Kako upravljaš svojim životom?

“Sretni su oni, koji su besprijekorni na putu svojemu, koji hode po zakonu Jehovinu!” (PSALAM 119:1, NS).

 1. Što je važno za sreću, kako pokazuje povijest?

‘ŠTO je potrebno da bi bio sretan’? Mnogi ljudi bi u odgovoru na ovo pitanje spomenuli materijalne stvari, kao što su hrana, odjeća i krov nad glavom, ili oblike razonode i zadovoljstva. Međutim, povijest pokazuje da je za sretan život mnogo važniji tvoj pogled na život. Hoćeš li, primjerice, govoriti istinu s poslodavcem, prijateljima i članovima obitelji? Hoćeš li uzeti ono što nije tvoje? Hoćeš li sudjelovati u nekim sumnjivim poslovima ili zabavama?

 2. Kako neki upravljaju svojim životom i na koja nas pitanja to navodi?

² Kod odlučivanja o tim pitanjima, neki daju prednost strogo određenim pravilima, po kojima bi se vodili kad im zatrebaju. Drugi postupaju kako “osjećaju” da je pravo po svojoj savjesti. Međutim, možda ćeš sada pitati. Što je “savjest”, o kojoj se toliko govori u Bibliji? Kako djeluje? Igra li važnu ulogu kod donošenja odluka i pronalaženja sreće? Kako bi mogli i mi reći poput apostola Pavla: “Vladao sam se sa savršeno čistom savješću pred Bogom do ovoga dana” (Djela apostolska 23:1, NS).

Tvoja savjest — što je to?

3, 4. Što je “savjest” i tko je sve posjeduje?

³ Mnogi misle da je savjest opći osjećaj za pravo i nepravo (krivo). Međutim, mi imamo u vezi toga izvor ispravnijih uputa — Božju Riječ. Biblija nam pomaže razumjeti da je savjest unutarnji glas, ili svjedok. Zato Pavao kaže: “Moja mi savjest svjedoči u svetom duhu” (Rimljanima 9:1, NS). Za riječ “savjest”, upotrijebio je grčki izraz syneiʹdesis, koji doslovno znači “svijest” ili “saznanje”. Dakle, savjest ili unutarnji glas je sposobnost promatranja sebe, i donošenja odluka i svjedočanstva o sebi.

⁴ Savjest nije rezultat društvenog razvitka, jer Biblija pokazuje, da ju je Bog usadio u prvi ljudski par (1. Mojsijeva 3:7, 8). Raspravljajući o odgovornosti Židova i neznabožaca, Pavao je pisao: “Jer kad ljudi od naroda (neznabošci) koji nemaju Zakona postupaju, vođeni naravlju, po Zakonu, onda su oni, iako bez Zakona, sami sebi zakonom. Oni sami dokazuju da propisi Zakona stoje upisani u njihovim srcima, dok im njihova savjest zajedno s tim daje svjedočanstvo i u svojim vlastitim mislima bivaju optuženi ili opravdani” (Rimljanima 2:14, 15, NS). Da, čak su ljudi bez napisanog zakona od Boga smatrali da je neispravno ubijati, krasti i počiniti rodoskvrnuće. Iz tih stavaka također vidimo da je savjest uzajamno djelovanje srca i razuma (‘misli’).

 5. Koje je jedno od djelovanja tvoje savjesti?

⁵ Ako naša savjest gleda natrag i prosuđuje prijašnja djela, ili ponašanje, to jest ‘nakon čina’, onda ona igra sudsku ulogu. Kad utvrdimo, da smo neispravno postupili ili se nečasno ponijeli, naša nas savjest optužuje i osuđuje. (Usporedi 2. Samuelova 24:10; 1. Ivanova 3:20.) Ako se na to odazovemo, ta nam funkcija savjesti može pomoći da zahvatimo drastične mjere i tako izbjegnemo ponavljanje prijestupa. Može nas navesti na Bogu dopadljivo kajanje, i pomoći nam spoznati potrebu molitve za oprost ili čak otkloniti štetu ako možemo (Psalam 32:3, 5; Matej 5:23, 24; Luka 19:1-8).

