Malavi

Dobro došli u toplo srce Afrike! Zbog svoje ugodne klime i prijaznih ljudi, Malavi je doista topla i vrlo privlačna zemlja. Ono što je mnogima naročito privlačno jest dirljiva poruka biblijske istine koju propovijeda više od 40 000 tamošnjih Svjedoka Jehove Boga.

Međutim, nekad su se, i to ne tako davno, ovi ponizni Božji sluge suočavali s mnogim nevoljama. Umjesto da su se njihovi bližnji srdačno i prijateljski prema njima odnosili, oni su ih žestoko proganjali i priredili im strahote koje podsjećaju na pogrome Židova te na srednjovjekovnu inkviziciju. Izvještaj o tome što su proživjeli i kako su ustrajali upečatljiv je primjer besprijekornog postupanja u nevoljama. Međutim, prije nego što ispričamo njihovu priču, kažimo nekoliko riječi o samoj zemlji.

Nekoliko riječi o Malaviju

Iako je vrlo mala zemlja, Malavi se može pohvaliti raznolikim ljepotama — planinama, rijekama, a i jezerima. Gorje Mulanje na jugu zemlje ostavlja naročit utisak. Ova veličanstvena planina najviša je u tom dijelu Afrike, uzdižući se na 3 002 metra nadmorske visine iz okolnog nizinskog područja koje pokrivaju zelene plantaže čaja. Međutim, vjerojatno je najpoznatija atrakcija 580 kilometara dugo jezero Malawi. Slavni istraživač David Livingstone nazvao ga je “zvjezdanim jezerom” zbog ljeskanja njegove površine na suncu. U jezeru žive stotine vrsta riba — više, navodno, nego i u jednom drugom slatkovodnom jezeru u svijetu.

Divno je primijetiti kako su stanovnici Malavija, njih 11 milijuna, prijazni ljudi. Uz širok i topao osmijeh koji im se odmah pojavi na licu, rado će vam priskočiti u pomoć. Ljubav prema Božjoj Riječi također je očita. Biblija je već nekih stotinu godina dostupna na jezicima čičeva, jao i tumbuka, glavnim jezicima koji se govore u Malaviju. Gotovo svako kućanstvo posjeduje barem jedan primjerak Biblije, a velik broj ljudi redovito je čita. Većina stanovnika Malavija materijalno je siromašna, ali prihvaćajući pomoć koju nude Jehovini svjedoci, neki su na stranicama svoje Biblije pronašli veliko duhovno blago.

Aktivnost Jehovinih svjedoka u Malaviju seže još u prva desetljeća ovog stoljeća. Ovdašnji ljudi upoznali su se s njihovim djelom na sasvim izniman način.

‘Poput munjevitog požara’

Naša priča počinje s Josephom Boothom, zanimljivom ali kontroverznom osobom. Ispunjen oduševljenjem nakon što je pročitao neke publikacije Društva Watch Tower, godine 1906. upoznao je C. T. Russella. On je uvjerio brata Rusella da Društvo Watch Tower treba imati predstavnika u južnoj Africi. Budući da je Joseph Booth prije toga radio u Malaviju, ili Nyasalandu, kako se onda nazivao, činilo se da bi on tamo mogao obavljati koristan posao. Međutim, brat Russell nije znao kakav je loš glas pratio ovog čovjeka u tom dijelu svijeta. Postao je poznat kao “religiozni autostopist”, kako ga je jedan pisac kasnije opisao, budući da je koristio jednu denominaciju kršćanstva za drugom da bi ostvario vlastite ciljeve. Zbog toga je Booth bio omražen od tamošnjih vlasti i one su mu čak zabranile ulazak u Malavi. Međutim, ovom je iskusnom ‘autostopistu’ još jednom pošlo za rukom da nekoga iskoristi!

Znajući da ne može otići direktno u Malavi, Booth je prvo osnovao bazu u Južnoafričkoj Republici. Tamo se susreo s Elliottom Kamwanom, starim poznanikom iz Malavija. Ubrzo je Booth uputio ovog mladog čovjeka da se vrati kući. Kad se 1908. Elliott Kamwana vratio, započeo je s javnom propovjedničkom kampanjom, temeljeći svoje propovijedanje na slobodnoj interpretaciji onoga što je stajalo u nekim publikacijama Društva Watch Tower. McCoffie Nguluh, koji je kao vjerni starješina umro prije nekoliko godina, tada je prvi put došao u doticaj s istinom. On je rekao da je Kamwanino propovijedanje djelovalo poput “munjevitog požara”. Kamwanino propovijedanje, uz spektakularna krštenja na otvorenom, zaista je brzo, poput požara, zahvatilo Malavi. Tisuće su povoljno reagirale i ubrzo su osnovane mnoge “skupštine”.

Međutim, ni Booth, a ni Kamwana nikad nisu napustili ‘Babilon Veliki’ (Otkr. 17:5; 18:4). Njihovi su ciljevi u biti bili političke naravi. Za kratko vrijeme sumnjive propovjedničke metode Elliotta Kamwane izazvale su negativne reakcije kod malavijskih državnih vlasti. Ubrzo je bio deportiran na Sejšele. Do 1910. i Joseph Booth je napustio zemlju, a Društvo Watch Tower prekinulo je sve veze s njim. Nažalost, ova dva čovjeka učinila su više štete nego koristi, no ipak se u svemu tome našla jedna pozitivna stvar: Mnoge publikacije koje su sadržavale biblijsku istinu bile su raspačane širom zemlje. Tijekom idućih nekoliko godina, osobe iskrena srca, kao što je McCoffie Nguluh, počele su povoljno reagirati na ono što su pročitale.

“Pokreti Watch Tower” izazivaju zbrku

Nakon ovakvog lošeg početka u Malaviju, Društvo je poslalo Williama Johnstona, sposobnog brata iz Glasgowa (Škotska), da izvidi situaciju. Ustanovio je da je osnovano mnogo takozvanih skupština, no da slabo poznaju biblijske istine. Međutim, bilo je i nekih osoba koje su iskreno tragale za istinom. Prije nego što se preselio u Južnoafričku Republiku, brat Johnston je od tih osoba odškolovao nekoliko domaćih ljudi da preuzmu vodstvo. Zatim je puno vremena prošlo prije nego što se daljnja pažnja posvetila djelu u Malaviju. Došlo je do užasne zbrke. Ona je uzrokovala nevolje Istraživačima Biblije, kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci, i stavila na ispit njihovu besprijekornost.

Pojavili su se mnogi pokreti koji su oponašali karizmatični stil Elliotta Kamwane i koji su miješali neke biblijske istine s lažnim doktrinama i nebiblijskim običajima. Budući da su ti pokreti u određenoj mjeri koristili publikacije Watch Towera, često su i u svoje nazive uključivali Watch Tower. To je stvaralo probleme nekolicini naše prave braće u toj zemlji. Bez odgovarajućeg nadgledanja i potrebne duhovne hrane, pravo je čudo da se aktivnost ove prave braće nije s vremenom potpuno ugasila. Ipak, oni su se nastavili sastajati i svjedočiti drugima i trudili se slijediti stope Isusa Krista (1. Petr. 2:21).

Tamošnji vjerski vođe iskoristili su tu situaciju i oklevetali Istraživače Biblije, lažno ih poistovjećujući s pokretima koji su nepošteno prisvojili naziv Watch Tower. Međutim, s vremenom je razlika između ovih lokalnih sekti i naše braće postala potpuno očita. Ponukan uznemiravajućim glasinama koje je širilo svećenstvo nazovikršćanstva, načelnik organa javne sigurnosti početkom 1920-ih proveo je istragu. Prerušivši se, osobno je bio prisutan na nekoliko sastanaka Istraživača Biblije. Kakva je bila njegova reakcija? Zgrozio se nad opakim lažima koje su o njima kružile. Ipak, zbrka koju su uzrokovali ovi lažni “pokreti Watch Tower” potrajala je još mnogo godina.

Organiziranje djela

Godine 1925. Društvo je ponovno usmjerilo pažnju na Malavi. John Hudson proveo je 15 mjeseci u toj zemlji, držeći govore u skupštinama. Nastojao je pomoći svojoj braći da uvide važnost toga da ostanu povezani s Društvom Watch Tower, koje je koristio “vjerni i razboriti rob”, te da prihvaćaju njegovo vodstvo i upute (Mat. 24:45-47, NW).

Gresham iz Ntcheua bio je jedan od onih koji su izvukli korist iz posjete brata Hudsona Malaviju. Gresham se krstio iste godine kad je brat Hudson došao u Malavi. Odmah iza toga suočio se s teškim ispitom. Na poticaj svećenika svoje bivše crkve, bio je optužen za širenje subverzivnih učenja. Zbog toga je bio pritvoren. Što će učiniti? Hoće li ga strah natjerati da se odrekne svoje vjere? Nakon mjesec dana, pošto su mjesne vlasti provele istragu, brat Kwazizirah bio je oslobođen optužbi i pušten. Međutim, ono što je bilo daleko važnije bila je činjenica da je on čvrsto bio odlučio ostati lojalan Jehovi i njegovoj organizaciji. Jehova je mogao upotrijebiti ljude koji su pokazivali takav duh. Nakon što je neko vrijeme radio u Mozambiku, brat Kwazizirah se vratio u Malavi, gdje je sudjelovao u širenju poruke Kraljevstva i izgrađivanju skupština, te su mu stoga bile povjerene mnoge prednosti. (Vidi Kulu stražaru od 1. studenog 1972 [engl.].)

Posjeta brata Hudsona bila je pravi poticaj i za McCoffiea Nguluha i Juniora Phiria. Ova dvojica braće kasnije su se preselila u Južnoafričku Republiku, gdje su obojica dugo godina vjerno služila. Richard Kalinde također je izvukao korist iz druženja s Johnom Hudsonom. Prije nego što je otišao iz zemlje, brat Hudson je tako organizirao stvari da je nadgledavanje propovijedanja dobre vijesti povjerio Richardu Kalindeu, sve dok nije pristigla daljnja pomoć.

Međutim, nisu svi bili sretni zbog posjete brata Hudsona. Brat Nguluh opisao je reakcije takvih pojedinaca. “Neće nas poučavati ljudi iz Cape Towna”, rekli su oni. “Činit ćemo ono što sami mislimo da je u redu.” Ne želeći prihvatiti upute Društva, osnovali su vlastite “pokrete Watch Tower”. Oni koji su iskreno tragali za istinom pokazali su ponizniji stav. Ostali su povezani s podružnicom Društva u Južnoafričkoj Republici te su pokazali cijenjenje za pouku i vodstvo koji su im bili posredovani putem ovog kanala. Uskoro je tamošnjoj podružnici postalo jasno da je ovoj maloj grupi iskreno zainteresiranih osoba potrebno pružiti veću pomoć.

Stalni predstavnik u zemlji

Jedan uzbudljivi događaj u povijesti Jehovinih svjedoka u Malaviju zbio se 1933. Watch Tower Bible and Tract Society podnio je molbu da ima stalnog predstavnika u zemlji. Guverner je rekao da bi se “radovao takvom potezu”, te je odobrio molbu. Napokon su se mogli poduzeti koraci da se propovijedanje dobre vijesti u Malaviju dosljednije obavlja. Stoga je u svibnju 1934, pod vodstvom podružnice u Južnoafričkoj Republici, organizirano skladište za literaturu i ured, a Bert McLuckie nadgledavao je rad.

Budući da se brat McLuckie krstio 1930, bio je još vrlo mlad u istini. Ipak, pokazao se vrlo djelotvornim pionirom na Madagaskaru i Mauricijusu, gdje je prethodno bio dodijeljen. Kad je stigao u Malavi, u glavnom gradu Zombi, na jugu zemlje, smjestio se u jedan manji objekt koji se sastojao od dvije prostorije. Jedna prostorija koristila se kao skladište za literaturu i ured; a druga kao spavaća soba. Brat McLuckie, koji je u to vrijeme bio samac, opisao je ovo novo zaduženje kao zaduženje u kojem se osjećao usamljeno, a “koje je nosilo toliku odgovornost kao nijedno dotad”.

Od velike pomoći bio mu je Richard Kalinde, koji mu je postao bliski suradnik. Glavni im je zadatak isprva bio razriješiti zbrku koja je štetila našoj braći, a za koju su bili odgovorni lažni “pokreti Watch Tower” koji su postojali. To i nije bilo tako teško riješiti kako se pretpostavljalo. Prije svega, većina državnih službenika bila je svjesna toga da tamošnje sekte nemaju ništa zajedničko s pravim Društvom Watch Tower. Osim toga, podružnica u Južnoafričkoj Republici dala je Bertu McLuckieu jasne smjernice kako da riješi tu situaciju. U skladu s tim smjernicama posjećivao je grupu za grupom u svim dijelovima Malavija, a brat Kalinde služio mu je kao prevodilac. Takve posjete skupštinama mnogima su pomogle da prestanu podupirati lažne “pokrete Watch Tower” i njihove vođe.

Jehovin blagoslov bio je očit. Konačno se počela stvarati čvrsta teokratska organizacija. Tada su se prvi put počeli prikupljati i izvještaji službe propovijedanja. Ti su izvještaji pokazali da je 1934. godine prosječno 28 objavitelja izvještavalo.

Novi zadatak u skladištu u Zombi

Nakon što je oko godinu dana proveo u Malaviju, Bert McLuckie pozvan je natrag u Južnoafričku Republiku. Kasnije je još više od 60 godina lojalno služio u Jehovinoj službi u drugim dijelovima južne Afrike sve dok nije 1995. umro. Jedan drugi član obitelji McLuckie, njegov brat Bill, zamijenio ga je u Malaviju.

Prije nego što je došao u Malavi, Bill McLuckie je obavljao pionirsku službu u Južnoafričkoj Republici, iako još nije bio kršten. George Phillips, sluga podružnice u Južnoafričkoj Republici, upitao je Billa da li bi želio preuzeti zadatak u Malaviju. Nakon što je pristao, bilo mu je rečeno: “Naravno, prvo se moraš krstiti.” Bill se krstio i u ožujku 1935. došao u skladište u Zombi. Bilo mu je 26 godina. Ovaj vjerni brat dokazao je svoju besprijekornost u mnogim nevoljama koje je doživio u Malaviju, sve dok 1972. nije bio deportiran.

Kako je bilo služiti u ta rana vremena? Bill McLuckie, koji je 1998. navršio 89 godina i živi sa svojom obitelji u Južnoafričkoj Republici, još se uvijek sjeća skučenog prostora u tom skladištu u Zombi. Rekao je: “Spavaća soba nije bila šira od kamina [niti metar i četrdeset centimetara]. Bilo je poprilično zagušljivo u njoj, pa sam običavao noću prozore držati otvorene, sve dok jedne noći neki policajac nije gurnuo glavu kroz prozor i rekao: ‘Bwana [gospodine], bilo bi bolje da zatvorite ove prozore. Leopardi noću lutaju ovim ulicama.’ Stoga sam ih zatvorio.”

Unatoč takvoj neudobnosti, pokazalo se da je itekako korisno da se skladište nalazi u glavnom gradu. Kako su se državni uredi i policijska uprava nalazili u blizini, brat McLuckie mogao je brzo reagirati na bilo kakve optužbe na račun Društva, koje su se javljale zbog toga što se Jehovine svjedoke i dalje brkalo s lažnim “pokretima Watch Tower”. Kao i njegov brat prije njega, Bill McLuckie strpljivo je surađivao s državnim službenicima da bi izgladio bilo kakve nesporazume. Jehovini svjedoci stekli su dobar glas.

Čišćenje organizacije

Bill McLuckie trudio se svim silama da kod braće izgradi cijenjenje za Jehovina mjerila navedena u Bibliji. To je uključivalo pomaganje braći da razumiju da takvi nebiblijski postupci kao što je spolni nemoral, spiritizam i zloupotreba alkohola ne mogu biti dijelom života Jehovinih svjedoka (1. Kor. 6:9, 10; Otkr. 22:15). U tome je od neprocjenjive pomoći bio Gresham Kwazizirah. On je puno vremena provodio u putujućoj službi, naročito na sjeveru zemlje. Brat McLuckie opisao ga je kao “zrelu i poštenu osobu”. Brat Kwazizirah postao je poznat po tome što je uvijek lojalno podupirao biblijska pravedna mjerila. Kad god bi upoznao nekoga tko se upuštao u nemoralno vladanje, a izjavljivao da služi Jehovi, brat Kwazizirah bi mu se odvažno suprotstavio. Ako bi osobe priznale svoje nekršćansko vladanje, on bi im oduzeo publikacije i rekao da nisu pravi Jehovini svjedoci. Također im više ne bi dozvolio da sudjeluju u službi propovijedanja. Mnogi su ostavili takav način života zbog njegovog odlučnog postupanja. Brat Kwazizirah je izvijestio da je Richard Kalinde nažalost počeo prakticirati stvari koje su nespojive s kršćanskim načinom života. Zbog toga se tog nekada revnog brata više nije moglo koristiti kao predstavnika Jehovine čiste organizacije.

