Čitaj i uči iz 1. i 2. knjige Dnevnika
“ZAŠTO su napisane knjige Dnevnika?” Mnogi koji proučavaju Bibliju postavili su to pitanje kad su po prvi puta čitali cijelu Bibliju. Čitali su Samuelove knjige i knjige o Kraljevima i vidjeli povijest Božjeg naroda pod kraljevima, prikazanu na veoma živ i znalački način. A sada nailaze na dvije knjige Dnevnika: devet dugih poglavlja rodoslovlja, a iza njih ponavljanje mnogo toga što su već prije pročitali. U Eerdmans‘ Bible Handbook objašnjava se: “U knjigama Dnevnika se naizgled ponavlja na dosadniji i više moralistički način ono što smo već našli u dvije knjige Samuelove i knjigama o Kraljevima.”
Međutim, to tako izgleda samo prividno. Baš kao što četiri evanđelja u Kršćanskim grčkim spisima obrađuju istu glavnu temu, ali svako od njih daje drugačije gledanje stvari i pruža u sebi jedinstvene obavijesti, tako i pisac knjiga Dnevnika, iako obrađuje istu glavnu, već obrađenu temu u prethodnim knjigama, on iznosi svoje gledište i daje obavještenja koja se ne mogu nigdje drugdje naći. On je opisao posebno vremensko razdoblje i imao sigurne, dobro utvrđene ciljeve. Kada to shvatimo, tada možemo uživati u čitanju tih knjiga i izvući iz njih korisne pouke za nas danas.
Ispunile su potrebu
Knjige Dnevnika pisao je vjerojatno Ezdra za dobrobit Židovima, koji su se vratili u Obećanu zemlju nakon 70-godišnjeg ropstva u Babilonu. Nakon opisivanja vladavine Davida i Salamuna i podjele Božjeg naroda u dvije nacije koja je zatim uslijedila, pisac se usredotočuje na južno kraljevstvo Jude i prikazuje njegovu povijest tako da bi pružio pouku vraćenim izgnanicima. On je krenuo tragom razvitka važne kraljevske loze Davida i time odgovorio na važna pitanja: Zašto je Jehova dopustio da njegov izabrani narod bude prognan u pogansku zemlju? I kako bi mogli Židovi koji su se vratili (kao i pravi kršćani danas) izbjeći učiniti greške koje su dovele do te kazne?
Važnost rodoslovlja
Prvih devet poglavlja 1. Dnevnika sadrže dugačak popis rodoslovlja. Zašto ga je pisac tu naveo? Zato što su rodoslovlja bila važna u Izraelu. S njim su bili povezani nasljeđe i službene prednosti. Neki od Izraelaca povratnika, uključujući i neke svećeničke obitelji, nisu mogli dokazati svoju liniju porijekla što je dovelo do znatnih teškoća (Ezdra 2:59-63). Dakle, to pažljivo istraživanje rodoslovlja je za njih bilo posebno zanimljivo.
Međutim, kako je s današnjim čitateljem Biblije? Hoće li preskočiti tih devet poglavlja i početi čitati 1. Dnevnika od 10. poglavlja, gdje se nalazi izvještaj o Saulovoj smrti? Ne, taj popis rodoslovlja je dio ‘svega Pisma koje je od Boga nadahnuto’ (2. Timoteju 3:16, NS). Prvih devet poglavlja 1. Dnevnika sadrži važne i privlačne dijelove informacija.
Na primjer, samo ovdje čitamo o Jabesu, Judinom potomku, koji se pokazao izuzetno časnim (1. Dnevnika 4:9, 10). Ovdje nalazimo upotrebljiv popis kraljevske loze Davida, koja nam otkriva važnu činjenicu, da je iz te loze poticao Zorobabel, namjesnik Židovima nakon njihovog povratka iz Babilona (1. Dnevnika 3:10-19).
Govore nam više o Davidu
Ostala poglavlja 1. Dnevnika upotpunjuju povijesna pripovijedanja prethodnih knjiga i naročito upotpunjuju naše znanje o kralju Davidu. Iz prethodnih knjiga čitalac Biblije upoznaje Davida kao predanog Jehovinog slugu, sposobnog ratnika, pjesnika i dobrog narodnog vođu. Iz 1. Dnevnika saznajemo da je bio također izvanredan organizator. On je organizirao narod i vojsku, on je organizirao i obožavanje u hramu, podijelivši svećenike, levite i pjevače u 24 reda (1. Dnevnika 23:1–27:22).