 6. Kako još može djelovati tvoja savjest?

⁶ Naša savjest može djelovati i na drugi način. Iako neki kažu da je dobra šutljiva savjest, naša bi savjest trebala progovoriti i opominjati ili upozoravati nas, kod stvaranja neke ćudoredne odluke ili problema. Izvanredan primjer nalazimo u Josipovom odbijanju udvaranja Putifarove žene. Iako Bog do tada još nije izdao pisani zakon protiv brakolomstva, Josipova savjest je unaprijed reagirala i odbacila brakolomstvo (1. Mojsijeva 39:1-9). Ako poslušamo svoju savjest prije postupanja, možemo izbjeći tjeskobu uznemirene savjesti.

 7. Što želimo utvrditi ovim proučavanjem?

⁷ Ostaje pitanje: koliko bi savjest trebala biti utjecajna? Vjeruješ li da se većina moralnih i osobnih spornih pitanja treba odlučiti na temelju savjesti? Ili si možda više sklon pravilima? To trebamo znati. Osim toga, postoje li opasnosti, kojih trebamo biti svjesni? Što pokazuje Riječ Božja u kojoj piše, da je Pismo “korisno za poučavanje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti”? (2. Timoteju 3:16, NS).

Gledišta krajnosti

 8. Koja su dva gledišta krajnosti vladala o moralnosti?

⁸ Već stoljećima traje sukob između pravila i savjesti. Članak “Casuistry” (“Kazuistika”)a (Encyclopaedia Britannica, 11. izdanje) objašnjava, da se za moralnost “ponekad mislilo da je izvanjski zakon, a ponekad da je unutrašnja prirođena sklonost. ... Oni koji vjeruju u zakon uzdaju se u autoritetu ili logiku; dok oni koji vjeruju u prirođenu sklonost prvenstveno gledaju na urođene sposobnosti — savjest, zdrav razum ili osjećaje.” Kad su Isus i apostoli bili na zemlji, postojale su krajnosti u oba gledišta. Razmotrimo li tadašnje stanje, bolje ćemo razumjeti uravnoteženi stav Biblije i božansku mudrost koja nam može pomoći.

9, 10. a) Kako su farizeji pokazivali krajnost? b) Kakav je stav, suprotno tome, bio popularan među Grcima i Rimljanima?

⁹ Židovski farizeji su gorljivo zastupali pravila. Nezadovoljni Mojsijevim zakonom, sami su sastavili mnogobrojne propise ili ‘ljudske zapovijedi’ kojima su učinili nevažećima Božje zapovijedi. Osim što su razvijali pravila, kojima su dali prednost pred Božjim zahtjevima, to njihovo pretjerano držanje slova zakona poticalo je na gledište, da se pravednost može postići poznavanjem i pridržavanjem tih ljudskih uredbi (Matej 15:1-20; 23:1-5; Luka 18:9-12).

¹⁰ “Sasvim suprotno gledište imali su starodrevni Grci”, objašnjava znanstvenik klasike Samuel H. Butcher (Bučer). “Među Grcima ... nijedan sistem učenja i propisa, nikakvi priručnici autoritativnih pravila o moralnosti, nikada nisu bili prenijeti u dokumentarni oblik. ... Kruta pravila onemogućuju djelovanje.” Encyclopaedia Britannica piše o Rimljanima sljedeće: “Cicero i Seneka su za svog vodiča uzimali zdrav razum. Svaki problem su rješavali prema bitnoj vrijednosti same stvari, gledajući više na duh nego na slovo.” Ta grčko-rimska filozofija je bila popularna u prvom stoljeću. Bi li mogla vrijediti i za kršćane? Pavao je pisao: “Pazite da vas tko ne odvede svojom prijevarnom filozofijom i ispraznom prijevarom, koje se oslanjaju ... na elementarnim stvarima svijeta, a ne na Krista” (Kološanima 2:8, NS; Djela apostolska 17:18-21).

