Vjernost ‘Kraljevstvu našega Gospodina i Krista njegova’
“Ljubim te, Gospode (Jehova), snago moja! Prema vjernome si vjeran.” (PSALAM 18:1, 25, BA)
1. a) Kako se David odazvao na Jehovinu vjernost? b) Što je David uvijek, čak i u dubokoj starosti, priznavao?
JEHOVA je u vjernosti podigao Davida na prijestol cijelog Izraela. To je bilo 1070. g. pr. n. r. vr. Iz zahvalnosti prema toj božanskoj ljubaznoj dobroti, ustoličeni David je stalno priznavao Boga za svog (kralja, dakle, za vrhovnog kralja nad Izraelom. Kad se posebno osvrnuo na Davidovog dalekog potomka, Mesiju, Bog je rekao: “Ja sam pomazao cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj” (Psalam 2:6). Priznavši pravog nebeskog vladara, David je rekao: “Slušaj viku moju, care moj i Bože moj! Jer se tebi molim, Jehova! Ujutro slušaš glas moj” (Psalam 5:1-3). Kad je u svojoj dubokoj starosti prenio prijestol na svog sina Salamuna, David se molio Bogu pred cijelom Izraelovom skupštinom: “Tvoje je, Jahve kraljevstvo i ti si uzvišen povrh svega, Poglavar svega! Od tebe je bogatstvo i slava i ti vladaš nad svim” (1. Dnevnika 29:11, 12, ST).
2. a) Koje jako staro sporno pitanje bi trebali danas priznati? b) Na koje presudno pitanje mora sada svaki za sebe odgovoriti?
2 Tu nadasve važnu činjenicu, koju je davno kralj David javno priznao, trebali bi bez stida priznati i svi mi, iako nismo kraljevi. Vršenje univerzalne vladavine ili suvereniteta Jehove Boga je vrlo staro sporno pitanje objašnjeno u Svetom pismu. Sada će se napokon riješiti taj božanski pravni slučaj pred svim narodima i državama. U ovim posljednjim danima mora pred cijelim nebom i Zemljom doći do konačnog rješenja tog spornog pitanja. Jehovina pobjeda i opravdanje, nedvojbeno će potvrditi njegovu univerzalnu suverenost, njegovo pravo kraljevanja. Pred svima nama je presudno pitanje: tko će podržavati vjernost Jehovinom Kraljevstvu? Stanovište, koje sada zauzmemo prema toj stvari, imat će utjecaja na to, hoćemo li dobiti vječni život ili ćemo biti zauvijek uništeni!
3. Koja katastrofa se dogodila 607. g. pr. n. r. vr. i zašto to nije bio dokaz Jehovine nevjernosti?
3 Međutim, zar se Jehova Bog nije odrekao svog Kraljevstva 607. godine pr. n. r. vr.? Zašto takvo pitanje? Zato, jer je te godine Bog dopustio babilonskom carstvu pod Nabuhodonozorom da uništi Jeruzalem i njegov templ te da svrgne kraljevstvo Židova sve do sada. Međutim, Bog se time ipak nije odrekao svog Kraljevstva ili vladavine. Dapače, on je zapovjedio, da se uništi kraljevski grad Jeruzalem. To, međutim, nije bio znak nevjernosti prema istinitom i od njega podupiranom kraljevstvu nad njegovim izabranim narodom. Postupio je suglasno uvjetima zavjeta, koji je sklopio s Izraelom i koji je bio dodan starijem, Abrahamskom zavjetu. Do te kobne, 607. godine pr. n. r. vr. Juda i ostatak Izraela postali su zloglasni prijestupnici zavjeta. Dakle, Bog je postupio sa njima prema uvjetima Zavjetnog zakona, posredovanog preko Mojsija na gori Sinaju.
Kralj sa ‘zakonskim pravom’
4. Kako ukazuju na Jehovinu vjernost nadahnute riječi iz Ezehijela 21:30-32?
4 S obzirom na posljednjeg judejskog kralja u Jeruzalemu, Bog je nadahnuo proroka Ezehijela (koji je već bio odveden u Babilon), da kaže: “A tebi, nečasni i bezbožnički kneže izraelski, tebi dođe dan i čas posljednjega zločina. Ovako govori Jahve Gospod: Skini mitru s glave i odloži kraljevski vijenac! Jer, sve se mijenja: tko bi dolje, bit će uzvišen, a tko bi gore, bit će ponižen. Ruševine, ruševine, ruševine ću postaviti kakvih nije bilo, dok ne dođe onaj koji (po zakonu) ima suditi, jer ja ću mu predati sud” (Ezehijel 21:30-32, ST). (u engl. NS: 21:25-27).
5. a) Zašto je trebalo biti samo privremeno uništeno kraljevstvo? b) Kako je to bilo potvrđeno preko 600 godina kasnije?