Druga Samuelova opisuje Davidovu jaku želju da izgradi “dom” ili hram za zavjetni kovčeg (2. Samuelova 7:2-5). Jehova nije dopustio Davidu da ostvari svoje planove, a u 1. Dnevnika objašnjava zašto. Davidove su ratničke ruke bile pune krvi. Hram je trebao izgraditi Davidov nasljednik, miroljubiv čovjek (1. Dnevnika 22:8-10). U 2. Samuelovoj također piše kako je David kupio gumno na kome je konačno bio izgrađen hram (2. Samuelova 24:18-25). U 1. Dnevnika nalazimo uz to i opis velikog priloga, koga je David sakupio, kao i svih priprema koje je učinio, tako da bi sve bilo spremno kada Salamun bude mogao početi gradnju hrama (1. Dnevnika 22:6-19). Jehova je dao Davidu čak i nacrt hrama, koji je bio vjerno prenesen Salamunu (1. Dnevnika 28:9-21).
Jehovin blagoslov ...
Dok nastavljaš čitati 2. Dnevnika, zapazit ćeš da se jedna tema počinje naročito isticati: dok su kraljevi Jude pokazivali potpuno povjerenje u Jehovu, bili su blagoslovljeni. Kada to nisu činili, narod je patio. Na primjer sina kralja Roboama, Abiju, opasno je nadmudrio Jeroboam, ratoborni kralj sjevernog kraljevstva. Abijina se vojska našla potpuno opkoljenom, “te povikaše k Jehovi a svećenici zatrubiše u trube”. Što se tada dogodilo: “Razbi Bog Jeroboama i svega Izraela pred Abijom i Judom” (2. Dnevnika 13:14, 15).
Jednako je tako i Aza, Abijin sin, porazio ogromnu vojsku od milijun Etiopljana zato što se oslonio na Jehovu (2. Dnevnika 14:9-12). Radi jednakog povjerenja u Jehovu bio je spašen Azin sin Jozafat od združenog napada Amonaca, Moabaca i Edomaca, dok je godinama kasnije njegov potomak kralj Ezekija bio spašen od moćnih Asiraca (2. Dnevnika 20:1-26; 32:9-23).
... I negodovanje
I pored toga, mnogi kraljevi nisu pokazali to pouzdanje, obično iz jednog od tri razloga. Prvi je bio taj, da su mnogi upali u zamku idolopoklonstva. Joas, Jozafatov praunuk, dobro je počeo, ali se onda okrenuo idolopoklonstvu. Jehova mu je uskratio svoju zaštitu i Joas je poražen u ratu protiv Siraca i na kraju je ubijen iz potaje (2. Dnevnika 24:23-25). Joasov sin Amazija, pokazao je kako idolopoklonstvo može biti zavodljivo. Amazija je započeo, pokazujući primjernu vjeru u Jehovu. A onda, nakon jednog uspješnog rata protiv Edomaca u kome ih je porazio, gotovo nevjerojatno, uzeo je bogove Edomaca i počeo ih obožavati! (1. Dnevnika 25:14). I tako je ponovno Jehova uskratio zaštitu jednom kralju.
Manasija je možda najgori primjer što se tiče idolopoklonstva. Ovaj kralj ne samo da je obožavao krive bogove, nego je energično progonio one koji su se čvrsto držali Jehovinog obožavanja. Jehova je odlučio uništiti Judu zato što je ‘Jeruzalem bio pun nevine krvi’. ‘Jehova nije pristao da velikodušno oprosti’ (2. Carevima 21:11; 23:26; 24:3, 4). Ipak, ono što iznenađuje je, da je Manasija bio sin Ezekije, jednog od najvjernijih židovskih kraljeva. U stvari, on je bio rođen nakon što je Jehova čudom produžio život njegovom ocu Ezekiji (Izaija 38:1-8; 2. Dnevnika 33:1). A evo i konačnog iznenađenja: Manasija se, nakon mnogih godina proganjanja obožavatelja Jehove, pokajao i na kraju svog života bio sluga Jehovin (2. Dnevnika 33:16, 12-17).
Druga stvar koja je hvatala u zamku kraljeve Jude, bila je sklapanje saveza sa strancima. To je dovelo u nevolju dobrog kralja Azu kao i ne tako dobrog kralja Ahaza (2. Dnevnika 16:1-5, 7; 28:16, 20). Tragična posljedica saveza sa strancima vidi se u slučaju Jozafata. Ovaj dobar sluga Jehovin je nemudro podržavao savez s izraelskim kraljem Ahabom, obožavateljem Baala. Pratio je Ahaba u jedan nemudri vojni pothvat i dopustio svom sinu Joramu da oženi Ahabovu kćer Ataliju. Atalija je loše utjecala na svog muža Jorama i svog sina Ohoziju kada su oni postali kraljevi. Kada je umro Ohozija, domogla se prijestolja i pobila većinu mogućih rivala (kandidata). Srećom, Jehova je tako vodio stvari da je bila sačuvana kraljevska loza Davida, ali kakav je to bio tragičan rezultat nepotrebnog miješanja sa strancima!
