Razvijati Kristovo gledište o osobnoj važnosti

 1. Kako svijet gleda na osobnu važnost?

U BLIZINI drevnog egipatskog grada Tebe (današnji Karnak), oko 500 kilometara južno od Kaira, nalazi se kip faraona Amenhotepa III visok 18 metara. Nemoguće je pogledati taj golemi lik, a ne osjećati se sićušnim. Taj spomenik, koji je nesumnjivo trebao pobuditi divljenje prema tom vladaru, odraz je svjetovnog gledišta o osobnoj važnosti — sebe treba prikazati što većim i važnijim, a u drugima stvoriti osjećaj manje vrijednosti.

 2. Koji je primjer Isus dao svojim sljedbenicima, i koja si pitanja trebamo postaviti?

² Usporedi taj stav o osobnoj važnosti sa stavom na koji je poticao Isus Krist. Iako je svojim sljedbenicima bio “Gospodin i Učitelj”, Isus ih je učio da se veličina čovjeka vidi po tome služi li drugima. Zadnjeg dana svog života na Zemlji pokazao je što pod tim misli, i to tako što je svojim učenicima oprao noge. Bio je doista spreman ponizno služiti drugima! (Ivan 13:4, 5, 14). Služiti drugima ili očekivati da drugi služe tebi — što ti je draže? Da li te Kristov primjer potiče da budeš ponizan kao i on? Razmotrimo što je Krist rekao o tome što čovjeka čini velikim te kako s druge strane svijet obično gleda na to.

 3. Koji biblijski primjeri pokazuju da oni koji čeznu za slavom ne prolaze dobro?

³ Postoje mnogi biblijski primjeri koji pokazuju da svjetovno gledište o osobnoj važnosti vodi u propast. Sjeti se moćnog Amana, koji je bio istaknuta ličnost na perzijskom dvoru u danima Estere i Mardoheja. Amanova žudnja za slavom dovela je do njegovog poniženja i smrti (Estera 3:5; 6:10-12; 7:9, 10). A što je bilo s bahatim Nabuhodonozorom kojeg je zadesilo ludilo na vrhuncu njegove moći? Njegovo iskrivljeno mišljenje o osobnoj važnosti vidljivo je iz ovih riječi: “Nije li to Babilon veliki što ga ja sazidah jakom silom svojom da je stolica kraljevska i slava veličanstvu mojemu?” (Danijel 4:30). Tu je i ponosni Herod Agripa I koji je sebi neopravdano pripisao slavu umjesto da je dao slavu Bogu. “Izjeli su ga crvi te je izdahnuo” (Djela apostolska 12:21-23). Zato što nisu imali Jehovino gledište o osobnoj važnosti, svi su ti ljudi doživjeli sramotnu propast.

 4. Tko stoji iza ponosnog duha svijeta?

⁴ Nema ništa loše u tome da u životu činimo stvari koje će nam donijeti čast i poštovanje. Pa ipak, Đavo iskorištava tu želju promičući ponos, koji je odraz njegovih vlastitih ambicija (Matej 4:8, 9). Nikada ne zaboravi da je on “bog ovog sustava stvari” i odlučno unapređuje svoje razmišljanje diljem svijeta (2. Korinćanima 4:4; Efežanima 2:2; Otkrivenje 12:9). Znajući tko stoji iza tog razmišljanja, kršćani izbjegavaju svjetovno gledište o osobnoj važnosti.

 5. Da li uspjeh, slava i bogatstvo pružaju trajno zadovoljstvo? Objasni.

⁵ Jedna od ideja koje Đavo promiče jest da visoki položaj u svijetu, priznanje ljudi i džepovi puni novca automatski vode do sretnog života. Je li to točno? Jesu li uspjeh, slava i bogatstvo jamstvo da će nam život biti pun zadovoljstva? Biblija nas upozorava da se ne zavaravamo takvim razmišljanjem. Mudri kralj Salamun napisao je: “Vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist čovjeku od bližnjega njegova. I to je ispraznost i muka duhu” (Propovjednik 4:4). Mnogi pojedinci koji su posvetili svoj život tome da postanu uspješni u svijetu mogu potvrditi istinitost tog nadahnutog biblijskog savjeta. Jedan primjer je čovjek koji je sudjelovao u projektiranju, gradnji i testiranju svemirske letjelice kojom su ljudi otišli na Mjesec. On je rekao: “Naporno sam radio i postao sam pravi stručnjak u svom poslu. No to je bilo isprazno i bezvrijedno jer mi nije moglo donijeti trajnu sreću i duševni mir.”a Svjetovno gledište o tome da se postane netko, bilo to u poslu, sportu ili svijetu zabave, ne pruža trajno zadovoljstvo.