11. Kako su se očitovale te dvije krajnosti u kasnijoj povijesti?

¹¹ I u kasnijim stoljećima su te obje krajnosti imale svoje pobornike, čak i među osobama koje su se nazivale kršćanima. Jezuiti su bili poznati po naglašavanju moralnosti na temelju bezbrojnih crkvenih zakona. Protestantizam je nakon reformacije naglašavao osobna stajališta i savjest, što je dovelo do sadašnjeg gledišta poznatog kao “moral postojećeg stanja”, koji je posebno isticao član episkopske crkve dr. Joseph Fletcher. The National Observer izvještava: “Dr. Flatcher je protumačio sporni proglas o osobnoj slobodi i odgovornosti, temeljeći ih na moralu bratske ljubavi, što bi trebalo, kaže on, osloboditi suvremenog čovjeka od krutih, zastarjelih pravila i propisa, kao što su ‘deset zapovijedi’... Na temelju ljubavi kao jedinog vodiča, u nekim su okolnostima abortus, predbračni spolni odnosi, razvod ... i druga proširena neispravna djela moralno prihvatljiva za dr. Fletchera.”

12. S kakvom se opasnošću možemo suočiti i zašto je trebamo izbjeći?

¹² Nema dvojbe, ljudi naginju krajnostima— daju se voditi ili od pravila ili od savjesti. Oni koji vide slabost jedne krajnosti, pretjerano reagiraju na to i odlaze u drugu krajnost, baš kao što se njihalo kreće sa krajnje desne na krajnju lijevu stranu. U toku srednjeg vijeka se, primjerice, njihalo kretalo od stava jezuita, temeljenog na pravilima, pa do stava reformatora, koji su naglašavali slobodu i savjest. Možda također poznaš roditelje, koji su bili prestrogi kod odgoja svoje djece. No, kad su njihova djeca odrasla, njihovi postupci su otišli u drugu krajnost, dozvoljavajući svojim potomcima svu i svaku slobodu, što je pak dovelo do katastrofalnih posljedica. Koliko je stoga istinito biblijsko stanovište: “Dobro znam, Jehova, da put čovjeka nije u njegovoj vlasti. Nije u vlasti čovjeku koji hodi da upravlja koracima svojim” (Jeremija 10:23, NS).

Korisno Božje uravnoteženo vodstvo

13. Kakvu nam pomoć, pruža Biblija u vezi moralnosti i savjesti?

¹³ Jehova je pružio kršćanima uravnoteženu pomoć u Svetom pismu, tako da možemo izbjeći: (1) pretjerano naglašavanje slova zakona i pravila, što može dovesti do sitničavog, krutog gledišta na život i obožavanje ili (2) pretjerano naglašavanje slobode savjesti, što je navelo neke na ljudska razmišljanja opravdavajući i neispravna djela. Da bismo usvojili ravnotežu iz Riječi Božje i imali koristi od njenog vodstva, trebamo imati Davidov stav: “Daj da spoznam, o Jehova, tvoje putove; nauči me svojim stazama. Daj mi da hodim u istini tvojoj i pouči me, jer si ti Bog mojega spasenja” (Psalam 25:4, 5, NS).

14, 15. Što možemo naučiti iz Kršćanskih grčkih spisa o židovskom i Božjem gledištu na Zakon?

¹⁴ Biblija otkriva da Isus nije odobravao gledište književnika i farizeja, koji su se nastojali strogo pridržavati pravila. Neki Židovi, koji nisu željeli upotrijebiti od Boga im danu sposobnost razmišljanja, više su voljeli uredbe, na primjer, kada trebaju prati ruke, što se smatralo ‘radom’ u subotu, zatim, od koje se ljetine morao davati desetak i tako dalje. To je konačno dovelo do krutih pravila, koja su zahtijevala beskrajna tumačenja i odvraćala pažnju od duhovnih i važnijih stvari Svetog pisma. Isus je rekao religioznim vođama: “Dajete desetak od metvice, koromača i kima, ali ste zanemarili najvažnije u Zakonu: pravdu, milosrđe i vjernost” (Matej 23:23, NS; Marko 7:3, 4).

¹⁵ Mojsijev zakon je pridonio duhovnosti, moralnosti i zdravlju Židova, dokazujući im također, da kao grešnici trebaju Mesiju (Galaćanima 3:19, 23-25; Rimljanima 7:7-14). Pošto je Zakon bio savršen, nijedan Izraelac ga se nije mogao besprijekorno pridržavati i tako postići savršenu savjest (Jevrejima 9:9, 10). Stoga, iako je taj zakonski zbornik bio božanskog porijekla, u određeno vrijeme je bila završena Božja namjera s njim i Bog ga je uklonio. Umjesto da je Bog i dalje saobraćao s narodom za svoje ime na temelju opširno napisanog zakonika, Bog je ‘stavio svoje zakone u njihove misli i srca’ (Jeremija 31:33; Jevrejima 10:16; 2. Korinćanima 3:5-11).

