Dozvoljavamo si primijetiti da, ako se neka tema pojavi više puta možemo je razmatrati iz raznih uglova, sa nove točke gledišta i na taj način produbljujemo naše razumijevanje i dobivamo više djelotvornih objašnjenja. Upravo tako, kako piše u Pričama Salamunovim 4:18: “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana” (ST).

Pridobivanje boljeg razumijevanja

Kao osobit primjer možemo navesti pitanje savjesti. U Kuli stražari od 1. juna 1973. br. 235 objavljeno je nekoliko članaka o pitanju ljudske savjesti u ulozi “svjedoka”. U njima je pisalo, da je savjest urođeni svjedok, koji svjedoči za ili protiv nas i da je djelovala prije nego je Jehova Bog dao čovjeku pisana pravila ili zakone. U tim člancima je također bilo istaknuto, da je potrebno uzimati u obzir savjest drugih i kakvu ulogu igra savjest u pitanjima zaposlenja. Nikada prije nisu te točke bile tako jasno razjašnjene.

Zatim su u novembru 1975. br. 264 izašla još dva članka o savjesti. Između ostalog u tim člancima je bilo navedeno da savjest može i treba djelovati na dva načina. Savjest, koja gleda unatrag i prosuđuje prijašnja djela djeluje u svojstvu suca. Takva savjest reagira nakon što je učinjeno nešto neispravno tj. “nakon čina”, i tada nas osuđuje za učinjeni prijestup (2. Samuelova 24:10). Međutim, kod kršćana bi savjest morala češće igrati zakonodavnu ulogu. To ne znači da bi biblijski školovana savjest kršćaninu donosila nove zakone, nego bi mu služila kao vodič. To znači da bi ga opomenula ili upozorila, ukoliko bi namjeravao učiniti nešto što nije ispravno. U tome nam najbolje može poslužiti jedan biblijski primjer, naime, primjer Josipa, Jakovljevog sina, koji je poslušao svoju savjest, i tako odbio nasrtajima Putifarove žene ( 1. Mojsijeva 39:9).

Zatim je 1. travnja 1977. g. u Kuli stražari objavljen članak o savjesti, pod naslovom: “Školovati svoju savjest da bi bolje reagirala”. Kada razmatramo temu savjest, obično se pojavljuje pitanje, da li je nešto dobro ili loše, ispravno ili neispravno. Međutim, u tom se članku ističe da Biblija povezuje dobro školovanu savjest sa vjerom i ljubavi (1. Timoteju 1:5). Osim toga, dobro djelujuća savjest nas ne bi trebala samo sačuvati od prestupanja zakona Jehove Boga, nego bi nas trebala podsticati da iskoristimo svaku priliku da postanemo nesebični, plemeniti, prijazni, ljubazni (Usporedi Luka 10:29-37).

Zato, ako se pojavi neki članak u Kuli stražari, koji obrađuje temu, koja se već jednom razmatrala, nemoj odmah kritički donijeti zaključak da se tu radi samo o ponavljanju. Doduše ta preciznija objašnjenja ponekad nisu velika, ali doprinose da otkrivene biblijske istine budu još divnije, sadržajnije, da, korisnije.

Sve nas to podsjeća na anegdotu o Mikelanđelu. Njegov prijatelj se divio prekrasnoj statui, koju je ovaj isklesao. Nakon kratkog vremena ponovo ga je posjetio i iznenadio se, jer ga je našao da još uvijek radi na istom kipu. Mikelanđelo je ukazao na usavršavanje, koje je u međuvremenu učinio, a njegov prijatelj je odgovorio sljedeće: ‘Pa to su samo sitnice.’ Mikelanđelo je na te riječi odgovorio: ‘Da, to je točno. Ali sitnice grade savršenstvo, a savršenstvo nije sitnica.’ Dakle, iako mnogo puta potpunija i dublja objašnjenja ne izgledaju tako važna, ipak nam kod razmatranja nekih stvari pomažu da produbimo razumijevanje i spoznaju.

Jer je njima doista “zasjala svjetlost” (Psalam 97:11, ST), dok su opaki u mraku. Da, “pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” “A put je opakih kao mrkli mrak: ne znaju o što će se spotaknuti” (Priče Salamunove 4:18, 19, ST).

2. S čime se može usporediti sve jasnija svjetlost na pravedničkoj stazi?

² Jesi li zapazio da je svjetlost na pravedničkoj stazi sve jasnija? Da, svjetlost se povećava. To bi mogli usporediti s čovjekom, koji je ustao prije svanuća i krenuo pješice na put kroz unutrašnjost. U daljini primjećuje obrise neke zgrade, ali još ne može raspoznati je li to sjenik ili kuća. No, kako dan polagano sviće a on se sve više približava, može vidjeti da je to kuća. Nedugo nakon toga vidjet će da je to drvena a ne kamena kuća. Međutim, kasnije će moći zapaziti ne samo boju kuće nego i druge detalje.

3. Koji činioci su u vezi sa sve većom svjetlošću?

³ Božji sluge imaju slična iskustva. Promatrajući neke stvari s veće vremenske udaljenosti i uz malo svjetlosti, često smo imali nepotpuno i čak netočno stajalište o nekim stvarima. Možda smo u takvim prilikama bili pod utjecajem ranijih gledišta. No, kad je svjetlost postajala sve jasnija i sve više smo se približavali događajima, naše je razumijevanje u vezi odvijanja Božje namjere postajalo sve jasnije. Budući da proročanstva osvjetljava Jehovin duh i jer se ispunjavaju u svjetskim događajima ili doživljajima Božjeg naroda, ona nam se sve više razotkrivaju. Nije li tako Jehova još u rano vrijeme postupao sa svojim slugama? Da, zaista je tako postupao!

Abrahamov primjer

4, 5. Kako je Bog Abrahamu postupno otkrio svoju namjeru?

⁴ Uzmimo za primjer vjernog Abrahama, koga je Bog nazvao svojim prijateljem (Izaija 41:8; Jakov 2:23). Usprkos svom bliskom odnosu s Jehovom Bogom, u početku nije potpuno razumio Božju namjeru. Da se Abrahamovo razumijevanje postupno povećavalo, vidljivo je iz brojnih događaja u njegovom životu. Bog ga je pozvao, da napusti svoju domovinu rekavši mu, da će od njega načiniti veliki narod i da će se kroz njega blagosloviti sve obitelji na Zemlji. No, Abraham nije znao sve pojedinosti. Iz izvještaja saznajemo da je poslušao iako nije “znao kuda ide” (Jevrejima 11:8). Osim toga, iako mu je Bog obećao, da će njegovo sjeme dobiti zemlju, Abraham nije znao kako će se to dogoditi. Čak je izrazio bojazan da će njegov sluga Elijezer naslijediti njegovu kuću. Tada je Jehova razjasnio stvari Abrahamu rekavši mu: “Nego će ti baštinik biti tvoj potomak” (1. Mojsijeva 12:1-3, 7; 15:2-4, ST). Pošto je Sara, Abrahamova žena, bila nerotkinja, zamolila ga je da ima odnos sa njenom sluškinjom Agarom, od koje je Abraham dobio sina Izmaela. Kasnije je Bog objasnio Abrahamu da će obećani nasljednik doći preko Sare (1. Mojsijeva 17:15-17).