Zbog ovakvog čvrstog stava u pogledu visokih biblijskih moralnih mjerila, Jehovini svjedoci postali su poznati kao besprijekorni ljudi. To se često pokazalo kao zaštita.

Kako je rastao broj onih koji su aktivno sudjelovali u davanju hvale Jehovi, tako je postalo očito da Jehova blagoslivlja ovu čistu organizaciju. Do 1943. prosječan broj objavitelja iznosio je mjesečno 2 464, a oni su bili povezani sa 144 skupštine — što je bio odličan porast u odnosu na samo 28 objavitelja deset godina ranije!

Buđenje Malavija

Tijekom 1944. izraz “novi svijet” koji se često koristio u publikacijama Watch Towera postao je vrlo popularan među stanovnicima Malavija. Kao što se objašnjavalo u tim publikacijama, on se odnosio na Jehovin novi sustav stvari — novo ljudsko društvo kojim će upravljati Božje nebesko Kraljevstvo u rukama Isusa Krista (Dan. 7:13, 14; 2. Petr. 3:13). Ukazujući na Bibliju, te su publikacije navodile da će u novom svijetu Zemlja postati raj; da će ljudi živjeti u miru sa životinjama; da će ratovi prestati; da će svi živjeti u izobilju na Zemlji; da bolest i smrt više neće postojati te da će čak i mrtvi biti uskrsnuti i da će im se pružiti prilika da žive zauvijek (Ps. 67:5, 6; Iza. 2:4; 11:6-9; Luka 23:43; Ivan 5:28, 29; Otkr. 21:3, 4).

Jedan brat, kad je držao govor na tu temu, poslužio se nekim lokalnim obilježjima i objasnio to na sljedeći način: “Nakon što je Adam zgriješio, nijedno mu se dijete nije rodilo u vrtu; sva su se djeca rodila u ‘divljini’ i mi se, dragi prijatelji, još uvijek nalazimo u toj ‘divljini’. Još se nismo vratili u vrt. Ali sada se približilo vrijeme da napustimo ovaj matekenya (mučni) svijet da bismo ušli u potpuno novi koji će stvoriti Jehova.”

Predavanja o Božjem novom svijetu imala su takav odjek da je u jednom dijelu zemlje velika grupa zainteresiranih osoba slijedila braću iz jednog mjesta u drugo, slušajući s velikom pažnjom biblijska obećanja o Raju. U jednom drugom području nekoliko je tamošnjih svećenika nakon što je poslušalo govor o novom svijetu bilo toliko dirnuto onim što su saznali da su svi zajedno otišli jednom evropskom misionaru i rekli mu: “Zašto ste ove stvari skrivali od nas? Danas možemo vidjeti dječake i djevojčice kako posjećuju ljude i govore im nešto najljepše što su ikada čuli! A vi ste nama dali da propovijedamo doktrine koje su sada razotkrivene kao lažne!”

Godine 1946. broj objavitelja Kraljevstva u Malaviju prešao je brojku od 3 000 i stvarno se može reći da su braća budila zemlju.

Naravno, nije svakoga radovala poruka o Božjem novom svijetu. Vlada je već ranije zabranila uvoz publikacija Watch Towera, koje su govorile o tom novom svijetu. Međutim, to nije imalo nekog efekta budući da je poveća zaliha literature već bila u zemlji. Sada, u pokušaju da oslabe učinak aktivnosti Jehovinih svjedoka, neki su svećenici pokušali oponašati izraze i metode Svjedoka. “I mi propovijedamo novi svijet”, tvrdili su oni. Nekolicina njih čak je pokušala ponovno posjetiti svoje članove, ali su nakon nekoliko tjedana odustali.

Vjerski vođe također su se trudili nagovoriti seoske poglavice da ne dozvole Jehovinim svjedocima da propovijedaju u njihovom području. Bio je običaj da se zatraži dozvola od seoskog poglavice prije nego što se održi govor u selu. No ako je poglavica bio pod utjecajem mjesnih vjerskih vođa, nije se mogao održati sastanak za javnost.

Međutim, mnogi seoski poglavice izrazili su srdačnu dobrodošlicu Jehovinim svjedocima. Braća su često dobivala poziv da dođu i održe govor. Jedan seoski poglavica čuo je jedan takav govor u malom mjestu zvanom Lizulu, gdje je saznao koje je pravo stanje mrtvih (Prop. 9:5; Ezeh. 18:4). Ubrzo nakon toga, prisustvovao je jednoj pogrebnoj ceremoniji koju su vodili neki vjerski vođe. Prisutnima je bilo rečeno da je dijete koje je umrlo “sada anđeo na nebu”. Stari je poglavica nešto progunđao, ukočeno ustao, okrenuo se drugom poglavici i zamolio ga za malo burmuta. Zatim je, energično ušmrkavajući duhan, otišao s pogreba sa sljedećim riječima: “Hm, u Lizulu smo čuli gdje su mrtvi. Ovo su same laži!”

Posebna posjeta

Jedan vrlo poseban događaj zbio se u siječnju 1948. kad su N. H. Knorr i M. G. Henschel, iz centrale Društva u Brooklynu (New York), posjetili Malavi. Bilo je to prvi put da su ih posjetila braća iz svjetske centrale. Sastanak je bio organiziran u vijećnici grada Blantyrea, za Evropljane i Indijce koji su živjeli u tom gradu. S obzirom na to da je u to vrijeme u Blantyreu živjelo svega 250 Evropljana, brojka od 40 osoba koje su došle poslušati javno predavanje bila je dobar znak. Sljedećeg su dana braća koja su bila u posjeti prisustvovala kongresu za afričku braću organiziranom pod vedrim nebom. Bill McLuckie, koji je dotad već tečno govorio čičeva, služio je kao prevodilac. Poslijepodnevnom javnom predavanju prisustvovalo je 6 000 osoba. Kako nije bilo razglasnih uređaja, braća koja su sudjelovala u programu morala su glasno govoriti da bi ih svi mogli čuti. U jednom trenutku sručila se jaka kiša i prekinula predavanje, a prisutni su se razbježali i sakrili pod krošnje obližnjeg drveća ili pak pod krovove obližnjih kuća. No Svjedoci su ostali, a brat Knorr je dovršio predavanje držeći kišobran nad glavom. Sama činjenica da je ovaj mzungu (bijelac) stajao na kiši da bi dovršio svoj govor pred afričkim slušateljstvom pokazala je javnosti da su Jehovini svjedoci uistinu zainteresirani za njih, budući da tamošnji Evropljani nikad to ne bi učinili.

Posjeta brata Knorra i brata Henschela dala je ogroman zamah djelu. Te godine, 1948, broj objavitelja prešao je brojku od 5 600, a novi su se vrlo brzo priključivali njihovim redovima. U nekim je mjestima bilo teško pronaći dovoljno područja za svjedočenje!

Podružnica počinje s radom

U međuvremenu je skladište Društva preseljeno iz Zombe u Blantyre, trgovačko središte zemlje smješteno južnije. Zatim je 1. rujna 1948, nakon što je mnogo godina aktivnost Jehovinih svjedoka u Malaviju nadgledavala podružnica u Južnoafričkoj Republici, osnovana podružnica u Malaviju, a Bill McLuckie postao je prvi sluga podružnice. Sada se moglo na izravan način voditi brigu o potrebama malavijskog područja, uz nadgledavanje svjetske centrale.

Do tog vremena već je postojao određen broj zrele i iskusne braće koja su mogla služiti kao sluge pokrajine i posjećivati skupštine kako bi ojačala braću. Sastanci pokrajine održavali su se dvaput godišnje, a Gresham Kwazizirah služio je kao oblasni sluga za čitavu zemlju. Bill McLuckie je u podružnici također imao pune ruke posla — često je za svojim pisaćim strojem radio do ranih jutarnjih sati.

Bilo je još puno toga što se trebalo učiniti i bila je potrebna veća pomoć. Zato su Peter Bridle i Fred Smedley, diplomci misionarske škole Gilead, bili srdačno dočekani kad su 1949. stigli u zemlju. Oni i drugi diplomci Gileada pružili su toliko potrebnu pomoć iscrpljenom sluzi podružnice. Sada se moglo posvetiti veću pažnju načinu na koji su funkcionirale skupštine i kongresi.

“Nikad se neću na to naviknuti!”

Dolazak u Malavi, naročito u to vrijeme, mogao je značiti šokantnu promjenu za nekoga tko je bio iz Evrope ili Sjeverne Amerike. Ovdje se nije vodio komforan život na koji je osoba možda ranije bila navikla. Električni aparati bili su nepoznanica u afričkoj divljini. Ono što je tamošnji stanovnik možda smatrao sastavnim dijelom života, stranca je možda uznemiravalo. Kako će se novi misionar na to priviknuti?

Prisjećajući se svojih prvih utisaka po dolasku u Malavi, nakon zamornog putovanja vlakom od luke Beira u Mozambiku, Peter Bridle kaže sljedeće: “Kad smo konačno stigli do rijeke Shire, baš se počelo smrkavati. Veliki kornjaši letjeli su uokolo. Skupljali su se oko svjetiljki i potpuno ih prekrivali. Hodali su ljudima po vratu te upuzavali pod odjeću i ispuzavali iz nje. Rekao sam Jehovi: ‘Ne mogu to podnijeti. To je za mene previše. Nikad se neću na to naviknuti!’ Zatim smo prešli rijeku i ušli u vlak, koji se nalazio na stanici. Svjetla u vlaku bila su jako, jako prigušena. Uskoro sam shvatio zašto — da kukci ne bi ušli. Servirali su nam večeru, a za predjelo je bila juha. Svjetla su bila toliko prigušena da smo jedva mogli vidjeti osobu s druge strane stola. Dok smo jeli juhu usisavajući je kroz zube, kako nam kukci ne bi ušli u usta, rekao sam Jehovi: ‘Oprosti, ali mislim da je ovaj put ovo previše za mene. Neću to moći izdržati!’”

Na jednom kasnijem putovanju u to isto područje, brat Bridle imao je problema s iznošenjem javnog predavanja. Zašto? On objašnjava: “Komarci su bili nevjerojatni. Kad sam jedne večeri držao govor, nogavice od hlača ugurao sam u čarape. Preko glave sam stavio ručnik, a krajeve sam ugurao u košulju. Oko rukava omotao sam elastične zavoje, tako da su mi jedino ruke i lice bili otkriveni. Govor sam držao uz pomoć prevodioca. Rekao bih rečenicu, a zatim bih skinuo komarce s lica. Potom bih protrljao ruke i ponovno obrisao lice. Čim bi prevodilac preveo, rekao bih sljedeću rečenicu i ponovno to učinio.”

Unatoč takvim situacijama, Peter Bridle i drugi poput njega ipak su izdržali, ali uz Jehovinu pomoć. Većina misionara koja je bila dodijeljena u Malavi mnoge je godine vjerno služila. Njihovi svesrdni napori urodili su mnogim blagoslovima na malavijskom području.

Zrelija braća na području

U međuvremenu je više braće na području napredovalo prema kršćanskoj zrelosti. I ova braća izvlačila su korist iz druženja s misionarima. Jedan takav brat bio je Alexander Mafambana — Alex, kako su ga najčešće zvali. Alex je bio vrlo sposobna osoba. Rodio se u Mozambiku kao sin poglavice i trebao je naslijediti svog oca na tom položaju. Ali nakon što se preselio u Južnoafričku Republiku kako bi našao posao, Alex je upoznao Jehovine svjedoke i stekao točnu spoznaju biblijske istine. Zaključio je da bi postupanje kakvo bi se od njega očekivalo kao poglavice uključivalo kompromitiranje kršćanskih načela. Stoga, da bi izbjegao probleme, odlučio je da se nastani u Malaviju. Ubrzo je brat Mafambana postao pionir, a 1952. počeo je pomagati u podružnici u Blantyreu. To što je znao nekoliko jezika naročito se pokazalo korisnim prilikom obrade pisama koja su stizala s područja. U 1958/59. pružila mu se mogućnost da pohađa misionarsku školu Gilead, a diplomirao je u razredu u kojem su bili i Jack i Linda Johansson, koji su također bili dodijeljeni u Malavi.

Još jedan brat koji je upoznao istinu u Južnoafričkoj Republici bio je Kenneth Chimbaza. Nakon što se 1942. krstio, vratio se u Malavi. Ubrzo je brat Chimbaza pokazao da stječe osobine zrelog kršćanina. Nakon što je neko vrijeme proveo u pionirskoj službi, dugo je služio kao putujući nadglednik. Neki misionari koji su kasnije stigli uživali su surađivati s bratom Chimbazom, njegovom suprugom Elisi i njihovim mladim sinom, Maimbom. Na taj su se način upoznali s načinom života u Malaviju.

Zaista, takva su se zrela braća pokazala dragocjenim ‘darovima u ljudima’ (Ef. 4:8).

Misionari ubrzavaju rast

Braća se još uvijek rado sjećaju misionara koji su vjerno služili u Malaviju, a naročito ih pamte dugogodišnji Svjedoci koji su u to vrijeme imali prilike surađivati s njima. Neki od tih misionara otkrili su da je njihov novi zadatak zahtijevao od njih da uvelike promijene svoj način života, no ljubav ih je potaknula da to i učine.

Malcolm Vigo stigao je 1957. kao samac. Prve noći kad je stigao u podružnicu, nakon večere, jedva je čekao da sazna svoj prvi zadatak. Lonnie Nail, diplomac Gileada koji je stigao prethodne godine i koji je tada bio sluga podružnice, obavijestio ga je da će biti dodijeljen u putujuću službu. Nakon jezičnog tečaja ili nakon što se malo privikne na novu sredinu? Ne, u to vrijeme nije bilo takvih priprema. Trebao je već idućeg dana početi sa svojom službom!

Misionari dodijeljeni u putujuću službu uskoro su naučili da osim što služe skupštinama, ako imaju kakvo vozilo, moraju postati i automehaničari. Također su otkrili da su putevi često bili tek slabo utabane staze u divljini. Naravno, tamošnja braća bila su zahvalna za njihov trud i činila su sve što je bilo u njihovoj moći da im olakšaju život. Obično bi misionaru i njegovoj supruzi, ako je bio oženjen, sagradili jednu lijepu kućicu s travnatim krovom i zahod. No sestre koje su putovale sa svojim supruzima naročito su mogli zastrašiti jezivi zvukovi koji su se noću čuli! Trebalo im je vremena da se priviknu na jezoviti “smijeh” hijena i “simfoniju” zvukova koje je stvaralo mnoštvo različitih kukaca.

Jack Johansson se prisjeća kako je organiziranje kongresa u divljini predstavljalo pravi izazov. Prvo je trebalo raskrčiti teren, a onda se u većini slučajeva sve gradilo od materijala koje se našlo tamo u divljini. No braća i sestre, mladi i stari, bili su sretni da mogu ponuditi pomoć. Na kongresnoj lokaciji u blizini Mulanjea, jedan je postariji brat sav ozaren prišao bratu Johanssonu i rekao: “I ja želim sudjelovati u ovom poslu.” To nije djelovalo neobično. No kasnije je brat Johansson saznao da je ovaj brat gotovo mjesec dana pješačio da bi prevalio nekih 800 kilometara do mjesta održavanja kongresa te da je prvo što je učinio po dolasku bilo da se prijavio da pomogne u izgradnji kongresnih objekata! S takvim spremnim duhom braća i sestre preobrazili su divljinu u “stadion” na koji se moglo smjestiti 6 000 ljudi!

Misionari su pridonijeli boljoj organizaciji skupština i pokrajina u Malaviju. Braća kao što su Hal Bentley, Eddie Dobart, Keith Eaton, Harold Guy, Jack Johansson, Rod Sharp i Malcolm Vigo obavila su odličan posao kao oblasni nadglednici. Svjedoci u Malaviju dobro su reagirali na savjete i upute koje su s puno ljubavi dobivali. Rezultat toga bio je da su skupštinski sastanci i propovijedanje poruke Kraljevstva postali bolje organizirani. Istovremeno su se braća i sestre učvrstili u istini, pripremajući se za nevolje koje su ih čekale u budućnosti.

