Pronašao sam potpuni užitak u ‘sadašnjem životu’

GODINE 1938. moj je otac, iako nije bio religiozan čovjek, uzeo knjigu Vladavina.a Politička previranja i nagovještaj rata vjerojatno su ga naveli da uzme tu knjigu. Koliko ja znam, nikada je nije pročitao, ali ju je pročitala moja vrlo pobožna majka. Poruka knjige odmah je djelovala na nju. Napustila je Anglikansku crkvu i unatoč očevom protivljenju postala nepokolebljivi Jehovin svjedok, te je takva i ostala sve do svoje smrti 1990.

Prvi put prisustvovao sam kršćanskom sastanku kada me je majka povela u Dvoranu Kraljevstva u Epsomu, južno od Londona. Skupština se sastajala u nekadašnjoj trgovini, a slušali smo snimke predavanja Josepha Rutherforda, koji je u to vrijeme nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka. Ta su me se predavanja duboko dojmila.

Kada je Njemačka počela snažno bombardirati London, nastupila su opasna vremena. Zato je 1940. moj otac odlučio da se preselimo na neko sigurnije mjesto — u Maidenhead, gradić koji se nalazi 45 kilometara zapadno od Londona. To nam je puno značilo zbog ohrabrenja koje nam je pružalo 30 članova tamošnje skupštine. Fred Smith, duhovan i odvažan brat koji se krstio 1917, družio se sa mnom i pomagao mi da postanem kvalitetniji propovjednik. Još uvijek sam mu jako zahvalan za njegov primjer i pomoć koju mi je s ljubavlju pružao.

Jednog hladnog ožujskog dana 1941, kada sam imao 15 godina, krstio sam se u rijeci Temzi. Dotada je moj stariji brat Jim već počeo služiti kao punovremeni propovjednik. Danas on i njegova žena Madge žive u Birminghamu, nakon što su čitav život proveli služeći Jehovi u pokrajinskoj i oblasnoj službi diljem Velike Britanije. I moja mlađa sestra Robina i njezin muž Frank još uvijek su vjerni Jehovini sluge.

Ja sam radio kao računovođa u jednoj tvornici odjeće. Jednog me dana u svoj ured pozvao direktor i ponudio mi perspektivan posao, da radim kao nabavljač za firmu. Međutim, ja sam već neko vrijeme razmišljao o tome da pođem bratovim stopama, pa sam uljudno odbio ponudu i objasnio direktoru zašto je odbijam. Iznenadio sam se kada me je srdačno pohvalio što želim sudjelovati u toj vrijednoj kršćanskoj aktivnosti. Tako sam nakon oblasnog kongresa u Northamptonu 1944. postao punovremeni propovjednik.

Prvo područje koje mi je dodijeljeno bio je grad Exeter u grofoviji Devon. Grad se do tada polako već oporavljao od rata i bombardiranja. Stan sam dijelio s dvoje pionira, Frankom i Ruth Middleton, koji su došli prije mene te su bili vrlo dobri prema meni. Upravo sam bio navršio 18 godina i nisam imao iskustva s pranjem rublja i kuhanjem, no s vremenom sam stekao praksu.

Sa mnom je u službi propovijedanja surađivao 50-godišnji Irac koji je propovijedao još od 1920-ih, a zvao se Victor Gurd. On me je naučio kako planirati i dobro iskoristiti vrijeme, kako mi čitanje Biblije može biti zanimljivije uz istraživanje i koja je vrijednost različitih biblijskih prijevoda. U tim godinama mog formiranja Victorov postojan karakter bio je upravo ono što sam trebao.

Iako se rat približavao kraju, vlasti su još uvijek tražile mladiće za vojnu službu. Godine 1943. pojavio sam se na sudu u Maidenheadu, gdje sam jasno obrazložio da bih kao propovjednik evanđelja trebao biti oslobođen vojne službe. Iako je moj zahtjev odbijen, odlučio sam preseliti se u Exeter i prihvatiti se svog zadatka. Tako sam na koncu u Exeteru pozvan da se pojavim na mjesnom sudu. Osudivši me na šest mjeseci prisilnog rada u zatvoru, sudac je rekao da mu je žao što mi ne može dati dulju kaznu. Nakon što sam odslužio tih šest mjeseci, ponovno sam poslan u zatvor na još četiri mjeseca.

Budući da sam bio jedini Jehovin svjedok u zatvoru, čuvari su me zvali Jehova. Osjećao sam se pomalo čudno kada sam se kod svake prozivke morao odazvati na to ime, no ipak je bilo divno svaki dan čuti Božje ime! Tako su drugi zatvorenici mogli saznati da sam zatvoren kao Jehovin svjedok zbog svoje savjesti i neutralnog stava. Kada je nešto kasnije Norman Castro poslan u isti zatvor, promijenili su mi ime. Tada smo nas dvojica postali Mojsije i Aron.