16. Kakva se pouka ovdje daje (a) onima koji su vrlo strogi prema samima sebi i (b) nama i našim gledištima u vezi pravila?

¹⁶ Imajući to na umu, oni koji danas nadgledavaju i objedinjuju djelatnosti drugih, moraju paziti da ih ne opterete nepotrebnim ljudskim pravilima. K tome mogu jako naginjati oni, koji su vrlo strogi ili puni zahtjeva prema samima sebi i koji stoga misle, da drugi moraju gledati stvari na isti način. Pavao je, međutim, pisao kršćanima: “Ne bismo se htjeli vladati kao gospodari vaše vjere, štoviše, mi smo [samo] suradnici na vašoj radosti, jer u vjeri vi čvrsto stojite” (2. Korinćanima 1:24, ST). Prema tome, kršćani bi u općenitom trebali paziti da ne traže od nekoga tko ima autoritetu da za svaku stvar postavi pravila. Umjesto toga, trebali bi napredovati u spoznaji onoga što kaže Božja riječ i tako vježbati svoju savjest i sposobnost razlučivanja (Jevrejima 5:14).

17. Na koje drugo neispravno gledište trebamo paziti?

¹⁷ Daljnja opasnost je da odemo u drugu krajnost misleći da je svaki kršćanin slobodan raditi praktično sve što mu dozvoljava savjest. Neki su nedavno postavili sporno pitanje u vezi toga rekavši kako “kršćanstvo nije religija pravila” i pozvali se na biblijske citate kao što su ovi: “Dakako, vi ste, braćo, k slobodi pozvani; samo nemojte upotrijebiti tu slobodu za zadovoljenje tijela, nego ljubavlju služite jedan drugome. Jer se sav Zakon ispunjuje jednom izrekom, naime: ‘Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!’” (Galaćanima 5:13, 14, NS). Točno je, da se kršćani ne nalaze pod Mojsijevim zakonom ili bilo kakvim drugim opširnim zbornikom božanskih zakona. Ipak bi trebali paziti da ‘nas nitko ne prevari uvjerljivim dokazima (“uvjerljivim i privlačnim dokazima i varavim govorom”, Amplified Bible)’, jer pošteno ispitivanje Biblije pokazuje, da nam ona daje neke zakone i pravila (Kološanima 2:4, NS).

Kršćani nisu bez zakona

18, 19. Kakav je stav kršćana prema biblijskim zakonima i pravilima?

¹⁸ Pavao je pisao Korinćanima da trebaju isključiti čovjeka kriva za blud. Dodao je da idolopoklonici, preljubnici, homoseksualci, lopovi, lakomci, pijanice, klevetnici i iznuđivači ‘neće naslijediti Božje kraljevstvo’ (1. Korinćanima 5:1, 6, 7, 11-13; 6:9-11). Biblija također govori, da se kršćani moraju ‘uzdržati od stvari žrtvovanih idolima, krvi, udavljenoga i bluda’ i ne miješati se sa lažnom braćom koja unapređuju krive nauke (Djela apostolska 15:28, 29; Titu 3:10; 2. Ivanova 9-11). Jasno je da su to zakoni. Onaj tko čini takve grijehe ne može postati pravi kršćanin. I ako neki sluga Božji čini takve grijehe i ne kaje se, mora biti isključen.

¹⁹ U Bibliji također nalazimo pravila za stvari, koje ne povlače za sobom isključenje. Pavao je na primjer pisao, da se kršćani koji još nisu u braku trebaju ženiti (ili udavati) “samo u Gospodinu” i zapovjedio je, da ‘nekome tko neće raditi, ne treba dati jesti’ (1. Korinćanima 7:39; 2. Solunjanima 3:10). Netko bi mogao razmišljati: ‘Budući da neću biti isključen ako ne poslušam te savjete, tada ta pravila sigurno nisu važna.’ Kakvo nemudro razmišljanje! Bog smatra ta pravila važnima. Zar nije Pavao rekao Solunjanima da ‘obilježe’ i “prestanu se družiti” s lijenim osobama, koje hotimično ne slušaju pravilo o radu? (2. Solunjanima 3:14, 15).b

20, 21. Što učimo o skupštinskim uputama i kako bi trebali gledati na njih?