Evropljani dobivaju svjedočanstvo

Neki misionari s vremenom su dobili zadatak da rade u podružnici, gdje su također imali posla preko glave. Stoga se suprugama nekih od njih pružila prilika da svjedoče u evropskom dijelu područja u Blantyreu i Zombi. Phyllis Bridle, Linda Johansson, Linda Louise Vigo, Anne Eaton i druge sestre odlično su obavile mnogo posla na ovom području. Evropljani su s vremena na vrijeme ispoljavali predrasude prema našem djelu, često zbog toga što su nas još uvijek zamjenjivali s “pokretima Watch Tower”. No ove sestre dobro su znale iskoristiti prilike da razjasne takve nesporazume te da razgovaraju s njima o Božjem Kraljevstvu.

Većina Evropljana i Azijaca u Malaviju imala je vlastita poduzeća ili je privremeno radila u zemlji i dobro zarađivala. Općenito gledajući, ti su ljudi bili zadovoljni svojom životnom situacijom. Ipak, neki su Evropljani i mjesni ljudi koji su govorili engleski povoljno reagirali na istinu. Nekoliko ih se krstilo — a jedan od njih u kadi u Betelu!

‘Izmjena ohrabrenja’

Kako su se misionari družili s mjesnom braćom i sestrama, tako se među njima razvila istinska sloga, bez obzira na različitost rasa. Alex Mafambana u jednom se kratkom pismu koje je napisao nekim svojim prijateljima misionarima prikladno izrazio sljedećim riječima: “Ako postoji ‘jaz’ u svijetu, onda je to između Istoka i Zapada. Što se nas tiče, mi posjedujemo najčvršću vezu koja je ikad bila stvorena: Agape!” Koliko li se taj stav razlikovao od stava onih koji su bili izvan Jehovine organizacije! Evropljani su uglavnom smatrali da su iznad Afrikanaca i gotovo da se s njima nisu ni družili. Ipak, postojala je jedna stvar koju je trebalo razjasniti. Ticala se titule Bwana koju su upotrebljavala tamošnja braća. Ova titula često se koristila za pozdravljanje Evropljana, pa tako i misionara. Ona je neizravno ukazivala na to da su Evropljani vladari ili gospodari Afrikanaca. Stoga kad god bi se neki tamošnji brat obratio misionaru titulom Bwana, taj bi ga misionar podsjetio: “Jehovini svjedoci su braća, a ne Bwane!”

Nisu samo mjesna braća uživala koristi. I misionari su mnogo naučili surađujući sa svojom afričkom braćom i sestrama. Nastala su mnoga čvrsta prijateljstva. Baš kao što je apostol Pavao rekao, radilo se o ‘izmjeni ohrabrenja’ (Rim. 1:12, NW).

Hvaljenje Jehove pjesmom

Svatko tko neko vrijeme provede u Africi uskoro zapazi kako tamošnji ljudi vole pjevati. Pjevaju predivno i skladno, i to bez muzičke pratnje, koristeći samo svoje glasove. To vrijedi i za Malavi. Čak i kad nije bilo pjesmarice na čičeva jeziku, braća su pjevala pjesme koje su sami izmislili. Uzimali su popularne melodije pjesama crkava kršćanstva te uz promijenjen tekst pjevali o temama kao što je Kraljevstvo, služba propovijedanja i Harmagedon. Iako te pjesme nisu bile zapisane, sva su ih braća znala i predivno ih pjevala. Na kongresima, kad bi vladalo veliko oduševljenje, pripjev bi često pjevali nakon svakog stiha, i to ne samo jednom već dvaput! Kad ih je 1953. posjetio brat Knorr, naročito ga se dojmilo to kako su predivno skladno pjevali. U svom je izvještaju rekao sljedeće: “Mora se spomenuti da je slušati to pjevanje predstavljalo nesvakidašnji užitak.”

Kad je nova engleska pjesmarica Društva, Songs to Jehovah’s Praise (Pjesme na Jehovinu hvalu), stigla 1950. u podružnicu, donesena je odluka da se napravi pjesmarica i na čičeva jeziku. Ali kako braću naučiti čitati note? Svi su znali pjevati, no nisu baš bili vični čitanju nota. Podružnica je odlučila upotrijebiti solmizacijsku notaciju, kod koje se koristi “do, re, mi” metoda označavanja muzičkih nota. Neka su braća to učila u školi. Peter Bridle, koji je uložio puno truda u ovaj projekt, prisjeća se što je sve u to bilo uključeno. On kaže: “Sjeli smo zajedno s prevodiocima i radili na pjesmarici. Morali smo biti sigurni da se prevedene riječi dobro uklapaju s muzikom. Tako smo, malo-pomalo, napravili pjesmaricu.”

Braći se jako dopalo izdanje Songs to Jehovah’s Praise na čičeva jeziku. Podružnica je pjesmaricu umnožila na starom šapirografskom stroju, koristeći bilo kakav papir do kojeg se moglo doći. Zbog toga te rane pjesmarice nisu bile naročito trajne i često ih je trebalo zamijeniti novima. Ali braći to nije smetalo. Bila su sretna što uopće imaju pjesme koje mogu pjevati. Na svakom kongresu braći bi se razdijelilo dvije do tri tisuće novih primjeraka! Na koncu je Brooklyn preuzeo posao tiskanja ove pjesmarice, ali tek nakon što je u zemlji proizvedeno nekih 50 000 primjeraka!

Novi objekti podružnice

Tijekom godina, djelo Kraljevstva u Malaviju nadgledavalo se s nekoliko različitih lokacija, no svuda je uglavnom bilo premalo prostora. Međutim, sredinom 1950-ih donesena je odluka da se izgradi zgrada posebno projektirana za potrebe podružnice, sa stambenim prostorom za betelske radnike. U skladu s tim je 1956. kupljen jedan posjed u Blantyreu. U svibnju 1958. zgrada je bila spremna za useljenje. Kako su samo braća bila ushićena!

Nekoliko godina kasnije podružnica je dobila jednu vrlo poznatu ličnost za susjeda. Zgrada do podružnice, Mudi House, postala je službena rezidencija predsjednika vlade Malavija, dr. Hastingsa Kamuzu Bande.

Nažalost, nakon toliko mnogo posla oko gradnje podružnice i Betelskog doma, ova prekrasna zgrada nije dugo ostala u vlasništvu Društva.

Ohrabrujuća posjeta

Godine 1963. Milton Henschel iz svjetske centrale Društva još jednom je posjetio Malavi. Stigao je ubrzo nakon kongresa u Liberiji gdje je, zajedno s mnogom tamošnjom braćom i sestrama, doživio fizičko maltretiranje od vojnikâ. Veliki nacionalni kongres održan je u blizini aerodroma, nekoliko kilometara izvan Blantyrea. Braća iz svih dijelova Malavija prisustvovala su tom kongresu, od “Nsanjea [na jugu] do Karonge [na sjeveru]”, kako se izrazio jedan dugogodišnji Svjedok. Oko 10 000 prisutnih zaista je s cijenjenjem slušalo odlične govore koje su održali brat Henschel i drugi govornici. Novinari su rijetko kad spominjali skupove Jehovinih svjedoka, ali ovog puta jedan se pohvalan članak o kongresu pojavio čak u jednim nacionalnim novinama.

U zemlji se politička situacija zaoštrila, pa je stoga prisustvovanje ovom kongresu bilo naročito ohrabrujuće za braću. Čuli su kako Jehovini svjedoci širom svijeta zauzimaju čvrst stav za biblijska načela. U vezi s tim kongresom, brat Mafambana, predsjedavajući kongresa, rekao je sljedeće: “Sjetite se da su neki delegati da bi bili prisutni prevalili biciklom preko 600 kilometara, i to samo u jednom smjeru. Smatrali su svojom kršćanskom odgovornošću prisustvovati tom skupu i stoga su bili spremni podnijeti žrtve kako bi udovoljili tom zahtjevu. To dokazuje da toliko mnogo braće posjeduje čvrstu kršćansku vjeru.”

Nevolje na pomolu

Početkom 1960-ih u Malaviju je zavladao jak nacionalistički duh. U skladu s dogovorom postignutim s Velikom Britanijom, zemlja je sredinom 1964, nakon općih izbora, trebala steći punu nezavisnost. Dr. Banda je u međuvremenu postavljen za internog predsjednika vlade ove kolonije. Prije općih izbora, vlada je organizirala dobrovoljno upisivanje glasača u glasačke liste, koje je trebalo trajati od 30. prosinca 1963. do 19. siječnja 1964.

Tada su Jehovini svjedoci u Malaviju prvi put bili gurnuti u “vjerski rat”, kako je to San Francisco Examiner (koji izlazi u Sjedinjenim Državama) kasnije opisao, “jednostrani rat, u kojem je sila vodila rat protiv vjere”. Jehovini svjedoci nisu bili ti koji su objavili rat. Oni, u skladu s biblijskim učenjima, pokazuju poštovanje prema svjetovnim vladarima i savjesno plaćaju porez (Luka 20:19-25; Rim. 13:1-7). Međutim, budući da je Isus Krist rekao da njegovi sljedbenici neće biti “dio svijeta”, Jehovini svjedoci također zadržavaju strogo neutralni stav u pogledu ratova nacija i političkih događaja (Ivan 17:16, NW; Dj. ap. 5:28, 29).

Dok je uzbuđenje oko upisa u glasačke liste vladalo u zemlji, Svjedoci su koristili svoje pravo da se ne upišu. Međutim, kad su stranački predstavnici uočili njihov neutralan stav, izbilo je nasilno progonstvo. Trudili su se prisiliti Svjedoke da promijene mišljenje te da kupe stranačke članske iskaznice. Tijekom ovog perioda u podružnicu su pristigli izvještaji koji su otkrili da je više od 100 Dvorana Kraljevstva te preko 1 000 domova naše braće bilo spaljeno ili srušeno. I stotine polja i hambara bilo je zapaljeno. Nažalost, zbog toga su tada mnoge obitelji Jehovinih svjedoka ostale bez hrane ili krova nad glavom. Neki su pobjegli u susjedni Mozambik da bi izvukli živu glavu. Mnogi su bili pretučeni. Među njima je bio i Kenneth Chimbaza, putujući nadglednik. Umro je svega nekoliko godina nakon što je doživio ovo zlostavljanje, očito od zadobivenih povreda.

Besprijekornost na ispitu

Postoje brojna iskustva o tome kako su braća zadržala besprijekornost tijekom progonstva. Naprimjer, nedaleko od Blantyrea živjele su dvije sestre koje su zajedno imale 11 djece o kojoj se trebalo brinuti. Njihovi muževi popustili su pod političkim pritiskom i kupili stranačke članske iskaznice. Sada se i na sestre vršilo pritisak da kupe iskaznice. One su to odbile. Stranački predstavnici rekli su sestrama da će se vratiti sljedećeg dana da vide jesu li promijenile mišljenje. Naravno, sljedećeg jutra skupila se gomila ljudi i došla po njih. Odveli su ih na gradski trg, prijetili im da će ih silovati i istukli ih zbog toga što su odbile kupiti stranačke iskaznice. Sestre su ostale nepokolebljive. Zatim su ih pustili kući, no sljedećeg su ih dana opet tamo dovukli. Ponovno su ih tukli i ovaj put svukli do gola pred svjetinom. Ipak, sestre nisu htjele napraviti kompromis.

Sada su progonitelji promijenili svoju metodu. “Nazvali smo vašu podružnicu”, rekli su oni, “i razgovarali s Johanssonom, McLuckiem i Mafambanom. Rekli su nam da biste trebale kupiti iskaznice, kao što su i oni, i svi drugi Jehovini svjedoci u [Malaviju], već kupili. Dakle, vas dvije jedine ste žene u cijeloj državi koje nisu kupile iskaznice. Bolje bi bilo da ih sad odmah kupite.” Sestre su odgovorile: “Mi služimo samo Jehovi Bogu. Stoga, ako su braća u podružnici kupila iskaznice, to se nas ne tiče. Mi nećemo napraviti kompromis, čak i ako nas ubijete!” (Usporedi Rimljanima 14:12.) Na kraju su ipak pustili sestre da odu.

Ove dvije ponizne i vjerne sestre nisu znale ni čitati ni pisati, no gajile su duboku ljubav prema Jehovi i njegovom zakonu. Njihov čvrst stav odrazio je riječi iz Psalma 56:11: “U Boga se uzdam, ne bojim se; šta će mi učiniti čovjek?”

Nastojanja da se razjasni naš stav

Budući da je došlo do eskalacije ozbiljnih incidenata, Društvo je naporno radilo na tome da pridobije vlasti da zaustave progonstvo. Stupilo se u kontakt s uredom predsjednika vlade i omogućen je razgovor s dr. Bandom, koji se održao 30. siječnja 1964. Tom je prilikom Jack Johansson jasno objasnio neutralan stav Jehovinih svjedoka, temeljeći svoj razgovor na 13. poglavlju Rimljanima. Predsjednik vlade djelovao je vrlo zadovoljan onim što je čuo i kad je brat Johansson odlazio, dr. Banda mu se duboko zahvalio.

Međutim, samo četiri dana nakon toga napadnuta je grupa Svjedoka u području Mulanje. Elaton Mwachande brutalno je ubijen. Monu Mwiwaulu, jednu postariju Svjedokinju, kojoj je strijela probila vrat, napadači su ostavili misleći da je mrtva. Međutim, sestra je začudo preživjela i zahvaljujući njenom iskazu razbojnike se kasnije moglo izvesti pred sud. Kad su vijesti o ovom stravičnom incidentu došle do podružnice, hitno je poslan telegram uredu predsjednika vlade.

Zahvaljujući tome 11. veljače 1964. održan je još jedan susret s dr. Bandom, kojem su prisustvovala i dvojica njegovih ministara. Jack Johansson došao je zajedno s Haroldom Guyem i Alexanderom Mafambanom. Međutim, ovoga puta vladalo je potpuno drugačije raspoloženje. Mašući telegramom u ruci, dr. Banda je rekao sljedeće: “Gosp. Johanssone, što mi želite poručiti slanjem ovakvog telegrama?” Braća su mirno pokušala uvjeriti predsjednika vlade u naš neutralni stav i našu poslušnost zakonima zemlje. Međutim, predsjednik vlade i njegovi suradnici tvrdili su da Jehovini svjedoci namjerno izazivaju svoje napadače. Sastanak je završio u negativnom tonu, tako da su Jehovini svjedoci bili okrivljeni za metež koji je vladao u zemlji. Bratu Johanssonu čak su prijetili da će ga odmah deportirati. Međutim, izgleda da je gnjev dr. Bande više bio usmjeren na nesposobnost njegove dvojice ministara da iznesu neki jasan dokaz o tome da su Jehovini svjedoci izazivali svoje napadače.

Zanimljivo je da na suđenju koje je uslijedilo nakon ubojstva brata Mwachande predsjedavajući sudac, g. L. M. E. Emejulu, nije pronašao nikakav dokaz o tome da su Jehovini svjedoci i na koji način izazvali svoje napadače, kao što je tvrdila vlada. Sudac je izjavio: “Ne vidim da postoje ikakvi dokazi o izazivanju. Istina je da su Jehovini svjedoci uporno širili svoju vjeru želeći steći obraćenike, no bili su svjesni svojih građanskih dužnosti i činili su sve što se od njih zahtijevalo. (...) Jedino se nisu htjeli priključiti nijednoj političkoj stranci.”

Kad je splasnulo uzbuđenje oko upisa u glasačke liste, predsjednik vlade obratio se s molbom da zavlada mir i red u zemlji. “Ne pravite probleme ni Evropljanima, ni policiji, ni Indijcima, pa ni Jehovinim svjedocima”, rekao je on. “Oprostite im!” U srpnju 1964, dok je vladalo veliko uzbuđenje, kolonija Nyasaland postala je nezavisna republika i promijenila ime u Malavi. Progonstvo je konačno prestalo, ali tek nakon što je osam Jehovinih slugu bilo brutalno ubijeno.

Situacija se nakratko smiruje

Kako se 1964. približavala svome kraju, tako je za našu braću zavladao relativno miran period. Neki ranije zakleti neprijatelji željeli su saznati više o “tajni” koja je omogućila njihovim žrtvama da zauzmu čvrst stav unatoč svem progonstvu. Posljedica toga bila je da je propovijedanje poruke Kraljevstva ponovno dobilo zamah.

Početkom 1966. Jehovini svjedoci dobili su još jednu priliku da dr. Bandi objasne svoj neutralan stav. Društvo Watch Tower zatražilo je dozvolu da više misionara dođe u zemlju. Dr. Banda, pod čijim su se nadzorom Evropljanima izdavale dozvole za ulazak u Malavi, želio je znati zašto je potrebno više misionara. Zbog toga je održan sastanak između dr. Bande i Malcoma Viga, sluge podružnice. Dr. Banda je naglasio da ne želi da se itko miješa u politiku. Brat Vigo ga je još jednom uvjerio u našu poslušnost zakonima zemlje i naš neutralan stav u političkim pitanjima (Rim. 13:1-7).