 6. Što pokazuje da su Jakov i Ivan imali pogrešno gledište o osobnoj važnosti?

⁶ Jedan događaj iz Isusovog života otkriva što čovjeka čini uistinu velikim. Godine 33. n. e. Isus i njegovi učenici putovali su u Jeruzalem na proslavu Pashe. Na tom putu dva Isusova bratića, Jakov i Ivan, pokazali su da imaju pogrešno gledište o tome što čovjeka čini velikim. Preko svoje majke Isusa su zamolili: ‘Reci da sjednemo jedan s tvoje desne strane, a drugi s lijeve, u tvom kraljevstvu’ (Matej 20:21). Za Židove je bila velika čast sjediti nekome zdesna ili slijeva (1. Kraljevima 2:19). Jakov i Ivan častoljubivo su se nastojali domoći najistaknutijih mjesta. Željeli su prisvojiti pravo na te položaje. Isus je znao o čemu razmišljaju, pa je iskoristio priliku da ispravi njihovo pogrešno gledište o osobnoj važnosti.

 7. Kako je Isus objasnio što kršćane čini uistinu velikima?

⁷ Isus je znao da se u ovom ponosnom svijetu čovjeka smatra velikim ako ima vlast nad drugima i ako im zapovijeda te ako svaki njegov hir bude zadovoljen istog trena. No među Isusovim sljedbenicima veličina čovjeka vidi se po tome da li ponizno služi drugima. Isus je rekao: “Tko god hoće biti velik među vama, mora biti vaš sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, mora biti vaš rob” (Matej 20:26, 27).

 8. Što znači biti sluga, i koja si pitanja možemo postaviti?

⁸ Grčka riječ prevedena sa “sluga” u Bibliji se odnosi na onoga tko neprestano daje sve od sebe kako bi služio drugima. Isus je svoje učenike naučio nečemu važnom: Naređivanje ljudima da nešto učine ne čini čovjeka velikim; velikim ga čini služenje drugima iz ljubavi. Upitaj se: ‘Kako bih reagirao da sam bio na mjestu Jakova i Ivana? Da li bih shvatio da prava veličina čovjeka proizlazi iz njegovog služenja drugima iz ljubavi?’ (1. Korinćanima 13:3).

 9. Koji je primjer Isus dao u svom ophođenju s drugima?

⁹ Isus je svojim učenicima pokazao da mjerilo po kojem svijet određuje nečiju veličinu nije jednako njegovom mjerilu. Prema onima kojima je služio nikada se nije ponašao kao da je bolji od njih niti je u njima stvarao osjećaj manje vrijednosti. Ljudi svih vrsta — muškarci, žene i djeca, bogati, siromašni i moćni te oni koji su bili poznati kao grešnici — osjećali su se ugodno u njegovom društvu (Marko 10:13-16; Luka 7:37-50). Ljudi često nemaju strpljenja s onima koji imaju neka ograničenja. Isus nije bio takav. Iako su njegovi učenici ponekad bili nesmotreni i svadljivi, strpljivo ih je poučavao, pokazujući im da je doista ponizan i blage ćudi (Zaharija 9:9; Matej 11:29; Luka 22:24-27).

10. Kako je cijeli Isusov život bio odraz nesebičnog služenja drugima?

¹⁰ Nesebičan primjer koji je dao taj najistaknutiji Božji Sin pokazuje što čovjeka čini uistinu velikim. Isus nije došao na Zemlju da mu drugi služe, nego da on služi drugima, liječeći ljude od “raznih bolesti” i oslobađujući ih demonskog utjecaja. Iako se umarao i trebao je odmor, potrebe drugih uvijek je stavljao ispred svojih, davao je sve od sebe da bi ih utješio (Marko 1:32-34; 6:30-34; Ivan 11:11, 17, 33). Ljubav ga je motivirala da u duhovnom pogledu pomaže ljudima, da putuje stotinama kilometara po prašnjavim putevima kako bi propovijedao dobru vijest o Kraljevstvu (Marko 1:38, 39). Nema sumnje da je Isus služenje drugima smatrao izuzetno važnim.