⁵ Iz ovoga vidimo, da je sve što je Bog izravno otkrio Abrahamu bila istina, ali da Abraham ipak nije točno razumio kako će Bog izvršiti svoju namjeru. Međutim, Abraham je ipak i dalje vjerovao Jehovi i čekao na njega. Kako je vrijeme prolazilo, dobivao je sve bolju prosvijetljenost. Tako je bilo i kada je Jehova zapovjedio Abrahamu da na brdu Moriji žrtvuje svoga sina Izaka. Abraham nije točno znao ishod toga. No, on je vjerovao, da će Bog podići sjeme preko Izaka, pa iako bi ga morao uskrsnuti iz mrtvih (Jevrejima 11:17-19).

Danijel i drugi proroci

6, 7. a) Iz kojih Danijelovih riječi je razvidno, da Bog otkriva stvari samo u od njega određeno vrijeme? b) Koje svjedočanstvo u vezi s tim daje apostol Petar?

⁶ Među mnogim prorocima, koji su imali prednost izravno od Jehove dobiti otkrivenja, bio je i Danijel, Božji “miljenik” (Danijel 10:11, 19). Jehova mu je s obzirom na vrijeme i budućnost, dao posebna obavještenja. Pa ipak, Danijel nije razumio sve što je bilo uključeno. Tako je u vezi nekih vizija koje je imao, rekao: “Ja slušah ali ne razumjeh.” Kad je zatražio još više obavještenja, bilo mu je rečeno: “Idi, Danijele, ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka.” (Danijel 12:8, 9, ST). Slično je Jehova Bog otkrio mnoge istine i drugim svojim slugama, prorocima. No, bilo je mnogo toga što nisu razumjeli.

⁷ Zato je apostol Petar mogao pisati: “Ovo su spasenje istraživali i ispitivali proroci koji su prorekli vama određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov duh — koji bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih, bijaše im objavljeno da nisu za same sebe, nego za vas iznijeli ono što su vama sada, ... objavili propovjednici.” Da, čak ni anđeli nisu potpuno razumjeli, kako će se izvršiti Božja namjera (1. Petrova 1:10-12, ST).

8. Kako je Ivan Krstitelj svojim pitanjem pokazao nedostatak potpunog razumijevanja?

⁸ Posljednji od takovih proroka bio je Ivan Krstitelj. Bog ga je upotrijebio da pripravi put Isusu Kristu (Luka 1:16, 17, 76-79). Bog je Ivanu dao veliku prednost upoznavši ga sa znakom po kome će moći prepoznati Mesiju i predstaviti ga Izraelu (Ivan 1:26-36). No, unatoč toga, Ivan nije potpuno razumio sve pojedinosti u vezi Isusovog prvog dolaska. To je razvidno iz pitanja kojeg je preko svojih učenika postavio Isusu, dok je sam bio u zatvoru: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?” Ivanovo pitanje nije bilo izraz nedostatka vjere, nego želja za još određeniju potvrdu. Nesumnjivo je Isus utješio Ivana odgovorom u kome je spomenuo svoja djela (Matej 11:2-6, ST).

Isus i njegovi apostoli

9. Što pokazuje, da ni Isus nije potpuno razumio namjeru svoga Oca?

⁹ Bog otkriva svoju volju svojim slugama samo u od njega određeno vrijeme, a to je vrijedilo čak i za Isusa Krista. Isus je sigurno dobivao informacije izravno od svog Oca dok je bio s njim na nebu. Pa ipak nije znao, kada će doći kraj ovom sadašnjem sustava stvari. Zato je priznao: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa nezna, ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac” (Matej 24:36, ST).

10, 11. a) Do kojeg pogrešnog zaključka, s obzirom na Kraljevstvo, su došli Isusovi učenici? b) Zašto je Isus u ograničenoj mjeri govorio svojim apostolima o budućnosti, kao i o ostalim stvarima?

¹⁰ Isus je sa svojim učenicima također postupao suglasno načelu iz Priča Salamunovih 4:18. Mnogo im je govorio o Kraljevstvu. Rekao im je da će otići i nakon dugog vremena vratiti se te ih uzeti k sebi u nebeska obitavališta. Usprkos svega toga, njegovi su apostoli vjerovali, da će Mesijansko kraljevstvo u stvari biti obnovljeno Davidovo kraljevstvo u Jeruzalemu. Zato su upitali uskrsnulog Isusa: “Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?” Isus im je odgovorio da postoje neke stvari koje još ne mogu razumjeti, zato je rekao: “Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku, koje je Otac odredio svojom vlasti” (Djela apostolska 1:6, 7, ST).

¹¹ Iz riječi, koje je Isus uputio apostolima, jasno je razvidno da se razumijevanje raznih pojedinosti Božje namjere postiže u određeno vrijeme. Isus je rekao: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sad ne možete nositi” (Ivan 16:12, ST). Iz tih riječi je razvidno, da Bog daje svojim slugama razumijevanje svoje volje prema njihovoj sposobnosti shvaćanja i mogućnosti korištenja tog razumijevanja. Isus je svojim apostolima doduše rekao da će ih Božji duh uputiti “u svu istinu” (Ivan 16:13). No, je li Isus time mislio, da će od dana, kada su primili sveti duh, razumjeti svu istinu i da im neće biti potrebno daljnje razumijevanje? Činjenice pokazuju, da nije bilo tako.

Primljeni neznabošci

12, 13. a) Što su bolje razumjeli Isusovi sljedbenici o Duhovima i kako je to na njih djelovalo? b) Kada su prvi puta počeli praviti učenike od ljudi svih naroda i zašto tek tada, iako im je to Isus još ranije zapovjedio?

¹² Na dan Duhova, 33. g. n. r. vr., primili su učenici sveti duh a s njim i bolje razumijevanje istine u vezi Isusovog uskrsnuća, uzašašća u nebo i značenja Božjeg Kraljevstva. To saznanje ih je potaklo na revnost u propovijedanju “dobre vijesti” drugima. Iako im je Isus rekao, da će praviti učenike od ljudi svih naroda, u početku su ograničili svoje propovijedanje na Židove i nežidovske prozelite, a zatim i na Samarićane. Nisu razumjeli da trebaju ići i k neobrezanim neznabošcima (Matej 28:19, 20). No, nema sumnje, da im je Jehova uskratio takvo razumijevanje, budući da je u Danijelovom proročanstvu pisalo, da će Mesija zavjet sa Židovima zadržati na snazi do kraja sedamdesetog tjedna (Danijel 9:24-27).

¹³ Kad se 36. godine n. r. vr. završio taj “tjedan”, sigurno je Jehova Bog prouzročio da se propovijedanje “dobre vijesti” proširi na neznabošce. Petru je očito trebalo pomoći da promijeni svoje mišljenje prije nego je ušao u kuću neobrezanog neznabošca, koji je po Zakonu bio nečist. Pomoću vizije je trebao naučiti slijedeće: “Što je Bog proglasio čistim ti ne nazivaj poganim.” Tako su Petar i ostali apostoli morali u vezi s tim promijeniti gledište. Petar je to učinio i Bog ga je upotrijebio da objavi neznabošcima, da im je otvoren put u Božje nebesko Kraljevstvo (Djela apostolska 10:9-43, ST).

14. Koju su svjetlost, godinama kasnije, primili prvi kršćani u vezi zahtjeva Mojsijevog zakona?

¹⁴ Obrezanje je za neke kršćane još trinaest godina kasnije bilo sporno pitanje. Pavao i drugi učenici su trebali otići u Jeruzalem da bi raspravili o tom pitanju sa apostolima i drugim starješinama, koji su tada sačinjavali vodeće tijelo kršćanske skupštine. To tijelo je saslušalo Petrov izvještaj o obraćenju Kornelija i Pavlova svjedočanstva o silnim djelima, koja je Bog učinio u vezi s njegovom službom među neznabošcima. Zatim su razmotrili što o tome piše u Božjoj nadahnutoj Riječi. Pomoću svetog duha došli su do ispravnog zaključka, naime, da se od neznabožaca zahtijeva pridržavanje određenih načela ponašanja, ali da bi postali kršćani, nije potrebno obrezanje i pridržavanje Mojsijevog zakona (Djela apostolska 15:1–16:5).

