Počeci kraljevstva u Izraelu — Prva i Druga Samuelova knjiga
“NISTE LI čitali što je učinio David i “njegovi ljudi kad su ogladnjeli? Ušao je u dom Božji, uzeo sveti kruh — koji su smjeli jesti samo svećenici i nitko dragi — jeo ga i davao svojim ljudima” (Luka 6:3, 4, The New English Bible). Ovim je riječima Isus ušutkao neke farizeje, koji su optužili njegove učenike da su prekršili zakon o sabatu jer su, jedne subote, kidali klasje pšenice i jeli ga.
On je time još nešto pokazao. Izvještaj o Davidu i “svetom kruhu” zapisan je u 1. knjizi Samuelovoj (1. Samuelova 21:1-6, NEB). Time što se Isus osvrnuo na taj događaj da bi odbacio prigovor, pokazao je da je dobro poznavao tu knjigu — iz čega možemo zaključiti da bi je i mi trebali dobro poznavati. Ta knjiga, zajedno s 2. Samuelovom, sadrži obavještenja koja su bila korisna Isusu, a korisna su i nama danas (Rimljanima 15:4).
Kakve su to knjige Prva i Druga knjiga Samuelova? To su povijesne knjige Hebrejskih spisa, koje opisuju povijesnu prekretnicu Božjeg naroda. Prije toga su Izraelcima vladali suci. Te dvije knjige opisuju svršetak tog razdoblja i početak vladavine izraelskog kraljevstva. One su pune uzbudljivih događaja i privlačnih ljudi. Tako upoznajemo osobno Samuela, posljednjeg suca, i prva dva kralja, Saula i Davida. Također susrećemo niz nezaboravnih ličnosti: žalostan lik Ilije, mudru i taktičnu Abigajilu, silovitog ali ljubaznog Jonatana, kao i braću Abizaja i Joaba koji su se snažno borili za Jehovu, ali bili okrutni u svojim osobnim osvetama (Jevrejima 11:32). Te dvije knjige naučavaju načela, koja su još uvijek važna i opisuju događaje koji su imali dugotrajne posljedice za Božji narod, u stvari, za cijelo čovječanstvo.
Kralj koji je promašio
Saul je bio prvi koga je Jehova pomazao za kralja nad Izraelom. Počeo je dobro, ali kasnije nije pokazao potrebno pouzdanje u Jehovu, uoči predstojećeg napada Filisteja. Zato mu je Samuel rekao, da njegovi sinovi neće naslijediti kraljevstvo. Umjesto toga, rekao je Samuel: “Jehova će si sigurno naći čovjeka ugodna svome srcu i odredit će ga Jehova da bude vođa njegovom narodu” (1. Samuelova 13:13, 14; NS). Međutim, Saul je nastavio kraljevati sve do kraja svog života.
Kasnije je bilo zapovjeđeno tom prvom kralju da povede kazneni rat protiv Amaleka. Saul nije potpuno izvršio Jehovina naređenja i time je navukao na sebe daljnje negodovanje. Samuel je bio potaknut reći: “Zar se Jehovi isto toliko dopadaju žrtve paljenice i žrtve klanice kao poslušanje glasa Jehovina? Gle! Poslušnost je bolja od žrtve i pažljivo slušanje od sala ovnujskog” (1. Samuelova 15:22, NS). To je načelo još uvijek od bitne važnosti za one koji služe Jehovi na nekim vodećim položajima. Zato što je Saul bio neposlušan, prorok Samuel je dalje rekao: “Budući da si odbacio riječ Jehovinu, zato je i on odbacio tebe da ne budeš više kralj” (1. Samuelova 15:23, NS). Kasnije je Saul pokazao koliko je zastranio od čistog obožavanja kada se obratio za savjet spiritističkom mediju (1. Samuelova 28:8-25).
Uspjeh kralja
Kralja Saula naslijedio je David, sin Jesejev. David se razlikovao od Saula. Još u svojoj mladosti pokazao je svoje oslanjanje na Jehovu, kada je ubio filistejskog diva Golijata. I onda, kada je morao bježati radi Saulove ljubomore da bi spasio život, svejedno je ostao poslušan Jehovi u svemu. David je mogao u više navrata ubiti Saula. No on se suzdržavao čekajući na od Jehove određeno vrijeme za njega da postane kralj. Upravo u tom teškom vremenu dao mu je svećenik Ahimeleh jesti posvećeni kruh. To je bio slučaj koji je Isus spomenuo farizejima.
