“Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje”
“Jedan je Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje: jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima” (EFEŽANIMA 4:4-6, NS).
1, 2. a) Što je Jehova, preko Mojsija, jasno rekao za sebe? b) Da li je u Izraelu bilo mjesta za različita religiozna mišljenja?
“JEHOVA je naš Bog, jedan je Jehova. Ne smijete ići za drugim bogovima, nikakvim bogovima drugih naroda koji su oko vas (jer je Jehova, Bog tvoj, usred tebe, Bog koji traži isključivo predanje). ” Mojsije nije ostavio nejasnoće u mislima Izraelaca, koji su se skupili u Moabskim ravnicama, neposredno prije negoli su trebali ući u Obećanu zemlju. Jasno je naglasio da je njihov Bog, Jehova, jedan Bog i da Jehova očekuje (od njih) isključivo obožavanje. U prethodnom govoru Mojsije je rekao: “Jehova je istiniti Bog gore na nebesima i dolje na Zemlji. Drugoga nema. Moraš držati njegove odredbe i njegove zapovijedi koje ti dajem danas, da bi ti dobro bilo” (5. Mojsijeva 6:4, 14, 15; 4:39, 40, NS).
2 U tim riječima nema mjesta različitim religioznim mišljenjima! Izrael je imao jednog Boga. I Jehova je jasno prikazao jedino prihvatljiv način na koji ga je trebalo obožavati.
Pojavljuju se židovske sekte
3. Što se konačno dogodilo budući da većina Židova nije ostala vjerna Jehovi?
3 Međutim, umjesto da su vršili čisto obožavanje istinitog Boga, Jehove, Izraelci su uglavnom postali otpadnici, obožavatelji idola (Jeremija 17:13; 19:5). Radi toga, ‘nije im bilo dobro’. 607. g. pr. n. r. vr. Babilonci su uništili Jeruzalem i mnogi Židovi su odvedeni u babilonsko ropstvo. Nakon 70 godina vratio se vjerni ostatak u Jeruzalem i počeo graditi drugi hram za obožavanje Jehove. Kako je vrijeme prolazilo, većina Židova je otpala i konačno bili su razdijeljeni u razne sekte.
4, 5. a) Opiši neke židovske sekte, koje su nastale nakon babilonskog ropstva. b) Jesu li razjedinjene sekte donijele Židovima nešto dobro? Objasni.
4 U četvrtom ili trećem stoljeću pr. n. r. vr. nastala je sekta hasidi (“pobožni”). Njeni pripadnici bili su pretjerano revni u držanju židovskog zakona i zato su se povezali sa druge dvije sekte koje su nastale u drugom stoljeću pr. n. r. vr. — eseni i farizeji. I eseni i farizeji usvojili su grčku nauku o besmrtnosti duše. Od njih su se razlikovali saduceji, koji nisu vjerovali u zagrobni život. Biblija govori o neslogama koje su postojale između saduceja i farizeja u vrijeme apostola (Djela apostolska 23:7-10). U The Concise Jewish Encyclopedia (Sažeta židovska enciklopedija) kaže se: “Zategnutost između te dvije grupe dovodila je čak do masakra i građanskog rata.”
5 Zeloti su bili sljedeća židovska sekta, koja je postojala u prvom stoljeću n. r. vr. Bili su ratoborni nacionalisti koji su snažno poticali uspješnu pobunu Židova protiv Rima, 66. g. n. r. vr. Nakon toga, pokušali su zavladati drugim naoružanim sektama u Jeruzalemu, izazvavši time građanski rat i mnoge patnje. Taj oružani sukob između suparničkih židovskih sekti nastavio se do posljednje rimske opsade pa čak i tokom nje, sve do uništenja Jeruzalema 70. g. n. r. vr. Očito je, da sektaška podijeljenost i nevjernost prema ujedinjenom, čistom obožavanju Boga Jehove, nisu donijeli Židovima ništa dobroga.