Do 1967. prosječan broj objavitelja popeo se na više od 17 000. Tijekom ovog mirnog perioda, još su dva diplomca Gileada, Keith i Anne Eaton, stigla u zemlju. Kad su se upoznali s Johanssonovima u podružnici, Linda ih je puna entuzijazma ohrabrila: “Došli ste u najmirniju zemlju u Africi!” No nisu ni slutili da se spremaju ozbiljni problemi.

Situacija se ponovno pogoršava

Nakon kratkog jezičnog tečaja, Keith Eaton je zajedno sa svojom suprugom Anne bio dodijeljen u oblasnu službu. U početku su imali prednost uživati ljubaznu podršku Kennetha Chimbaze i njegove obitelji. Mladog Maimbu, koji je uvijek bio spreman pomoći, naročito je radovalo da bratu Eatonu može nositi torbu za svjedočenje kad god bi bili skupa u službi propovijedanja.

U travnju 1967. kad je brat Eaton služio na pokrajinskom sastanku u mjestu Thambo, u području Phalombe, čuo je uznemirujuće riječi preko radija. Dr. Banda je optužio Jehovine svjedoke da namjerno izazivaju stranačke predstavnike i članove pokreta mladih poznatih kao Malavijski mladi pioniri i Liga mladih Malavija. Također se tvrdilo da Svjedoci ne samo da odbijaju kupiti stranačke članske iskaznice već i da nagovaraju druge da to ne čine.

Kao i 1964, pitanje stranačkih iskaznica ponovno je izbilo u prvi plan. Iako je kupnja ovih iskaznica bila na dobrovoljnoj osnovi, odbijanje da se kupi iskaznica stranački su predstavnici tumačili kao čin nepoštovanja. Kasnije je bilo rečeno da je kupovanje iskaznice bio “jedan od načina na koje mi, narod ove države, možemo pokazati zahvalnost [dr. Bandi], što je ovoj zemlji, Malaviju, omogućilo napredak”. Razbješnjeni čvrstim stavom koji su Jehovini svjedoci zauzeli u pogledu toga, stranački su predstavnici ponovno pokušali prisiliti braću da postupe u skladu s njihovom željom. Izvještaji o maltretiranju i fizičkom zlostavljanju ponovno su počeli stizati u podružnicu.

Jednom su prilikom neki stranački predstavnici zatražili od Malcolma Viga da posjeti jednog brata iz skupštine Jumbe, koji je bio uhapšen zbog toga što je odbio kupiti stranačku iskaznicu. Prije nego što je ušao u sobu, brat Vigo se u sebi pomolio. Od samog početka bilo je očito da su se ovi stranački predstavnici nadali kako će im brat Vigo reći kako je Društvo Watch Tower jasno reklo svojim članovima da nije u redu kupovati stranačke iskaznice. Umjesto toga, on je naglasio da Društvo nikome ne govori što da radi i da svaka osoba o tome mora donijeti vlastitu odluku. Stranački predstavnici nisu bili zadovoljni ovim objašnjenjem. Obasuli su ga pitanjima. U želji da ga uhvate u pogrešci, aktivisti bi već postavili sljedeće pitanje prije nego što bi brat Vigo odgovorio na prethodno. Nakon dva sata ispitivanja brata su konačno pustili. Nitko nije morao kupiti stranačku iskaznicu.

Zabranjeni!

Situacija je kulminirala u rujnu 1967. za vrijeme godišnje skupštine vladajuće stranke, Malavijske kongresne stranke. Jedna od rezolucija koje su na skupštini donesene glasila je: “Snažno se zalažemo za to da se denominacija Jehovinih svjedoka stavi izvan zakona u ovoj zemlji.” Iz kojeg razloga? U rezoluciji je stajalo: “Ona ugrožava stabilnost mira i reda koji su neophodni za normalno funkcioniranje naše države.” Zatim je predsjednik u svom završnom govoru na skupštini izjavio sljedeće: “Jehovini svjedoci svagdje stvaraju probleme. Zbog toga je jučer ova Skupština donijela rezoluciju da bi Jehovine svjedoke trebalo zabraniti. I vjerujte mi, vlada će se sigurno vrlo brzo pozabaviti s ovim problemom.”

Jesu li Jehovini svjedoci doista predstavljali ‘opasnost za stabilnost Malavija’? Ni u kom slučaju! Svjedoke u Malaviju jedan je promatrač kasnije opisao kao “uzorne građane” koji “uredno plaćaju poreze, brinu se za bolesne i bore se protiv nepismenosti”. Međutim, vlada se stvarno ‘vrlo brzo pozabavila s tim problemom’. Uskoro je donesen ukaz o zabrani, koji je stupio na snagu 20. listopada 1967. Cijela nacija bila je o tome obaviještena velikim naslovom u novinama tiskanim masnim slovima: “Malavi zabranjuje ‘opasnu’ sektu.” Iako je bilo rečeno da se ova akcija poduzela zato što Jehovini svjedoci predstavljaju “opasnost za dobru vladu Malavija”, bilo je ipak očito da je pravi razlog to što su odbijali kupovati stranačke članske iskaznice. U skladu sa svojim čvrstim uvjerenjima temeljenim na Bibliji, Jehovini svjedoci jednostavno su izabrali da se ‘više pokoravaju Bogu nego ljudima’ (Dj. ap. 5:28, 29, St).

Prethodna se priprema isplatila

I prije nego što je izdana zabrana, braća u podružnici uvidjela su da će se protiv Jehovinih svjedoka poduzeti neke zakonske mjere. Iako nisu očekivala potpunu zabranu, ipak su se počela unaprijed pripremati. U raznim dijelovima zemlje održani su posebni sastanci kako bi se pokrajinskim i oblasnim nadglednicima dale upute i pružilo ohrabrenje. Praktične smjernice dane su u vezi sa skupštinskim sastancima, službom propovijedanja, literaturom i slanjem pisama. Pokazalo se da su te informacije bile od neprocjenjive vrijednosti kad se situacija pogoršala.

Skupštine su marljivo slijedile prijedloge koje su postupno dobivale. Više se nisu koristili nikakvi obrasci Društva. Umjesto toga, skupštinski izvještaji službe propovijedanja pisali su se na običan komad papira i slali u podružnicu preko kurirâ. Vrijeme održavanja sastanaka mijenjalo se ovisno o potrebama svake skupštine. Jedna je skupština odlučila održavati sastanke nedjeljom ujutro, u pola šest, prije nego što se ostali mještani probude. Što se tiče djela propovijedanja, nikakva zabrana nije mogla zaustaviti Jehovine svjedoke u širenju dobre vijesti o Kraljevstvu. Baš kao što je bio slučaj i u vrijeme apostola, naša su vjerna braća i sestre zauzeli sljedeći stav: “Mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (Dj. ap. 4:20).

Samo malo prije zabrane podružnica je dobila informaciju iz pouzdanog izvora da službeno glasilo Government Gazette priprema obavijest o zabrani Jehovinih svjedoka. U skladu s tom informacijom braća su brzo preselila sve važne spise i dokumente, čak i neku opremu, u domove razne braće. Zalihe literature također su u velikim količinama otpremljene iz podružnice u skupštine širom zemlje. Da bi zaštitila ovu dragocjenu duhovnu hranu, jedna je skupština spremila knjige u dvije velike bačve za naftu i zakopala ih za kasniju upotrebu. Kad je policija u studenome konačno stigla u podružnicu kako bi zaplijenila imovinu, djelovala je iznenađeno kad je pronašla tako malo literature, spisa i opreme.

Deportiranje misionara

Kao što se i očekivalo, stranim je misionarima bilo naređeno da napuste zemlju. Međutim, prije nego što su otišli, učinili su što su mogli da ojačaju njima tako dragu braću i sestre. Malcolm Vigo posjetio je i ohrabrio braću čije su domove uništili huligani. Finley Mwinyere, pokrajinski nadglednik, bio je jedan od takve braće. Brat Vigo je rekao: “Kad smo stigli, vidjeli smo brata Mwinyerea kako stoji i promatra svoju spaljenu kuću. No ohrabrila nas je njegova reakcija. Želio se odmah vratiti i ojačati druge u svojoj pokrajini koji su nastradali. Nije bio opterećen vlastitim gubitkom.”

Jack Johansson otputovao je na sjever u Lilongwe da bi posjetio oko 3 000 braće i sestara koji su bili zatvoreni. Uspio je porazgovarati s mnogima od njih i ohrabriti ih. Oni su još uvijek bili vedri. Ustvari, na odlasku je i sam bio ohrabren, tako da je taj posjet opisao kao iskustvo koje mu je ojačalo vjeru. Policajac koji je tada bio na dužnosti rekao je bratu Johanssonu kako je sve to jako neugodna situacija. Spominjući samo jednu implikaciju koju je imala ta zabrana, policajac je rekao da služba za električne popravke u Lilongweu sada više ne postoji i da vjerojatno više nikad neće ni postojati. Najbolji i najpouzdaniji radnici bili su u zatvoru!

Osam stranih misionara nije dobrovoljno napustilo Malavi. Smatrali su da nisu ništa loše učinili. Sharpovi i Johanssonovi uz policijsku su pratnju direktno bili odvezeni na aerodrom i smješteni u avion koji ih je odvezao izvan zemlje. Druga dva para bila su odvedena u zatvor Chichiri u Blantyreu, gdje su provela nekoliko noći — Malcolm i Keith u jednoj ćeliji, a Linda Louise i Anne u drugoj. Zatim su uz policijsku pratnju bili odvezeni na aerodrom i deportirani na Mauricijus. Na koncu su Vigovi, zajedno s Johanssonovima, dobili novi zadatak u Keniji, a Eatonovi u Rodeziji.

Misionari su teška srca ostavili svoju dragu braću i sestre. Ali malavijski Svjedoci nisu bili prepušteni sami sebi. Imali su duhovne pastire, nadglednike pune ljubavi, u 405 skupština širom zemlje (Iza. 32:2). Alex Mafambana brinuo se za djelo u zemlji, a zadatak nadgledavanja malavijskog područja preuzela je podružnica u Zimbabveu (koji se tada zvao Rodezija). Sljedećih nekoliko godina podružnica u Harareu (Zimbabve) napravila je pripreme da malavijski pokrajinski nadglednici i drugi koji preuzimaju vodstvo otputuju u Zimbabve kako bi prisustvovali oblasnim kongresima i tečajevima za doškolovanje. Ova vjerna braća prenosila su skupštinama program pokrajinskih sastanaka i oblasnih kongresa.

Novi val zvjerstava

Kad je pak javnost saznala za zabranu, stranački predstavnici i članovi Malavijskih mladih pionira i Lige mladih pokrenuli su novi val stravičnog progonstva. Sada kad su Jehovini svjedoci bili zabranjeni u zemlji, policija i sudovi, iako su nas ponekad simpatizirali, bili su nemoćni da zaustave nasilje.

Kako je progonstvo bivalo sve jače, tako se Dvorane Kraljevstva, domove, hambare, pa čak i poduzeća Jehovinih svjedoka, uništavalo širom zemlje. U nekim područjima napadači su čak došli kamionima i odvezli imovinu Svjedoka. Iako materijalne stvari bez kojih su ostali možda nisu puno vrijedile u novčanom pogledu, one su našoj malavijskoj braći i sestrama bile sva imovina.

Isto tako, izvještaji o fizičkom zlostavljanju pristizali su iz cijelog Malavija. Neke naše drage sestre doživjele su naročito mučne stvari tijekom progonstva. Bilo je mnogo izvještaja o silovanju, osakaćivanju i batinanju kršćanskih žena. Sadistički napadači nikoga nisu poštedjeli. Stari, mladi, pa čak i neke trudne sestre, doživjeli su takve okrutnosti. Zbog toga su neke sestre doživjele spontani pobačaj. Ponovno su tisuće bile prisiljene na bijeg iz svojih sela. Mnogi su našli utočište u divljini. Drugi su privremeno izbjegli u susjedni Mozambik. Do kraja studenog 1967. brutalni val napada na Jehovine svjedoke odnio je još najmanje pet života.

Reakcija na zabranu

Čak ni teško fizičko zlostavljanje nije moglo zaustaviti Jehovine svjedoke. Samo je jako mali broj njih učinio kompromis. Samsonu Khumbanyiwi razorili su dom, uništili namještaj i svu odjeću iskidali na komadiće, ali to mu nije uništilo vjeru. On je s punim uvjerenjem izjavio: “Znam da nikad nisam sam i da me Jehova čuva.” Besprijekornost ovih muževa i žena vjere služi Jehovi na čast — ona je odgovor na podrugljivu Sotoninu izjavu: “Sve što čovjek ima daće za dušu svoju” (Job 2:4).

Progonstvo je čak osvijestilo neke pojedince iskrena srca u Malaviju. To je u skladu s onim što je sam Isus Krist pretkazao. Nakon što je upozorio svoje sljedbenike da će biti proganjani, čak i odvučeni pred vladare, zaključio je sljedećim ohrabrujućim riječima: “To će vam se dogoditi za svjedočanstvo” (Luka 21:12, 13).

Jednom suprugu koji se neko vrijeme protivio onome što je njegova žena kao Svjedok činila progonstvo je ustvari pomoglo da jasnije sagleda stvari. Jednog jutra, nepuna dva tjedna nakon što je zabrana stupila na snagu, svjetina se skupila pred njegovom kućom. Ljudi su znali da on nije Svjedok, pa su vikali da su došli samo po njegovu ženu. Isprva nije htio otvoriti vrata. No kad su mu zaprijetili da će spaliti kuću i sve u njoj, nevoljko ih je pustio unutra. Brzo su ga vezali lancima i naredili mu da kupi stranačku iskaznicu. Tada je shvatio da njegova žena stvarno mora pripadati pravoj religiji. Odbio je tog dana kupiti iskaznicu. Istukli su i njega i njegovu ženu. No on je odmah nakon toga počeo proučavati Bibliju. Sljedeće je godine ovaj čovjek predao svoj život Jehovi te je kao i njegova žena postao Jehovin sluga.

I u Malaviju i izvan zemlje ljudi su izražavali zabrinutost za ono što se događalo nedužnim kršćanima. Neke se moglo čuti kako govore: “Sad znamo da se sigurno približavamo kraju svijeta, kad se Božje ljude zabranjuje u našoj zemlji!” Članci koji su se pojavili u izdanjima Kule stražare i Probudite se! iz veljače 1968. potaknuli su javne prosvjede širom svijeta. Poslano je na tisuće pisama u kojima se izražavalo ogorčenje i zahtijevalo od vlade da poduzme korake da se zaustave ta zvjerstva. U nekim poštanskim uredima bilo je potrebno više radnika da bi se izišlo na kraj s tom naglom navalom pošiljaka. Međunarodna reakcija na ovu situaciju bila je toliko intenzivna i uporna da je predsjednik na kraju izdao dekret kojim se naredilo zaustavljanje progonstva. Kasnije je dr. Banda čak izjavio da se nikoga ne smije prisiljavati na kupovinu stranačke članske iskaznice. “Želim da ljudi budu slobodni po vlastitoj želji obnoviti članstvo, a ne da ih se na to prisiljava”, rekao je on. Potom se postupno ovaj drugi val progonstva počeo smirivati. Zahvaljujući tome neka su se naša braća mogla vratiti svojim kućama i nastaviti s važnim djelom propovijedanja Kraljevstva — no, koristeći manje upadljive metode, budući da je zabrana još uvijek bila na snazi.

Rad u ilegali

Tijekom tog vremena, brat Mafambana vjerno je vodio brigu o djelu u zemlji. Bio je u stalnoj vezi s podružnicom u Rodeziji i preko tog ureda primao pravovremene upute. No policija ga je neprestano tražila, pa je morao biti jako oprezan. Mnogo su ga puta skoro uhapsili. Nažalost, 1969. umro je izgleda od raka. Nakon toga je Kenneth Chimbaza nadgledavao aktivnost Jehovinih svjedoka u Malaviju, sve dok nije doživio izljev krvi u mozak i 1971. umro. Sigurno će se mnogih dobrih djela ovih dvojice čuvara besprijekornosti Jehova rado spomenuti u dolazećem “uskrsenju pravednijeh” (Luka 14:14; Jevr. 6:10).

Budući da je pritisak popustio malavijska su braća iskoristila novonastalu situaciju. Neformalno svjedočenje uskoro je počelo donositi plodove. Unatoč zabrani, pioniri su bili više nego aktivni. Godine 1971. bilo je 925 pionira koji su revno sudjelovali u prenošenju dobre vijesti, zajedno s tisućama drugih skupštinskih objavitelja. Bio je čak i jedan specijalni pionir koji je ostao na popisu — Gresham Kwazizirah, koji je i u svojim poodmaklim godinama i dalje lojalno služio unatoč mnogim problemima i osobnim kušnjama. Nastavio je vjerno služiti Jehovi sve do svoje smrti, 1978. godine.