11. Koje osobine moraju imati braća imenovana da služe kao nadglednici u skupštini?

¹¹ Ispravan stav koji kršćanski nadglednici trebaju razvijati bio je istaknut krajem 19. stoljeća kada su izabrana braća koja su kao putujući predstavnici trebala služiti Božjem narodu. U Sionskoj kuli stražari od 1. rujna 1894. stajalo je da se traži braću koja su “krotka — da se ne bi uobrazila (...), ponizna i koja neće zagovarati sebe nego Krista — da ne bi iznosila svoje ideje, nego njegovu Riječ u svoj njenoj jednostavnosti i snazi”. Dakle, pravi kršćani nikada ne smiju težiti za odgovornostima da bi ostvarili osobne ambicije ili da bi se isticali, stekli moć ili vlast nad drugima. Ponizan nadglednik ne zaboravlja da njegove odgovornosti predstavljaju “vrstan posao”, a ne visoki položaj kojim će sebi pribaviti slavu (1. Timoteju 3:1, 2). Svi starješine i sluge pomoćnici trebaju dati sve od sebe kako bi ponizno služili drugima i predvodili u svetoj službi, dajući primjer vrijedan oponašanja (1. Korinćanima 9:19; Galaćanima 5:13; 2. Timoteju 4:5).

12. Koja si pitanja mogu postaviti oni koji teže za imenovanjem u skupštini?

¹² Svaki brat koji teži za imenovanjem treba se pitati: ‘Tražim li prilike da služim drugima ili više volim da drugi meni služe? Jesam li spreman izvršavati korisne poslove koje drugi neće uvijek zapaziti?’ Naprimjer, neki mladi brat možda spremno drži govore u kršćanskoj skupštini, ali nerado pomaže starijima. Možda voli biti u društvu odgovorne braće u skupštini, no rijetko ide u službu propovijedanja. Takva bi se osoba trebala pitati: ‘Posvećujem li se samo onim vidovima službe Bogu koji donose priznanje i hvalu ljudi? Volim li se isticati?’ Tražiti slavu za sebe nipošto ne znači oponašati Krista (Ivan 5:41).

13. (a) Kako poniznost nekog nadglednika može utjecati na druge? (b) Zašto se može reći da pokazivanje poniznosti za kršćanina nije stvar izbora?

¹³ Kad se trudimo oponašati Kristovu poniznost, želimo služiti drugima. Osvrnimo se na primjer jednog zonskog nadglednika koji je pregledavao rad jedne podružnice Jehovinih svjedoka. Premda je imao jako puno posla i velike obaveze, pomogao je jednom mladom bratu koji nije mogao točno podesiti stroj za spajanje papira. “Nisam mogao vjerovati!” pričao je taj brat. “Rekao mi je da je i on radio na istoj vrsti stroja kad je kao mladić služio u Betelu, pa se sjetio koliko se i sam mučio da ga podesi. Neko je vrijeme sa mnom radio na stroju iako je imao drugih važnih obaveza. To me se jako dojmilo.” Taj brat, koji je sada nadglednik u jednoj podružnici Jehovinih svjedoka, još se uvijek sjeća tog poniznog postupanja. Nikada nemojmo misliti da smo toliko bolji od drugih da za nas nisu niži poslovi ili da smo previše važni da bismo obavljali zadatke koje se baš i ne cijeni. Umjesto toga, moramo se opasati poniznošću. To nije stvar izbora. To je dio ‘nove osobnosti’ koju kršćanin mora obući (Filipljanima 2:3; Kološanima 3:10, 12; Rimljanima 12:16).

14. Kako nam razmišljanje o svom odnosu s Bogom i bližnjima pomaže da razvijamo ispravno gledište o osobnoj važnosti?

¹⁴ Kako možemo steći ispravno gledište o osobnoj važnosti? Naprimjer, tako da razmišljamo o svom odnosu s Jehovom Bogom. Zbog veličanstvenosti, moći i mudrosti daleko je iznad malih ljudi (Izaija 40:22). Osim toga, razmišljanje o svom odnosu s bližnjima pomaže nam da razvijamo poniznost. Naprimjer, možda u određenim stvarima jesmo bolji od drugih, no možda su oni bolji od nas u daleko važnijim životnim područjima. Možda naša kršćanska braća imaju neke osobine koje nama nedostaju. Ustvari, mnogi koji su dragocjeni u Božjim očima ne ističu se jer su krotki i ponizni (Priče Salamunove 3:34; Jakov 4:6).

