Prva knjiga Mojsijeva pobuđuje vjeru, nadu i hrabrost

Jehovini svjedoci će u junu 1983. početi čitati biblijsku knjigu Prvu Mojsijevu. Neko vrijeme će se razmatrati taj uzbudljivi izvještaj u tjednoj Teokratskoj službi osposobljavanja za službu propovijedanja. Nadamo se da ćemo objavom ovog članka pomoći odgovoriti na pitanja koja ćete možda imati u vezi Prve knjige Mojsijeve, tog zaista zanimljivog dijela Svetog pisma, dijela koji izgrađuje vjeru.

JEHOVI se dopadaju samo oni, koji bezuvjetno vjeruju u njega. A i oni sigurno imaju razloga uzdati se u njega, jer je on ‘Bog koji daje nadu’ i njegova divna obećanja nikada ne ostaju neispunjena. Doduše, u očekivanju ispunjenja tih obećanja, mogu se suočiti s teškoćama i kušnjama. No, oni koji ‘čekaju na Jehovu’ mogu imati bezgraničnu hrabrost, jer Bog uvijek štiti one, koji mu vjerno služe (Rimljanima 15:13; Psalam 31:23, 24; Jevrejima 11:6).

Sve je to dobro prikazano u biblijskoj knjizi Postanak ili Prva knjiga Mojsijeva. Tu knjigu je napisao Mojsije 1513. g. p. n. r. vr. u pustinji Sinaj i taj dragocjeni dio Božje riječi pobuđuje vjeru, nadu i hrabrost.

Kratki sadržaj knjige

Sežući milijarde godina unatrag, 1. knjiga Mojsijeva počinje sljedećim riječima: “U početku stvori Bog nebo i Zemlju” — nebeska i zemaljska djela stvaranja. Zemlja je bila pripremljena za ljudski rod i konačno čovječanstvo stoji u svoj svojoj savršenosti pred Bogom. Iako je raj izgubljen radi učinjenog grijeha, Jehova daje nadu proričući ‘sjeme’, koje će zdrobiti zmiji glavu. Pravedni Abel sa vjerom prinosi Bogu prihvatljivu žrtvu, ali biva ubijen rukom svog brata i tako je bio prvi Jehovin svjedok, koji je podlegao mučeničkoj smrti (1. Mojsijeva 1:1–4:26).

Enoh ‘hodi s Bogom’ postupajući u skladu s Božjom voljom. No, stanje se pogoršava, budući da si neposlušni anđeli, bivši ‘sinovi Božji’, uzimaju kćeri čovječje za žene i tako se rađaju Nefilimi. Ipak, Noa, pun vjere, nade i hrabrosti, gradi arku, upozorava na dolazeći potop i konačno, preživljava sa obitelji to sveopće uništenje. Pretpotopni svijet je prošao, čovječanstvo ulazi u novo razdoblje. Vremenom graditelji Babilonske kule žele načiniti sebi ime. U tome ih sprečava Jehova pobrkavši im jezik i rasu ih diljem zemlje (1. Mojsijeva 5:1–11:9).

Abraham ima čvrstu vjeru i postupa po Božjim uputstvima, napušta Ur kaldejski i nastanjuje se u šatoru u zemlji koju je Jehova obećao njemu i njegovim potomcima. Bog izvršava osudu nad zlim stanovnicima Sodome i Gomore kao i okolnih gradova. Kasnije Abraham dobiva Izaka i tako se ispunjuje Božje obećanje. Međutim, godinama kasnije Abraham je stavljen pred veliki ispit vjere, jer je Jehova tražio da prinese svog sina na žrtvu. Ostarjeli patrijarh je bio spriječen od anđela i nije izvršio taj čin. Nema sumnje da je on čovjek pun vjere, koji je bio siguran da će kroz njegovo sjeme biti blagoslovljeni svi narodi. Abraham je žalostan zbog smrti svoje voljene žene Sare, ali sigurnom nadom može gledati naprijed u uskrsnuće (1. Mojsijeva 11:10–23:20; Jevrejima 11:8-19).