Budući da su braća postupala ‘oprezno kao zmije’, skupštinski izvještaji i druga korespondencija i dalje su pristizali u podružnicu u Rodeziji (Mat. 10:16, NW). Oni su pokazali da je revna propovjednička aktivnost u ilegali bila vrlo uspješna. Najveći broj od 18 519 objavitelja postignut je tik pred zabranu 1967. Do 1972, iako je zabrana još uvijek bila na snazi te iako su mnogi pobjegli u Mozambik, izviješten je novi najveći broj od 23 398 objavitelja, koji su u prosjeku više od 16 sati svakoga mjeseca provodili u službi propovijedanja.

“Nova područja” dobivaju svjedočanstvo

Iako su Svjedoci bili vrlo pažljivi dok su propovijedali, neki su ipak bili uhapšeni i zatvoreni. No, oni se ni tada nisu obeshrabrili. Nastavili su propovijedati, koristeći zatvor kao svoje novo područje.

Baston Moses Nyirenda je 1969. proveo sedam mjeseci u zatvoru. Neki su ga zatvorenici pitali zašto se ne želi priključiti njihovoj Ujedinjenoj crkvi. Kakva li odlična prilika da se da svjedočanstvo! Koristeći jednu staru pohabanu Bibliju koju su koristili svi zatvorenici i kojoj su mnoge stranice nedostajale, ukazao im je na neke biblijske istine. To je dovelo do biblijskog studija. Čak je i vođa te crkve proučavao. Prije nego što je bio pušten iz zatvora, brat Nyirenda bio je radostan što su četiri osobe uz njegovu pomoć stekle osnovnu spoznaju iz Božje Riječi.

Aktivnost u engleskoj skupštini

I nakon što su svi strani misionari zbog uvođenja zabrane bili deportirani, Bill McLuckie, koji se vjenčao s Denise iz Južnoafričke Republike, još je uvijek živio u Blantyreu. Tamo je vodio malo poduzeće kako bi mogao udovoljavati svojim obiteljskim obavezama. Dom McLuckievih postao je novo mjesto za sastanke za englesku skupštinu Blantyre. Naravno, te su sastanke morali održavati u ležernijem stilu kako ne bi privukli pažnju. Stoga nisu ni pjevali ni pljeskali na sastanku.

U tom je periodu Guido Otto, koji je služio u podružnici u Rodeziji, počeo tajno unositi literaturu u Malavi. Guidov otac vodio je mali hotel na obali jezera Malawi, pa Guidove posjete nisu bile nimalo čudne državnim službenicima. Nisu ni slutili koliko je samo biblijske literature Guido svaki put prenio! Literatura se skladištila u tajni podrum u domu McLuckievih. Kad ga se kopalo, prolaznici su ponekad znali pitati što će to biti. “Samo zahod”, dobili bi odgovor.

Jedne večeri, usred sastanka, neko je vozilo stalo ispred kuće. Tko bi to mogao biti? Policija? Braća nisu znala što da naprave sa svojim knjigama koje su proučavali. Vrata su se otvorila i Guido Otto radosno je ušao unutra. Kako su samo svi odahnuli!

Nakon toga, priča Denise, “Bill je rekao braći da prva stvar koju moraju učiniti ako netko pokuša ući jest da svu literaturu stave u jednu košaru koju smo držali nadohvat ruke. Ja sam potom košaru trebala spustiti u rupu koja se nalazila u podu naše spavaće sobe. Rupa je vodila u podrum. Mala kolica na kojima se servirao čaj također su svaki put stajala u sobi. Ako bi netko ušao, izgledalo bi kao da imamo goste i pijemo čaj!”

Međutim, budući da su se okolnosti sve više pogoršavale, sastanci se više nisu mogli održavati samo na jednom mjestu. Koristilo se nekoliko domova. Ponekad bi se grupa sastala u šumi, a braća bi se obukla kao da su na pikniku.

Unatoč ovakvim poteškoćama, braća su još uvijek uspijevala pronaći osobe koje su iskreno tragale za istinom, svjedočeći neformalno ljudima koji su govorili engleskim jezikom. Nekoliko osoba došlo je u istinu. Među njima su bili Victor Lulker, Daniel Marne i Mike Sharma, koji i dan-danas služe u skupštini Blantyre.

Sudski slučajevi u Blantyreu

Kad je 1971. policija izvršila premetačinu u domu McLuckievih, pronašla je neke publikacije Društva. Protiv brata McLuckiea podignuta je optužnica, pa je bio pozvan na sud u Limbeu (Blantyre). Mjesni Svjedoci čuli su za to i, riskirajući svoju slobodu, pojavili se u velikom broju da bi McLuckievima pružili podršku. Kad je sudac izrekao presudu “nije kriv”, braća su snažno zapljeskala! Ali tužitelj se žalio. Slučaj je sada dospio na vrhovni sud. Ovoga puta Bill McLuckie je proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora. Međutim, oni ga nisu htjeli stvarno zatvoriti, pa mu je umjesto toga bilo naređeno da napusti zemlju.

Tako je u listopadu 1972. Bill McLuckie, nakon 37 godina lojalne službe, završio svoj zadatak u Malaviju. Prije nego što je otišao, organizirao je da braća dođu i neprimjetno odnesu svu literaturu koja se nalazila u njegovom tajnom podrumu. Braća su odvozila pune automobile knjiga! Neke su kasnije zaustavili na kontrolnim točkama na cesti, ali policija nije primijetila ni jednu jedinu kartonsku kutiju. Prije nego što su McLuckievi napustili zemlju, zabetoniran je ulaz u tajni podrum. Dugo će se još pamtiti vjerna i samopožrtvovna služba Billa McLuckiea u povijesti Jehovinih svjedoka u Malaviju!

Pokrenut treći val nasilja

Tek što su se braća počela uhodavati u novu rutinu, opet su izbile nevolje. Godine 1972. na godišnjoj skupštini Malavijske kongresne stranke usvojene su neke vrlo uznemiravajuće rezolucije. Jednom od tih rezolucija tražilo se da se sve Jehovine svjedoka otpusti s njihovih radnih mjesta. Nemilosrdno, i bez iznimke, to je provedeno u djelo. Poduzeća koja su htjela zadržati pouzdane radnike koji su Svjedoci nisu to smjela učiniti. Poduzeća čiji su vlasnici bili Svjedoci bila su oduzeta, a njihova imovina konfiscirana. No još gore stvari tek su trebale uslijediti.

U još jednoj rezoluciji koja je bila usvojena na skupštini bilo je rečeno da “svi [Jehovini svjedoci] koji žive u selima trebaju odatle biti istjerani”. Time se praktički tražilo da se Jehovine svjedoke izopći iz ljudskog društva! Tisuće njihovih domova bilo je spaljeno ili srušeno. Urod im je bio uništen, a životinje poubijane. Bilo im je zabranjeno da vade vodu iz seoskih bunara. Izgubili su doslovce sve što su posjedovali u toj masovnoj otimačini širom zemlje.

Članovi pokreta mladih predvodili su i u ovom, do danas najsnažnijem i najbrutalnijem, valu progonstva. Organizirajući se u grupe, od desetak pa sve do stotinu osoba, išli su od sela do sela i tražili Jehovine svjedoke.

Našu se braću progonilo širom zemlje. U Blantyreu se pohvatalo grupu naše braće i odvelo u mjesni ured stranke, koji je do 1967, kad je izvršena konfiskacija, bio podružnica Društva. Među njima se nalazio Greyson Kapininga, koji je prije zabrane služio u podružnici kao prevodilac. Nakon što su braća uporno odbijala kupiti stranačke članske iskaznice, progonitelji su im utrljali u oči smjesu od soli i ljute paprike. Zatim su braću tukli daskama u koje su bili zabijeni veliki čavli. Kad god bi neki brat jauknuo od boli, mučitelji bi ih počeli još jače tući, govoreći: “Neka dođe vaš Bog i spasi vas.”

U zločinačkim napadima mnogi su izgubili život. U Cape Maclearu, na južnom kraju jezera Malawi, svežnjeve trave vezali su oko Zelphata Mbaika. Travu su polili benzinom i zapalili je. Tako su ga živog spalili!

Sestre su također proživjele užasne patnje. Kad su odbile kupiti stranačke iskaznice, stranački su predstavnici mnoge od njih nekoliko puta zaredom silovali. U Lilongweu, sestra Magola je kao i mnogi drugi pokušala pobjeći, želeći izbjeći nevolje. Međutim, bila je trudna i nije mogla jako brzo trčati. Rulja, koja se ponašala kao čopor divljih pasa, sustigla ju je i nasmrt pretukla.

U studentskom naselju agronomskog fakulteta Bunda, u predgrađu Lilongwea, ubijeno je šestero braće i jedna sestra, a njihova tijela bila su stravično iznakažena. Dekan fakulteta, Theodore Pinney, osobno je posjetio dr. Bandu i protestirao zbog zvjerstava. Kakav je bio ishod toga? Bio je deportiran!

Tisuće bježe

Videći da se sprema genocid, Jehovini svjedoci su od listopada 1972. počeli masovno bježati. Tisuće ih je pobjeglo na zapad u Zambiju. Jedan promatrač Ujedinjenih naroda koji se nalazio na granici potvrdio je da su “mnoge izbjeglice imale posjekotine i duboke rane nanesene najvjerojatnije pangama, velikim noževima tipičnim za [Afriku]”.

Svjedoci su bili smješteni u izbjegličke logore u Sinda Misaleu, koji se nalazi u trokutu zemlje, gdje se spajaju granice Malavija, Mozambika i Zambije. Međutim, zbog nehigijenskih uvjeta, njima se brzo proširila bolest. Za kratko vrijeme umrlo je preko 350 osoba, a među njima mnogo djece. Vijesti o teškom stanju u kojem se nalaze izbjeglice brzo su doprle do naše kršćanske braće u drugim područjima. Humanitarna pomoć počela je pristizati u ogromnim količinama! Jehovini svjedoci u Južnoafričkoj Republici poklonili su tone šatora, odjeće i drugih hitno potrebnih stvari. Mali konvoj kamiona, koji su predvodili Karel de Jager i Dennis McDonald, stigao je u logore iz podružnice u Južnoafričkoj Republici. Nije se zanemarilo ni duhovne potrebe. Jedan kamion dopremio je 21 kartonsku kutiju Biblija i pomoćnih sredstava za proučavanje Biblije. Kako su samo sretna bila malavijska braća kad su vidjela ovaj dokaz istinske kršćanske ljubavi koju je Isus opisao! (Ivan 13:34, 35).

Međutim, uskoro su Svjedoci uvidjeli da su neželjeni gosti u Zambiji. Negdje u prosincu zambijske su vlasti prisilile izbjeglice da se vrate u Malavi. Kakvog li razočaranja! Hoće li naša braća na koncu ipak odustati, suočena s naizgled bezizlaznom situacijom? Michael Yadanga rezimirao je to sljedećim riječima: “Izgubio sam zube zato što nisam htio kupiti iskaznicu. Izgubio sam posao zato što nisam htio kupiti iskaznicu. Pretukli su me, uništili mi imovinu i prisilili me da pobjegnem u Zambiju — sve zbog toga što nisam htio kupiti iskaznicu. E, pa ne mislim je ni sada kupiti.” Braća su ostala i dalje besprijekorna. Istina je ono što psalmist kaže: “Mnogo nevolje ima pravednik, ali ga od svijeh izbavlja Gospodin” (Ps. 34:19).

Ovi malavijski Svjedoci, i muškarci i žene, dokazivali su da imaju vjeru kakvu su imali Božji sluge opisani u Bibliji, u Jevrejima u 11. poglavlju. Kao i ti drevni obožavatelji Jehove, malavijski Svjedoci bili su “stavljeni na muke, [jer] ne prihvatiše oslobođenja”, to jest da učine kompromis ili da se odreknu svoje vjere u Jehovu Boga. Kao i oni, “iskusili [su] izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu”. Kao i njih, “svijet ih ne bijaše dostojan” (Jevr. 11:35, 36, 38, Duda-Fućak).

Utočište u Mozambiku

Nakon što su se iz Zambije vratili u Malavi, ponovno su se suočili s opakim progonstvima. Nisu nikako mogli ostati u Malaviju. Zato su ponovno pobjegli — no ovaj put u Mozambik. U to je vrijeme Mozambik još uvijek bio pod portugalskom upravom. Tamošnje su vlasti ljubazno postupale s našom braćom. Oni koji su živjeli na jugu zemlje pobjegli su preko granice u blizini Mulanjea u izbjegličke logore u Caricu, gdje su mnogi ostali do 1986.

U Mozambik se također moglo lako dospjeti preko zapadne granice Malavija, u dijelu između gradova Dedze i Ntcheua. Tamo su braća samo trebala prijeći glavnu cestu, koja je služila kao granica, da bi našla utočište. Logori u ovom dijelu Mozambika bili su smješteni blizu Mlangenia, i upravo je tamo većina njih pobjegla.

Ti logori u Caricu i u blizini Mlangenia postali su dom za oko 34 000 muškaraca, žena i djece. Čitave skupštine Božjeg naroda, predvođene svojim starješinama, dopješačile su u logore. Dok su oni tako pješačili, vlasti u Malaviju naredile su da im nitko ne smije pomoći oko prijevoza.

Kad su se smjestili u logore, Jehovini sluge počeli su na nov način živjeti. U početku im je bilo teško u materijalnom pogledu. Počinjali su opet od nule. Međutim, ubrzo su podigli kuće u nizu. Logore su držali u urednom i čistom stanju. Kako bi obogatili obroke hrane koje su dobivali od Društva i od svjetovnih humanitarnih organizacija, mnoga braća počela su sama saditi kulture. Drugi su uspijevali prodati ono što su sami ručno izrađivali ili su povremeno radili u okolnim selima. Iako nisu bila imućna, naša su braća bila zadovoljna, jer su imala osnovno za život (1. Tim. 6:8). No u duhovnom pogledu bila su bogata!

Organiziranje logora

Starješine poput Kennedya Alicka Dicka, Mauricea Mabvumbea, Willarda Matenge — a kasnije i drugih — služili su u Odboru zemlje. Braća su ih vrlo poštovala i voljela zbog toga što su se neumorno trudili da zbrinu njihove duhovne potrebe. Ti su lojalni starješine uzeli k srcu biblijsku opomenu: “Pasite stado Božije koje vam je predato” (1. Petr. 5:2). Organizirali su mnoge duhovne aktivnosti u logorima. Slijedeći rutinu koja je uobičajena u većini domova Jehovinog naroda, pobrinuli su se da svaki dan započne na duhovan način, s razmatranjem dnevnog citata. Proučavanje Biblije uz pomoć časopisa Kula stražara, javna predavanja, pa čak i veći skupovi, redovito su se održavali. Izbjeglice su uvidjele da su takve duhovne pripreme od presudne važnosti.

Isprva su se svi sastanci održavali na jednom središnjem mjestu — na središnjoj platformi. Ovdje bi se svakoga dana tisuće njih okupilo kako bi primilo biblijsku pouku, a i upute u vezi s raznim dužnostima koje su imali u logorima. Kasnije se skupštine ponukalo da izgrade vlastite Dvorane Kraljevstva i da tamo održavaju sastanke. Na koncu je iz nekoliko logora nastalo pet pokrajina.

Braći koja su služila u Odboru zemlje kao i drugoj braći uvelike je koristilo školovanje koje su primili od misionara prije zabrane. Ono im je pomoglo u organiziranju logora. Gledajući u cjelini, izbjeglički logori djelovali su na vrlo sličan način kao i veliki oblasni kongresi. Organizirani su razni odjeli koji su se brinuli za različite potrebe, među ostalim, za čišćenje, raspodjelu hrane i, naravno, za sigurnost braće.

Čak i kad su sada gotovo svi Jehovini svjedoci živjeli u izbjeglištvu, izvan Malavija, neki progonitelji ni time nisu bili zadovoljni. Neprijatelji su povremeno prelazili granicu i napadali braću koja su živjela u logorima u blizini, tako da su se morale poduzeti posebne mjere opreza kako bi se zaštitilo Jehovin narod.

Odbor zemlje povjerio je određenom broju braće zadatak nadziranja i čuvanja te nadgledavanja svih ulaza u logore. Batson Longwe nadgledao je braću koja su nadzirala logor Mlangeni. Taj zadatak zahtijevao je od njega da mnogo šeće po logoru i provjerava jesu li braća na svojim punktovima. Uskoro je dobio nadimak “od 7 do 7”. Doista, svakoga dana, od jutra do mraka (od sedam ujutro do sedam navečer), vjernog se brata Longwea moglo vidjeti na svakom mjestu u logoru kako obavlja svoj zadatak i brine se za zaštitu svoje kršćanske braće i sestara. Sve do danas, Batsona Longwea većina braće još uvijek zove “od 7 do 7”. Iako su neki možda zaboravili njegovo pravo ime, svi koji su boravili u logoru u Mlangeni s radošću se prisjećaju službe koju je on lojalno obavljao u njihovu korist.