5 Prema tim riječima, Gospodin Bog Jehova je i dalje zadržao siguran nadzor nad poslovima Kraljevstva. Uništenje njegovog pomoćnog kraljevstva na Zemlji trebalo je biti samo privremeno. U određeno vrijeme trebao je doći netko, tko je imao zakonsko pravo na Mesijansko kraljevstvo i njemu će ga Gospodin Bog Jehova dati. Do tada je izvršenje zakonskog prava na kraljevstvo trebalo čekati. Pošto je to zavjetno pravo pripadalo Davidovoj kraljevskoj obitelji, onaj koji je trebao doći i kome će biti predano kraljevstvo, morao je biti potomak vjernog kralja Davida. Jehova je zbog Davidove vjernosti Božjem vječnom Kraljevstvu učinio zavjet, da će u njegovoj obiteljskoj lozi ostati vječno kraljevstvo (2. Samuelova 7:8-16). Preko šest stoljeća kasnije, ili 2. godine pr. n. r. vr., pojavio se Božji anđeo pred ženskim potomkom kralja Davida i rekao joj, da će postati majkom obećanom Davidovom nasljedniku. Anđeo je dalje rekao: “Gospodin (Jehova) Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.” Trebao se zvati Isus (Luka 1:32, 33, ST; Matej 1:18-23).
6. a) Kako je Isus postao zakonski nasljednik Davidovog kraljevstva? b) Zašto je ono postalo više od samo zemaljskog kraljevstva?
6 Isus, Sin Božji s neba, postao je, svojim rođenjem u Davidovom rodnom gradu Betlehemu, prirodni nasljednik zavjetnog obećanja o Kraljevstvu, koje je Bog dao njegovom pretku Davidu. Tako je imao zakonsko i prirodno pravo na Kraljevstvo. Kad je Isus bio kršten i pomazan Božjim svetim duhom svog nebeskog Oca, to Kraljevstvo je postalo više od samo zemaljske vlade nad domom Jakovljevim ili Izraelovim. Tom prilikom je Isus bio rođen duhom svog nebeskog Oca i tako je postao duhovni Božji Sin s izgledom na nebeski život. Kao takav bio je pomazan Božjim duhom i postao Mesija, što znači pomazanik (Djela apostolska 4:27; 10:38; Izaija 61:1-3).
7. a) Zašto Isus nije odmah primio Mesijansko Kraljevstvo? b) Koje su kraljevstvo u međuvremenu priznali njegovi pomazani sljedbenici?
7 Budući da je Kraljevstvo sada bilo nebesko, Bog mu ga nije dao dok je bio na Zemlji, niti odmah nakon njegovog uzašašća na nebo. Iako je bio priznat kao kralj nad svojom duhovnom skupštinom pomazanih učenika na Zemlji, Isus je morao sačekati, kako je to i sam rekao, sve do kraja ‘vremena neznabožaca’ ili ‘određenih vremena naroda’, pa da tek tada dobije Mesijansko Kraljevstvo (Kološanima 1:13; Luka 21:24).
8. a) Koje razdoblje obuhvaćaju “određena vremena naroda”i koji su značajni događaji označili njihov kraj? b) Kako je ‘znak’ postao izražajan i što je trebao biti njegov istaknuti dio?
8 Ta “određena vremena”započela su već 607. g. pr. n. r. vr., prvim razorenjem Jeruzalema po Babiloncima, koji su zatim potpuno opustošili zemlju Judeju. Prema proročanskoj knjizi Danijela 4. poglavlje, trebalo je biti sedam takvih “vremena”, što ukupno iznosi 2 520 godina. Budući da su započela u jesen 607. g. pr. n. r. vr., trebala su se “završiti u jesen. 1914. g. n. r. vr. Značajno je, da je Prvi svjetski rat izbio u drugoj polovini 1914. g. Tako je započelo ispunjavanje proročanstva, koje je Isus dao o ‘znaku’, koji će označavati “svršetak sustava stvari” (Matej 24. i 25. poglavlje; Marko 13. poglavlje; Luka 21. poglavlje). Od tada prorečeni znak postaje sve jasniji i sve izražajniji. Isus je ukazao na istaknuti dio tog ‘znaka’, rekavši: “Ova radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svem svijetu svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak” (Matej 24:14, ST).
9, 10. a) Koje je vrijeme sada došlo s obzirom na sporno pitanje vjernosti? b) Kako su bila tada, uklonjena nevjerna nebeska stvorenja i kako se to odrazilo na Zemlju?
9 I tada je došlo vrijeme, da se preda Davidovo kraljevstvo proslavljenom Božjem Sinu na nebu, jer je jedino on bio taj, koji je imao po Božjem vrhovnom zakonu pravo na njega (kraljevstvo). To je izazvalo rat na nebu. Zašto?