Prvi kršćani nisu sekta
6. Zašto prvi kršćani nisu imali ništa zajedničkog sa židovskim sektama?
6 Nije potrebno naglašavati, da prvi kršćani nisu imali ništa zajedničkog sa sektaškim razjedinjavanjem Židova. Oni su znali da su farizeji i saduceji bili među najogorčenijim Isusovim neprijateljima. Kristovi sljedbenici se nisu mogli složiti ni sa esenima i njihovim vjerovanjem u besmrtnost duše, niti njihovom sklonošću prema samostanskom, asketskom načinu života. Kao neutralni, oni sigurno nisu imali ništa zajedničkoga s nacionalističkim zelotima (Ivan 17:16; 18:36). Umjesto toga, kršćani su vršili ujedinjeno, čisto obožavanje istinitog Boga sljedeći riječi koje je Isus rekao jednoj nežidovki: “Ide čas i već je tu kada će pravi obožavatelji obožavati Oca duhom i istinom” (Ivan 4:23, NS).
7. Što su rekli Isus i Pavao i što uključuju njihove riječi obzirom na pravo kršćansko obožavanje?
7 Govoreći za prave kršćane, apostol Pavao je rekao: “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca, od koga sve dolazi i za koga postojimo, i jednog Gospodina, Isusa Krista, po kome postoji sve i po kome postojimo također i mi” (1. Korinćanima 8:6, ST). Pravo kršćanstvo znači ujedinjeno obožavanje jednog Boga, Oca, Jehove, preko jednog Gospodina, Isusa Krista. Isus je rekao svojim učenicima: “Jedan je vaš vođa Krist” (Matej 23:10, NS).
8. Zašto nije moglo biti ispravno prve kršćane nazivati sektom?
8 Istina, članovi odavno utvrđenih židovskih sekti s prezirom su zvali prve kršćane sektom (grčki: hai’re.sis, što označuje “grupu ljudi, koji su se odvojili od drugih i slijede svoja vlastita načela”; Djela apostolska 24:5; 28:22). Ali u svojoj obrani pred namjesnikom Feliksom, apostol Pavao je odbacio taj pogrešan naziv, rekavši: “Prema putu koji oni (njegovi religiozni neprijatelji) nazivaju ‘sektom’, na taj način vršim svetu službu Bogu otaca svojih” (Djela apostolska 24:14, NS). ‘Kršćani nikako nisu mogli biti nazvani sektom, jer su slijedili Isusa Krista, a ne nekog čovjeka. Osim toga, oni doista nisu bili ogranak neke od židovskih sekti, koje su postojale u prvom stoljeću n. r. vr.
Nikakve sektaške podjele
9, 10. a) Zašto kršćanstvo nije bilo predviđeno da bi se podijelilo na odvojene crkve i sekte? b) Koje su teorije o počecima kršćanstva potpuno pogrešne?
9 Rano kršćanstvo nije bilo sekta, niti je bilo predviđeno da se podijeli na odvojene sekte. Kad se Krist molio svom Ocu, zamolio ga je da njegovi učenici ‘budu jedno’(Ivan 17:21). Njegovi učenici su trebali ‘imati ljubav među sobom’ (Ivan 13:35). To je isključivalo bilo kakvo razjedinjavajuće stvaranje sekti.
10 Ta činjenica dokazuje lažnima teorije, koje iznose mnogi povjesničari i teolozi uvezi različitih vrsta kršćanstva. Oni govore o “židovskom kršćanstvu” (koje su, tobože, zastupali Jakov, Petar i Ivan) i stavljaju ga nasuprot “neznabožačkom kršćanstvu” (za koje se kaže da ga je zastupao Pavao). Oni ukazuju na “Ivanovu teologiju” i “paulinsku (Pavlovu) teologiju” tvrdeći, da se kršćanstvo nikada ne bi proširilo diljem svijeta da ga Pavao nije potpuno preinačio (promijenio). Takve teorije postavljaju ljudi koji ili ne vjeruju u kršćanstvo ili prihvaćaju kao normalno da kršćanstvo bude podijeljeno na stotine crkava i sekti.