Vremenom je Saul umro, a David je počeo vladati. Međutim, najprije ga je prihvatilo samo njegovo pleme, Juda. Ostala plemena su i dalje slijedila Izbozeta, preostalog Saulovog sina. David nije bio osvetoljubiv prema svom suparniku. Kada je Izbozet bio na podmukao način ubijen, David je dao pogubiti ubojice. A kada je bio ubijen Izbozetov veliki vojvoda Abner, David je naredio nacionalnu žalost (2. Samuelova 3:31-34; 4:9-12). U svako vrijeme Jehovini sluge trebaju imati takvu poniznost, strpljivost, uzdržavanje i takvo pouzdanje u Jehovu.
“Sin Davidov”
Kad je David konačno postao kraljem nad ponovno ujedinjenom nacijom, jedna od njegovih prvih zamisli bila je: izgraditi trajan dom za zavjetni kovčeg, simbol Jehovine prisutnosti u Izraelu. Jehova nije na to pristao, ali u znak priznanja Davidove izvanredne vjernosti sklopio je s njim značajan zavjet: “Tvoj dom i tvoje kraljevstvo bit će postojani do neodređenog vremena pred tobom; sam tvoj prijestol će čvrsto stajati do neodređenog vremena” (2. Samuelova 7:16, NS).
David je tako postao karika u dugom, neprekinutom lancu potomaka koji je vodio od Adama, preko Abrahama, Izaka, Jakova i Jude sve do obećanog Mesije (1. Mojsijeva 3:15; 22:18; 26:4; 49:10). Kada konačno bude došao Mesija, on bi bio potomak Davidov. Isus je to i bio, kako po liniji svoga poočima tako i po liniji svoje majke (Matej 1:1-16; Luka 3:23-38). U izvještajima evanđelja opetovano je nazivan “sinom Davidovim” (Marko 10:47, 48).
Kao službeni “sin Davidov”, Isus je bio Davidov nasljednik. Što je naslijedio? Anđeo Gabrijel je rekao Mariji: “On (Isus) će biti velik i zvat će se Sinom Previšnjega, Jehova Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. Kraljevstvo njegovo neće imati svršetka” (Luka 1:32, 33, NS). David je ponovno ujedinio sav Božji narod u jedno kraljevstvo kako to opisuje 2. knjiga Samuelova. Tako je Isus naslijedio vladavinu nad svim Izraelom.
Obrati pažnju na još jednu činjenicu o Davidu koja je zapisana u 1. knjizi Samuelovoj: “A David bijaše sin jednoga Efraćanina iz Betlehema Judina, čije ime bijaše Jesej” (1. Samuelova 17:12, NS). Ova izjava nije samo zanimljiva povijesna bilješka. Mesija se kao “sin Davidov”, morao također roditi u Betlehemu. “A ti, Betleheme Efrato, premali si da bi bio među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu; čiji početak je od najranijih vremena, iz dana neodređenog vremena” (Mihej 5:2, NS). Isus Krist je svakako ispunio taj uvjet za mesijanstvo (Matej 2:1, 5, 6).
Djela koja su promijenila povijest
Mnogi Davidovi poduhvati imali su trajne posljedice. David je na primjer rastao samo nekoliko kilometara od Jeruzalema. Kada je bio dječak, grad je bio u rukama Jebuzeja i David se morao često diviti skoro neosvojivom položaju grada na strmoj slojevitoj stijeni, poznatoj kao brdo Sion. Sada kao kralj, bio je u položaju učiniti više a ne mu se samo diviti. I pored ruganja Jebuzeja, ‘David je osvojio tvrđavu Sion, to jest grad Davidov’ (2. Samuelova 5:7). Druga knjiga Samuelova nam opisuje kako je to učinio. Tako je Jeruzalem stupio na svjetsku pozornicu s koje je u svjetskoj povijesti više puta silazio i opet nastupao ili se vraćao.
Grad je postao Davidov kraljevski grad i ostao stotinama godina prijestolnica Božjih zemaljskih kraljeva. “Sin Davidov”, Isus Krist, je u njemu propovijedao u prvom stoljeću. Isus je ujahao na magarcu u Jeruzalem predstavljajući se kao kralj Židovima (Matej 21:1-11, 42–22:13; Ivan 7:14). A izvan gradskih vrata Jeruzalema položio je svoj život za čovječanstvo, nakon čega je uskrsnuo i uzašao na nebo, strpljivo čekajući — kao David prije njega — da Jehova kaže kada treba početi vladati kao kralj (Psalam 110:1; Djela apostolska 2:23, 24, 32, 33; Jevrejima 13:12).