Privremeni bijeg u Mozambik ne samo da je omogućio braći da odahnu od progonstva već im je također pomogao da se pripreme na kušnje i izazove koji su ih još očekivali. Postali su bliži sa svojom braćom i sestrama te su naučili da se više oslanjaju na Jehovu. Lemon Kabwazi, koji je kasnije služio kao putujući nadglednik, kaže sljedeće: “Sva ta situacija imala je svojih prednosti i nedostataka. U materijalnom pogledu bili smo siromašni. Ali duhovno smo bili dobro zbrinuti. Budući da smo živjeli tako blizu jedni drugih, stvarno smo upoznali našu braću i zavoljeli ih. To nam je pomoglo po povratku u Malavi.”

Ponovno gonjeni!

Nažalost, ovaj predah od nasilnih progonitelja kratko je potrajao. Kad je Mozambik u lipnju 1975. stekao nezavisnost, nacionalistički je duh obuzeo i tu zemlju. Novi državni vođe nisu razumjeli neutralnost Jehovinog naroda. Budući da su odbila učiniti kompromis, naša su braća bila prisiljena napustiti područje Mlangeni i vratiti se natrag preko granice u ruke svojih progonitelja.

Na granici je povratničke izbjeglice dočekao ministar za centralnu regiju, g. J. T. Kumbweza Banda. Rekao im je sljedeće: “Svojevoljno ste napustili Malavi i sada ste se svojevoljno vratili. Idite natrag u svoja sela i surađujte sa stranačkim čelnicima.” Misleći na Malavijske mlade pionire i članove Lige mladih, dodao je i sljedeće: “Moji dječaci su tu da se pobrinu da surađujete sa strankom.” To je raspršilo gotovo sve nade da će se uvjeti poboljšati.

Oni koji su tom prilikom bili prisiljeni vratiti se u Malavi uspjeli su proći kroz cijelu zemlju i ponovno prijeći granicu na jugoistoku i pridružiti se svojoj braći koja su se nalazila u logorima u blizini Milangea u Mozambiku. No time nisu bili riješeni svi njihovi problemi. Naprimjer, Fidesi Ndalama, koji je služio kao pokrajinski nadglednik u tom području sve dok logori u Milangeu nisu krajem 1980-ih bili rasformirani, izgubio je svoju suprugu kad su logor napali gerilski vojnici. No ovaj blagi brat i dalje revno služi Jehovi.

Drugi koji su 1975. bili prisiljeni vratiti se u Malavi morali su ostati u zemlji. Guste kolone tisuća iscrpljene braće kretale su se putevima na povratku u svoja sela. Mnogi su se osjećali kao da se vraćaju u arenu.

U početku je većini njih bilo dozvoljeno da se ponovno nastane u selu u kojem su prije živjeli. No ubrzo su stigli “dječaci” da bi pokušali prisiliti Jehovine svjedoke da ‘surađuju sa strankom’. Bande pripadnika Lige mladih opkolile su domove naše braće, zahtijevajući od njih da nabave stranačke članske iskaznice. U svakom domu čuli su isti odgovor: “Ne!” Zbog toga su te bande pribjegavale svakojakim neljudskim postupcima. Čak su žene i djeca tukli nedužne kršćane. Bilo je slučajeva perverznog seksualnog zlostavljanja, i muškaraca i žena. Događale su se odvratne stvari, naprimjer, da su kršćanske muškarce i žene zajedno svezivali pokušavajući ih prisiliti na nemoralni čin.

Besprijekornost Jehovinih svjedoka čak je i u svakodnevnim životnim situacijama neprestano bila na ispitu. U bolnicama, na tržnicama, u školama i u javnom prijevozu članovi Lige mladih stalno su tragali za onima koji nisu imali stranačke iskaznice. U skladu s riječima iz Otkrivenja 13:16, 17, nitko nije mogao ‘ni kupovati ni prodavati’, ili jednostavno normalno živjeti, ako nije imao ‘žig zvijeri’ — ako nije imao dokaz da je podupiratelj svjetskog političkog sustava.

U svim ovim teškim situacijama Jehovini svjedoci ostali su nepokolebljivi i nikad nisu učinili kompromis. Ali ni progonitelji nisu odustali. Još su se mnoge stvari tek trebale odigrati.

Masovna zatvaranja

Čitave skupštine Jehovinih svjedoka bile su pohvatane i zatvorene u kažnjeničke centre koji su po svom ustrojstvu podsjećali na nacističke koncentracione logore. Nažalost, u nekim se slučajevima mlađu djecu i bebe odvajalo od roditelja, zbog čega su roditelji bili izvan sebe od boli. Neki od ovih mališana bili su povjereni na brigu rođacima koji nisu bili Svjedoci. Drugi su ostali sami bez ikoga tko bi se brinuo za njih. Do siječnja 1976. preko 5 000 muškaraca i žena nalazilo se u zatvorima i logorima širom zemlje.

Uvjeti su ispočetka bili jezivi. Stiješnjenost je uzrokovala pojavu smrtonosnih bolesti. Okrutni čuvari još su više pridonijeli njihovoj patnji. Jedan od njih rugao se braći, govoreći: “Vlada je odredila da vas pretvorimo u traktore.” Baston Moses Nyirenda prisjeća se da su ga često tjerali da počne s radom i prije nego što svane te da radi još nakon zalaska sunca, i to bez ijedne pauze za odmor ili jelo!

Iz zloglasnog kažnjeničkog logora Dzaleka jedan je brat uspio proturiti ovu poruku napisanu na komadiću toaletnog papira: “Čak i ako je netko jako bolestan, mora ići raditi. Bolesnu djecu šalje se u bolnicu Dowa. (...) Tamo ne liječe pacijente koji su Jehovini svjedoci. Bolnicu Dowa nazivamo klaonicom Jehovinog naroda.”

Čini se da su zatvorski čuvari pokušavali na sve moguće načine obeshrabriti našu braću i sestre i slomiti njihovu besprijekornost. No nisu uspjeli! Jehovin se narod naučio boriti s nedaćama. Poruka napisana na komadiću vreće za cement sadržavala je ove za vjeru osnažujuće riječi: “Imamo lijepe vijesti. Sva su braća i sestre vesela lica, premda ih progone i premda nose kamenje.”

Mnoga protestna pisma iz drugih zemalja — od Jehovinih svjedoka i mnogih drugih ljudi — poslana su uredu predsjednika dr. Bande. Međutim, on se oglušio na ove molbe i tako su naša braća ostala zatvorena.

“Riječ Božja nije okovana”

I pored takvih uvjeta, braća u ovim zatvorima uspjela su organizirati kršćanske sastanke. Literatura se krijumčarila u zatvor i dijelila među braćom. Kako se to činilo? O jednom Godišnjaku koji su dobili u zatvoru Dzaleka, Baston Moses Nyirenda priča sljedeće:

“Bio je jedan brat koji nije bio zatvorenik, ali je radio u zatvorskim vrtovima. Budući da su čuvari bili naviknuti na to da on stalno ulazi i izlazi, nikad ga nisu pretresali. Kad je čuvarima nosio povrće, sakrio je knjigu pod košulju. Zatim je prije nego što je otišao, uspio dati knjigu jednom našem bratu. Bili smo naročito oduševljeni što smo dobili Godišnjak jer je u to vrijeme sadržavao sve stavke za dnevne citate i komentare citata. Brzo smo se dali na posao, prepisujući sve citate i komentare na komadiće toaletnog papira. Potrošili smo podosta rola! Nakon dva tjedna jedan je čuvar našao knjigu. Ali dotada smo kopije već bili razdijelili po cijelom logoru. Uspjeli smo čak doturiti kopije našim sestrama koje su se nalazile u drugom odjeljenju.”

Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti proslavljena je u malim grupama u Dzaleki. Jedno je pismo stiglo do Zajednice, a u njemu je stajalo da je “tog lijepog dana, 14. travnja, 1 601 osoba prisustvovala skupu”. Trinaestero ih je uzelo simbole u Dzaleki. U izvještaju je također stajalo: “Gotovo su se u svakoj ćeliji prije govora pjevale pjesme, a tako se činilo i po završetku sastanka.”

S vremenom su se uvjeti u zatvorima pomalo počeli poboljšavati. Neki su čuvari na koncu postali vrlo prijazni prema braći. Nakon što je otišao u mirovinu, jedan je zatvorski čuvar čak prihvatio istinu. On je sada brat Makumba. I njegov je sin predao svoj život Jehovi. Bilo je upravo onako kako je apostol Pavao izjavio: “Riječ Božja nije okovana” (2. Tim. 2:9, St).

Služeći Jehovi pod zabranom

Žestina progonstva ponovno je postupno popustila. Do 1979. većina Jehovinih svjedoka puštena je iz zatvora. To je pobudilo velik interes kod njihovih susjeda. “Zašto su vas poslali u zatvor?” “Zašto svi progone Jehovine svjedoke?” Takva pitanja otvorila su put biblijskim razgovorima i mnoge od tih osoba postale su Jehovini sluge. Mogli su jasno vidjeti da će, ukoliko postanu Jehovini svjedoci, i oni postati predmet mržnje, kao što je Isus i prorekao; no ipak su shvatili da Jehovini svjedoci stvarno prakticiraju pravu religiju (Luka 21:17; Jak. 1:27). Zanimljivo je da je među novokrštenima bilo više onih na koje se naišlo svjedočenjem nego djece onih koji su već bili Jehovini svjedoci.

Kako je biblijska literatura za sastanke i službu propovijedanja dospijevala u zemlju u to vrijeme? Krajem 1970-ih brigu oko malavijskog područja preuzela je podružnica u Zambiji, budući da Zambija graniči s Malavijem, dok sa Zimbabveom to nije slučaj. Nekoliko skladišta za literaturu u Zambiji planski je bilo smješteno u blizinu granice s Malavijem. Onih svega nekoliko braće koja su imala vozila odvezla bi se u Zambiju, natovarila velike količine literature i potom je prokrijumčarila u Malavi. Budući da je prvih godina zabrane bilo malo kontrolnih točaka na cestama, ova metoda pokazala se vrlo uspješnom.

Posjedujući potrebne knjige i časopise, braća su mogla organizirati sastanke. No, naravno, nisu se smjeli javno sastajati u Dvoranama Kraljevstva. Umjesto toga, braća su se tajno sastajala, često noću, i to tamo gdje ih susjedi i drugi seljani nisu mogli čuti. Neka braća koja su živjela u selima imala su zemljišta koja su naslijedila od svojih predaka, a koja su se obično nalazila malo izvan sela. To su bila praktična mjesta za sastajanje. Naravno, velika grupa ljudi koja bi u isto vrijeme odlazila na sastanak nedvojbeno bi privukla pažnju, stoga su braća putovala u malim grupama. Kad bi svi stigli, sastanak je mogao početi. Nije bilo glasnog pjevanja pjesama Kraljevstva — samo pjevušenje. A nije bilo ni oduševljavajućeg pljeska nakon odličnog govora — samo blago trljanje dlanom o dlan.

Ipak, svi koji su prisustvovali sastancima cijenili su pravovremenu duhovnu hranu i osjećali su da su ujedinjeni sa svojom braćom i sestrama širom svijeta koji su uživali u istom programu pouke. Takvi sastanci također su dobro opremali braću za vrlo važan zadatak, službu propovijedanja. Tu su službu morali obavljati vrlo diskretno.

Hrabri kuriri

Iako se jedno vrijeme bez nekih velikih poteškoća dopremalo literaturu u Malavi, sredinom 1980-ih situacija se promijenila. Kontrolne točke na cestama počele su se pojavljivati u svim dijelovima zemlje. Policija je počela pažljivije pretraživati vozila. Braća više nisu mogla koristiti automobile za prijevoz literature iz skladištâ u Zambiji. Što se moglo učiniti?

Počelo se puno više koristiti bicikle. Braća su mogla vozeći se kroz divljinu zaobići kontrolne točke i granične prijelaze. Osoba je trebala imati veliku hrabrost i čvrstu vjeru da bi služila kao kurir. No bilo je potpuno očito da Jehova Bog blagoslivlja njihovu lojalnu službu. Razmotri ove primjere:

Letson Mlongoti vozio se biciklom kroz Lilongwe s vrećom časopisa na stražnjoj strani bicikla. Kad je primijetio veliku gomilu policajaca i Malavijskih mladih pionira kako se poredava uz rubove pločnika u očekivanju dolaska predsjednika, postao je jako nervozan. Zatim mu je na njegovo zaprepaštenje kad je skretao na uglu pala vreća i otvorila se. Časopisi su se pred svima rasuli po podu! Ljudi su se brzo skupili oko njega. Naš brat očekivao je najgore. No ubrzo je shvatio da mu oni samo pomažu spremiti časopise natrag u vreću. Odahnuo je, iako je još uvijek bio nervozan, i uskoro nastavio dalje, zahvaljujući Jehovi što je zaslijepio oči policajcima i Malavijskim mladim pionirima.

Fred Lameck Gwirize nosio je vrlo važnu skupštinsku poštu. Dok se biciklom brzo spuštao nizbrdo, u blizini Kasungue, ugledao je ispred sebe kontrolnu točku na kojoj su stražarili članovi Lige mladih. Prije nego što je došao do njih, zaustavio se, zaokrenuo bicikl i brzo počeo voziti u suprotnom smjeru. Članovi Lige mladih viknuli su mu da se zaustavi. “Kamo ćete?” povikali su oni. Kurir je odgovorio: “Tako sam se brzo spuštao nizbrdo da sam promašio mjesto gdje trebam skrenuti!” Na njegovo iznenađenje, oni su prihvatili njegovo objašnjenje. Zahvalio je Jehovi što ga je zaštitio.

No nekoliko ove hrabre braće ipak je bilo uhvaćeno i neko vrijeme zatvoreno. Većina njih imala je obitelj.

Redovni “turist”

Od 1987. Edward Finch, član Odbora zambijske podružnice, počeo je redovito posjećivati Malavi. Malavi je bio popularno turističko odredište, a budući da je brat Finch imao rođaka u Blantyreu, mogao je za “godišnji odmor” slobodno posjetiti ovu zemlju. Sa svega 19 godina, dok je obavljao pionirsku službu u svojoj domovini Rodeziji, Ed Finch pridružio se Guidu Ottu na nekim putovanjima u Malavi kad je tajni podrum McLuckievih trebalo dopuniti literaturom. Sada, nakon što je postao diplomac Škole Gilead, bratu Finchu bila su povjerena veća zaduženja u pogledu Malavija.

Zambijska podružnica slala ga je u Malavi zbog toga što se brinula da u Malavi ne pristiže dovoljno biblijske literature. Kad se brat Finch susreo s braćom iz Odbora zemlje, ona su bila oduševljena što su imala stranog gosta koji ih je mogao ohrabriti i pružiti im daljnje upute. Održao je niz tajnih sastanaka s Odborom zemlje, s pokrajinskim i oblasnim nadglednicima te s kuririma. Svatko je rado želio ispuniti svoj zadatak u zbrinjavanju potreba skupština. Literatura nagomilana u zambijskim skladištima u blizini malavijske granice ponovno je počela redovito pritjecati u Malavi.

Brat Finch, često zajedno sa svojom suprugom Lindom, obavio je puno korisnih “turističkih” putovanja u Malavi. Putovao je zemljom uzduž i poprijeko, ne da bi je razgledavao, već da bi hrabrio i školovao što je moguće više braće. Njegove posjete naročito su cijenila ona braća koja su preuzimala vodstvo tijekom zabrane. Bila su zahvalna za ljubav i strpljivost koje je pokazao surađujući s njima.

Pomaganje kuririma

Kuririma je, naravno, bilo nemoguće da na biciklima stignu do svih skupština u Malaviju. Stoga je 1988. kupljen kamionet koji se mnogo koristio za dostavu literature unutar zemlje. Vozači su s vremenom naučili gdje su u određenim područjima postavljene kontrolne točke na cesti i diskretno ih zaobilazili. I druga hrabra braća ponudila su pomoć. Jedan od njih bio je Victor Lulker, koji je služio u engleskoj skupštini u Blantyreu. Često je noću svojim automobilom, i to uz veliki osobni rizik, prevozio literaturu do tajnih skladišta širom zemlje. Do 1972. Cyril Long, koji sada živi u Južnoafričkoj Republici, pomagao je na sličan način. Bio je također u mogućnosti da u jednoj ljekarni koja je povoljno prodavala lijekove pribavi uz popust neke lijekove koji su našoj braći bili vrlo potrebni.