Abraham preko svog sluge ugovara vjenčanje Izaka sa Rebekom, ženom koja vjeruje u Jehovu. Tijekom vremena dobivaju blizance, Ezava i Jakova. Ezav prezire pravo prvenaštva i prodaje ga Jakovu, koji kasnije dobiva blagoslov od svog oca. Jakov bježi u Padan-Aram, gdje se ženi sa Lijom i Rahelom. Otprilike 20 godina čuva stado svog tasta Labana i tada ga napušta sa svojom obitelji. Kasnije se Jakov hrvao s anđelom, zatim biva blagoslovljen i dobiva drugo ime naime Izrael. Kao čovjek vjere i imajući sigurnu nadu, Izrael (Jakov) nastavlja živjeti kao stranac u Hanaanu, obećanoj zemlji (1. Mojsijeva 24:1–37:1).

Prožeti ljubomorom Jakovljevi sinovi prodaju u ropstvo svog brata Josipa. U Egiptu Josip dolazi u zatvor radi svoje vjernosti i hrabre odanosti Božjim visokim moralnim mjerilima. Nakon određenog vremena oslobođen je iz zatvora, da bi uz Jehovinu pomoć objasnio faraonu san, koji proriče sedam rodnih, a zatim sedam gladnih godina. U Egiptu Josipa postavljaju upraviteljem hrane. Josipova braća traže hrane u Egiptu, ali nisu prepoznali Josipa. Najprije ih Josip kuša, te se konačno otkriva svojoj braći. Vjerni Jakov se sastaje sa svojim odavno izgubljenim sinom i patrijarhova obitelj nastanjuje se u zemlji Gesemskoj. Na samrtnoj postelji Jakov blagoslivlja svoje sinove i proriče za Judu da se skiptar ili vladalačka palica neće odvojiti od njega, dok ne dođe Šilo. To je proročanstvo, koje daje nepobitnu nadu u velike blagoslove tokom dolazećih stoljeća. Jakovljevi posmrtni ostaci prenose se u Hanaan i tamo je ukopan. Josip umire u starosti od 110 godina i njegovo tijelo se balsamira da bi se kasnije moglo prenijeti u Obećanu zemlju (1. Mojsijeva 37:2–50:26; 2. Mojsijeva 13:19).

Ako pažljivo čitaš Postanak ili Prvu knjigu Mojsijevu, imat ćeš velike koristi od tog uzbudljivog izvještaja o vjeri, nadi i hrabrosti. Međutim, dok ćeš je čitati, možda će ti navirati i neka pitanja u vezi nje. Na neka od tih pitanja možemo odgovoriti ako pobliže razmotrimo prvu knjigu Biblije.

Svijet prije potopa

●1:26 — Kako je čovjek bio stvoren na sliku i priliku Božju?

Čovjeku je nepoznato Božje obličje (5. Mojsijeva 4:15-20). No, čovjek je bio stvoren na sliku i priliku Božju tako što je bio stvoren s Božjim osobinama kao što su pravda, mudrost, moć i ljubav (5. Mojsijeva 32:4; Job 12:13; Izaija 40:26; 1. Ivanova 4:8). Budući da te osobine posjeduje i Božji sin, Riječ, Jehova je s pravom rekao njemu: “Da načinimo čovjeka po svojoj slici, po svom obličju” (Ivan 1:1-3, 14).

●4:17 — Gdje je Kain našao ženu?

Adam ‘posta otac sinovima i kćerima’ (1. Mojsijeva 5:4, NS). Dakle, Kain je uzeo za ženu jednu od svojih sestara. Kasnije je Božji zakon zabranjivao Izraelcima stupiti u brak u najbližem srodstvu — brat sa rođenom sestrom (3. Mojsijeva 18:9).

●6:6 — U kom smislu je Jehova ‘požalio’ ili se ‘pokajao’ što je načinio čovjeka?

Hebrejska riječ, koja je ovdje prevedena sa ‘požaliti’ ili ‘pokajati’ odnosi se na promjenu mišljenja ili stanovišta. Jehova je savršen i zato nije načinio nikakvu grešku kod stvaranja čovjeka. No, promijenio je svoje mišljenje zbog zlobnog pretpotopnog naraštaja. Taj naraštaj nije više odražavao mišljenje ljudskog Stvoritelja, nego uništavatelja. Njemu naravno nije bila draga njihova pokvarenost. Zato je Jehovi bilo žao, što je ljudska zloba zahtijevala veliko uništavanje života, ali radi svojih pravednih mjerila, morao je postupiti tako. Činjenica što je sačuvao neke ljude pokazuje, da se njegovo žaljenje (kajanje) ograničilo samo na one koji su bili zli u riječima i djelima (2. Petrova 2:5, 9).