11. a) Koji biblijski stavci dokazuju da nije bila Pavlova zamisao da se kršćanstvo širi i među nežidovima? b) Da li je Pavao odobravao razjedinjavajuće sekte? c) Koji slučaj pokazuje da je Pavao bio u jedinstvu sa ostalim suradnicima?
11 Stvarno stanje stvari je sasvim drugačije! Prije negoli je Pavao uopće postao kršćaninom, Isus Krist je zapovjedio svojim, učenicima da budu njegovi svjedoci u svim narodima (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 1:8). Pavao se sam borio protiv svake težnje da se slijede ljudi i rekao: “da ne bude među vama razdora” (1. Korinćanima 1:10-15, ST; 3:3-5). Zato je sasvim beskorisno (bezvrijedno) tvrditi da je Pavao imao drugačiju zamisao kršćanstva nego Jakov, Petar i Ivan. Svi su oni bili ujedinjeni u djelu širenja dobre vijesti. Jednom prilikom, vjerojatno u vrijeme sabora (koncila) koji je bio povodom obrezanja održan 49. godine n. r. vr. u Jeruzalemu, njih četvorica su potpuno surađivali u pogledu podjele područja za propovijedanje (Galaćanima 2:7-9).
Upozoreni na nejedinstvo
12. Da li je postojalo bilo kakvo trajno neprijateljstvo između Pavla i Petra?
12 No, budući da su bili nesavršeni, bilo je i među prvim kršćanima nesuglasica — čak i među nekima koji su nosili teške odgovornosti u skupštini. U sirijskoj Antiohiji je Pavao ukorio Petra u vezi određene stvari (Galaćanima 2:11-14). No, da li je Petar otišao i osnovao posebnu sektu, jer nije bio suglasan sa takozvanim Pavlovim ili paulinskim kršćanstvom? Nikako ne, jer se nekoliko godina kasnije, oko 64. godine, n. r. vr., Petar ljubazno izrazio govoreći o Pavlu (2. Petrova 3:15, 16).
13, 14. a) Kako je Pavao označio “razdore” i “sekte”? b) Što treba učiniti prema Pavlovim riječima s onima koji osnivaju ili podupiru neku sektu?
13 Pod božanskim nadahnućem Pavao je ubrojio “razdore” i “sekte” među ‘djela tijela’. Pisao je: “Poznata su djela tijela, to su: blud; nečistoća, razuzdanost; idolopoklonstvo, vršenje spiritizma, neprijateljstva, svađa, ljubomora, žestok napadaj gnjeva, prepiranja, razdori, sekte. Oni koji čine takve stvari neće naslijediti Božjeg Kraljevstva” (Galaćanima 5:19-21).
14 Budući da oni koji izazivaju “razdore” i “sekte” neće ‘naslijediti Božjeg Kraljevstva’, ne može ih se trpjeti ni unutar prave kršćanske skupštine. Zato je Pavao pisao Titu: “Izbjegavaj luda zapitkivanja i rodoslovlja, a kloni se i prepiranja o Zakonu, jer su beskorisna i ništavna. A čovjeka koji, podupire neku sektu, odbaci nakon prve i druge opomene, znajući da se takav čovjek odvratio od puta i da griješi osuđujući sam sebe” (Titu 3:9-11, NS).
Jedinstvo vjerovanja
15, 16. a) Zašto u kršćanskoj skupštini nema mjesta za različite pravce učenja i što kaže Pavao u vezi s tim? b) Znači li to da kršćanin ne treba koristiti svoju sposobnost razmišljanja? c) Što kažu Petar, Juda i Pavao o opasnosti od sumnji i prijevarnog odvraćanja od istine?
15 Iz do sada navedenog očito je da se pravo kršćanstvo ne može dijeliti na vjeroispovijedi (denominacije) i sekte. U skupštinama također ne mogu postojati različita naginjanja ili različiti pravci učenja. Pavao je pisao Korinćanima: “Opominjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista, da svi budete jedinstveni u govoru i da ne bude razdora među vama, nego da budete sjedinjeni u istom razumu i istim mislima” (1. Korinćanima 1:10, NS).