Treća zamka u koju su upali neki kraljevi bio je ponos. On je osramotio dobrog kralja Azu u njegovim posljednjim godinama, a zbog njega je kralj Ozija, genije u vojnim pitanjima, proveo posljednji dio svog života u izdvojenosti kao gubavac. Čak je i vjerni kralj Ezekija upao u tu zamku, kad su ga posjetili izaslanici iz Babilona, te im je ponosno pokazao riznicu hrama (2. Dnevnika 32:25, 26; Izaija 39:1-7).
Čitaj i uči iz njih
Da, dvije knjige Dnevnika su bogati izvor informacija. One pokazuju koji se način ponašanja dopada Jehovi i ukazuju da čak i kraljevi mogu pogriješiti. Kakvo li je to upozorenje za danas, osobito onima koji imaju autoritet u kršćanskoj skupštini! Suvremeno idolopoklonstvo je jednako tako prijevarno kao što je bilo idolopoklonstvo u danima izraelskih kraljeva i moramo biti odlučni izbjegavati ga (Efežanima 3:19; Kološanima 3:5; Otkrivenje 13:4). Također moramo izbjegavati nepotrebno miješanje sa svijetom (Ivan 17:14, 16; Jakov 4:4). Naravno, i mi se moramo boriti sa problemom ponosa ili oholosti (Priče Salamunove 16:5, 18; Jakov 4:6, 16).
Čitanje i učenje iz 1. i 2. Dnevnika ojačat će nas u svojoj odluci služiti Jehovi, slijedeći dobre primjere a izbjegavajući loše, koji su nam dati kroz židovsku povijest. To će nas ohrabriti da oponašamo dobro, a izbjegavamo zlo, “da ustrajnošću i utjehom iz Pisma imamo nadu” (Rimljanima 15:4, NS).
[Okvir na stranici 16]
Kako nam 1. Dnevnika pomaže dokazati da Isus nije rođen 25. prosinca?
Prema Prvoj knjizi Dnevnika, kralj David je organizirao svećenike u 24 ‘reda’ ili grupe, a svaka grupa je bila određena služiti jedan tjedan u hramu. Tako bi član svakog reda služio u hramu dva puta godišnje, otprilike u razmacima od po šest mjeseci.
Prvi red je počeo služiti odmah nakon završetka praznika Sjenica, otprilike krajem rujna/početkom listopada. Osma grupa, nazvana po Abiji, služila je jedan tjedan krajem studenoga/početkom prosinca, a drugi tjedan krajem lipnja/početkom srpnja. Zašto je značajan Abijin red? Jer je, po Lukinom izvještaju, otac Ivana Krstitelja, Zaharija, pripadao ‘Abijinom redu’ i upravo je služio u hramu kad mu se pojavio anđeo i najavio Ivanovo rođenje (Luka 1:5, 8, 9).
Kao što pokazuje Lukin izvještaj, Ivan je ubrzo zatim bio začet. Dakle, rodio se devet mjeseci kasnije, ili početkom studenoga ili početkom travnja. Lukin izvještaj također pokazuje da je Isus bio 6 mjeseci mlađi od Ivana (Luka 1:26). Tako ova pojedinost iz knjige Dnevnika pokazuje da se Isus rodio ili početkom ožujka ili početkom listopada, a nikako krajem prosinca. Drugi stavci pokazuju da je ovaj drugi datum (početkom listopada) točan. (Za ostale pojedinosti vidi Kulu stražaru od 15. lipnja 1954. str. 382, engl.)
[Okvir na stranici 17]
Zašto je Josip postao otac dva plemena dok je svaki njegov brat bio otac samo jednog plemena?
1. Dnevnika pomaže nam odgovoriti na to pitanje. Josipu je dan dvostruki dio koliko je pripadalo prvorođencima. Josip je istina bio skoro najmlađi od 12 Jakovljevih sinova, ali je bio stariji sin Jakovljeve omiljene žene Rahele. Po rođenju, prvorođenačko pravo trebao je dobiti Jakovljev najstariji sin Ruben — prvorođenac njegove žene Lije. Međutim, kao što piše u 1. Dnevnika, Ruben je izgubio to pravo radi teškog grijeha. U izvještaju piše: “On (Ruben) je doista bio prvenac; ali kad je oskvrnuo očevu postelju, njegovo je pravo prvorodstva bilo dano sinovima Izraelova sina Josipa, ali im nije bilo upisano u rodovnik.” U izvještaju dalje piše: “Jer je Juda nadvladao među braćom, a od njega se rodio knez. Ipak je pravo prvorodstva pripalo Josipu” (1. Dnevnika 5:1, 2, ST).