Čovječanstvo ulazi u novo razdoblje

●8:11 — Gdje je mogao golub naći maslinov list, ako je drveće bilo uništeno potopom?

Nesumnjivo su se vode potopa nepovoljno odrazile na mnoga drveća. Međutim, grčki filozof i prirodnjak Teofrast i rimski naturalist Plinije Stariji izvijestili su, da je maslinovo drvo raslo pod vodom u Crvenom moru, zadržavši čak i svoje zelenilo. Dakle, maslinovo drvo je moglo ostati na životu nekoliko mjeseci za vrijeme potopa. I kako su se vode potopa smanjivale, tako se potopljeno maslinovo drvo ponovno našlo na suhom tlu i moglo pustiti listove, od kojih je golub mogao otkinuti.

●9:24, 25 — Zašto je Noa prokleo Hanana, kada je Ham bio krivac?

Vrlo je vjerojatno, da je Hanan bio kriv zbog sramoćenja svog djeda Noa, dok je Ham bio svjedok toga, a ipak nije ništa poduzeo protiv toga. Izgleda, da je Nojev sin Ham pričao drugima o tome, dok su Sem i Jafet pokrili svog oca. Zato su oni bili blagoslovljeni, dok je vjerojatni izvršilac tog sramotnog djela, Hanan bio proklet, a Ham, koji je prisustvovao i proširio glasine o tome, patio je zbog sramote nanesene njegovom potomstvu. Iako u Svetom pismu nisu opisane sve pojedinosti o tome, veoma je važno da je Jehova preko Noa izrekao to proročanstvo a i pobrinuo se za njegovo ispunjenje, jer su Hananeji, koji nisu bili uništeni od Izraelaca, pali u ropstvo Semovim potomcima (Jozua 9:23; 1. Carevima 9:21).

●10:25 — Kako se ‘razdijelila’ zemlja u vrijeme Falegovo?

Faleg je živio od 2 269. do 2 030. g. pr. n. vr. Njegovo ime je značilo “dioba”. Iako je ime dobio kod rođenja, ukazivalo je proročanski na zapaženu diobu, do koje je došlo u vrijeme njegovog života. Tada se ‘zemlja (ili zemaljsko stanovništvo) podijelilo’. Biblijski izvještaj ukazuje, da je ‘u njegovim danima’ Jehova prouzročio veliku diobu time, što je pomiješao jezik graditeljima Babela i ‘rasuo ih po svoj Zemlji’ (1. Mojsijeva 11:9; vidi također 10:1, 6, 8-10; 11:10-17).

Patrijarsi sa postojanom vjerom

●15:13 — Kako se ispunilo prorečeno 400-godišnje tlačenje Abrahamovog potomstva?

To razdoblje je počelo 1913. g. pr. n. r. vr. i trajalo sve do 1513. g. pr. n. r. vr. Kada je Abrahamov sin Izak odbijen od sise u starosti od 5 godina (1913. g. pr. n. vr.) podsmjehivao mu se njegov polubrat Izmael (koji je tada bio star oko 19 godina). Ozbiljnost tog podsmjehivanja Abrahamovom nasljedniku najbolje je razvidna iz Sarinog postupka, kad je zahtijevala od Abrahama da otjera Agaru sa Izmaelom, a Jehova je to i odobrio (1. Mojsijeva 21:8-14; Galaćanima 4:29). To 400-godišnje razdoblje tlačenja završilo se 1513. g. pr. n. r. vr., kad su Izraelci bili oslobođeni iz Egipta.

●19:30-38 — Je li Jehova oprostio Lotu kad su ga kćeri opile vinom i legle s njim čime je postao otac sinovima svojih dviju kćeri?