15. Kako se i iz vjernosti Božjeg naroda vidi da nitko nema razloga misliti da je bolji od drugih?

¹⁵ Iskustva Jehovinih svjedoka koji su se našli u kušnjama zbog svoje vjere dobro to potvrđuju. Vrlo često su oni koje svijet smatra priprostima ostali vjerni Bogu u izrazito teškim kušnjama. Razmišljanje o takvim primjerima može nam pomoći da budemo ponizni i naučiti nas da ‘ne mislimo o sebi više nego što treba misliti’ (Rimljanima 12:3).b

16. Kako svi u skupštini mogu razvijati Isusovo gledište o osobnoj važnosti?

¹⁶ Svi kršćani, mladi i stari, trebaju razvijati Kristovo gledište o osobnoj važnosti. Postoje razni poslovi koje u skupštini treba obaviti. Nikada se ne osjećaj uvrijeđenim ako te se zamoli da obaviš poslove koje neki smatraju manje vrijednima (1. Samuelova 25:41; 2. Kraljevima 3:11). Roditelji, potičete li djecu i tinejdžere da radosno obavljaju svaki zadatak koji dobiju u Dvorani Kraljevstva i u objektima gdje se održavaju sastanci pokrajine ili kongresi? A da li i oni vas vide da obavljate poslove koje se inače baš ne cijeni? Jedan brat koji sada služi u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka jasno se sjeća primjera svojih roditelja. On je rekao: “Način na koji su gledali na čišćenje Dvorane Kraljevstva ili objekta gdje smo imali kongres govorio mi je da to smatraju važnim. Često su se stavljali na raspolaganje da obave poslove koji su bili u korist skupštine ili braće, bez obzira na to koliko se malo cijenilo te poslove. Taj mi je stav pomogao da spremno prihvatim svaki posao u Betelu.”

17. Kako ponizne žene mogu biti blagoslov za skupštinu?

¹⁷ Estera, koja je postala kraljica Perzijskog Carstva u petom stoljeću pr. n. e., dala nam je izvrstan primjer u stavljanju interesa drugih ispred svojih. Iako je živjela u palači, bila je spremna staviti svoj život na kocku da bi, postupajući u skladu s Božjom voljom, spasila njegov narod (Estera 1:5, 6; 4:14-16). Bez obzira na to u kakvoj su ekonomskoj situaciji, današnje kršćanke mogu pokazati duh poput Esterinog tako da hrabre potištene, posjećuju bolesne, idu u službu propovijedanja i surađuju sa starješinama. Kakav su samo blagoslov za skupštinu takve ponizne sestre!

18. Koje blagoslove doživljavamo ako razvijamo Kristovo gledište o osobnoj važnosti?

¹⁸ Ako imaš Kristovo gledište o osobnoj važnosti, to će ti donijeti mnogo blagoslova. Nesebično služenje drugima usrećuje i njih i tebe (Djela apostolska 20:35). Dok spremno i rado pomažeš svojoj braći, postaješ im još draži (Djela apostolska 20:37). Što je još važnije, ono što činiš za druge kršćane Jehova smatra ugodnom žrtvom kojom mu donosiš hvalu (Filipljanima 2:17).

19. Kako na nas treba utjecati Kristovo gledište o osobnoj važnosti?

¹⁹ Svatko od nas treba ispitati svoje srce i upitati se: ‘Da li samo govorim o razvijanju Kristovog gledišta o osobnoj važnosti ili se zaista trudim živjeti u skladu s tim?’ Jehovino mišljenje o oholima sasvim je jasno (Priče Salamunove 16:5; 1. Petrova 5:5). Djelima pokažimo da rado odražavamo Kristovo gledište o osobnoj važnosti bilo da to činimo u kršćanskoj skupštini, bilo u obiteljskom životu, bilo u svakodnevnom ophođenju s drugima — sve na slavu i hvalu Bogu! (1. Korinćanima 10:31).