16 To ne znači da pravi kršćani, Jehovini svjedoci, ne mogu koristiti svoju sposobnost razmišljanja. Apostol Petar je poticao na upotrebu “zdravog shvaćanja” kod pobijanja ‘rugača’ koji će se pojaviti u ‘posljednjim danima’ i nijekati Kristovu ‘prisutnost ’ (2. Petrova 3:1-4). U svom pismu Juda govori o ‘nekima koji sumnjaju’ (Juda 22). No ni Petar ni Juda ne kažu da kršćanin može ostati rugač ili sumnjivac. Petar nam kaže da se ‘čuvamo’ ‘neutvrđenih’ koji ‘izvrću Pisma’ (2. Petrova 3:16, 17). I Juda govori, da su osobe koje sumnjaju u opasnosti i da ih treba ‘grabiti iz vatre’ (Juda 23). Onima koji su prevarno odvedeni od istine treba pomoći ‘u blagosti’, nadajući se da će se “otrijezniti i umaći iz mreže đavola” (2. Timoteju 2:23-26, ST).
17. Na koji će način pravi kršćanin upotrijebiti svoju sposobnost zdravog shvaćanja i što će se ozbiljno truditi činiti?
17 Pravi kršćanin ponizno upotrebljava svoju sposobnost “zdravog shvaćanja”. Pavao piše: “Preklinjem vas, ... da živite dostojno poziva kojim ste pozvani, sa potpunom poniznošću i blagošću, sa dugom strpljivošću, snoseći jedan drugoga u ljubavi, starajući se držati jedinstvo duha u sjedinjavajućoj svezi mira. Jedno je tijelo i jedan je duh, kao što ste i vi pozvani u jednu nadu svoga zvanja. Jedan je Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, kroza sve, i u svima” (Efežanima 4:1-6, NS).
Kako postići i sačuvati jedinstvo
18. Što je mišljeno izrazima a) “jedan Bog”? b) “jedan Gospodin”? c) “jedan duh”? d) Što je jedina napisana smjernica pravog kršćanstva?
18 Pavao je govorio o ‘jednom Bogu koji je nad svima’. Ili, kao što je Mojsije rekao: “Jehova je naš Bog, jedan je Jehova” (5. Mojsijeva 6:4, NS). Ta temeljna istina nije se nikada promijenila. Ona je osnovni činilac kršćanskog jedinstva. Postoji jedan Bog i jedan njemu prihvatljiv način obožavanja, “u duhu i istini” (Ivan 4:23, 24, ST). “Jedan Gospodin” je Isus Krist, ‘glava tijela, skupštine’ (Kološanima, 1:18). “Jedan duh” označava sjedinjavajuću djelotvornu Jehovinu silu. Isus je rekao svojim učenicima: “A pomagač, duh sveti koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i podsjetit će vas na sve što sam vam rekao. Ostavljam vam mir, dajem vam mir”. (Ivan 14:26, 27, NS). Stvari na koje ih je “podsjetio” zapisali su ih Kršćanskim grčkim spisima. Ovi Spisi zajedno sa Hebrejskim spisima čine Bibliju, napisanu smjernicu pravog kršćanstva.
19. Što je “jedno tijelo” i tko je bio postavljen da daje svim članovima ‘tijela’ istu duhovnu hranu?
19 “Jedno tijelo”je kršćanska skupština, kojoj je Isus “glava” (Efežanima 1:22, 23). Svi pomazani članovi te ujedinjene skupštine primat će istu duhovnu hranu. Zato je njihov “gospodar” postavio na Zemlji kolektivan razred ‘vjernog upravitelja’, tijelo pomazanih kršćana, od Duhova 33. g. n. r. vr. Budući da je gospodar našao ostatak tog tijela kako vjerno i razborito dijeli ‘zalihe hrane’ kada je 1919. godine došao izvršiti pregled, postavio ih je ‘nad svim svojim imanjem’ (Luka 12:42-44). Činjenice pokazuju da se taj “upravitelj” od 1919. godine vjerno brinuo o tom ‘imanju’.