Važan faktor u pružanju duhovne hrane bilo je odobrenje koje je dala centrala Društva u Brooklynu da se tiskaju časopisi na biblijskom papiru, da se tiskaju knjige s mekim koricama te da se studijski članci iz Kule stražare tiskaju u posebnom formatu koji je postao poznat kao mini časopis. Kad se Ed Finch u travnju 1989. tajno sastao s kuririma i rekao im o tim novim posebnim izdanjima naše literature, kuriri su bili ganuti do suza. Kako li su bili zahvalni za sve što je Jehova za njih s puno ljubavi činio! Sada su mogli prevoziti dvaput više literature nego prije.

Ovu literaturu bilo je lakše zapakirati i sakriti. Mini časopise čak se moglo slobodno čitati u javnom prijevozu. Nitko nije znao kakvi su to časopisi! “Vjerni i razboriti rob” stvarno je ispunjavao svoj zadatak pružanja duhovne ‘hrane u pravo vrijeme’ (Mat. 24:45-47, NW). Te dragocjene pošiljke ‘hrane’ pomogle su Jehovinim slugama da u vrijeme nevolja zadrže svoju besprijekornost.

Jedinstvena skupština

Nažalost, 1990. godine mali kamion koji je Društvo koristilo sudario se s policijskim vozilom. Kad je policija otkrila što se nalazi u kamionu, odmah je uhapsila dva brata koja su se nalazila u kamionu i poslala ih u zatvor. Jedan od njih bio je Lemon Kabwazi.

Kad je stigao u zatvor Chichiri, brat Kabwazi je zapazio da se desetero braće koje je tamo otprije bilo zatočeno nalazilo u teškom stanju. “Stariji” zatvorenici pokrali su sve pokrivače i nisu dozvoljavali braći da održavaju sastanke. Brat Kabwazi je odlučio da nešto mora poduzeti. Kad ga je posjetila njegova supruga Chrissie, zamolio ju je da nešto njegove odjeće donese u zatvor. Zatim ju je podijelio braći kako bi bila pristojno odjevena. Drugi su zatvorenici bili impresionirani. Brat Kabwazi zatim se potrudio sprijateljiti sa “starijim” zatvorenicima koji su raspolagali svim pokrivačima. Kako je to učinio? “Dogovorio sam se s jednim bratom da mi kupi deset kilograma šećera”, kaže brat Kabwazi. “S jednim kilogramom mogao sam kupiti pokrivač.” No mogao sam “kupiti” i prijateljstvo “starijih” zatvorenika, koji su sada dozvolili da se sastanci slobodno održavaju.

Kako su se sastanci mogli redovito održavati u zatvorskom dvorištu, uskoro se formirala skupština. Kako se zvala? Kutna skupština — zato što su se sastanci održavali u jednom kutu zatvorskog dvorišta. S vremenom je sastancima Kutne skupštine redovito prisustvovalo preko 60 osoba. Trojica starješina i jedan sluga pomoćnik dobro su se brinuli za ovu novu skupštinu. Skupština je imala i vrlo plodno područje. Uvijek se nekoga moglo naći “kod kuće” i porazgovarati! Od pet osoba s kojima je brat Kabwazi tamo proučavao Bibliju, dvije su se do danas krstile!

“Zdrava” hrana

Međutim, jedan problem s kojim se suočavala Kutna skupština bio je kako unijeti u zatvor literaturu koja je bila potrebna za sastanke. Brat Kabwazi je i za to imao plan. Dogovorio se s bratom koji je upravo bio pušten iz zatvora da ih posjeti i ponese paket hrane. Kad su stražari prekontrolirali paket, sve što su mogli vidjeti bilo je korijenje kasave, omiljene i glavne hrane u Malaviju. Međutim, nisu ni sanjali koliko je samo “hranjiva” i “zdrava” bila ta kasava! Iz svakog korijena kasave izrezan je tanki sloj središnjeg dijela. U te se korijene potom stavilo smotane mini časopise te male dijelove knjige Raspravljanje i Razmatranje Pisama. Nakon dvije takve pošiljke ove “zdrave” hrane, braća su imala sve što im je bilo potrebno za sastanke i biblijske studije. Brat Kabwazi se prisjeća da su imali toliko brojeva mini časopisa da nijednom u osam mjeseci, koliko je proveo u zatvoru, nisu trebali dvaput razmatrati isti članak na Studiju Kule stražare.

Nasreću, Kutna skupština danas više ne djeluje. Jehovin narod u Malaviju više nije prisiljen održavati sastanke iza rešetaka!

Naša braća zadobivaju poštovanje

Postupno su napadi na Jehovine svjedoke postali sve rjeđi. Ipak, još su se uvijek s vremena na vrijeme događali incidenti. No, kao i uvijek, naša su braća bila nepokolebljiva. Zbog toga su mnogi počeli pokazivati poštovanje prema Jehovinom narodu.

U području Mchinjia, poglavica Mzama poslao je pismo koje je ovako naslovio: “Ljubljenom Božjem narodu koji živi pod mojom upravom.” U pismu je naveo sljedeće: “Svi su Svjedoci koji žive u mom okrugu vrlo dobri ljudi. Moj okrug obuhvaća 13 sela.” Nakon što je pohvalio Svjedoke da redovito plaćaju poreze, da se drže visokih moralnih mjerila te da su uredni, pristojni i marljivi ljudi, zaključio je sljedećim riječima: “Potičem sve vas Jehovine svjedoke da se i dalje pridržavate svojih zakona.”

Početkom 1990. Austin Chigodi bio je jedna od 22 osobe koje su uhapsili članovi Lige mladih na pokrajinskom sastanku u Nathenjeu, nedaleko od Blantyrea. Nakon što je godinu i po proveo u zatvoru, brat Chigodi, koji je tada već bio skoro osamdesetogodišnjak, bio je pušten. Kad su neki članovi Lige mladih vidjeli da je taj stariji čovjek još uvijek živ i da je još uvijek vjeran svom Bogu, to ih se duboko dojmilo. Čak su zatražili biblijski studij. Međutim, brat Chigodi bio je vrlo oprezan, ne želeći svoju braću dovesti u opasnost. No, ovi su mladi ljudi bili uporni. Na koncu se s njima ipak počelo proučavati Bibliju. Neki su, nasreću, napredovali do krštenja, a neki od njih danas čak služe kao starješine i sluge pomoćnici.

Još jedan vjerni brat, Samuel Dzaononga, zbog svog je neutralnog stava odslužio četiri zatvorske kazne u Dzaleki. Zatim je 1989, nakon što je ponovno odlučno odbio kupiti stranačku iskaznicu, po peti put bio uhapšen. Članovi Lige mladih odveli su ga u policijsku stanicu u Salimi. Kako su se samo iznenadili kad im je policajac koji je bio na dužnosti rekao: “Ako želite ovog čovjeka opet strpati u zatvor, onda se spremite da mu se pridružite. Trebali biste znati što je sve ovaj čovjek preživio, a da nikad nije napravio kompromis u pogledu svoje vjere. Jeste li vi spremni to učiniti?” “Ne”, odgovorili su oni. Policajac je zatim dodao: “U tom slučaju, bolje vam je da vratite ovog čovjeka natrag u njegovo selo i prestanete mu stvarati probleme. On nikad neće kompromitirati svoju vjeru.” Tako su brata Dzaonongu odvezli natrag u njegovo selo. Kad su tamo stigli, pozvali su seoskog poglavicu i upozorili ga da ne smije dozvoliti da netko našem bratu ponovno stvara probleme. Otada se brata Dzaonongu moglo vidjeti kako na javnom mjestu čita časopise Kulu stražaru i Probudite se! i javno svjedoči svojim susjedima — bez straha da će mu netko zbog toga stvarati probleme.

Neformalno svjedočenje

Dok je trajala zabrana, svjedočilo se neformalno. Ali kad protivljenje nije bilo tako intenzivno, svjedočilo se čak i slobodnije. Početkom 1990. u gradu Ntcheuu jedna je mlada žena koja je pokazala interes za biblijsku istinu dobila knjigu Slušati velikog Učitelja. Kako nije znala dobro čitati, braća su joj savjetovala da nađe nekoga tko će joj čitati knjigu. “Ali morate pronaći nekoga kome možete vjerovati”, upozorila su je braća. U to vrijeme s njom je stanovao njen brat Simon. Njemu je mogla vjerovati. Dok je čitao svojoj sestri, Simon je ubrzo prepoznao zvuk istine. S vremenom se sa Simonom počelo redovito proučavati Bibliju. “Mogao sam se iz Biblije sam uvjeriti da će se prave kršćane proganjati”, rekao je Simon, “zato sam znao da su Jehovini svjedoci prava religija” (2. Tim. 3:12). Budući da je jako brzo napredovao, Simon Mangani još se iste godine krstio i danas služi u Betelu u Lilongweu.

Bestona Madeyu, općeg pionira, iznenadna je oluja u Blantyreu dovela do neočekivanih rezultata. Sakrio se od nevremena pod verandom male crkvene zgrade. Čekajući da kiša stane, slučajno je čuo neke ljude koji su pitali svog pastora: “Idu li svi dobri ljudi na nebo?” Pastor nije znao odgovoriti. Želeći im pomoći, brat Madeya ušao je u crkvu i ponudio da odgovori na to pitanje. Oni su, na njegovo iznenađenje, pristali. Uslijedilo je još puno pitanja i uskoro se vodilo sedam biblijskih studija.

Mladi u školi također su koristili prilike da daju svjedočanstvo. Kad je Dorothy Nakula trebala napisati jedan sastav, odlučila je pisati o porijeklu Božića. Njen učitelj bio je toliko impresioniran da je njen sastav pokazao drugim učiteljima. “Gdje si našla te informacije?” upitali su je. Zahvaljujući sastavu Dorothy je svojim učiteljima podijelila 17 časopisa.

“Dragi ujače”

Iako su Jehovini sluge morali preživjeti mnoge patnje, nikad se nisu osjećali usamljenima. Znali su da ih Jehova podupire i bili su sigurni da uživaju ljubav i podršku svjetskog bratstva.

Pored onog što su učinile podružnice u Rodeziji (sada Zimbabve) i Zambiji, zrela braća u zemlji naporno su radila da bi stado u Malaviju bilo s puno ljubavi zbrinuto te da bi imalo na raspolaganju duhovnu hranu. Odbor zemlje, ili Ured za osoblje, kako ga se zvalo, igrao je važnu ulogu u tome. Što je sve njihov posao uključivao? Lemon Kabwazi, koji je mnogo godina služio u Odboru zemlje, navodi sljedeće: “Naša je prvenstvena odgovornost bila da se pobrinemo da naša braća dobivaju literaturu. Stoga smo mnogo vremena provodili u organiziranju i hrabrenju kurira i pokrajinskih nadglednika. Također smo posjećivali braću koja su bila žrtve progonstva kako bismo saznali na koji im način možemo pomoći i ojačati ih.”

Skupštinama su se slala ohrabrujuća pisma i pošiljke. Bilo je opasno koristiti poštanske usluge, stoga su braća razvila posebne šifre i nadimke kako ne bi jedni druge razotkrili. Pisma koja je slao Odbor zemlje potpisivala su se sa “O.Z.” Na taj način vlasti nisu mogle čak ni ako bi zaustavile pisma razumjeti o čemu se radi. Pokrajinski nadglednici bili su poznati po broju pokrajine u kojoj su služili, a posjete pokrajinskog nadglednika nazivalo se “posebni tjedni”. Čak se i danas može čuti kako neki kažu: “Uskoro će nas u našem posebnom tjednu posjetiti M-11.” A kako se pisalo Odboru zemlje? Pisma iz cijele zemlje naslovljavalo se s “Dragi ujače”, a odgovori su se slali raznim “nećacima” i “nećakinjama”. Takav oprezan pristup pomogao je da se održi komunikacija tijekom mnogih godina zabrane.

Starješine koji su služili u Odboru zemlje stvarno su pokazali što znači staviti interese Kraljevstva na prvo mjesto (Mat. 6:33). Neki, kao što su Ellyson Njunga, Havery Khwiya, Adson Mbendera i Lemon Kabwazi, još uvijek služe Jehovi kao punovremeni sluge. Njihova vjernost ohrabrila je mnoge druge da stave Kraljevstvo na prvo mjesto u svom životu i da unatoč nevoljama sačuvaju besprijekornost.

Političke promjene

Nova i snažna “demokratska” strujanja koja su se počela širiti južnom Afrikom nisu zaobišla ni Malavi. Tijekom 1992. međunarodna javnost izvršila je pritisak na vladu da više poštuje ljudska prava. Reagirajući na taj pritisak, predsjednik, dr. Banda, objavio je sljedeće: “Svatko tko prisiljava ljude da kupe stranačke iskaznice (...) postupa protivno pravilima Malavijske kongresne stranke.” Dodao je: “Takvi su postupci za svaku osudu, zaista, za svaku osudu. (...) Nikad nikome nisam naredio da takvo što učini.” Tako je dr. Banda zaustavio ono što je 25 godina uzrokovalo mnogo patnje našoj vjernoj braći u Malaviju.

Jehovini svjedoci su nakon toga saznali da većinu svojih sastanaka i većih skupova mogu slobodno i javno održavati. Nisu se više događala nikakva maltretiranja ili progonstva. Napokon su uživali stanovitu slobodu, a braća su tu prednost u potpunosti iskoristila. No ipak nisu bila spremna na ono što se zatim dogodilo.

“Jehova je predivan Bog!”

Dana 12. kolovoza 1993. dogodilo se nešto što će Jehovin narod u Malaviju dugo pamtiti! Zabrana, koja je trajala gotovo 26 godina, napokon je bila ukinuta. Braća isprva nisu toga čak ni bila svjesna. Godine 1967, kad je izdana zabrana, u novinama širom zemlje pojavili su se veliki naslovi u vezi s akcijom koja je bila poduzeta protiv “‘opasne’ sekte” — Jehovinih svjedoka. Sada kad je zabrana bila ukinuta, o tome nije bilo ni slova. Zaista, jedan je brat sasvim slučajno naišao na malu obavijest u službenom glasilu Government Gazette. Kad je ta vijest malo-pomalo došla do braće, ona su bila izvan sebe od radosti, no još su uvijek gajila malu dozu sumnje. Zašto? Brat Kabwazi je rekao: “Molili smo se da jednog dana zabrana bude ukinuta. Ali nikad nismo mislili da će se to dogoditi za vrijeme dr. Bande.” Dodao je: “Jehova je predivan Bog!”

Godine 1967, nešto prije zabrane, oko 18 000 objavitelja bilo je aktivno povezano sa skupštinama. Koliko ih je sada bilo, nakon 26 godina često brutalnog protivljenja? Postignut je novi najveći broj od 30 408 objavitelja! Besprijekornost naše braće i sestara trijumfirala je nad svim nevoljama — na hvalu Jehovinog veličanstvenog imena!

Jehovini svjedoci bili su presretni što su stekli slobodu. Međutim, također su uvidjeli da više posla nego ikad stoji pred njima.

Posebna kampanja

Čim su vijesti došle do podružnice u Zambiji, Ed Finch poslan je u Malavi, ali ne kao turist, već da pomogne ponovno zakonski utemeljiti djelo Jehovinih svjedoka u Malaviju. Tijekom njegove posjete, on i Linda imali su prilike surađivati s engleskom skupštinom u Blantyreu. Većina tamošnjih objavitelja nikad nije svjedočila od kuće do kuće. Zbog toga su, naravno, bili napeti. Ipak, uz malo uvjeravanja s Fincheve strane, svi su objavitelji otišli u službu propovijedanja. Kako li je bilo uzbudljivo kad su se nakon nekoliko sati vratili i ispričali svoja iskustva! Mnogi su ih stanari s velikom pažnjom slušali. Drugi su im čestitali na slobodi koju sada uživaju kao Jehovini svjedoci. Nakon toga, braća su počela puno lakše sudjelovati u službi propovijedanja.

Ispočetka je dosta teško teklo ponovno registriranje djela Jehovinih svjedoka u Malaviju. Nigdje u državnim ustanovama nije se mogao pronaći nikakav dokaz o tome da je Društvo ikad bilo registrirano u Malaviju. No, onda je jednog dana Ed Finch zapazio grupu starih registratora u arhivi u Blantyreu. Skinuo je registrator označen slovom “W”. Kako li je bio radostan kad je u njemu pronašao originalnu registraciju! Pravno su stvari dalje brzo tekle. Do 15. studenog 1993. Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania, pravno zastupstvo koje koriste Jehovini svjedoci, bio je ponovno registriran i Jehovini svjedoci ponovno su postali zakonski priznata religija u Malaviju.