²⁰ Neka pravila služe osobito za dobrobit skupštine. Na primjer, neki kršćani su u prošlosti govorili jezike. Pavao je dao uputstvo da samo dvojica ili trojica govore jednom prilikom te da to rade po redu i da prevodilac bude prisutan; ta su pravila unapređivala mir i red (1. Korinćanima 14:26-33). Tako i danas mogu starješine skupštine dati uputstva u vezi čišćenja Kraljevske dvorane, nepotrebnog rezerviranja sjedala ili parkiranja vozila te s obzirom na susjede i sigurnost. Takva skupštinska pravila nisu ne biblijska, jer imaju isti cilj (mir i dobar red) kao i Pavlovi savjeti o jezicima. S tim u vezi glasi biblijski savjet: “Slušajte one koji preuzimaju vodstvo među vama” (Jevrejima 13:17, NS). Pošto naše izbjegavanje grijeha, kao što je laž ili krađa pripada poslušnosti prema Bogu, ovaj se tekst svakako odnosi na našu poslušnost prema vodstvu starješina u vezi skupštinskih stvari. Sigurno ih nije teško poslušati, iako nema zakonodavnog ‘gospodarenja nad onima koji su Božje nasljedstvo’ (1. Petrova 5:3).

²¹ Druga ‘pravila’ ili načini provođenja stvari, koriste stadu širom svijeta. Od Jehovinih svjedoka se, primjerice, traži da predaju izvještaje o svjedočenju. (Usporedi Djela apostolska 2:41, 42; 8:14.) Tko ide u krajnost u pitanju osobne slobode, možda se neće složiti s takvim postupkom. A sada pomisli na mnoge koristi koje se postižu takvim postupkom: nadglednici stada su u stanju iz izvještaja saznati u kom opsegu je dano svjedočanstvo o Kraljevstvu, gdje je potrebna pomoć i kada se od novih učenika može osnovati skupština. I zar nas ne raduju razni izvještaji iz cijelog svijeta? (Ezehijel 9:11; Marko 6:30; Djela apostolska 14:21-23; 15:3; 19:1-6). Puni povjerenja da Bog vodi svoj narod, možemo pokazivati duh podrške i suradnje.

22. Zašto nam je potrebno dalje istraživati u vezi savjesti?

²² Osim posebnih zakona ili pravila, Sveto pismo sadrži korisna načela, koja mudri kršćani mogu primjenjivati da bi bili besprijekorni na svom putu’ (Psalam 119:1, NS). Načela su osobito korisna pri usklađivanju naše savjesti s Božjim mislima. No, što znači kad se kaže da je nešto ‘stvar savjesti’? Neki su mislili: ‘Ako nešto zavisi od moje savjesti, onda je potpuno osobna stvar, što ću ja učiniti’. Razmotrimo to u sljedećem članku da bi još više saznali kako možemo školovati našu savjest da bi nam još bolje mogla koristiti.

[Bilješke]

Možeš li objasniti?

◻ Što je tvoja savjest i na koje ti načine može pomoći?

◻ Koje su dvije krajnosti postojale u vezi moralnosti?

◻ Kako nam Biblija pomaže zauzeti ispravno gledište o moralnom vodstvu?

◻ Koje biblijsko gledište trebamo imati u vezi zakona ili pravila?

[Slika na stranici 23]

U pogledu morala ljudi često prelaze iz jedne krajnosti u drugu

Dužnost Osjećaji Savjest

Zakoni Pravila Vlast

[Istaknuta misao na stranici 24]

Oni koji mnogo zahtijevaju od sebe trebaju paziti da ne opterećuju druge postavljajući im mnoga pravila

[Istaknuta misao na stranici 25]

Neki su pogrešno mislili kako kršćanin može činiti sve što mu savjest dozvoli