15, 16. a) Kojim riječima priznaje Pavao da kršćani postupno stiču razumijevanje istine? b) Koju sličnu potvrdu je dao apostol Petar?

¹⁵ Oko šest godina nakon tog sastanka, Pavao je pisao prvo pismo Korinćanima, u kojemu je u vezi duhovno rođenih kršćana toga vremena objasnio slijedeće: “Jer, nesavršeno je naše znanje i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno isčeznut će što je nesavršeno. Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati, kao što sam poznat.” Čak ni tada duhovno pomazani kršćani, pa ni sam apostol Pavao, nisu bili tako vođeni duhom da bi imali potpunu spoznaju istine. Njihovo je znanje još uvijek bilo samo djelomično, oni su znali samo toliko, koliko im je Bog dao razumjeti u to vrijeme. No, ono je bilo dovoljno za njihove tadašnje potrebe (1. Korinćanima 13:9, 10, 12, ST).

¹⁶ Što je pisao Petar devet godina kasnije, ili 64. g. n. vr., svojoj kršćanskoj braći, nakon što je Pavao napisao gore spomenute riječi? Nakon što je pisao o Isusovom preobraženju, koje je sam doživio i koje je potvrdilo da je Isus Božji sin, Petar je pisao: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2. Petrova 1:16-21, ST). Dakle, kršćani još uvijek trebaju istraživati Sveto pismo i obraćati pažnju na proročansku riječ, koja svijetli kao svjetiljka u mraku. To moraju i dalje činiti sve dok pomazani kršćani ne dožive nagradu prilikom slavne pojave Isusa Krista.

17. a) Koje su nove istine upoznali kršćani, kada su dobili knjigu Otkrivenja? b) Kada je trebalo na tu knjigu jasnije zasjati svjetlo?

¹⁷ Oko 32 godine nakon što je Petar napisao svoje drugo pismo, ili oko 63 godine nakon praznika Duhova 33. g. n. r. vr., apostol Ivan je dobio i zapisao seriju vizija, koje sačinjavaju knjigu Otkrivenja. U tim vizijama su prvi puta bile duhovno rođenim kršćanima otkrivene mnoge istine o Božjoj namjeri. Tako su na primjer saznali, da će 144 000 muževa i žena biti otkupljeno iz svih naroda da bi bili sunasljednici Isusa Krista u nebeskoj vladavini ili tisućugodišnjem Mesijanskom Kraljevstvu, u svojstvu kraljeva, svećenika i sudaca (Otkrivenje 7, 14 i 20. poglavlje). No, ni ti kršćani ranog doba nisu imali potpunu spoznaju. Današnji istraživači Božje Riječi mogu ustanoviti, da su vizije iz Otkrivenja osobito važne za nas koji živimo u ‘danu Gospodinovom’, iako su mogle biti poučne i ohrabrujuće i za kršćane Ivanovog vremena (Otkrivenje 1:10). Otkrivenje 5:1-14 slikovito opisuje svitak s pečatima, koje treba otpečatiti da bi se mogao otvoriti. To pokazuje da će u vrijeme ispunjenja proročanstava Otkrivenja, lomljenjem i odstranjivanjem pečata dolaziti do postupnog povećanja znanja i razumijevanja.

18. Kako je Jehova Bog otkrio istine svojim slugama u staro vrijeme i u toku prvog stoljeća?

¹⁸ Očito je dakle, da su svi Jehovini sluge bez izuzetka, imali nepotpuno znanje i razumijevanje. To se odnosi kako na one koji su živjeli u pretkršćansko vrijeme, tako i na one koji su pripadali skupštini pomazanih kršćana prvog stoljeća našeg vremena. Dok su promatrali i doživljavali postupni razvoj Jehovine namjere, morali su napredovati u znanju i ispravljati svoje razumijevanje. Za njih je, uistinu, pravednička staza bila “kao svjetlost svanuća koja je sve jasnija” (Priče Salamunove 4:18, ST). Kako je svjetlost postajala jasnijom, tako su napredovali u znanju i potpunije razumjeli velike istine, koje im je Jehova otkrio.

19. Što je Bog rekao proroku Danijelu u vezi znanja i razumijevanja u ‘vremenu svršetka’?

¹⁹ Ali kako je s Jehovinim slugama u vremenu svršetka? Anđeo je rekao Danijelu: “A ti, Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do posljednjeg vremena; mnogi će pretraživati [Božju Riječ], i znanje će se [zato] umnožiti” (Danijel 12:4). Za Božje sluge je dalje rečeno u 10. retku: “Mnogi će se očistiti, ubijeliti i okušati; a bezbožnici će raditi bezbožno, niti će koji bezbožnik razumjeti; ali će razumni razumjeti.” Hoće li to razumijevanje doći odjednom? Trebaju li Božji sluge, da bi bili označeni ‘razumnima’, imati potpuno, detaljno znanje i razumijevanje, da ne bi trebali tijekom vremena ispraviti ili izmijeniti svoja gledišta u vezi određenih nauka ili pitanja? O tim i drugim pitanjima raspravljat ćemo u sljedećim člancima.

Sve jača svjetlost u suvremeno doba

“A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana” (PRIČE SALAMUNOVE 4:18, ST).

1. Koje dokaze za ispunjenje Priča Salamunovih 4:18, možemo navesti?

IZ biblijskog izvještaja, od 1. knjige Mojsijeve do Otkrivenja saznajemo, da je staza Jehovinih slugu doista kao svjetlost svanuća, koje biva sve jasnije (Priče Salamunove 4:18, ST). U vrijeme Isusa i njegovih apostola postala su razumljiva mnoga proročanstva u vezi Mesije. To potvrđuju Matej i drugi pisci evanđelja. Izlijevanjem Božjeg duha o Duhovima, kao i propovijedanjem ‘dobre vijesti’ neznabošcima, došlo je do daljnjeg razumijevanja Božje Riječi (Djela apostolska 2:14-36; 10:34-43; 15:6-21).

2. a) Što objašnjava mračno razdoblje, u kojem su se nalazili takozvani sljedbenici Isusa Krista? b) Što igra važnu ulogu kod djela odvajanja u doba žetve?

² Međutim, nakon smrti apostola je takozvane sljedbenike Isusa Krista, postupno prekrilo mračno razdoblje. Prevladali su “okrutni vuci” (Djela apostolska 20:29, 30, ST). Dogodilo se onako, kako je Isus i prorekao u jednoj usporedbi. Kraljevstvo nebesko je usporedio s ‘čovjekom koji je posijao dobro sjeme na svojoj njivi’. Zatim “dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici”. Posljedica toga je višestoljetno prevladavanje kukolja na njivi religija svijeta. Međutim, u vrijeme žetve dolazi do prebiranja (odvajanja). Vrijeme žetve je upravo sada, jer je “žetva svršetak ovog sustava stvari”. Srećom, razred “pšenice”, koji predstavlja prave kršćane, je sakupljen, činjenice pokazuju da sve jasnija svjetlost na stazi tih kršćana igra važnu ulogu kod njihovog odvajanja od bezakonitog razreda “kukolja”, čiji kraj je uništenje (Matej 13:24-30, 36-43).a

Svjetlost od Jehove Boga i njegove Riječi

3, 4. Koje činjenice u vezi Stvoritelja, Jehove Boga, su shvatili rani istraživači Biblije?

