Prenošenje poruke utjehe u Italiji

JEHOVA je “Bog svake utjehe”. Budući da se njegovi sluge uče oponašati ga, ‘mogu tješiti one koji su u bilo kojoj nevolji’ (2. Korinćanima 1:3, 4; Efežanima 5:1). To je jedan od glavnih ciljeva propovjedničke djelatnosti Jehovinih svjedoka.

Siromaštvo, rat i želja za boljim životom naročito su posljednjih nekoliko godina potaknuli mnoge da emigriraju u bogatije zemlje. No, prilagoditi se novoj sredini nije baš jednostavno. Manjola je, zajedno s još nekim sunarodnjacima, Albancima, živjela u Borgomaneru. Kako je u Italiji boravila ilegalno, ustručavala se razgovarati s Wandom, Jehovinom svjedokinjom. Unatoč tome, Wanda je na kraju uspjela ugovoriti ponovni sastanak s Manjolom, koja je ubrzo pokazala veliki interes za proučavanje Božje Riječi unatoč jezičnoj barijeri koja je to otežavala. No, nakon nekoliko posjeta Wanda više nije uspijevala pronaći nikoga kod kuće. Što se dogodilo? Saznala je da su svi stanari pobjegli jer je jednog od njih — Manjolinog dečka — policija tražila zbog ubojstva!

Četiri mjeseca kasnije Wanda je ponovo srela Manjolu. “Onako blijeda i mršava, izgledala je kao netko kome je uistinu teško”, prisjeća se Wanda. Manjola je objasnila da je njen bivši dečko u zatvoru, a prijatelji kojima se obratila za pomoć gorko su je razočarali. U svom se očaju molila Bogu za pomoć. Tada se sjetila Wande, koja joj je govorila o Bibliji. Kako je samo bila sretna što je opet vidi!

Biblijski je studij ponovo uspostavljen i Manjola je uskoro počela pohađati kršćanske sastanke. Uspjela je dobiti dozvolu za trajno nastanjenje u Italiji. Nakon godinu dana Manjola je postala kršteni Svjedok. Božanska su je obećanja utješila te se vratila u Albaniju kako bi biblijsku poruku utjehe prenosila svojim sunarodnjacima.

Mnoge su talijanske skupštine organizirale svjedočenje doseljenicima kao što je Manjola. Naprimjer, jedna skupština u Firenci pobrinula se da njeni članovi redovito posjećuju jedan izbjeglički centar. Ljudi koji su bili smješteni u tom centru — od kojih su mnogi došli iz Istočne Evrope, Makedonije i s Kosova — suočavali su se s različitim nedaćama. Neki su imali problema s drogom i alkoholom. Mnogi su se izdržavali baveći se sitnim krađama.

Propovijedati u takvoj sredini bio je pravi izazov. Međutim, nakon nekog vremena punovremena evangelizatorica po imenu Paola naišla je na Jaklinu, ženu iz Makedonije. Nakon nekoliko razgovora sa Svjedokinjom Jaklina je ohrabrila svoju prijateljicu Suzanu da istraži Bibliju. Suzana je potom razgovarala s ostalom rodbinom. Uskoro je pet članova iz te obitelji redovito proučavalo Bibliju, prisustvovalo kršćanskim sastancima i primjenjivalo u životu ono što su učili. Iako se suočavaju s različitim problemima, utjehu pronalaze kod Jehove i u njegovoj Riječi.

U gradiću Formii jedna je punovremena evangelizatorica po imenu Assunta razgovarala sa ženom koja je malo teže hodala. Ta je žena bila opatica i pripadala je religioznom redu koji njeguje bolesne i nemoćne u bolnicama i u privatnim domovima.

Assunta je rekla opatici: “I vama je teško, zar ne? Nažalost, svi imamo problema s kojima se moramo boriti.” Na te je riječi opatica briznula u plač i objasnila da ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Assunta ju je ohrabrila rekavši da joj Bog Biblije može pružiti utjehu. Ponudila joj je časopise koji se temelje na Bibliji i opatica ih je uzela.

Ta opatica, čije je ime Palmira, priznala je prilikom narednog razgovora da ima velikih teškoća. Dugo je godina živjela u jednoj ustanovi koju vode opatice. Na neko je vrijeme iz zdravstvenih razloga morala otići iz te ustanove, nakon čega joj više nisu dozvolili da se vrati. Unatoč tome, Palmira je osjećala obavezu prema Bogu zbog zavjeta koje je položila kao opatica. Obratila se iscjeliteljima za “zdravstvenu pomoć”, no to je kod nje prouzročilo samo psihičke smetnje. Palmira je pristala proučavati Bibliju te je godinu dana pohađala kršćanske sastanke. Potom se preselila u neko drugo područje, pa je Svjedokinja izgubila svaki kontakt s njom. Prošle su dvije godine prije nego ju je Assunta ponovo pronašla. Palmira je doživljavala ogromno protivljenje od obitelji i svećenstva. Unatoč tome, ponovo je započela proučavati Bibliju, duhovno je napredovala i krstila se kao Jehovin svjedok.

Da, mnogi su ohrabreni porukom ‘Boga koji daje utjehu’ (Rimljanima 15:4, 5). Zato Jehovini svjedoci u Italiji odlučno nastavljaju oponašati Boga, prenoseći drugima njegovu divnu poruku utjehe.