Iz Exetera sam premješten u Bristol te na koncu u zatvor u Winchesteru. Iako uvjeti nisu uvijek bili dobri, pomagalo nam je to što smo imali smisao za humor. Norman i ja bili smo sretni što smo u Winchesteru mogli zajedno proslaviti Spomen-svečanost. Francis Cooke, koji nas je posjećivao u zatvoru, tom nam je prilikom održao lijep govor.

Na kongresu u Bristolu 1946, kada smo dobili knjigu “Neka Bog bude istinit”, upoznao sam lijepu djevojku Joyce Moore, koja je također služila kao pionir u Devonu. Naše se prijateljstvo sve više razvijalo, pa smo se nakon četiri godine vjenčali u Tivertonu, gdje sam živio od 1947. Dom nam je bila jedna unajmljena soba za koju smo plaćali 15 šilinga (1 euro) tjedno. Bio je to predivan život!

U prvoj godini braka preselili smo se na jug u Brixham, prekrasan lučki gradić u kojem se razvila metoda lovljenja ribe pomoću koča. Međutim, nije prošlo dugo, a ja sam obolio od poliomijelitisa baš kad sam išao na kongres u London. Pao sam u komu. Kao što sam već spomenuo, iz bolnice sam pušten nakon devet mjeseci. Bolest je nepovratno oštetila moju desnu ruku i obje noge, pa sam morao koristiti štap za hodanje. Moja draga supruga bila mi je radosna družica i uvijek mi je bila izvor ohrabrenja, naročito zato što je uspjela nastaviti s punovremenom službom. No kako ćemo sada dalje? Ubrzo sam naučio da Jehovina ruka nikada nije prekratka.

Iduće godine otišli smo na kongres u Wimbledon, kod Londona. Dotad sam već hodao bez štapa. Na kongresu smo sreli Prycea Hughesa, koji je nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka u Velikoj Britaniji. Kad me je ugledao, odmah me je pozdravio ovim riječima: “Hej! Trebamo te u pokrajinskoj službi!” Stvarno nisam mogao dobiti veće ohrabrenje! No hoću li ja to moći? To smo se i Joyce i ja pitali, no uz obuku koja je trajala tjedan dana i s potpunim pouzdanjem u Jehovu zaputili smo se natrag u jugozapadnu Englesku, gdje sam trebao služiti kao pokrajinski nadglednik. Tada sam imao samo 25 godina, i još uvijek se s velikom zahvalnošću sjećam dobrote i strpljivosti braće koja su mi tamo puno pomagala.

Joyce i ja ustanovili smo da nas je od svih naših teokratskih aktivnosti posjećivanje skupština najviše približilo našoj kršćanskoj braći i sestrama. Budući da nismo imali auto, putovali smo vlakom ili autobusom. Iako sam se i dalje morao privikavati na ograničenja koja sam imao zbog svoje bolesti, uživali smo u našoj službi koju smo obavljali sve do 1957. Vodili smo ispunjen i sretan život, no te smo se godine našli pred još jednim izazovom.

Bili smo uzbuđeni kada smo dobili poziv da budemo članovi 30. razreda Gileada. S obzirom na to da sam se dobro nosio s paralizom, Joyce i ja rado smo se odazvali pozivu. Iz iskustva smo znali da Jehova uvijek daje snagu ako želimo vršiti njegovu volju. Pet mjeseci intenzivnog učenja u biblijskoj školi Gileadu, u krasnom South Lansingu u državi New York, brzo je prošlo. Polaznici škole bili su uglavnom bračni parovi u putujućoj službi. Kada je razredu postavljeno pitanje da li bi netko od nas htio služiti kao misionar u stranoj zemlji, mi smo bili među onima koji su se spremno odazvali. Kamo smo trebali ići? U Ugandu, zemlju u istočnoj Africi!

Budući da je tada u Ugandi djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, dobio sam savjet da prvo nađem stan i posao. Nakon dugog putovanja vlakom i brodom stigli smo u Kampalu, glavni grad Ugande. U uredu za useljenike nisu bili sretni što nas vide, te su nam dozvolili da ostanemo samo nekoliko mjeseci. Nakon toga smo morali napustiti zemlju. Prema uputama iz naše centrale, otputovali smo u Sjevernu Rodeziju (današnju Zambiju). Jako nas je obradovalo kada smo tamo ponovno vidjeli četvero misionara koji su s nama bili u razredu. Bili su to Frank i Carrie Lewis te Hayes i Harriet Hoskins. No ubrzo smo poslani na novo područje, u Južnu Rodeziju (današnji Zimbabve).

Putovali smo vlakom i tada smo prvi put ugledali veličanstvene Viktorijine slapove na putu za Bulawayo. Neko vrijeme bili smo kod obitelji McLuckie, koja je bila među prvim Jehovinim svjedocima koji su se nastanili na tom području. Bilo nam je zadovoljstvo družiti se s njima idućih 16 godina.