³ Početkom 1870-ih godina počela se sastajati grupa ozbiljnih i iskrenih istraživača Biblije u cilju nepristranog proučavanja Božje Riječi. Nisu se dali voditi od vjerovanja kršćanstva, nego od nadahnutog Svetog pisma. Mudrost, logičnost, skladnost i snaga Božje poruke, osvijetlili su njihova srca. Ta ih je poruka uvjerila — protivno prevladavajućim ateističkim i evolucionističkim učenjima — u osnovnu činjenicu, da uistinu postoji inteligentan Stvoritelj. Uvidjeli su da “uzroci moraju izazvati odgovarajuće posljedice”, i da ‘njegova nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrano po njihovim djelima’ svjedoče da je on veliki Stvoriteljb (Rimljanima 1:20, ST). Također su stekli jasnu sliku o Stvoriteljevoj ličnosti, naime, da on ima četiri glavne osobine ili osnovna svojstva: beskrajnu mudrost, ogromnu moć, savršenu pravednost i neusporedivu ljubav (5. Mojsijeva 32:4; Psalam 62:11; Priče Salamunove 2:6, 7; 1. Ivanova 4:8).

⁴ Osim toga, naučili su da je Bog ‘od vijeka do vijeka’ i da mu je ime Jehova (Psalam 83:18; 90:2). Ustanovili su, da je osnovna dogma kršćanstva — nauka o Trojstvu — i nerazumna i nebiblijska. Svjetlost biblijske istine pokazala im je, da je Bog ‘jedino Jehova’ i da je Isus Božji Sin (Isus je sam rekao da je njegov Otac ‘veći od njega’) i da je Božji duh ‘Božja energija koju on (Bog), upotrebljava za izvršenje raznih zadataka’, a nikako ne treća osoba Trojstvac (Marko 12:29; Ivan 14:28; Djela apostolska 2:17, 18).

5. Kakav stav su prema Bibliji zauzeli ti ljubitelji istine?

⁵ Uvjerljivo i neustrašivo su propovijedali, da je Biblija Božja nadahnuta Riječ i da je, s obzirom na Božje osobine, razumno očekivati da će Stvoritelj pružiti božansko otkrivanje, po kome se ljudi trebaju ravnati. Opisali su Bibliju kao “svjetlo civilizacije i slobode”. To je “najstarija knjiga; preživjela je bure trideset stoljeća”. Osim toga, “sve knjige zajedno nisu uspjele donijeti radost, mir i blagoslov uzdišućim stvorenjima, što je Biblija donijela”.d Ti iskreni istraživači su u nesebičnom, samopožrtvovnom životu biblijskih pisaca vidjeli jasan dokaz, da su njihovi poticaji bili čisti. Ukratko, uvidjeli su, da ‘Biblija razumno i skladno objašnjava uzroke zla, ukazuje na otkup i konačne rezultate i služi za vođenje i jačanje slugu Jehove Boga’.

Isus Krist i Kraljevstvo

6. Koje istine u vezi Isusa Krista su shvatili ti istraživači Biblije?

⁶ Od samog početka su ti ozbiljni Istraživači Biblije, kako su se nazivali, jasno razumjeli osnovne istine u vezi Isusa Krista. Razumjeli su da je Božji “jedinorođeni Sin”. Postojao je prije nego što je došao kao čovjek na Zemlju. Dao je svoj život u “otkup za sve”. Uskrsnuo je kao duh, uzašao na nebo kao duh i vratit će se kao duh — kao nevidljivi Mesijanski Kralj Božjeg Kraljevstva. Razlog Kristovog drugog dolaska uistinu je važan. No, nas ipak zanima kako, zašto i kada dolazi? (Ivan 3:16; 17:5; 1. Timoteju 2:5, 6; 1. Petrova 3:18).

7. Što je otkrilo sve jače svjetlo u vezi Božjeg Kraljevstva i njegovih blagoslova?

⁷ Pomoću sve jačeg svjetla, tim je kršćanima postala jasna važnost Jehovinog Kraljevstva kao jedinog lijeka za bolesno čovječanstvo. To Kraljevstvo se sastoji od Isusa Krista i njegovih 144 000 od ljudi otkupljenih suvladara, koji će vladati sa njim kao kraljevi i svećenici tisuću godina. Na temelju Kristove otkupne žrtve, kralj će uskrsnuti sve otkupljene u grobovima sa izgledom na vječni život na rajskoj Zemlji. Dakle, Biblija pruža dvije nade za spašeno čovječanstvo, nebesku nadu za “malo stado” kraljevskih nasljednika i zemaljski život za Isusove “druge ovce”, kojima pripada “veliko mnoštvo”, koje će preživjeti najveću ‘nevolju’ na Zemlji. Nadu u život na rajskoj Zemlji imaju i mnogi milijuni onih koji su sada u grobovima, a koji će uskrsnuti (Luka 12:32; Ivan 5:28, 29; 10:16; Otkrivenje 7:9, 14; 14:1, 4; 20:6).

8. Do kojeg se razumijevanja došlo u vezi ljudske duše i stanja mrtvih?

⁸ Tim iskrenim istraživačima Biblije je sve jače svjetlo otkrilo da su nauke kršćanstva o prirodi ljudske duše i o stanju mrtvih, potpuno pogrešne! Postalo im je sasvim jasno, da je Adam ‘postao živa duša’ kada je bio stvoren i da je umro kao duša, ili jednostavno prestao postojati, kada se vratio u zemlju radi neposlušnosti. Vratio se u prah, odakle je bio u početku i uzet. U stanju smrti nema svijesti, nema djelovanja (1. Mojsijeva 2:7; 3:19; Propovjednik 9:5, 10). “Plata za grijeh je smrt”, a ne vječne muke. Pakao i čistilište postoje samo u mislima neupućenih vjernika. Budući da smrću čovjek prestaje postojati, potrebno je uskrsnuće da bi se mogao okoristiti Kristovom žrtvom (Rimljanima 6:23).

Kršćanske obaveze

9. Kakvo su stanovište prema svetosti, zauzeli ti prosvijetljeni kršćani?

⁹ Ti kršćani su također uzeli ozbiljno ono, što u Bibliji piše o pravoj svetosti. Nju se ne smije pobrkati sa prividnom pobožnošću ili licemjerstvom. Utvrdili su da moraju živjeti po biblijskim načelima kao što je ovo: “Ženidba neka bude u časti među svima, a bračna postelja neokaljana, jer će bludnicima i preljubnicima suditi Bog” (Jevrejima 13:4, ST). Razumjeli su da ne mogu među sobom odobravati ili previđati preljub, brakolomstvo i homoseksualnost, jer Biblija osuđuje takve postupke (1. Korinćanima 6:9, 10). Osim toga, moraju izbjegavati svako prestupanje zakona, dati trebaju “caru carevo”, a “Bogu Božje”. Moraju također biti pošteni u svakoj vrsti poslovanja s drugima i živjeti po kršćanskom pravilu: “Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima” (Matej 22:21; Luka 6:31, ST).