20. a) Kakva razlika postoji između Božjeg naroda i religioznih otpadnika, prema Izaiji 65:11, 13? b) Što je u mnogome doprinijelo jedinstvu Božjeg naroda?
20 Svećenici brojnih crkava i sekti kršćanstva nisu nađeni kako dijele ispravne zalihe duhovne hrane Kristovom ‘tijelu služinčadi’. Zato su ti svećenici i njihova stada duhovno ‘gladni’ (Izaija 65:11, 13). S druge strane, ‘vjerni upravitelj’ je nastavio davati obilne ‘zalihe hrane u pravo vrijeme’ pomazanim kršćanima pojedinačno, a od 1935. g. i za rastuće veliko mnoštvo drugih ovaca (Otkrivenje 7:9, 10; Ivan 10:16). Bez obzira na jezik i zemljopisni položaj, svi ti Jehovini svjedoci slijede diljem svijeta isti program poučavanja, temeljen na Božjoj riječi. To u mnogome pridonosi unapređivanju i očuvanju jedinstva među njima.
Divno jedinstvo Jehovinog naroda
21. Kako se danas čuva jedinstvo među Jehovinim svjedocima i kako se to može usporediti sa organizacijskim ustrojstvom u danima apostola?
21 I organizacijsko ustrojstvo temeljeno na Pismu doprinosi očuvanju jedinstva u oko 45 000 skupština Jehovinih svjedoka u preko 200 zemalja, ‘Apostoli i starješine u Jeruzalemu’ sačinjavali su vodeće tijelo kršćanske skupštine prvog stoljeća (Djela apostolska 15:2). Oni i njihovi predstavnici imenovali su ‘nadglednike’ i ‘sluge pomoćnike’ po skupštinama i donosili druge odluke u vezi nadgledavanja (Filipljanima 1:1; Titu 1:5; Djela apostolska 14:23; 16:4). Tako i danas grupa pomazanih, kršćanskih starješina tvori vodeće tijelo Jehovinih svjedoka. I kao što je u prvom stoljeću vodeće tijelo prenosilo skupštinama svoje odluke, tako i danas skupštine Jehovinih svjedoka primaju uputstva od vodećeg tijela i posjećuju ih putujući nadglednici (Djela apostolska 15:22, 23, 30). Kako onda, tako i sada “crkve (skupštine) se utvrđivahu u vjeri i svaki dan bivahu brojnije” (Djela apostolska 16:5, ST).
22. Što osobito cijene Jehovini svjedoci i što će dalje jedinstveno raditi?
22 Jehovini svjedoci su oslobođeni sektaških podjela kršćanstva. Pod vodstvom svog ‘jednog Gospodina’, Isusa Krista i njegovog ‘upravitelja’ jedinstveno revno objavljuju ‘ovu dobru vijest o Kraljevstvu’ (Matej 24:14). I dalje će se “ozbiljno starati održati jedinstvo duha u sjedinjavajućoj svezi mira”. Da, zaista, oni ‘čvrsto stoje u jednome duhu i ujedinjeni jednodušno se bore za vjeru radosne vijesti’ (Efežanima 4:3, NS; Filipljanima 1:27, ST).
Sjećaš li se glavnih točaka?
□ Koja vrsta obožavanja je najprije postojala u starom Izraelu?
□ Što se događalo među otpalim Židovima od četvrtog stoljeća pr. n. r. vr. pa dalje?
□ Koji biblijski stavci pokazuju, da kršćanstvo nije nikada trebalo postati sektaško?
□ Kako Biblija pokazuje da u kršćanskoj skupštini ne mogu postojati različiti duhovni pravci?
□ Koji činioci doprinose jedinstvu razumijevanja i djela među Jehovinim, svjedocima
[Slika na stranici 16]
Jehovini svjedoci su diljem svijeta ujedinjeni u obožavanju