Treba li Mesija trpjeti i umrijeti?

KAO što smo već vidjeli, Židovi prvog stoljeća očekivali su vođu, koji će pobijediti Rimljane i uspostaviti nad Izraelom židovsku kraljevsku vladavinu, što će imati za posljedicu vrijeme mira i božanskih blagoslova. Budući da Isus iz Nazareta nije ispunio ta očekivanja, židovski narod ga nije priznao za Mesiju.

Ipak, mnogi Židovi kojima su se svidjele Isusove nauke, vjerovali su čak i nakon njegove smrti da je on bio Mesija. Zašto su mogli vjerovati to? Zašto su ti Židovi mogli vjerovati u nekoga tko je morao trpjeti i biti ubijen, dok je iz Hebrejskih spisa vidljivo da će Mesija, vladajući kao kralj nad Izraelom, osigurati razdoblje velikih blagoslova?

Iz zapisa Isusovih židovskih sljedbenika proizlazi kako su njegovi učenici kratko nakon njegove smrti došli do zaključka da su se previdjela važna proročanstva iz Hebrejskih spisa, tekstovi koji pokazuju da Mesija mora izvršiti pripremljeni mu zadatak, prije nego bi mogao vladati kao kralj nad Izraelom. Kakav je to bio zadatak? I gdje se u Hebrejskim spisima govori o tom zadatku pripremljenom za Mesiju?

Proročanstvo o Mesiji u knjizi Danijela

Riječ Mesija ili pomazanik u Hebrejskim se spisima često odnosi na kraljeve i svećenike starog Izraela. Uvijek kad se odnosi na te neznatne pomazanike, na hebrejskom se upotrebljava ili kao pridjev ili mu se dodaje neki drugi atribut u genitivu. No, postoji jedan biblijski tekst u kojem to nije slučaj, što pokazuje da se riječ odnosi na Mesiju. Razmotrimo taj biblijski tekst, riječ po riječ:

“Sedamdeset je sedmica određeno tvom svetom gradu, da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje (okaje nedjelo, NS), da se uvede vječna pravednost. ... Znaj i razumij, od časa kad izađe riječ ‘neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika (“Mesije”, Patai) sedam (godišnjih) sedmica; a onda šezdeset i dvije (godišnje) sedmice i bit će opet sagrađen trg i opkop i to u teško vrijeme. A poslije šezdeset i dvije (godišnje) sedmice bit će Pomazanik (“Mesija”, Patai) pogubljen (“odrezan”, JP)” (Danijel 9:24-26, ST).

Zanimljivo je da Pismo ovdje govori kako će se uvesti vječna pravednost, ali se to ne pripisuje Mesijinoj vladavini, nego se dovodi u vezu s njegovim pogubljenjem.

Zatim se kaže da ti događaji stoje u vezi sa ‘stavljanjem pečata grijehu’. To je sigurno nešto vrijedno spomena, jer u Hebrejskim spisima čitamo da svatko od nas ima u sebi urođeno naginjanje k vršenju nepravde ili griješenju. U 1. Mojsijevoj 8:21 citirana je slijedeća Božja izjava: “Čovječje su misli opake od njegova početka.” Zatim čitamo: “Na zemlji nema pravednika koji čineći dobro ne bi nikad sagriješio!” (Propovjednik 7:20, ST). Iako se svi mi uvijek iznova uzaludno borimo protiv tog naginjanja, pojava i smrt Mesije ‘stavlja pečat grijehu’. Nikakvo čudo da je to rečeno u vezi sa uspostavom ‘vječne pravednosti’!

Osim toga, u 9. poglavlju knjige Danijela čitamo da će se pojavom i smrću Mesije, ‘okajati nedjelo’. U Hebrejskim spisima se riječ “okajanje” odnosi na pokrivanje grijeha prinašanjem životinjskih žrtava (2. Mojsijeva 29:36). Na osebujan način se u 9. poglavlju Danijela, riječ “okajati” ne upotrebljava u vezi sa smrću neke životinje, nego u vezi sa smrću Mesije.