10. Koju su istinu u vezi kršćanskog zadatka u početku shvatili ti kršćani?

¹⁰ Osnovni zadatak tih istraživača Biblije očigledno je bilo razvijanje kršćanske osobnosti. Saznali su također da su dužni svjedočiti za Boga i Isusa. Shvatili su da je svaki kršćanin, koji je primio svjetlost istine, obavezan tu svjetlost prenositi na druge. Razumjeli su da Božji sluga mora neophodno svijetliti svojom svjetlošću i to kako djelima, tako i riječima (Matej 5:14-16). Stoga je vrlo rano bio upućen poziv: “Potrebno je tisuću propovjednika”. To je bio naročiti poziv za osobe bez obiteljskih obaveza, koji bi mogli posvetiti pola svoga vremena ili još više za širenje ‘dobre vijesti’ pomoću štampanog materijala.

11. Koje korake mora netko poduzeti da bi postao kršćanski sluga i zašto je odbačena podjela na svećenike i laike?

¹¹ Da bi netko postao kršćanski sluga, mora vjerovati u Božju Riječ, pokajati se, obratiti se i vjerovati u Boga i Isusa Krista kao otkupitelja čovječanstva. Osoba se mora “posvetiti”Bogu da će vršiti njegovu volju i mora biti krštena potpunim potapanjem pod vodu (Djela apostolska 3:19; Matej 28:19, 20). Budući da su svi kršćani samo sluge, odbijaju se dijeliti na svećenike i laike. Osim toga, iz Božje riječi su saznali da je potrebno imenovati sposobne ljude za “starješine”i “đakone”, koji će se brinuti o potrebama svake skupštine (Filipljanima 1:1; 1. Timoteju 3:1-10, 12, 13).

12. Koju su istinu, u vezi organizacija, naučili cijeniti i što je iz toga logično proizašlo?

¹² Dok se svjetlost povećavala, oni su sve više razumjeli koliko je važno objavljivati Jehovino ime i njegovo Kraljevstvo kao jedinu nadu za čovječanstvo. Također su utvrdili, da u svemiru postoje dvije organizacije i svatko mora pripadati jednoj. Pripadati može Božjoj ili Sotoninoj organizaciji, koja se sastoji od velikih poslovnih, svjetovnih i religioznih elemenata. Božju nebesku organizaciju vjernih duhovnih stvorenja predstavljaju na Zemlji Božji organizirani Svjedoci (Galaćanima 4:26; 2. Korinćanima 4:4). S obzirom na to, kršćani se ne mogu miješati u politiku niti u sukobe među narodima. Oni čak ne sudjeluju niti u rodoljubnim priredbama i pripremama. Sluge Boga Jehove podupiru njegovo Kraljevstvo i bore se za njega, ali ne fizičkim oružjem (Matej 26:52; Ivan 15:19; 18:36; 2. Korinćanima 10:4; Jakov 1:27; 4:4).

13. Koje su uočljivo pitanje razumjeli Istraživači Biblije, zašto su usvojili ime “Jehovini svjedoci”i je li to bilo prikladno?

¹³ Tokom vremena su vjerni Jehovini sluge shvatili, da je opravdanje Jehovinog imena veliko sporno pitanje sa kojim se suočava čovječanstvo i da je ono čak mnogo važnije od spasenja ljudskih stvorenja. To je doista bio divan bljesak svjetlosti, sjajnije svijetleći od svega onoga što su ranije razumjeli. Ta prava istina učinila je razliku između prave i lažne kršćanske religije još izrazitijom. Saznavši tu značajnu istinu, nedugo zatim ti su kršćani uvidjeli da njihov naziv (Istraživači Biblije), iako ne neispravan, ipak nije dovoljno značajan. Njihov glavni zadatak i životni cilj nije bio samo u tome da budu istraživači Biblije, nego i svjedoci za Jehovu. Po svom imenu, Istraživači Biblije, nisu se razlikovali od milijuna drugih, koji su tvrdili da proučavaju Bibliju, a ipak odobravali krivo vjerovanje. Tako su pomoću rasvjetljavajuće moći Božjeg svetog duha utvrdili, da se ispravni i jedinstveni naziv za njih nalazi u Izaiji 43:10-12, naime, “Jehovini svjedoci”. To su ime radosno prihvatili 1931. g.

Svjetlo na proročanstvima i usporedbama

14. Koje se razumijevanje u vezi proročanstava o obnovi otkrilo pomoću sve jače svjetlosti?

¹⁴ Do današnjeg dana mnogi smatraju da je povratak Židova u svoju domovinu, ispunjenje biblijskog proročanstva. Ali to nije točno. Prvobitno ispunjenje tih divnih i ohrabrujućih proročanstava o obnovi zbilo se u šestom stoljeću pr. n. r. vr., kada su se Židovi vratili iz Babilona, a njihovo glavno ispunjenje zbiva se danas na duhovnom Izraelu. Dokaze ispunjenja tog proročanstva vidimo u duhovnom raju gdje se nalaze suvremeni “Božji Izrael”i njihovi vjerni suradnici (2. Korinćanima 12:4; Galaćanima 6:16).

15, 16. Kojim svjetlom su bile osvijetljene dvije Isusove usporedbe?

¹⁵ Uslijedilo je također točnije razumijevanje Isusovih usporedbi. Izvanredan primjer za to je usporedba o ovcama i jarcima, zapisana u Mateju 25:31-46. Dugo vremena se mislilo, da će se ta usporedba ispuniti za vrijeme Kristove tisućugodišnje vladavine. No, nakon toga su Jehovini svjedoci utvrdili, da se ona jednostavno ne može primijeniti na to razdoblje. Jedan od mnogih razloga bio je i taj, da za vrijeme tisućugodišnje Kristove vladavine, Kristova “braća” neće biti na Zemlji, a još manje da će biti u nevolji radi bolesti ili progonstva. Stoga se ona mora ispuniti sada, dok na nebu ustoličeni Isus provodi sakupljanje naroda za sud a ispunjenje toga je potvrđeno mnogim primjetljivim događajima.

¹⁶ Jednako tako je bila osvijetljena i usporedba o bogatašu i Lazaru. Bilo je utvrđeno, da bogataš ne predstavlja židovski narod kao cjelinu, nego licemjerne bogate religiozne vođe Isusovog vremena, kao i današnje religiozno svećenstvo kršćanstva (Luka 16:19-31).

17. Koje značajno razumijevanje su stekli u vezi knjige Otkrivenja?

¹⁷ Slično su Jehovini sluge, radi povećane svjetlosti, shvatili da je konačno ispunjenje knjige Otkrivenja započelo s “danom Gospodinovim”, to jest od 1914. g., a ne tokom cijele povijesti kršćanske skupštine, od apostola do danas, kako se to nekada mislilo (Otkrivenje 1:10). Oni su došli do razumijevanja, da je početak “dana Gospodinovog”bio obilježen ratom na nebu, u kojem su Mihailo (ustoličeni Isus Krist) i njegovi anđeli zbacili Sotonu i njegove anđele s neba (Otkrivenje 12:1-12). Jehovin narod se naročito obradovao, kada je razumio, da je njihovo djelo za Kraljevstvo bilo prorečeno i to osobito u Otkrivenju, poglavljima 2, 3, 6-11.

Teokratsko uređenje

18. Što su naučili Jehovini sluge u vezi teokratskog uređenja u kršćanskim skupštinama i kako su to proveli u djelo?