Davidova vladavina u Jeruzalemu podsjeća nas također da i njegov potomak, Isus, sada također vlada u Jeruzalemu, “nebeskom Jeruzalemu” (Jevrejima 12:22). I mjesto na kome se nalazi nebeski Jeruzalem, nazvano je “brdo Sion”, podsjećajući nas na slojevitu stijenu na kojoj se nalazio prvobitni grad Jeruzalem (Otkrivenje 14:1).
David je krajem svoje vladavine, proveo nezakonito brojanje naroda. Jehova je zbog toga kaznio narod pomorom, a anđeo koji je donio pomor (na narod) prestao je s pomorom kod gumna jebuzejskog vlasnika zemlje, imenom Areuna. David je kupio tu zemlju od Areune i tamo sagradio oltar Jehovi (2. Samuelova 24:17-25). I to je imalo trajne posljedice. Na tom komadu zemlje bio je kasnije podignut Salamunov templ, a nakon toga i ponovno izgrađeni templ. Dakle, na tom se mjestu nalazilo stoljećima svjetsko središte pravog obožavanja. I sam Isus je propovijedao u Irudovom hramu koji je također bio sagrađen otprilike na istom mjestu, gdje se ranije nalazilo gumno Areuna Jebuzejina (Ivan 7:14).
Da, Prva i Druga knjiga Samuelova upoznavaju nas sa stvarnim ljudima i objašnjavaju nam važnost nekih načela. Pokazuju nam zašto je promašio prvi izraelski kralj, a zašto je bio izvanredno uspješan drugi kralj i pored nekih veoma ozbiljnih grešaka. Vode nas kroz važno povijesno razdoblje, u kojem se začela ljudska kraljevska vlast među Božjim narodom. Pokazuju nam kako Jeruzalem postaje glavnim gradom tog kraljevstva i skreću nam pažnju na kupovinu zemljišta na kome se kasnije uzdizalo kroz nekoliko stoljeća središte pravog obožavanja. Iz njih također saznajemo važan znak za raspoznavanje dolazećeg Mesije, koji je morao biti “Davidov sin”.
To su doista značajne knjige. Morao bi ih čitati svaki kršćanin.
[Okvir na stranici 26]
“Ponašao se je kao prorok”
Što se misli kada u Bibliji piše: “I na njega, da, na Saula siđe duh Božji te je išao dalje ponašajući se neprestano kao prorok”? (1. Samuelova 19:23, NS).
Kad su Jehovini proroci iznosili Božje poruke, govorili su pod utjecajem svetog duha, koji ‘ih je ispunio silom’ i nesumnjivo ih poticao da govore zaista snažno i s izvanrednim osjećajem (Mihej 3:8; Jeremija 20:9). Vjerojatno je njihovo ponašanje drugima izgledalo čudno — možda čak i nerazumno. I pored toga, kada je jednom bilo utvrđeno da govore od Jehove, bogobojazne osobe su ozbiljno prihvatile njihove poruke. (Usporedi 2. Carevima 9:1-13.)
Tako se i Saul neobično ponašao tom prilikom a što je gledaoce podsjetilo na stanje uzbuđenosti u kome se nalazi prorok kada iznosi Jehovinu poruku. I dok je Saul bio u tom stanju, skinuo je sa sebe odjeću i ležao gol cijelu noć (1. Samuelova 19:23, 24). Time se možda želio pokazati da je bio samo čovjek bez kraljevske moći ili kraljevskog autoriteta kada je ustao protiv namjere Jehove Boga. Saul se “ponašao kao prorok” još jednom ranije i tom prilikom je htio ubiti kopljem Davida (1. Samuelova 18:10, 11).
[Okvir na stranici 26]
“Zao duh od Jehove”
“I duh Jehovin je odstupio od Saula, a ulijevao mu strah zao duh od Jehove” (1. Samuelova 16:14, NS). Znaš li što to znači?
Sigurno da nećemo misliti da je Jehova, doslovno, poslao zao duh da bi strašio Saula. Nego, kada je Jehova oduzeo svoj sveti duh, Saul je bio opsjednut zlim duhom, ili nekim unutarnjim nagonom da čini ono što je zlo. (Usporedi Matej 12:43-45.) Zašto onda piše da je Jehova izvor tog zlog duha? Jer je omogućio, time što je oduzeo Saulu svoj duh, da Saul bude opsjednut neispravnim nagonima ili poticajima. Taj “zao duh” oduzeo je Saulu duševni mir i ponekad ga navodio da postupa nerazumno.