“Pomirbena žrtva” za druge

Vrijedno je zapaziti da osim u Danijelu 9:24-26, gdje se ukazuje na zamjensku pomirbenu žrtvu, i u Hebrejskim spisima postoji tekst, koji opširno opisuje pomirenje posredstvom zamjenske patnje i umiranja. U tom se proročanstvu govori o patnjama i smrti jednog čovjeka, čime se okajavaju grijesi drugih. Čak se jasno kaže da će on biti žrtva za tuđe grijehe. Zapazimo što o tom sluzi Božjem piše u Izaiji 52:13 do 53:12:

“Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, ... Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. ... A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. ... Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše. ... Žrtvuje li svoj život za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Jahvina će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu, i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt ... da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (ST).

Primjećujemo da Izaija kaže kako će pravda biti uspostavljena posredstvom osobe, koja će kao “pomirbena žrtva” biti “izbijena za naše bezakonje”, noseći tako “bezakonja nas sviju.” Budući da iz Danijela 9:24-26 proizlazi da će pomirenje uslijediti kroz Mesiju, onda mora da se Izaija 52:13 do 53:12, također odnosi na Mesijino djelo.

Objašnjenje protuslovlja

No, ako Mesija mora trpjeti i umrijeti da bi okajao tuđe grijehe, kako može onda, u ispunjenju jednog drugog Izaijinog proročanstva, vladati kao kralj? Izaija ukazuje na to naizgledno protuslovlje, kad kaže za Mesiju: “Žrtvuje li svoj život za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane”. Zatim: “Sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt”. Kako se u stvarnosti moglo dogoditi nešto tako naizgled protuslovno? Kako može netko ‘produžiti dane’, nakon što je “dao dušu svoju na smrt”?

Jednom je neki drugi sluga Božji pitao: “Kad umre čovjek, zar uskrsnut može?” (Job 14:14, ST). Hebrejski spisi odgovaraju odlučno DA! Oni ne samo da posreduju izvještaj o tome kako su Božji proroci vraćali mrtve u život, nego čitamo u njima da će doći vrijeme kad će “se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu”. (Danijel 12:2, ST; usporedi 1. Carevima 17:17-24; 2. Carevima 4:32-37; 13:20, 21.)

Da bi se mogla ispuniti Božja Riječ, morao je i Mesija biti vraćen u život, ili uskrsnuti. Samo u tom slučaju mogao bi vladati kao kralj i dalje blagoslivljati čovječanstvo. Stoga se na njega s pravom mogu primijeniti slijedeće Davidove riječi: “Jer nećeš ostaviti duše moje u paklu (grobu)” (Psalam 16:10).

Konačno, židovski učenici Isusa Krista koji su živjeli u prvom stoljeću su tako i razumjeli biblijska proročanstva. Shvatilo se da Isus može unatoč svojim patnjama i smrti, biti Mesija. Da, u tome su čak vidjeli potvrdu da je on bio Mesija!

Zašto je to bilo tako teško za prihvatiti?

Većini Židova onog vremena bilo je teško prihvatiti misao o Mesiji, koji mora trpjeti i umrijeti. Razlog tome bila su nesumnjivo druga protuslovna shvaćanja onog vremena. Na primjer, mnogi Židovi su mislili da su u stanju potpuno odstraniti svoje urođeno naginjanje na grijeh, trudeći se držati Mojsijev zakon zvan Tora. Te su osobe vjerovale da mogu vlastitim snagama učiniti “kraj grijehu”, ne videći stoga potrebu da Mesija umre za okajanje njihovih grijeha.

Zatim, u općenitom se naučavalo da Bog smatra Židove opravdanima već time što su bili Abrahamovi potomci. Dakle, ako se Židovima automatski pripisivala pravednost, onda im nije bio potreban Mesija, koji će “mnoge dovesti k pravdi”. Bilo je kako je pisao Klausner: “U Isusovo je vrijeme u općenitom cijela ta ideja o Mesiji, koji treba biti ubijen, bila svima ... potpuno nezamisliva.”

Sve do nekako 100 godina nakon Isusove smrti Židovi su odbijali vjerovati u Mesiju, koji treba biti ubijen. Ali, tada se dogodilo nešto što je prouzročilo promjenu shvaćanja. Što je to bilo?