¹⁸ Mogli bismo navesti još mnogo primjera sve jače svjetlosti u naše vrijeme, ali nam prostor dozvoljava, da navedemo još samo jedan. Taj primjer se odnosi na teokratski zakon ili Božji način upravljanja. Krajem 19. stoljeća Istraživači Biblije su na demokratski način upravljali svojim skupštinama; željeli su se odreći autokratskog (pravo vladanja jedne osobe) hijerarhijskog sistema. No, 1938. godine su shvatili, da takvo demokratsko uređenje nije imalo biblijsku potporu. Nije bilo suglasno sa teokratskim uređenjem, gdje vlast počinje od Boga naniže, a ne od ljudi pa naviše (Izaija 60:1, 17-19). Zato u posljednje vrijeme “vjerni i mudri sluga”e pod vodstvom svetog duha imenuje muževe da služe u skupštinama kao starješine i sluge pomoćnici (Djela apostolska 20:28). Oni moraju udovoljavati biblijskim zahtjevima zapisanim u 1. Timoteju 3:1-13 i poslanici Titu 1:5-9.

19. Zašto nije trebalo očekivati da će odjednom nastupiti potpuna svjetlost?

¹⁹ Do sada spomenute činjenice doista pokazuju, da je staza Jehovinog naroda bila kao svjetlost svanuća koja je sve jasnija (Priče Salamunove 4:18, ST). Nisu ni trebali očekivati, da će sve odmah vidjeti u pravom svjetlu, budući da su izašli iz velikog mraka koji obavija “Babilon veliki”, svjetsko carstvo krive religije (Otkrivenje 17:5). Iznenadni, zadivljujući sjaj otkrivene istine mogao bi na njih utjecati negativno u duhovnom pogledu, naime, zaslijepiti ih pa čak i zbuniti. To bi se moglo usporediti sa osobom, koja je izašla iz potpuno mračne prostorije na svjetlost sunčanog dana. Osobi će trebati vremena, dok se njegove oči priviknu na iznenadni bljesak sjajne sunčeve svjetlosti.

20. a) Koliko polje pokriva sve jasnija svjetlost istine? b) Koja pitanja još ostaju za razmatranje?

²⁰ Ta, sve jasnija svjetlost istine, kao što smo vidjeli, pokriva široko polje rada. U to je uključeno poboljšano razumijevanje u vezi raznih religioznih nauka, proročanstava, kao i kršćanskog ponašanja i zadatka kršćana, zatim u vezi značenja Isusovih usporedbi, ispravne organizacije skupština i tako dalje. Sve je to dovoljno jasno. Međutim, netko bi mogao pitati: zašto izgleda, da staza pravih kršćana ne vodi uvijek ravno naprijed? Koje objašnjenje imamo za to? Da bi dobili odgovore na ta pitanja, savjetujemo razmatranje slijedećeg članka.

[Bilješke]

Staza pravednikova postaje još svjetlija

“Tko vlada ljudima pravedno, ... taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2. SAMUELOVA 23:3, 4, ST).

1. Što trebamo očekivati, prema 2. Samuelovoj 23:3, 4, i je li se to ispunilo?

SVJETLO na stazi Jehovinih slugu od najranijih vremena do danas postaje sve svjetlije. Ono je čak mnogo jače od značajne 1914. godine, kada se na temelju zbivanja na zemlji može reći da je “nad svijetom pripala kraljevska vlast našem Gospodinu (Jehovi) i njegovu Pomazaniku” (Otkrivenje 11:15, ST). Svjetlost Božje Riječi zasjala je kao sunce u ‘jutru bez oblaka’, da bi još jasnije osvijetlila put, kojim trebaju ići Jehovini sluge (2. Samuelova 23:3, 4, ST).

2. Kako trebamo gledati na povremene izmjene gledišta?

² Međutim, možda je nekima izgledalo, da staza nije uvijek vodila ravno naprijed. Ponekad su objašnjenja, data od Jehovine vidljive organizacije, prividno podlegla izmjenama u odnosu na prethodna gledišta. Ali to zapravo nije bilo tako. To bi se moglo usporediti s povremenim mijenjanjem smjera u jedrenju koje je u navigaciji poznato kao “laviranje”.a Vještim upravljanjem jedrima, mornari mogu prouzročiti, da se jedrenjak kreće zdesna na lijevo, naprijed i nazad i usprkos suprotnim vjetrovima, ipak stalno napredovati prema cilju. A cilj, koji imaju pred sobom Jehovini sluge je prema Božjem obećanju, “novo nebo i nova zemlja” (2. Petrova 3:13).

3. Koji dokaz postoji, da Jehova nastavlja blagoslivljati svoje Svjedoke?

³ Nema sumnje, da Jehova Bog nastavlja blagoslivljati sveopću djelatnost svojih Svjedoka, kojom upravlja “vjerni i razboriti sluga”. To se može vidjeti po plodovima. Sjeti se da je Isus rekao: “Svako drvo dobro rodove dobre rađa.” Takvi pravedni plodovi se mogu danas uočiti u međunarodnom opsegu samo u jednom narodu — ujedinjenoj, sveopćoj zajednici Jehovinih svjedoka (Matej 7:17).

4, 5. Koje je još sredstvo upotrijebio Bog Jehova za vođenje svog naroda, osim svoje nadahnute Riječi?

⁴ Bez obzira gdje na Zemlji mi živjeli, Božja Riječ nam i dalje služi, s obzirom na naše ponašanje i vjerovanje, kao svjetlo na stazi i svjetiljka na putu (Psalam 119:105). Jehova Bog se također pobrinuo za svoju vidljivu organizaciju, svog “vjernog i razboritog slugu”, sastavljenog od duhom pomazanih osoba, da pomogne kršćanima svih naroda razumjeti Bibliju i ispravno je primjenjivati u životu. Ako nismo povezani sa sredstvom (kolektivnim slugom), koje Bog upotrebljava, nećemo napredovati na životnom putu, bez obzira koliko čitali Bibliju (Usporedi Djela apostolska 8:30-40).

⁵ Što se tiče sredstva koje Bog upotrebljava, to jest ‘vjernog i razboritog sluge’, Isus je rekao da će davati svim njegovim sljedbenicima duhovnu hranu u pravo vrijeme i da će Isus postaviti tog “slugu” nad svim svojim imanjem (Matej 24:45-47). Također je vrijedno zapaziti, da je apostol Pavao u Efežanima 4:11-16 ukazao da kršćanskoj skupštini nisu potrebni samo nadahnuti članovi poput apostola i proroka, nego i evanđelisti, pastiri i učitelji, koji će pomoći kršćanima postići jedinstvo u vjeri i točnu spoznaju o Božjem sinu te steći potpunu duhovnu zrelost (Vidi također 1. Korinćanima 1:10; Filipljanima 1:9-11).

6. Zbog kojih činioca je ponekad bilo potrebno preispitati i drugačije procijeniti neka gledišta?

⁶ Jehova Bog je zaista upotrijebio tog ‘vjernog i razboritog slugu’ koji se nalazi u zajednici Jehovinih svjedoka, da vodi, jača i upravlja Božjim narodom. Budući da svjetlo sve jače svijetli i pošto su bile učinjene pogreške uslijed ljudske nesavršenosti i slabosti, ti su kršćani ponekad morali preispitati i ponovo procijeniti gledišta i učenja. Ali, zar nije na taj način došlo do poboljšanja u razumijevanju, što je opet njima koristilo? Razmotrimo neke primjere.