Pri kraju te godine provedena je širom zemlje posebna kampanja s traktatom. U skladu s tim se traktat Što vjeruju Jehovini svjedoci? nudio na tri glavna jezika. Imao je dvostruku svrhu. Kao prvo, pomogao je braći i sestrama da ponovno postanu aktivni u službi propovijedanja i, kao drugo, pomogao je javnosti da se upozna s činjenicama o Jehovinim svjedocima. Podijeljeno je preko milijun primjeraka, a u zambijsku je podružnicu pristigao ogroman broj pisama u kojima su ljudi izražavali interes. Ponovno se počelo javno hvaliti Jehovu od kuće do kuće i na ulicama Malavija!

Reorganiziranje djela

Prvi razred Škole za osposobljavanje slugu za južnu Afriku upravo je bio u tijeku u Zambiji kad je stigla vijest o ukidanju zabrane. Vijest je izazvala veliko uzbuđenje i među betelskim radnicima i među polaznicima škole. Kako su samo dva polaznika škole bila oduševljena kad su čula da su dodijeljena u Malavi! Oni su bili prvi strani punovremeni sluge koji su od 1967. naovamo bili dodijeljeni u tu zemlju. Ova dva brata, Andrew Bird i Karl Offermann, sada služe u Betelu u Lilongweu. Bernard Mazunda, prvi Malavijac koji je primio takvo školovanje, iz tog istog razreda, sada služi kao pokrajinski nadglednik, zajedno s diplomcima kasnijih razreda te škole.

U međuvremenu su se braća iz zambijske podružnice nastavila baviti problemima vezanim za reorganiziranje djela u Malaviju. Uskoro su ustanovili da je biblijska literatura Jehovinih svjedoka još uvijek zabranjena, iako Svjedoci više nisu bili pod zabranom. Jedan jako uspješan sastanak u pravcu rješavanja tog problema održan je s ministrom pravosuđa. Ministar je odmah poduzeo korake da se poništi zabrana literature Društva. I ne samo to, ponudio je pomoć u pronalaženju odgovarajućeg zemljišta za novu podružnicu. Tako je pronađena i kupljena odlična parcela od 12 hektara u Lilongweu. Gradnja objekta nove podružnice na ovom posjedu u Lilongweu, gradu u središtu Malavija, već je u toku.

Kad su se skupštine počele ponovno javno sastajati, kako su samo mnogi bili oduševljeni kad su sreli prijatelje koje nisu vidjeli još od vremena prije zabrane! Sastanci su trajali duže od predviđenog vremena, ali čini se da to nikome nije smetalo. Prisutni više nisu morali samo trljati dlanom o dlan kako bi izrazili cijenjenje za govore braće. Umjesto toga, svatko tko bi se pojavio na podiju, dobio bi srdačan aplauz. Pjesme Kraljevstva više nije trebalo pjevušiti. Braća su sada mogla glasno i razgovijetno pjevati. Pjesma koja je ubrzo svima postala omiljena bila je “O hvala, Jehova”.

Ipak, braća su shvatila da im je potrebna pomoć kako bi bila u toku s organizacijskim stvarima. Starješine su ponizno i spremno prihvaćali upute iz podružnice Društva, kao i od druge posebno školovane braće. Nije trebalo dugo da se uoči nagli napredak u organizacijskim procedurama u skupštinama. I broj objavitelja nastavio se povećavati. U prvoj službenoj godini nakon ukidanja zabrane kršteno je 4 247 novih učenika, a 88 903 osobe prisustvovale su Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti.

Pristiže dodatna pomoć

Širom zemlje zavladalo je veliko veselje kad se proširila vijest da se u Malavi vraćaju dva para misionara koja su tu služila prije zabrane. Keith i Anne Eaton, koji su u međuvremenu služili u Zimbabveu, stigli su 1. veljače 1995. kako bi pomogli u obavljanju administrativnih poslova u Lilongweu. Kasnije su Jack i Linda Johansson, koji su bili u Zairu (danas Demokratska Republika Kongo), bili dodijeljeni u misionarski dom u Blantyreu. Oba para ponovno su se mogla stalno nastaniti u zemlji. Kako li je bio radostan ponovni susret ovih dugogodišnjih misionara s malavijskom braćom i sestrama koji su služili s njima prije zabrane!

U veljači 1995. Malcolm Vigo, koji sada služi u nigerijskoj podružnici, a služio je kao sluga podružnice u Malaviju kad je uvedena zabrana, imao je prednost posjetiti Malavi kao prvi zonski nadglednik na ovom području nakon mnogo, mnogo godina. Njegova supruga Linda Louise došla je zajedno s njim. Kakva je bila njegova reakcija? “Bilo je to veoma uzbudljivo iskustvo, a ujedno i prednost! Osjećao sam se kao da se vraćam kući.”

U međuvremenu su i drugi misionari i sposobna braća iz obližnjih podružnica bili poslani u Malavi. Velik broj pisama pristizao je s područja. Braća su nesumnjivo bila ‘bogato zaposlena u djelu Gospodinovu’ (1. Kor. 15:58, NW).

“Radosni hvalitelji Boga”

Možeš li zamisliti kako su se samo malavijski Svjedoci osjećali kad su tijekom srpnja i kolovoza 1995. imali mogućnost da prvi put nakon 28 godina održe oblasne kongrese. Kao što je slučaj s većinom kongresa u Africi, obitelji su ponijele sa sobom sav svoj katundu (prtljagu), među ostalim, pokrivače, posuđe, pa čak i drvo za loženje, kako bi mogle pripremati obroke.

Većina onih koja je bila prisutna nije mogla pamtiti posljednju seriju kongresa koja je održana malo prije nego što je zabrana stupila na snagu. Bili su ili premladi ili su bili rođeni poslije tog datuma ili još nisu ni poznavali istinu. Stoga je većini to bio prvi oblasni kongres kojemu su prisustvovali. Kako je samo odgovarajuće bilo da je tema kongresa bila “Radosni hvalitelji Boga”. Kad su došli na mjesta održavanja kongresa, neki su u čudu trljali oči i govorili: “Ovo nije san, zar ne?” Bili su oduševljeni što su putem ovog kongresnog programa bili ujedinjeni s drugim obožavateljima Boga diljem svijeta. Održano je ukupno devet kongresa na raznim lokacijama u zemlji, a njima je ukupno prisustvovalo preko 77 000 osoba! Novo pomagalo za službu propovijedanja, knjiga Spoznaja koja vodi do vječnog života, primljeno je s oduševljenjem. Iako je knjiga na kongresu izišla samo na engleskom, braća su bila radosna kad su saznala da se knjiga već prevodi na čičeva jezik.

Održan je kongres i na engleskom jeziku. Iako je bio mali, bio je pravi međunarodni kongres. Bilo je posjetilaca iz Mozambika, Južnoafričke Republike, Zaira, Zambije i Zimbabvea. Zanimljivo je da je ovaj kongres održan u Konferencijskom centru Kwacha, u Blantyreu, koji je dr. Banda dao posebno izgraditi kako bi njegova stranka mogla u njemu održavati neke svoje političke skupove. Prisutni su upijali svaku riječ kad su u intervjuu dva tamošnja brata, Widdas Madona i Lackson Kunje, ispričala svoja iskustva iz godina kad je bila zabrana. I Ed Finch je bio prisutan, i u vezi s tim radosnim događajem on kaže sljedeće: “Koliko smo se dugo svi molili za ovaj dan! A sada su mnoge suze radosnice bile na licu okupljenih. Suze su nam navrle na oči i grlo nam se steglo kad smo gledali kako Victor Lulker javno krsti svoju kćer Angeline, a ne tajno u kadi.” Kad je kongres završio nadahnjujućom pjesmom “O hvala, Jehova”, srca su ponovno bila prepuna radosti, a suze radosnice samo su tekle niz lice. Svih ovih devet kongresa dugo će pamtiti radosni hvalitelji Boga koji su im prisustvovali.

Podružnica ponovno počinje s radom

Dana 1. rujna 1995. ured u Malaviju ponovno je postao podružnica, radeći pod vodstvom Vodećeg tijela. Ovaj put podružnica se nalazila u Lilongweu. Budući da je u zemlji bilo 542 skupštine i više od 30 000 objavitelja, predstojalo je mnogo posla.

Sada su stvari doista krenule naprijed! Deset betelskih radnika moralo je isprva jako naporno raditi da bi se nosili s postojećim opsegom posla. Otada je pristiglo više betelskih radnika i druge braće koji se spremno stavljaju na raspolaganje. Prevodilački odjeli za čičeva i tumbuka jezik također su iz Zambije ponovno premješteni u “postojbinu” tih jezika.

U podružnici se obavlja puno posla kako bi se pomoglo braći da se nose s novim situacijama koje stavljaju na ispit njihovu lojalnost. One uključuju pozdravljanje zastave, nemoral, narkomaniju i loša društva. Osnovana je Služba za bolničke informacije, kako bi se pomoglo onima koji se suočavaju s pitanjima vezanim za transfuziju krvi.

Od velike su pomoći i dva brata koja su iz putujuće službe u Južnoafričkoj Republici, zajedno sa svojim suprugama, ponovno dodijeljena u Malavi. Oni obavljaju odličan posao kao oblasni nadglednici.

Prije kratkog vremena, točnije 20. ožujka 1997, zbio se još jedan uzbudljiv događaj. Za vrijeme podnevnih vijesti na radiju, Svjedoci širom Malavija bili su oduševljeni kad su čuli da vlada vraća Društvu raniji posjed podružnice. Godine 1967. konfiscirala ga je bivša vlada, a prostor je bio korišten kao Središnji ured Malavijske kongresne stranke za južnu regiju. No sada je bio vraćen u ruke pravih vlasnika — nakon što je proteklo nekih 30 godina. Kakvo je samo svjedočanstvo dano čitavoj zemlji kad se ova vijest cijeloga dana emitirala na svakim vijestima i na svim glavnim jezicima! Sada se ova zgrada ponovno koristi kao mjesto za redovne kršćanske sastanke Jehovinih svjedoka.

Jehova daje da raste

Jehova zaista blagoslivlja rad svojih slugu u Malaviju od ukidanja zabrane. Mnogi ljudi rado pozivaju Jehovine svjedoke u svoje domove te prihvaćaju njihovu literaturu i ponudu za besplatno proučavanje Biblije kod kuće. Na jednom od nedavno održanih oblasnih kongresa “Vjera u Božju Riječ” jedna je žena bila zapanjena kad je vidjela veliko mnoštvo Jehovinih svjedoka kako se okuplja u blizini grada Namitete. “Odakle dolaze ove tisuće ljudi?” upitala je. “Pa to je nevjerojatno! Toliko ste dugo bili pod zabranom.” Dirnuta onim što je vidjela, ova se žena pridružila radosnom mnoštvu obožavatelja i pratila program. Nakon toga, i ona je pristala proučavati Bibliju.

Neki bivši neprijatelji također su pozitivno reagirali na istinu, a neki su bili potaknuti da se ispričaju za djela koja su činili pod zabranom. “Nismo to činili svojom voljom”, kažu oni. “Vlada nas je prisilila da vam učinimo te užasne stvari.” Braća su vrlo sretna što takvim osobama mogu izraziti dobrodošlicu na našim sastancima. Čak i prijašnji ministar vlade, koji je 1975. “izrazio dobrodošlicu” našoj braći pri prisilnom povratku iz Mozambika te im rekao da se vrate u svoja sela i surađuju s vladajućom političkom strankom, proučava Bibliju s jednim pionirom iz Lilongwea.

Nitko od Svjedoka nije ogorčen. Nitko ne traži osvetu (Rim. 12:17-19). Sve što Svjedoci žele činiti jest da hvale Jehovu Boga sada kad imaju slobodu da to čine. Jedva čekaju da nauče kako se služiti bilo kojim pomagalom koje će im pomoći da budu djelotvorni učitelji u službi propovijedanja. Koristeći se sredstvima kao što je Raspravljanje na temelju Pisma i Spoznaja koja vodi do vječnog života, kao i videokasetama Društva, pomažu tisućama zainteresiranih osoba da započnu proučavati Bibliju.

Koliko će nam još dugo Jehova dozvoljavati da tražimo ljude koji su “ispravno naklonjeni vječnom životu”, to ne znamo (Dj. ap. 13:48, NW). Ipak, ono što je očito jest to da u ovoj zemlji postoji izvanredan potencijal za duhovnu žetvu. U lipnju 1998. uzbudljivo je bilo saznati novi najveći broj objavitelja koji su izvještavali — bilo ih je 42 770! Ukupno je 52 746 prisustvovalo oblasnim kongresima “Božanski životni put” koji su održani 1998. godine, a na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti, koja je održana početkom te godine, prisustvovalo je 120 412 osoba!

Da, pred Jehovinim svjedocima u Malaviju leži doista svijetla budućnost. Prije nego što dođe Jehovin dan, oni očekuju da će moći pomoći još mnogim daljnjim tisućama da dođu do točne spoznaje Božje Riječi. Također radosno iščekuju dan kad će moći izraziti dobrodošlicu članovima obitelji i dragim prijateljima koji će se vratiti u život — kršćanskoj braći i sestrama koji su radije bili spremni umrijeti nego kompromitirati svoju dragocjenu vjeru. Nestrpljivo iščekuju dan kad će Malavi biti dio globalnog raja u kojem će svatko boraviti u sigurnosti i u kojem će se svi koji vole Jehovu i služe mu moći zauvijek radovati savršenom životu.

Jehovini svjedoci u Malaviju izdržali su teške ispite vjere. Njihova besprijekornost u nevoljama izvor je ohrabrenja za čitavo bratstvo širom svijeta kojeg su i oni dio. A njihova spremnost da propovijedaju dobru vijest i u “dobro vrijeme i u nevrijeme” primjer je vrijedan oponašanja (2. Tim. 4:2). Oni koji ih upoznaju ne mogu se oteti dojmu da su u njima pronašli “toplo srce Afrike”.

[Karta na stranici 191]

(Vidi publikaciju)

ZAMBIJA

logori u Sinda Misaleu

MALAVI

jezero Malawi

Lilongwe

Zomba

Blantyre

gorje Mulanje

MOZAMBIK

logori u Mlangeniu

logori u Milangeu

MOZAMBIK

[Slika preko cijele stranice 148]

[Slika na stranici 153]

Gresham Kwazizirah, kršten 1925.

[Slika na stranici 157]

Bill McLuckie u uredu Društva u Zombi

[Slika na stranici 162]

Tipično malavijsko selo

[Slika na stranici 165]

Alex Mafambana

[Slike na stranici 170]

Svjedoci 1966. dolaze na kongres u blizini gorja Mulanje

[Slike na stranici 177]

Svjedoci su zabranjeni; vrata na ulazu u posjed podružnice su zaključana

[Slika na stranici 178]

Iako je dom Finleya Mwinyerea bio uništen, najvažnije mu je bilo da ojača svoju braću

[Slika na stranici 186]

Bill McLuckie sa svojom suprugom Denise

[Slika na stranici 192]

Središnja platforma, gdje se pružala biblijska pouka i gdje su se davala logorska zaduženja

[Slika na stranici 193]

Batson Longwe, poznat kao “od 7 do 7”

[Slika na stranici 194]

Izbjeglički logor Nazipoli u blizini Mlangenia, gdje su Svjedoci izgradili domove za svoje obitelji

[Slike na stranicama 200 i 201]

Iako su prethodno bili zatvarani zbog svoje vjere, Svjedoci su nastavili s radošću služiti

[Slika na stranici 202]

Kuriri koji su riskirali svoju slobodu da bi pribavili svojoj braći duhovnu hranu

[Slika na stranici 204]

Za vrijeme zabrane Ed i Linda Finch redovito su posjećivali Malavi

[Slika na stranici 210]

Starješine pohađaju školu u učionici pod vedrim nebom

[Slika na stranici 215]

Keith i Anne Eaton, Linda i Jack Johansson — sretni su što su ponovno u Malaviju

[Slike na stranici 216]

Odbor podružnice (od vrha nadolje): Lemon Kabwazi, Keith Eaton, Colin Carson

[Slike na stranici 217]

Gore: Svjedoci su se rado odazvali da očiste posjed bivše podružnice nakon što im je bio vraćen

Desno: Braća u podružnici podižu literaturu za skupštine

[Slika na stranici 218]

Malcolm Vigo ponovno zajedno s Widdasom Madonom, s kojim je služio u podružnici prije zabrane

[Slika na stranici 220]

Dvorana Kraljevstva sa slamnatim krovom. Dvorane Kraljevstva potrebne su za još 600 skupština!

[Slike na stranici 223]

Radosni Svjedoci u Malaviju nastavljaju objavljivati dobru vijest o Kraljevstvu