Nakon dva tjedna upoznavanja s potrebama afričkog područja, imenovan sam za oblasnog nadglednika. Svjedočenje u afričkoj divljini značilo je da sa sobom moramo nositi vodu, hranu, krevetninu, odjeću, filmski projektor i električni generator, veliko platno i druge potrebne stvari. Sve to slagali smo u kamionet koji je bio dovoljno izdržljiv za putovanje po teškom terenu.

Ja sam surađivao s pokrajinskim nadglednicima iz Afrike, a Joyce je rado pomagala njihovim suprugama i djeci, koje je također bilo. Hodanje afričkom stepom može biti zamorno, osobito po najvećoj žegi, no ubrzo sam otkrio da mi zbog mojih fizičkih ograničenja takva klima više odgovara, a to mi je bio dodatan razlog za radost.

Većina ljudi bila je siromašna. Iako su tradicija, praznovjerje i poligamija bili snažno ukorijenjeni u životu mnogih, oni su jako poštovali Bibliju. U nekim područjima skupštinski sastanci održavali su se pod velikim sjenovitim stablima, a svjetlo su u večernjim satima davale uljanice obješene po drveću. Uvijek smo osjećali strahopoštovanje kada smo Božju Riječ proučavali pod zvjezdanim nebom, koje je Bog tako prekrasno stvorio.

Prikazivanje filmova Zajednice u afričkim rezervatima bilo je još jedno nezaboravno iskustvo. Skupštine su imale možda po 30 objavitelja, no kada smo prikazivali filmove, često bi se sakupilo 1 000, pa i više ljudi!

U tropskim predjelima bolesti mogu predstavljati problem, no najvažnije je uvijek imati pozitivan stav. Joyce i ja dosta smo dobro naučili nositi se s bolestima — ja sam povremeno imao problema s napadima malarije, a Joyce s bolešću koju uzrokuju amebe.

Kasnije smo dobili novi zadatak — poslani smo u podružnicu u gradu Salisburyu (današnjem Harareu), gdje smo surađivali s drugim Jehovinim vjernim slugama, među kojima su bili Lester Davey te George i Ruby Bradley. Osim toga, vlasti su me imenovale za matičara, pa sam tako imao priliku obavljati vjenčanja za svoju afričku braću i sestre, što je sve u skupštinama poticalo da s još većim cijenjenjem gledaju na kršćanski brak. Nekoliko godina kasnije dobio sam novo zaduženje. Trebao sam posjećivati sve skupštine u Zimbabveu koje nisu djelovale na afričkim jezicima. Joyce i ja imali smo zadovoljstvo da u putujućoj službi više od deset godina upoznajemo braću i s radošću gledamo njihov duhovni napredak. U tom smo razdoblju također posjećivali braću u Bocvani i Mozambiku.

Nakon mnogo radosnih godina provedenih u južnoj Africi, zapadnoafrička zemlja Sierra Leone postala je 1975. naše novo područje. U podružnici smo dobili smještaj i odmah smo se radosno primili naših novih zaduženja, no to nije dugo potrajalo. Razbolio sam se i oslabio uslijed teškog napada malarije te sam na koncu morao otići na liječenje u London, gdje su mi savjetovali da se ne vraćam u Afriku. Bili smo žalosni zbog toga, no onda smo Joyce i ja toplo primljeni u londonsku betelsku obitelj. Osim toga, u mnogim londonskim skupštinama bilo je puno braće iz Afrike, pa smo se i zbog toga osjećali kao kod kuće. S vremenom mi se zdravstveno stanje poboljšalo te smo se ponovno naviknuli na jedan drugačiji način života, a ja sam dobio zadatak da nadgledam Nabavni odjel. S obzirom na sav porast koji smo vidjeli narednih godina, mogu reći da je to vrlo zanimljiv posao.

Početkom 1990-ih moju dragu Joyce zahvatila je bolest motornog neurona, a 1994. je umrla. Bila je vjerna supruga, puna ljubavi i uvijek se spremno prilagođavala različitim okolnostima koje smo zajednički proživljavali. Otkrio sam da je važno sačuvati duhovnost i gledati naprijed jer je tako lakše nositi se s takvim gubitkom. Molim se Jehovi da mi pomogne držati se dobre teokratske rutine, pa tako i da budem redovit u službi propovijedanja, a na taj mi je način um uvijek zaposlen (Priče Salamunove 3:5, 6).

Služenje u Betelu smatram čašću i izvrsnim načinom života. Surađujem s puno mladih ljudi s kojima dijelim mnoge radosne trenutke. Blagoslovom smatram i sve one koji nas dođu posjetiti ovdje u Londonu. S vremena na vrijeme vidim drage prijatelje koje sam upoznao dok sam služio u Africi, a onda mi počnu navirati lijepe uspomene. Sve to pomaže mi da i dalje pronalazim potpuni užitak u ‘sadašnjem životu’ te da s pouzdanjem i nadom razmišljam o životu “koji treba doći” (1. Timoteju 4:8).