10 Zato, jer je mesijanski kralj počeo tada vladati i jer je došlo vrijeme da zbaci s neba sve protivnike nove vlade, naime, Sotonu Đavla i njegove legije demona. Bili su zbačeni na zemlju, gdje još uvijek postoji sustav stvari pod kontrolom demona. Te zle anđeoske snage su zauvijek odstranjene s Božjeg neba, gdje borave njegovi vjerni anđeli. Ti izopćeni buntovni anđeli održat će se u blizini Zemlje sve dok ne budu svezana i bačeni u bezdan potpune nedjelotvornosti za tisuću godina. ‘Rat na nebu’ i njegov ishod opisani su u proročanstvu Otkrivenja, 12. poglavlje. Nakon što su te zle sile zbačene s neba, razlijegao se zbor pobjedničkih anđela: “Sada je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova Pomazanika (Mesije), jer je zbačen tužitelj naše braće,, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom” (Otkrivenje 12:10, ST). Što je to značilo za stanovnike ove Zemljine kugle? Povećane nevolje za cijelo čovječanstvo na Zemlji!
Vrijeme suda za vjerna stvorenja
11, 12. a) Do kojeg kušanja vjernosti sada dolazi? b) Kako je tu uključeno propovijedanje o Kraljevstvu? c) Na koji način je to vrijeme žetve i koji se anđeli upotrebljavaju?
11 Tijekom sadašnjeg vremena, kada je “teško vama koji živite na zemlji i moru, jer Đavo siđe k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima”, bila je iskušavana vjernost — vjernost osuđenom đavolskom sustavu stvari, ili vjernost Božjem Kraljevstvu, sada uspostavljenom na nebu pod Isusom Kristom (Otkrivenje 12:12). To je vrijeme, kada svi, koji tvrde da su Kristovi učenici, moraju doći pred sud, da bi se utvrdio stupanj vjernosti tom uspostavljenom Kraljevstvu. Hoće li biti gorljivi propovjednici dobre vijesti o tom kraljevstvu “po čitavoj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima”? To prelazno razdoblje je također, uspoređeno s vremenom žetve, u kojem se odvajaju pravi kršćani od lažnih. Tako je, kako je Isus prorekao u usporedbi o pšenici i kukolju (ili korovu): “Žetva je svršetak svijeta (sustava stvari); a žeteoci su anđeli” (Matej 13:39, ST). To su vjerojatno anđeli, koje je suvereni Gospodin Jehova upotrijebio pri izvršenju njegove zapovijedi iz Psalma 50:5: “Saberite mi sve pobožnike (vjerne), koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše (ST), (hebrejski: koji su stupili u moj zavjet).”
12 Tobožnjim kršćanima, koji nisu položili ispit vjernosti kraljevstvu, kaže Bog: “Što tumačiš naredbe moje, što mećeš u usta Savez moj?” (Psalam 50:16, ST).
13, 14. a) S čime možeš poistovjetiti ‘zavjet’ iz Psalma 50:5, 16? b) Kojim dvama zavjetima moraju biti ‘vjerni’ pomazani kršćani?
13 ‘Zavjet’, koji je spomenut u gornjim stavcima (5, 16), nije osobne prirode, sklopljen na temelju osobnih žrtava vjernih pojedinaca. Ne, to je nacionalni zavjet. Mozaitski zavjetni zakon, sklopljen sa Izraelom na gori Sinaj u Arabiji, bio je proročanski upotrijebljen da prikaže novi zavjet, sklopljen sa ‘svetom nacijom’ duhovnog Izraela preko većeg Mojsija, Isusa Krista kao posrednika (Jeremija 31:31-34). U noći Pashe 33. g. n. r. vr. Isus je uspostavio Spomen večeru Gospodinovu i rekao: “Ova je čaša novi zavjet mojom krvi koja se za vas proljeva” (Luka 22:20). Dakle, žrtvena krv, prolivena prilikom smrti Isusa Krista, učinila je novi zavjet pravomoćnim. Isus dovodi vjerne u novi zavjet i u ‘zavjet za kraljevstvo’ (Luka 22:28-30; Matej 26:29; Marko 14:25; Psalam 116:15). I, što sada?
14 Kršćani, koji su dovedeni u novi zavjet, ‘žrtveni savez’, moraju biti vjerni, ne samo tom zavjetu, nego i ‘zavjetu za kraljevstvo’. Oni su duhovni Izraelci, ‘Izrael Božji’ (Galaćanima 6:16).