Jehova ne odobrava ni rodoskvrnuće, a ni pijanstvo (3. Mojsijeva 18:6, 7, 29; 1. Korinćanima 6:9, 10). Osim toga, Abrahamov nećak, Lot, osuđivao je ‘bezakonje’ stanovnika Sodome i očito je bio vrlo žalostan zbog grijeha u koji je sam zapao, jer ga je Bog, koji ispituje srca, smatrao ‘pravednikom’ (2. Petrova 2:8). Sama činjenica, da su kćeri opile Lota ukazuje na to, da su shvatile da im otac u trijeznom stanju ne bi pristao na spolne odnose s njima. Budući da su bili stranci u toj zemlji, Lotove kćeri su mislile, da je to jedini način na koji mogu spriječiti gašenje (izumiranje) očeve loze. Taj izvještaj nije zapisan u Bibliji kako bi pobudio spolne želje, nego da otkrije srodstvo između Moabaca i Amonaca, s jedne strane, i Abrahamovih potomaka, Izraelaca, s druge strane.

●28:12, 13 — Koje značenje je imao Jakovljev san o ‘ljestvama’?

Te ‘ljestve’ (koje su možda izgledale kao ulazne kamene stepenice) ukazivale su na saobraćanje između zemlje i neba. Ukazivale su, da anđeli služe kao posrednici između Jehove i ljudi koje on priznaje. (Usporedi Ivan 1:51.)

●31:19 — Što su bili kumiri (“idoli”, Daničić—Karadžić) koje je Rahela ukrala Labanu?

Kumiri (terafimi) su bili obiteljski bogovi ili idoli. Arheološki pronalasci u Mezopotamiji ukazuju na to, da je posjedovanje takvih idola određivalo tko će dobiti obiteljsko nasljeđe. Možda je Rahela na to mislila i zaključila da je sasvim opravdano uzeti kumire jer je njen otac Laban nepošteno postupio s njenim mužem Jakovom (1. Mojsijeva 31:14-16). No nigdje u Bibliji ne postoje nagovještaji da je Jakov ikada pokušao upotrijebiti kumire (terafime) da bi dobio obiteljsko nasljeđe. Na kraju su i ti idoli bili odstranjeni, kada je Jakov zakopao sve tuđe krive bogove, koje su mu predali njegovi ukućani (1. Mojsijeva 35:1-4).

●44:5 — Da li je Josip uistinu upotrebljavao pehar da bi iz njega čitao proricanja?

Josip je odlučio iskušati svoju braću, koja ga nisu prepoznala. Tako je zapovjedio svom sluzi da napuni hranom njihove vreće, i stavi novac svakoga u grlo njegove vreće, a Josipov srebrni pehar u grlo Benjaminove vreće. Iz toga je razvidno da je Josip bio upravitelj te poganske zemlje. Dakle, pehar i sve što je bilo povezano s njim, bio je samo dio plana, da bi njegova braća stekla što bolji utisak o njemu. Kao vjerni obožavatelj Jehove, Josip uistinu nije upotrebljavao pehar da bi iz njega čitao proricanja, kao što ni Benjamin nije ukrao pehar.

●49:10 — Da li postoji razlika između skiptra i zapovjedničkog štapa?

Da, postoji. Skiptar je palica, koju nosi vladar kao znak vladalačkog dostojanstva. Zapovjednički štap je dugačak štap, koji služi kao znak zapovjedničke moći. Time što se osvrnuo i na skiptar i na zapovjednički štap, Jakov je ukazao da će Judino pleme posjedovati izuzetnu vlast i moć sve dok se ne pojavi Šilo. Taj Judin potomak je Isus Krist, kome je Jehova dao nebesku vlast. Krist drži kraljevsku vlast u svojim rukama a posjeduje i moć zapovijedanja (Psalam 2:8, 9; Izaija 55:4; Danijel 7:13, 14).

Temelj za vjeru, nadu i hrabrost

Prva knjiga Mojsijeva pruža nam jasni temelj za vjeru, nadu i hrabrost. Nadahnjuje vjeru u Jehovu i nadu u obećano ‘sjeme’ blagoslova (1. Mojsijeva 3:15; 22:18). Ujedno nam pomaže, da se hrabro suočimo sa budućnošću, kao što su to činili i raniji Jehovini svjedoci.

Ti Božji sluge ‘težili su za boljim mjestom, koje pripada nebu’ i Jehova je ‘pripremio grad za njih’ (Jevrejima 11:15, 16). Kao što su oni gledali naprijed, na kraljevsko uređenje, tako i mi trebamo imati povjerenje u njega. I poput tih Jehovinih svjedoka, imajmo i mi pravu vjeru, nadu i hrabrost.