Otkupnina i Jehovino ime

7. Zašto i na temelju čega su istraživači Biblije toliko isticali nauku o otkupnini?

⁷ 1878. godine Charles T. Russell (Čarls T. Rasel), koji je kasnije postao prvi predsjednik Udruženja Kule stražare, prekinuo je odnose sa pomoćnim urednikom časopisa The Herald of the Moming, N. H. Barbourom, zbog spornog pitanja otkupnine. Gospodin Barbour je odbacio vjerovanje u moć Isusove žrtve da odstrani grijehe. Nekoliko godina kasnije smatrali su istraživači Biblije, koji su se kasnije nazvali Jehovini svjedoci, nauku o otkupnini, glavnom naukom Biblije. I doista nema sumnje, da se u Božjoj Riječi ističe spasenje kroz vjeru u Kristovu otkupninu (Ivan 3:16; Djela apostolska 4:12; Jevrejima 5:9; Otkrivenje 7:10). Isusova otkupna žrtva je bila proročanski prikazana Abrahamovim žrtvovanjem Izaka i žrtvama, koje su se prinosile po Mojsijevom zakonu. Prorekli su je također proroci. Dakle, istraživači Biblije su posebno naglašavali ono što je Isus Krist učinio za čovječanstvo (Luka 24:25-27, 44).

8. a) Što je zatim izgledalo mnogo važnije? b) Do čega je to dovelo i što se moglo utvrditi u posljednjim desetljećima?

⁸ Biblija, međutim, pokazuje, da postoji nešto još važnije od našeg spasenja. To je veliko sporno pitanje, koje je Sotona postavio prilikom pobune u Edenu, a uključuje Jehovinu sveopću suverenost (1. Mojsijeva 3:14; 1. Korinćanima 15:24, 25; Otkrivenje 11:15; 12:10). Ono poziva na opravdanje Jehovinog imena. Kroz Mesijansko kraljevstvo, koje je tema cjelokupne Biblije, od 1. Mojsijeve do Otkrivenja, se to slavno ime opravdava i veliča za sva vremena! Oko 75 puta možemo u Bibliji pročitati Božju osobnu izjavu: ‘Znat će tada da sam ja Jehova.’b Njegovi svjedoci su s vremenom razumjeli da će se stvorenja moći obraniti (zaštiti) kod Jehove Boga na temelju njegovog imena i da ‘će se spasiti svatko tko prizove ime Jehovino’ (Rimljanima 10:13; Joel 2:32; Sofonija 3:9). Za samo nekoliko godina postalo je Jehovino ime i njegovo opravdanje toliko istaknuto, da su kritičari optužili Jehovine svjedoke, da ne vjeruju u Isusa Krista. To, međutim, nije bilo tako. Redoviti čitatelji Kule stražare mogu u posljednjim desetljećima nedvojbeno utvrditi da kršćanski Jehovini svjedoci pridaju dovoljno priznanja Isusovoj ulozi u izvršenju Božje namjere. Jehovina proročanska riječ doista usredotočuje pažnju na Isusa kao Božjeg ‘glavnog posrednika za spasenje’ (Jevrejima 2:10; 12:2; Otkrivenje 19:10).

9. Koje načelo, koje vrijedi na području naučne spoznaje, ima primjenu i u objašnjenjima Riječi Božje?

⁹ Može se reći, da je napredak u razumijevanju Riječi Božje u skladu s načelom koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje. Ukratko rečeno, ono djeluje otprilike ovako: najprije se iznese određena tvrdnja, koja postane temom za dokazivanje. Ona pruža velike mogućnosti za prosvjećivanje ili praktičnu primjenu. No, tokom vremena se pojave određeni nedostaci ili slabosti. Zbog toga se javlja nastojanje da se sa tvrdnjom ode u drugu krajnost. Kasnije se utvrđuje, da ni ta pretpostavka ne predstavlja cijelu istinu i tako nastaje slaganje ispravnih točaka obiju pretpostavki. To načelo se uvijek primjenjuje i na taj način se ispunjava stavak iz Priča Salamunovih 4:18.c

Ponašanje i propovijedanje

10, 11. Koja su dva stajališta bila naglašena u prošlosti, i koji je konačan zaključak?

¹⁰ Razmotrimo i drugi primjer napretka u razumijevanju. Četrdeset godina su istraživači Biblije naglašavali važnost odgajanja dobre kršćanske osobnosti, koje su nazvali ‘karakternim razvojem’. To je bilo potrebno naglašavati osobito zato jer je u kršćanstvu bilo zanemareno. Kršćani su, doduše, morali drugima govoriti o Božjoj namjeri, ali su to smatrali manje više drugorazrednim zadatkom. Kasnije, kada je Božji narod shvatio važnost Jehovinog imena i hitnost svjedočenja za njegovo ime i Kraljevstvo, bilo je osobito na to upereno djelovanje, što je prouzročilo manje obraćenja pažnje na razvijanje Kristu slične osobnosti. Obrazlagalo se, da je Isus, prije svega, došao svjedočiti, zato je najvažnije propovijedanje. Stoga je doista bilo potrebno naći ravnotežu između te dvije tvrdnje (Rimljanima 10:10; Galaćanima 5:22, 23).

¹¹ Ta sretna ravnoteža je bila pravovremeno postignuta. Kršćani dakle trebaju razvijati plodove Božjeg duha te vjerno i neustrašivo svjedočiti za Jehovu. Oba ta zahtjeva su važna. Ne možemo zanemariti jedan pod izgovorom da izvršavamo drugi. Apostol Pavao je rekao: “I jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti.” Ali je također rekao: “Ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen, pošto sam drugima propovijedao” (1. Korinćanima 9:16, 27, ST).

Podložnost “višim vlastima”

12, 13. a) Kakvo je gledište najprije vladalo u vezi ‘viših vlasti’ iz poslanice Rimljanima 13:1? b) Do koje je suprotne krajnosti to dovelo i zašto je to očito bilo dobro?

¹² Postizanje ispravnog razumijevanja poslanice Rimljanima 13:1-7, pruža nam još jedan primjer ‘plovljenja’ k ispravnom gledištu. Rani istraživači Biblije su ispravno razumjeli da su “više vlasti”, državne vlasti ovoga svijeta. Na temelju tog razumijevanja su zaključili, da kršćanin može sudjelovati u svemu kao svi ostali ljudi. Nisu ispravno razumjeli što znači biti neutralan. Smatrali su da je bitno samo ne ubiti čovjeka a da je ostalo, povezano sa neutralnošću, ispravno.

¹³ Međutim, sasvim je razumljivo da apostol Pavao nije mogao zastupati takvo gledište. Nastaje pitanje: Može li se izraz “više vlasti” odnositi na Jehovu Boga i Isusa Krista? Neko je vrijeme Božji narod bio tog mišljenja. Tokom burnih godina Drugog svjetskog rata, to ih je gledište ojačalo da ‘slušaju Boga više negoli ljude’, čime su diljem zemlje dali divno svjedočanstvo o neustrašivoj kršćanskoj neutralnosti (Djela apostolska 5:28, 29). Nikada se nije sumnjalo, da kršćani moraju prvenstveno biti odani suverenom Gospodinu Jehovi i njegovom Mesijanskom Kralju Isusu Kristu. Međutim, jesu li oni istodobno “više vlasti” kojima trebamo “davati porez, danak i čast”? (Rimljanima 13:7).