15. Kako moraju duhovni Izraelci dokazati svoju vjernost?
15 U ovo vrijeme “svršetka sustava stvari”nalazi se još uvijek na Zemlji ostatak tih duhovnih Izraelaca. Njihova je posebna dužnost postupati u skladu sa Isusovim proročanstvom: “Ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svem svijetu, svim narodima za svjedočanstvo” (Matej 24:14, ST). Oni ne mogu odbaciti tu dužnost ako žele biti vjerni ‘kraljevstvu našega Gospodina (Jehove) i njegovog Krista’ (Otkrivenje 11:15). Oni ne mogu biti dio ovoga, na propast osuđenog sustava stvari sa svojim političarima, sebičnim komercijalistima i krivom religijom. Pomazani kršćani iskreno mole molitvu, koju ih je naučio njihov učitelj: “Oče naš koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi Kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” (Matej 6:9, 10, ST). Umjesto da se upliću u politiku ovog razjedinjenog sustava stvari, oni moraju postojano činiti ono, što im je rekao njihov učitelj, ‘kralj nad kraljevima i gospodar nad gospodarima’: “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati” (Otkrivenje 19:16; Matej 6:33, ST). Jedino tako mogu dokazati da su vjerni i da pripadaju duhovnom Izraelu, koji ‘žrtvom Savez sa Jehovom Bogom sklopiše’, žrtvi Isusovoj, koji je posrednik novog zavjeta.
Vjerne ‘druge ovce’
16. Kako ovdje citirani biblijski stavci ukazuju na drugu, brojčano veliku, vjernu skupinu?
16 Ništa se manja vjernost ne traži danas ni od skupine predanih, krštenih ljudi, koji su predočeni s ‘mnogo drugoga svijeta’ koji je s Izraelcima napustio Egipat i prisustvovao sklapanju Zavjetnog zakona na gori Sinaju (2. Mojsijeva 12:38; 4. Mojsijeva 11:4). Ta skupina odgovara ‘velikom mnoštvu’, koje apostol Ivan opisuje u Otkrivenju 7:9-17. U usporedbi o ovcama i jarcima, Isus ih je usporedio s ‘ovcama’, koje čine dobro duhovnoj braći kralja Isusa Krista, budući da je on počeo vladati 1914. godine (Matej 24:3; 25:31-46).
17. a) Kojoj skupini pripada ‘veliko mnoštvo’ i s kime postaje ‘jedno stado’? b) Kako mogu biti ‘sigurno blagoslovljeni’? (1. Mojsijeva 22:15-18).
17 Ti vjerni pripadaju ‘drugim ovcama’, za koje je Isus rekao, da ne pripadaju ‘ovom (Abrahamskom) toru’, u kojem se nalazi ‘malo stado’ od 144 000 članova. Ipak, “veliko mnoštvo”vjernih postaje ‘jedno stado’ sa onima iz tog ‘tora’ jer blisko surađuje sa nasljednicima kraljevstva njihovog nebeskog Oca (Ivan 10:16; Luka 12:32). Da bi ostali u tom ‘jednom stadu’ s ‘vjernima’, koji su u novom zavjetu sa Jehovom Bogom Kristovom žrtvom, moraju također pokazati vjernost prema kraljevstvu našega Gospodina, Boga Jehove, i njegovog Krista.
18. a) Kakva je sadašnja nagrada vjernih? b) Kako možemo pokazati cijenjenje Jehovine vjernosti prema nama?
18 Velika je sadašnja nagrada svih onih, koji se dokazuju vjernima. U staro doba je iz cijenjenja Jehove Boga, nebeskog kralja, kralj David rekao: “Prema vjernom si vjeran.” (Psalam 18:25, BA; 2. Samuelova 22:26). David je ponovo rekao: “Jer Jahve ljubi pravdu i pobožnika (vjernih) svojih ne ostavlja” (Psalam 37:28, ST). Priče Salamunove 2:8 (ST), nas uvjeravaju: “On čuva pute svojih pobožnika (vjernih).” Da, Jehova je uistinu vrhunac vjernosti, a njegov ga Krist savršeno oponaša u toj osobini. Dokažimo i mi danas, u danu suda, iz cijenjenja Božje vjernosti prema nama, da smo nepokolebljivo vjerni Jehovi i njegovom uspostavljenom Kraljevstvu pod Isusom Kristom, najvjernijem njegovom sinu!
Kako je vjernost, ukratko rečeno, dokazana u —
◻ Davidovom priznanju, da je Jehova kralj?
◻ Jehovinom izvršenju osude nad nevjernim Jeruzalemom?
◻ Božjoj predaji Davidovog kraljevstva njegovom Sinu 1914. g.
◻ ratu na nebu, kojega je vodio Mesijanski kralj?
◻ današnjoj djelatnosti pomazanog ostatka?
◻ podršci, koju daje “veliko mnoštvo”ostatku?
[Slika na stranici 19]
Sve anđeoske snage, nevjerne Božjem Kraljevstvu, bile su zbačene s neba, kada je Božji vjerni Sin počeo vladati
[Slika na stranici 21]
Vjernost Kraljevstvu zahtijeva vatreno propovijedanje drugima o njemu