti u naš morski grob. Najzad, nakon 12 dana i marša dugog oko 200 kilometara, stigli smo u šumu kod Crivitza. To je bilo nedaleko od Schwerina, grada koji je od Lübecka udaljen otprilike 50 kilometara.

Sovjeti su nam bili zdesna, a Amerikanci slijeva. Po topovskoj tutnjavi i neprekidnoj rafalnoj paljbi znali smo da smo blizu prve linije fronta. Njemačke stražare uhvatila je panika; jedni su pobjegli, drugi su pak zamijenili svoje vojne uniforme za logorašku odjeću koju su skinuli s mrtvih, nadajući se da ih se neće prepoznati. U svom tom metežu, mi Svjedoci sakupili smo se da bismo se pomolili za vodstvo.

Odgovorna braća odlučila su da sutra u ranim jutarnjim satima trebamo krenuti prema američkoj bojnoj liniji. Premda je gotovo polovica logoraša koji su krenuli u marš smrti umrla ili bila ustrijeljena putem, Svjedoci su svi do jednog preživjeli.

Mene su neki kanadski vojni službenici povezli do grada Nijmegena, u kojem je nekad živjela moja sestra. No kad sam došao tamo, ustanovio sam da je odselila. Zato sam se uputio pješice u Rotterdam. Nasreću, putem mi je bio ponuđen prijevoz osobnim vozilom, kojim sam stigao direktno na svoje odredište.

Istina je moj život

Čim sam došao u Rotterdam, još istog dana ponovo sam se prijavio za pionirsku službu. Tri tjedna kasnije već sam bio na svom dodijeljenom području u gradu Zutphenu, u kojem sam služio idućih godinu i po dana. U tom periodu donekle mi se povratila fizička snaga. Tada sam bio imenovan za pokrajinskog nadglednika, kako se nazivaju putujući sluge. Nekoliko mjeseci kasnije bio sam pozvan u Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower u South Lansingu (New York). Kad sam u veljači 1949. diplomirao u 12. razredu te škole, bio sam dodijeljen u Belgiju.

U Belgiji sam služio u raznim vidovima službe, među ostalim, skoro osam godina u podružnici i više desetljeća u putujućoj službi kao pokrajinski i oblasni nadglednik. Godine 1958. oženio sam Justine, koja je postala moja suputnica. Danas, kad me počinju pritiskati godine, još uvijek sam radostan što u ograničenoj mjeri mogu služiti kao zamjenik putujućeg nadglednika.

Kad se osvrnem na svoju službu, uistinu mogu reći: “Ne postoji ništa bolje od istine.” Dakako, nije mi uvijek bilo lako. Uvidio sam da trebam učiti na svojim greškama i nedostacima. Zato kad razgovaram s mladima, često im kažem: “I vi ćete praviti greške, možda ćete u nečem čak i ozbiljno prestupiti, no nemojte lagati o tome. Razgovarajte o tome sa svojim roditeljima ili sa starješinom, a potom učinite potrebne ispravke.”

Tijekom blizu 50 godina svoje punovremene službe u Belgiji imao sam prednost vidjeti kako osobe koje sam nekad poznavao kao djecu služe kao starješine i pokrajinski nadglednici. A vidio sam i to kako je broj od nekih 1 700 objavitelja Kraljevstva u toj zemlji porastao na preko 27 000.

Pitam se: “Može li postojati neki blagoslovljeniji način života od služenja Jehovi?” Niti je ikad postojao, niti sad postoji, niti će ikad postojati. Molim se Jehovi da nastavi voditi i blagoslivljati moju suprugu i mene tako da mu možemo nastaviti služiti zauvijek.

[Slika na stranici 26]

Sa svojom suprugom nedugo nakon našeg vjenčanja 1958.