14. Kako su kršćani konačno ispravno razumjeli pitanje podložnosti svjetovnim vlastima?

¹⁴ Srećom, Jehova je prouzročio, da je njegov narod 1962. godine razumio načelo relativne podložnosti. Uvidjeli su, da predani kršćani moraju slušati svjetovne vladare kao “više vlasti” i dobrovoljno ih priznati kao “Božje sluge” za svoje dobro (Rimljanima 13:4). No, što tada, ako te “vlasti” traže od njih prestupanje Božjih zakona? Kršćani su slušali zapovijed iz poslanice Rimljanima 13:1: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju”, sve dok se nije protivila Božjem zakonu. No, Isus je tu poslušnost ograničio slijedećim riječima, zapisanim u Mateju 22:21: “Podajte caru carevo a Bogu Božje.” Dakle, kada god “cezar” zahtijeva od kršćana, da rade nešto protivno Božjoj volji, tada oni moraju staviti Jehovin zakon ispred ‘cezarevog’. To je sasvim suprotno onome što se općenito čini u kršćanstvu. Mnogi takozvani kršćani bez oklijevanja krše Božje zakone ako im to “cezar” zapovijedi. Neki rodoljub je čak ovako izjavio: “Naša zemlja... je uvijek u pravu; bez obzira bilo dobro ili ne, to je naša zemlja.” No, tako nije i za kršćanske Jehovine svjedoke! Ako im se zapovijeda, da se suprotstave Božjoj volji, oni ponavljaju riječi Isusovih apostola, govoreći: “Više trebamo slušati Boga, Vladara, negoli ljude” (Djela apostolska 5:29, NS).

Tko su ministri (sluge)?

15, 16. a) Kako se dugo razumijevalo tko su Božji ministri? b) Koja je izmjena bila učinjena i zašto? c) Koji nedostatak je imala ta izmjena?

¹⁵ Navodimo još jedan primjer sve jače svjetlosti i to pojavom pitanja, jesu li svi iskreno predani kršćani ministri, bez obzira na starost ili spol. Mnogo godina su Jehovini svjedoci vjerovali, da su ministri (sluge) svi oni, koji se pokaju, obrate, vjeruju u Boga i Krista, te se predaju Jehovi za vršenje njegove volje, koju je Krist otkrio, krstivši se. Neki su zatim na to stavljali primjedbe. Vlasti često nisu priznavale taj položaj. Također se raspravljalo o tome, kako u mnogim jezicima ne postoji odgovarajuća riječ za izraz “ministar” (što je slučaj i u našem jeziku) i zato je ne bi, [prema tadašnjem razumijevanju] trebalo u religioznom smislu upotrebljavati niti u jezicima koji je imaju. Raspravljalo se osim toga o tome, da se krštenje teško može usporediti sa obredom zarađivanja svećenika. No, jesu li ti razlozi bili dovoljni da se naziv “ministar” ograniči samo na one, koji su imenovani za služenje u skupštini, kao što su starješine i “đakoni” ili sluge pomoćnici?

¹⁶ Činjenica je, da zakon zemlje obično daje svakoj religioznoj organizaciji pravo određivanja kako netko može postati njen ministar. Hoće li drugi cijeniti taj položaj ili se s njim slagati, nije bitno. Nije važno niti postoji li u mnogim jezicima odgovarajući izraz za riječ “ministar”. To ne bi trebalo spriječiti one u čijim jezicima postoji takav izraz (engleski, talijanski, španjolski i drugi) da ga upotrebljavaju, ako će poslužiti dobroj svrsi.

17, 18. Tko se uistinu može nazvati “ministrom” i kako bi trebao gledati na službu?

¹⁷ Naziv “ministar” je upotrebljiv zato jer se odnosi na naročitu vrstu “sluge” sa uzvišenom, posebnom dodjelom službe. Bez obzira na starost i spol, svatko, tko može pokazati dobro razumijevanje Božje volje i namjere sa čovječanstvom i tko je prilagodio svoj život biblijskim načelima, predao se i krstio, pridržavajući se Isusove zapovijedi u Mateju 28:19, 20, doista je Božji ministar. Može se čak reći, da je takav sposobniji govoriti o Bogu nego ijedna osoba, koja je pohađala teološke seminare, ali nije razumjela Božju namjeru i možda nije svoj život dovela u suglasnost sa Božjim pravednim zahtjevima. Oni, koji uistinu služe Bogu, mogu reći kao apostol Pavao: “Uzvisujem službu svoju” (Rimljanima 11:13, NS).

¹⁸ Potrebno je naglasiti, da izraz “ministar” nije titula nego oznaka ili opis dužnosti. (Usporedi Matej 20:28.) Nije naime dovoljno da netko poduzme samo korake koji bi ga osposobili da se krsti kao sluga Boga Jehove. Ne, on mora učiniti službu, “svetu službu” Jehovi Bogu, svojim glavnim životnim ciljem. U protivnom, bez obzira koliko vremena posvetio svojoj službi, radi različitih okolnosti, ne bi se s pravom mogao nazvati ministrom ili ga drugi ne bi mogli smatrati Božjim ministrom (Rimljanima 12:1; 2. Timoteju 4:5).

19. a) Do čega je doveo takav razvoj razumijevanja i kako su blagoslovljeni vjerni Svjedoci? b) Koja je Jehovina priprema za dijeljenje duhovne hrane i zašto bi se trebali uvijek opredijeliti za nju?

¹⁹ Naravno, takav razvoj razumijevanja, uključujući takorekuć “promjenu smjera”, poslužio je kao ispit vjernosti svih pridruženih “vjernom i razboritom sluzi”. Međutim, potrebno je naglasiti da se uvijek napredovalo k potpunijem razumijevanju “dobre vijesti” i svega u vezi nje. Oni koji čvrsto stoje uz Božju organizaciju, mogu iz iskustva reći, da su uvijek tokom vremena bila razjašnjena pitanja i teme koje je bilo teško razumjeti. Kako li je samo usrećujući i zadovoljavajući taj put, dok svjetlo svijetli sve jasnije! Točno je tako, kako je rekao Petar, kada su se neki učenici spotakli na Isusovo učenje: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života.” (Ivan 6:68, ST). Gospodin Isus Krist još uvijek ima te “riječi” i dijeli ih preko organizacije “vjernog i razboritog sluge”, koju danas upotrebljava na Zemlji. Ona se može usporediti sa “dobrim stablom”, za koje je Isus rekao da donosi “dobre plodove” (Matej 7:17). Osim nje, postoji još jedino mogućnost pridružiti se Sotoninom osmom kralju ili ‘divljoj zvijeri’ i ‘Babilonu velikom’, svjetskom carstvu krive religije (Otkrivenje 13:1; 17:5). Predani kršćanin sigurno neće poželjeti vratiti se natrag u svijet! (2. Petrova 2:22; Ivan 14:6).

20. a) Zašto možemo sada biti sigurniji nego ikada ranije, da ‘svjetlost svijetli sve jasnije’? b) Koja sretna budućnost stoji u izgledu svima onima, koji su na stazi sve jače svjetlosti?

²⁰ “Svjetlost” — zaista — “sviće pravedniku” (Psalam 97:11, ST). Priče Salamunove 4:18 se ispunjavaju time što je ‘staza pravednikova’ kao svjetlost, koja postaje sve svjetlija. Ako se ponekad nešto mora izmijeniti, to postojano vodi do usavršenog stajališta. Takvo ispravljanje stajališta nije beskorisno. Dok Krist sada vlada, Jehovin narod uživa svjetlost, koja je “kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2. Samuelova 23:3, 4, ST; Matej 25:31). Zaista su u zaštiti svi oni, koji vjerno služe sa organizacijom ‘vjernog i razboritog sluge’, koja je vidljivi Jehovin zastupnik na Zemlji! Njihov je izbor mudar, jer ih put vodi dragocjenom cilju, vječnom životu u Jehovinom novom uređenju (Izaija 65:17, 18; 66:22).

[Bilješke]